Svijet na kraju godine 2021. svijet je dubokih podjela, svijet u kojemu je sebičnost (i državna i pojedinačna) zamijenila spremnost da se pruži ruka pomoći (osim ponekada i kratkoročno), svijet u kojemu se društveno-ekonomski sustav što je evidentno na izdisaju grčevito bori za preživljavanje, uskrsavajući sablast jednog drugog sustava, posrnulog i poraženog (barem u onome obliku u kojemu je bio prakticiran), samo zato da bi na projekciji izmišljenog neprijatelja homogenizirao ‘vojsku’ vlastitih građana, pripremljenih na to dugogodišnjom praksom povijesnog revizionizma koji je ljudima iz perspektive državica izraslih na ruševinama Jugoslavije možda najbliži, ali čije su žrtve i mnogi u tzv. etabliranim demokracijama.
Kraj je godine. Uobičajilo se nekako praviti bilance i prognoze baš u ovo vrijeme, na kraju mjeseca prosinca (decembra). Možemo li, smijemo li, imamo li ma i najmanje osnove napraviti takvo bilanciranje, a da se u tome osjeti nota optimizma? Vidimo li, možemo li vidjeti ono poslovično svjetlo na kraju tunela? Ima li naznaka da bi moglo biti bolje? U svijetu, međupovezanom i međuovisnom kao nikada, u Evropi, u regiji, u pojedinim državama?
Kratak odgovor glasi: ne! Na kraju tunela je tama, mrkli mrak.
Druga je godina pandemije. Zaraza se, sada u vidu novoga soja, omicrona, nezaustavljivo širi, ali se širi i otpor cijepljenju – mada je ono jedini način kojim možemo smanjiti rizik zaraze, teškoga oboljenja, pa i smrti. Taj je otpor bezuman, nelogičan, suprotan zdravome razumu, koliko god se pozivao na osobnu slobodu, pravo izbora, izbjegavajući pri tome upadljivo i samo spominjanje odgovornosti za izbor i snošenja posljedica izbora, ma kakve one bile. U tome kontekstu od protivnika mjera suzbijanja corone često se čuje fraza: narod misli. Nema ‘narod’ što misliti o jednoj teškoj, novoj i još uvijek dobrim dijelom nepoznatoj bolesti. Jer, narod nije skup doktora medicine, pa da bi tu mogao prosuđivati što je dobro, što je potrebno i što je nužno. Dakle, pozivanje na narod, čak i kada se pri tome misli na one koje je narod izabrao u parlamente, potpuno je promašeno.
S pandemijom se može i mora boriti samo struka, uz pomoć države. Ne tako da država vodi struku, već struka državu. Jedina zemlja koja, doduše drakonskim mjerama, uspijeva održati pandemiju u gotovo zanemarivim okvirima je Kina. U toj je, najmnogoljudnijoj zemlji svijeta, broj ukupno oboljelih (od početka pandemije do sada!) jedva prešao sto tisuća, dok Velika Britanija bilježi dnevno (!) toliko novooboljelih, a u Sjedinjenim državama je od covida19 umrlo više od 800.000 ljudi. No, Kina stavi u karantenu višemilijunski grad, ako u njemu bude registrirano nekoliko desetaka novooboljelih. Bez da se koga pita, sviđa li mu se to, ili ne. Demokratski? Ne, nije. Djelotvorno? Očito jest. Uz taj jedan, jedini izuzetak što ga se na Zapadu nitko ne usuđuje ni spomenuti, ni u krajnjoj opasnosti, a pandemija to jest, ni u globalnoj opasnosti, što pandemija također jest, svijet nije pokazao sposobnost efikasnog, a pogotovo ne zajedničkog i koordiniranog djelovanja.
Svatko radi po svojem, pri čemu se čak i unutar pojedinih država prepušta organima lokalne vlasti da ‘manevriraju’ unutar mjera propisanih za cijelu državu. Hoće li se takvo stanje promijeniti, na primjer u Njemačkoj, gdje je na čelo stalnog kriznog stožera pri uredu saveznog kancelara postavljen aktivni general Bundeswehra, ostaje da se vidi. U krugovima vlasti sve većeg broja evropskih država raspoloženje se (puno prekasno!) počinje ‘naginjati’ u smjeru uvođenja obveznoga cijepljenja, ali politički (i populistički) zlodusi kojima su na umu samo sljedeći izbori bezdušno i perfidno manipuliraju javnošću, pa se sve češće nasilni prosvjedi protiv mjera suzbijanja pandemije pretvaraju u pohode organiziranih i indoktriniranih nasilnika protiv vlasti, odnosno pohode usmjerene na rušenje aktualne vlasti. U Hrvatskoj to se gotovo u pravilu odvijalo uz snažno izraženi vjerski naboj (slike Bogorodice) i dobro je da je kroz usta nekolicine visokih prelata (bojimo se, i opet – prekasno) vrlo jasno napravljen otklon od tako intoniranih prosvjeda i izražena podrška cijepljenju.
Nema ni koordinacije, ali ni zajedničkog djelovanja ni u smislu suzbijanja dugoročnog, u odnosu na pandemiju svakako, mnogo važnijeg i potencijalno pogubnijeg problema, a to su klimatske promjene, ili – da stvari nazovemo pravim imenom – sustavnog uništavanja planeta Zemlje. Zašto? Najkraći odgovor glasi: zato što se i na tome polju, kao i uvijek i svuda, vodi borba za vlast (prevlast). Protiv toga, bolje reći onih koji uništavaju Zemlju, odlučno i beskompromisno, mada bez učinka, bore se Papa i djeca. Paradoksalno, zar ne? Djeca pokušavaju spasiti svijet od odraslih, od onih koji bi ih trebali pripremiti za život. I kao da ta djeca shvaćaju stvari bolje od raznih ‘mudraca’ i ‘demokrata’ kojima su puna usta ljudskih prava. Djeca shvaćaju da su osnovna ljudska prava, uz pravo na život, i pravo na hranu, čistu vodu i zdravlje.
No, u sukobu kapitala i političara iza kojih taj kapital stoji, i opstanka Zemlje, u sukobu interesa i prava ni Papa, ni mladost svijeta, jedini koji imaju pravo nazvati se danas savješću čovječanstva, nemaju ni najmanje šanse. Dugoročno možda, no vremena nema, vrijeme istječe, a na kraju tunela je tama.
Demografski problemi, smanjivanje broja stanovnika, ne muče samo Hrvatsku. Progovorio je o tome i ruski predsjednik Putin. A što se Hrvatske tiče, koliko god politika za takvu ocjenu ni čuti neće, gorka je istina da nemamo više potencijala da bilo što učinimo, jer su svi (pojednostavljujemo, naravno) koji su nešto znali i umjeli otišli, a ostali su samo korisnici proračuna, oni koji ga prazne, a ne oni koji ga pune. Ni novac što nam ga nudi (i daje!) Evropska unija ne znamo potrošiti na smislen i učinkovit način. Zagreb, gotovo dvije godine nakon potresa, a Banija nakon jedne, i dalje imaju otvorene rane. Što je sanirano, učinjeno je donacijama i inicijativom vlasnika (onih koji su mogli), sveobuhvatni projekt obnove još se, kažu, sprema. Ima li smisla ikoga podsjećati kako je Zagreb u ‘vrijeme mraka’ sanirao posljedice katastrofalne poplave, u kakvim su rokovima izgrađena nova naselja za poplavljene (poput Botinca i Retkovca)? Nema, baš kao što je potpuno besmisleno podsjećati na akciju cijepljenja obavljenu u nekoliko tjedana u cijeloj Jugoslaviji (bez solidne informatičke baze o kojoj se danas trabunja kao o neizostavnom preduvjetu, a da tada za tako nešto nitko ni čuo nije), nakon izbijanja epidemije velikih boginja; besmisleno je podsjećati i na ulogu što ju je u tome odigrao Imunološki zavod u Zagrebu (koji jedva da još i postoji).
Ili, da navedemo samo još jedan primjer. Znaju li današnji mladi uopće da je Jugoslavija (odnosno Hrvatska) imala razvijenu brodogradnju, u jednom je razdoblju bila čak treća u svijetu, a da je dobar dio brodova (cijela putnička flota svakako) bio projektiran u Brodograđevnom institutu u Zagrebu, jedinstvenoj znanstvenoj instituciji koju se danas, ionako već nagriženu privatizacijom i pretvorbom, gura u stečaj. Niti znaju, niti za to mare. A ipak, u ono se vrijeme vidjelo svjetlo na kraju tunela, sada je na kraju tunela tama.
Ni ujedinjenoj Evropi koja je trebala postati ogledni primjer kontinenta bez ratova, kontinenta suradnje i otvorenih granica, ‘ne cvatu ruže’. Taj se projekt što ga je drugi hrvatski Predsjednik ne bez razloga nazivao milenijskim, našao na raskrsnici opcija i ne zna kako i na koji način dalje. Konfederacija nije izgledna, premda bi možda (čak i vjerojatno) bila poželjna. Nacionalizam je evidentno nadvladao evropeizam, a umjesto da na djelu pokaže što znači politika tolerancije, multikulturalnosti i prihvaćanja različitosti kao obogaćenja, Evropa oko sebe podiže branjene bedeme na kojima i grubom silom (dokumentirano, pa su demantiji i smiješni, i glupi) sprječava ulazak izbjeglica, žrtava dobrim dijelom upravo evo-atlantske politike na drugim kontinentima. I tu Papini pozivi odlaze u vjetar, a napori nevladinih organizacija nerijetko im umjesto zahvale donose sudske procese, pa i presude.
Amerika se, doslovno, zaplela u iluziji svemoći nakon raspada Sovjetskog Saveza i te se iluzije nije riješila do dana današnjega. Polazeći s te platforme ‘stjerala je u kut’ Rusiju, praktično je prisiljavajući na savez s Kinom. Kreirala je bauk neposredno prijeteće ruske agresije na Evropu, inicirajući nasilnu smjenu vlasti u Ukrajini, samo zato što tadašnji Predsjednik nije pristajao na formulu: ili s Evropskom unijom, ili s Rusijom, nego je pokušao od formule ‘ili – ili’ napraviti ‘i – i’. Krimska kriza, kriza s Ukrajinom, odnosno kriza zbog stalnog širenja Atlantskog pakta prema ruskim granicama, kulminirala je potkraj godine 2021., da se ne bi dogodilo ništa (što su, uostalom, i predviđali trezveniji, ali sve rjeđi analitičari i na Zapadu). No, jedva je primijećen ostao nagovještaj Rusije da je spremna otvoriti novo, itekako opasno krizno žarište u Evropi, i to na Balkanu, u Bosni i Hercegovini. Najavio je to riječima što ne ostavljaju prostora sumnji, ministar vanjskih poslova Lavrov. Krajnje jasno rečeno: Rusija neće dozvoliti preustroj Bosne i Hercegovine što bi odstupao od Daytonskog sporazuma, pretvarajući je napokon u funkcionalnu državu ravnopravnih građana, jer bi to značilo gašenje Republike Srpske, a kroz nju Rusija je gurnula nogu u evropska vrata i nema je namjere povući. Tako dugo barem dok se Evropa ne izvuče iz ralja antiruske politike, a za tako nešto šanse su male. Tama je na kraju tunela.
Da se projekcija moći i utjecaja ne ostvaruje vojnom silom, ma kako ta sila u nekom trenutku impresivna bila, to je stara istina. Nju bi trebali prihvatiti i u Washingtonu, i u Moskvi, i u Pekingu. Naravno, i ovdje je ključno pitanje: tko je prvi počeo i tko mora prvi povući potez u suprotnom smjeru. Tako dugo dok Zapad u Rusiji, a sve naglašenije i u Kini (kanadski premijer poziva na zajednički front protiv Kine!) vidi neprijatelja, teško je očekivati da bi se u međunarodnim odnosima nešto moglo pomaknuti u pozitivnom pravcu. Usprkos apelima i Pape, i glavnog tajnika Ujedinjenih naroda. Ljudski je mozak na polju razvoja i napretka tehnologije postigao upravo nezamislive prodore, kada je – međutim – riječ o međunarodnim i međudržavnim odnosima, pa i međuljudskim odnosima, kada je riječ o tome je li svrha postojanja zgrtati i imati, ili ipak i nešto drugo i više, taj se mozak jedva razvio, dapače čini se kao da se vraća onome pećinskoga čovjeka.
A kakav je inače svijet na kraju godine 2021.? Govorimo o svijetu u kojemu 95% stanovnika (da, dobro ste pročitali) živi ispod granice siromaštva (ali živi!) i u kojemu je – samo u proteklih dvanaest mjeseci – otprilike 34 milijuna ljudi dovedeno do ruba smrti od gladi. Dakle, njima prijeti smrt zato što nemaju dovoljno hrane. Nestašicu hrane pogoršavaju i lokalni ratovi, poput onoga u Jemenu. U tome je ratu u proteklih sedam godina smrtno stradalo oko 400.000 ljudi, a više od polovice je umrlo od gladi, odnosno zbog nestašice lijekova. A u nekim razvijenim zemljama ne znaju što bi s viškom cjepiva protiv covida19. U isto vrijeme televizije tih zemalja (pa i onih u razvoju) pune su reportaža o blagdanskim stolovima i o tome koliko se potrošilo u mjesecu prosincu (decembru). U ‘filmskim maratonima’ gledamo filmove u kojima se slavi ‘duh Božića’, mada je potpuno jasno da su gramzljivost, pohlepa i mržnja rezultirale nedostatkom one elementarne solidarnosti i poimanja interesa zajednice koju kršćani podvode pod pojam ‘duh Božića’, dok drugi naprosto govore o međuljudskoj solidarnosti i suosjećanju. A jedan je od glavnih uzroka gladi u svijetu, u to dvojbe nema, klimatske primjene.
Svijet na kraju godine 2021. svijet je dubokih podjela, svijet u kojemu je sebičnost (i državna i pojedinačna) zamijenila spremnost da se pruži ruka pomoći (osim ponekada i kratkoročno), svijet u kojemu se društveno-ekonomski sustav što je evidentno na izdisaju grčevito bori za preživljavanje, uskrsavajući sablast jednog drugog sustava, posrnulog i poraženog (barem u onome obliku u kojemu je bio prakticiran), samo zato da bi na projekciji izmišljenog neprijatelja homogenizirao ‘vojsku’ vlastitih građana, pripremljenih na to dugogodišnjom praksom povijesnog revizionizma koji je ljudima iz perspektive državica izraslih na ruševinama Jugoslavije možda najbliži, ali čije su žrtve i mnogi u tzv. etabliranim demokracijama.
O regiji suvišno je trošiti riječi. Žalosna slika, mozaik besperspektivnosti, nesposobnosti, nedoraslosti, autoritarnosti, kriminala i korupcije, pomanjkanja volje da se otrgne iz zagrljaja nedavne prošlosti, jer se, perpetuirajući ne tako davna neprijateljstva, obilno ‘začinjena’ zločinima, održava i osvaja vlast.
Vidi li se u takvome svijetu, ionako mračnome, svjetlo na kraju tunela? Ne, na kraju tunela je tama, mrkli mrak. Neka nam je, dakle, sretna Nova godina!
tacno
