Taoci “lajva”

Konsenzualna dijagnoza o sasvim novom medijskom praćenju rata uglavnom pati od sličnih problema kao i brojni drugi stavovi o ratu u Ukrajini: ignorira iskustva ratova na Bliskom Istoku u proteklih desetak godina. A samim tim joj i promiče ključna stavka promjene medijskog praćenja recentnih ratova, a to je politička ekonomija novih medijskih platformi.

Ako se ruska invazija na Ukrajinu barem u jednom aspektu pozitivno odrazila na podizanje profesionalnih standarda u lokalnom medijskom polju, teško je za sada zapaziti bilo što suvislije od nešto veće uredničke svijesti o važnosti i funkcijama podnaslova, posebno u digitalnim izdanjima.

Primjedba, naravno, pretpostavlja prethodno postojanje razine iste svijesti koja bi bila veća od nule, što je razmjerno optimistična radna hipoteza — kada je, recimo, krajem rujna prošle godine u pregovorima između Beograda i Prištine postignut dogovor oko povlačenja specijalne jedinice kosovske policije s dvaju graničnih prijelaza, najčitaniji domaći portal vijest je opremio naslovom “Kosovo i Srbija postigli dogovor” i podnaslovom “Kosovo i Srbija postigli su dogovor”.

Budući da konkretni primjer, uz veća ili manja odstupanja, može poslužiti kao ilustracija nekakvog operativnog standarda, neobično je da je od kraja prošlog mjeseca upravo prostor podnaslova postao jedno od rijetkih relativno pouzdanih utočišta novinarskog smisla i vjerodostojnosti. Sveprisutni digitalni medijski format “lajva” u pravilu je zahvalno kombiniran s podnaslovima tipa “danas je x. dan ruske invazije na Ukrajinu” u situaciji u kojoj je razina novinarskog ophođenja s modernim brojevnim sustavom još uvijek ipak nešto viša od razine novinarskog ophođenja s feedom ove ili one društvene mreže. A kako je taj redni broj u podnaslovima postajao veći i veći, tako se i unutar samog medijskog polja počela javljati potreba za nekim tipom barem minimalne autorefleksije, odnosno uslijedio je niz više ili manje neuspješnih praktičnih primjena onoga što se u nešto zdravijim i većim nacionalnim medijskim sustavima obično naziva medijskom kritikom.

Medijska ekonomija

“Sve ratove do sada gledali smo iz usta novinara, oni su odlazili na teren, izvještavali i vi ste kao gledatelj mogli procijeniti kome možete, a kome ne možete vjerovati”, primijetila je, primjerice, “komunikacijska stručnjakinja” Ankica Mamić za N1, uz voditeljsku asistenciju prema kojoj se “rat u Ukrajini praktički prati uživo.” U pitanju je gotovo konsenzualna lokalna dijagnoza aktualne medijske situacije, odnosno rezultat potrage za onime što bi se u njoj moglo prepoznati kao specifično novo.

Ona je, naravno, potpuno netočna i ima smisla otprilike kao i formulacija prema kojoj se bilo što može “gledati iz usta novinara”; dovoljno je, recimo, prisjetiti se doslovnog live-streamanja katastrofe iz istočnog Damaska nakon napada kemijskim oružjem prije osam i pol godina. No, ne radi se ipak samo o provincijalnom zagrebačkom ahistorizmu — Nick Bilton, suradnik Vanity Faira koji je, na primjer, svojedobno ISIS sasvim efektno opisao kao “najsmrtonosniji tehnološki start-up na svijetu”, uspio je tvitati (i obrisati) nešto slično, što je pak potaknulo širu raspravu o ležernom rasizmu u ratnom izvještavanju, najbolje utjelovljenom u ovom slučaju u obliku CBS-ova izvjestitelja Charlieja D’Agate koji barem neko vrijeme nije vidio ništa problematično u tome da u izravnom javljanju iz Kijeva mjesto na kojem se nalazi opiše “kao relativno civilizirani grad”. U potragu za onime što bi iz medijske perspektive u ratu u Ukrajini bilo doista novo i drugačije bilo bi, čini se, najzahvalnije krenuti upravo na tom tragu, makar i zaobilazno.

Činjenicu da je medijski tretman različitih ratnih sukoba u posljednjih petnaestak godina bio “klasičniji” u odnosu na ovaj u Ukrajini moglo bi se bolje objasniti skretanjem pažnje na političku ekonomiju suvremene infrastrukture sustava distribucije informacija. U tekućoj situaciji u kojoj koncept propagande živi samo najmlađi od svojih brojnih života, glasniji razgovor o vlasničkoj strukturi i poslovnoj logici Twittera, Facebooka ili Instagrama vjerojatno bi bacio bolje svjetlo na medijsku reprezentaciju svega onoga što se u Ukrajini događa. Ako su društvene mreže u nečemu krajnje efikasne, onda su, uz prešutno visoku dozu selektivnosti, krajnje efikasne u plasmanu bilo kakvog tipa sadržaja u što je moguću širu distribuciju. Najtrivijalnije komparativno pitanje koje bi se u tom kontekstu moglo postaviti ticalo bi se, recimo, ekonomskih interesa povezanih s činjenicom da je riječ o američkim kompanijama i činjenicom da je američka vojna prisutnost na Bliskom istoku bila fizička u svakom smislu riječi.

Drugim riječima, u većem ili manjem izlaganju korisnika ratnom sadržaju postoje konkretni ekonomski i politički ulozi, a u ovom su slučaju toliko visoki da je većinu vremena teško primijetiti ozbiljniju razliku između onoga što se obično naziva tradicionalnim medijima i društvenih mreža. Zbog relativne blizine ratnog sukoba, potražnja sa sadržajem veća je nego prije deset godina, a na potražnju se u trenutnoj medijskoj ekonomskoj stvarnosti nužno mora odgovoriti adekvatnom ponudom. Doista, postoji li trenutno bitnija razlika između “klasičnog” komercijalnog izvještavanja o ratu i danonoćnog jahanja po Twitter feedu, gdje je veća razina viralnosti ekvivalentna većem prometu?

Upute za medijsku potrošnju

Kada su medijske politike takve kakve jesu, i to na globalnoj razini, potpuno je logično da “lajv” ovog ili onog digitalnog medija — uz par izuzetaka — unutar svojih granica bez problema propušta sve i svašta. Trećim riječima, teško je, primjerice, biti potrošački suviše strog prema domaćem portalu kojemu je tjedan dana od početka rata potrebno oko 1500 riječi da bi se pokušao koliko-toliko pribrati i sastaviti listu svega onoga što se u istom razdoblju napravilo potpuno krivo. Osim toga, budući da društvene mreže svojim korisnicima, uglavnom putem nelokalne proizvodnje i potrošnje sadržaja, omogućuju stvaranje lažnog osjećaja izravnog sudjelovanja u ratu, pokušaj logističke jezične potpore Jutarnjeg lista ukrajinskom narodu možda ne bismo trebali tumačiti kao suviše bizaran, posebno kada je razvidno da su u konkretnom slučaju uredničko-novinarski kapaciteti takvi da nju nije moguće dosljedno odraditi od prve do posljednje stranice jednog dnevnog izdanja.

Sve je skupa istovremeno čudno i nije čudno uopće. Američki novinar Ryan Broderick, primjerice, točno je primijetio da postoji bitna razlika između pobjede i poraza u ratu sadržajem i pobjede i poraza u ratu u nešto doslovnijem smislu, dakle na terenu. Opis je u smislu aktualnih medijskih standarda i više nego točan pa u tvrdnji da je od praćenja ruske invazije na Ukrajinu u medijima pažnju bilo suvislije posvetiti tome kako je mediji prate nema previše toga problematičnog, pogotovo jer se već neko vrijeme radi o mainstream žanru, što mogu, recimo, potvrditi i letimični pogledi na The Ringerov podcast The Press Box ili uvijek ažurne rubrike Columbia Journalism Review. Uostalom, bilo lokalno bilo globalno, postoji li bolji primjer od NPR-ovih uputstva za upotrebu u trenutnom kontekstu medijske potrošnje? Opremljen originalno podnaslovom “od tjeskobe pandemije do tjeskobe rata u Ukrajini”, javno-privatno financirana američka medijska kuća izlistala je pet načina na koji se njezina publika može uspješno nositi sa “stresnim ciklusima vijesti”. Kakvu-takvu utjehu moguće je vjerojatno pronaći tek na najapstraktnijoj razini, gdje je rat još uvijek nešto prilično grozno, baš poput suvremenih medijskih poslovnih modela.