Branko Kockica je uz Timothyja Johna Byforda čovjek kojemu bi sretna djeca izgubljenog vremena trebala dići spomenik od mjedi trajniji. ‘Kocka, kocka, kockica’ nastajala je iz idealističkog duha vremena kad se doista vjerovalo da postoji jedan bolji svijet
TV lica… kao sav normalan svet, RTS, 20. svibnja, 22:00
Malo je djece u bivšoj zemlji, barem na području B/H/S jezika – kako bivši hrvatskosrpski ili srpskohrvatski naziva Haški sud – koja ne zna napamet pjesmice Branislava Milićevića zvanog Branko Kockica. ‘U svetu postoji jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo, u njemu je sve lepo, u njemu je sve nežno, u njemu se sve raduje…’ Ostao je za legendu i njegov pozdrav ‘tatatatira drugari’ i naziv ‘tatatatirci’ Uz Timothyja Johna Byforda on je čovjek kojemu bi sretna djeca izgubljenog vremena trebala dići spomenik od mjedi trajniji. ‘Kocka, kocka, kockica’ nastajala je iz idealističkog duha vremena kad se doista još vjerovalo da postoji jedan bolji svijet. Za utopije se živjelo, umiralo, a bogami i ubijalo. Danas više ni djeca ne vjeruju u njih. Naš se svijet bazira na, kako bi rekao John Locke, ‘niskom, ali solidnom temelju sebičnosti’. Ima još masa zanesenjaka koji vjeruju u nacije, njih će uvijek biti, ali to je druga priča.
Tanja Peternek Aleksić u zabavnoj je emisiji, koja je nekoliko dana snimana u Krupi na Vrbasu, otkrila da je – posve sijedi – Branko Kockica i dalje čovjek istog duha, vedar, zabavan i šarmantan. Uoči premijere u Pozorištancu Puž novinarka ga je ispitivala naučeni tekst, doznali smo da honorara nema kad nema publike, a upoznali smo i Brankovu suprugu Slobodanku Cacu Aleksić koja je govorila o ljubavi dugoj pola stoljeća, predstavama u Ateljeu 212 koje su zajedno radili, o odluci da nikada ne odustanu od projekata za djecu. Neka, tako će postojati barem otok na kojemu će djeca i dalje moći čuti da postoji zemlja u kojoj su ‘kuće od čokolade, prozori od marmelade’, gdje ‘svatko radi ono šta hoće’ i gdje raste ‘svako voće’. Mi odrasli znamo da ta zemlja postoji, ali za tajkune, članove stranaka, moćnike, a kad odrastu, djeci će se ta istina ionako kas’ti sama.
N1 News, 22. svibnja, 10:13
Čuvši povike ‘ajmo ustaše’ i ‘Za dom spremni’ na norijadi, autor ove kritike dvaput je kontrolirao je li dobro čuo – to se dogodilo u Rijeci?! Da, to se dogodilo u Rijeci! A ako se to dogodilo u Rijeci, onda bi se premijer ove zemlje i njegova Vlada trebali ozbiljno zabrinuti i shvatiti da je davno otkucala ponoć na satu pameti ljudske, kako bi rekao jedan mrtvi pisac. Rijeku su naime ustaše darovali Italiji, a granica je bila na Sušaku. Ministrica obrazovanja Blaženka Divjak rekla je kako je takvo ponašanje potpuno neprimjereno. ‘Bez obzira na to o kakvom se događaju radi, pa i norijadi, treba jasno reći da je to neprihvatljivo. To treba osuditi bez obzira na dob tih ljudi. Treba raditi na tome i u obiteljskom okruženju, da se takve stvari ne događaju. Kurikul koji je sada prihvaćen i koji ide od jeseni je takav da stvarno osuđuje ustaški režim, ali i sve druge totalitarne režime. To je jasno napisano i raspisano’, rekla je Divjak. Zgodno, ali kako onda nitko na norijadama ne urla partizanske pokliče? Je li ta priča o dva totalitarizma priča o sijamskim blizancima? Možda baš zbog nje i nastaju takve egzaltacije? Tijesto koje se izvaljalo u Rijeci izašlo je ispod vašeg valjka, gospodo iz Vlade, ove i prošlih, pa ako vam se tako sviđa, bujrum – vrtite i dalje istu priču, to će nas sigurno odvesti u blistavu budućnost. Hrvatska, da parafraziramo jedan film, nezadrživo srlja u progres.
N1 News, 24. svibnja, 18:00
U ovoj zemlji lisice postaju čuvari kokošinjaca, a profesori općenarodne obrane i društvene samozaštite počasni doktori znanosti, pa i lakrdija koju već tjednima izvodi Milan Bandić ne izgleda tako neobično, ali ipak je odjeknulo kad je rekao: ’Ova zemlja nema šanse dok su uhljebi na listama!’ Njegov klub zastupnika, jedna minijaturna kažnjenička bojna, puna je takvih. To je političarski klatež, prodavači magle koji u životu – mnogi među njima – najčešće niti jedan pošteni posao radili nisu i neće i ne pada im na pamet. Kad se ovaj saziv Sabora raspusti, oni će sabornicu moći vidjeti jedino na televiziji i kad budu vodili djecu na ekskurzije. Milan je Bandić načisto odlepio – upitno je ima li čovjek koji izgovara ovakve rečenice ikakav kontakt sa stvarnošću. ‘Kako se 11 izvanstranačkih ljudi našlo na našoj listi? To promovirajte, Hrvatska nema sreće dok se to ne dogodi. Dok se uhljebi stavljaju na mjesto sposobnih ljudi, kolone ljudi će preko Macelja i Bregane tražiti put u Irsku i Njemačku’, rekao je Bandić, dodajući da je zagrebački proračun četiri puta proglašen najtransparentnijim proračunom u Hrvatskoj. Macelj i Bregana katkad se doista čine jedinim izlazima iz ovog blata.
Inspirisan poezijom, RTS, 26. svibnja, 22:30
Živimo vremena tegobne proze, pa je iskorak na otok koji se zove poezija, koliko rijedak i lijep, toliko i spomena vrijedan. Treći program RTS-a navečer nam je plasirao pravu poslasticu, emisiju ‘Inspirisan poezijom’ u kojoj su veliki glumci recitirali poeziju poznatih pjesnika. Čuli smo čarobnu pjesmu ‘Lili Lalauna’ Ive Andrića – dokaz da bez ijedne poznate riječi genij može stvoriti predivnu liriku. Lala lula, luna lina. Ala luna lani lana. Ana lili ula ina. Nali ilun liliana. Lila ani ul ulana. Lani linu ul nanula. Anali ni nina nana… Besmisleno a božanstveno! Uz pjesmu Ive Andrića čuli smo i stihove Branka Radičevića, Duška Trifunovića, Milovana Vitezovića, Mike Antića i Baje Bačića, koje je uglazbio Rade Radivojević. U zgodnoj muzičko-poetskoj formi – kakve bi dobro došle i našem Trećem programu (nekoć je Televizija Zagreb imala sjajnu emisiju poezije) – pjesme su izvodili glumci i pjevači Feđa Stojanović, Goran Sultanović, Aljoša Vučković, Nikola Kojo, Aleksandar Srećković, Andrija Kuzmanović, Ogi Radivojević, Maja Odžaklijevska, Vjera Mujović. Lijepo, šteta što nije svaki tjedan na programu.
