U današnjem svijetu često se može čuti uzrečica kako više "nema heroja", što je posve pogrešno. Možda ih nema onoliko koliko bismo ih trebali, ali ovi koji postoje zaslužili su da se o njima zna više. Možda ste tek usput čuli za njih, a možda su Vam njihova imena već jako dobro poznata. U svakom slučaju, svi ćemo nastojati nešto novo naučiti o njima.Govorimo o herojima, ali herojima našeg doba. Oni su "zviždači", odnosno ljudi koji su odlučili otvoreno govoriti o kršenju ljudskih prava, zločinima i drugim tajnama vladajućeg poretka.
Da znate da Vaša kompanija, institucija ili država čini nešto temeljno pogrešno, nemoralno i kriminalno, biste li o tome obavijestili javnost? To je vrlo intimno pitanje s kojim će se susresti svaki potencijalni zviždač, a potencijalnih ima bezbroj, no samo rijetki će smoći hrabrosti i odvažiti se na taj korak.
Zašto je tako teško, pa čak i u najrazvijenijim demokracijama, otvoreno govoriti o kršenju ljudskih prava? Zato jer sistem protiv kojeg govorite - pa makar se on uporno kleo u zastupanje pravde i pravičnosti - neće biti pretjerano oduševljen Vašim moralnim vrednotama.
Ako radite, primjerice, za neku veliku prehrambenu korporaciju i ako znate da ona truje potrošače zabranjenim supstancama koje, recimo, regulatorne agencije ne pronalaze jer su podmićene od strane te iste korporacije - hoćete li propjevati, odnosno zviždati? Što ćete dobiti od toga, u najboljem slučaju izgubiti posao, u najgorem možda korporacija zaključi da bi Vas bilo najbolje što prije lišiti života, ili možda člana Vašeg obitelji, kao upozorenje.
Naš intuitivni nagon za preživljavanjem mogao bi nas jako brzo odvratiti od zviždanja, naročito ako smo svjesni koliko si na taj način možemo zagorčati život. To je razlog zašto je zviždača malo, ali to je i razlog zašto je istinskih heroja uvijek jako malo. Tek rijetki će žrtvovati sebe za više ideale ili za opće dobro. No, neki ipak osjećaju da je pravda viši smisao naših života i da ih određene situacije stavljaju u poziciju da učine velika djela.
Ljudi o kojima ćemo danas govoriti su takvi ljudi, ljudi koji su krenuli sami protiv sistema prije svega zbog činjenice da, kako je rekao jedan od njih, "ovo nije svijet u kojem žele živjeti".
Julian Assange, osnivač WikiLeaksa - od boema do zatočenika u centru Londona
Julian Assange, fotografija iz 2014.Možda najpoznatiji od "velike zviždačke trojke" je Julian Assange koji je pokrenuo prije 10-ak godina online servis pod nazivom WikiLeaks, a riječ je o internetskim stranicama na kojima se objavljivao upravo "zviždački" materijal. Ideja je itekako imala smisla. Naime, ako znate za neke nepravilnosti u radu, bilo privatog ili državnog sektora, kome ćete ispričati to, a da pritom ne ugrozite život sebe ili svoje okoline? Medijima? Kako možete biti sigurni da Vas mediji kojima se obratite neće "otkucati" Vašem poslodavcu (koji je možda veliki oglašivač u tom mediju) ili državnoj obavještajnoj službi (koja vjerojatno već i jest u dosluhu s vodećim medijima)?
O tome je razmišljao i Assange kada je pokrenuo WikiLeaks još 2006. godine. Želio je dati zviždačima platformu putem koje bi oni mogli slobodno - i što je još i važnije, anonimno - objavljivati sve nepravilnosti, kršenja ljudskih prava i druge oblike kriminala vladajućih.
Prije nego se posvetio ovom projektu radio je kao računalni stručnjak, programer, pa i haker, tako da je dobro znao što sve treba poduzeti da izgradi sustav koji će biti neprobojan, tj. koji će zaista garantirati anonimnost drugim zviždačima.
Julian Assange rođen je 3. srpnja 1971. u australskom gradu Townsville. Njegova majka, Christine Ann Assange (djevojačko Hawkins), bila je vizualna umjetnica, dok je njegov otac, John Shipton bio anti-ratni aktivist. No, par se rastao prije nego je Julian rođen. Kada je imao godinu dana njegova majka se udala za Richarda Bretta Assangea, glumca, s kojim je vodila, kako ističu oni koji su ih poznavali, "malu ekscentričnu kazališnu kompaniju". Već iz ovih biografskih podataka može se vidjeti kako Julian dolazi iz jedne poprilično osebujne okoline gdje su teme, koje će i njegov život odrediti, očito uvijek bile važne.
Njegova majka razvela se s njegovim očuhom 1979. te kasnije ulazi u vezu s čovjekom po imenu Leif Hamilton koji je također bio poprilično ekscentričan (vodio je australsku "New Age" duhovnu organizaciju "Obitelj"). S njime je imala jedno dijete.
Životni stil njegove majke doveo je do toga da je mladi Assange, do sredine svojih tinejdžerskih godina, već živio u čak preko 30 australskih gradova. Ovaj intenzivni nomadski život zasigurno je ostavio traga na njega kao osobu.
Zbog toga je pohađao brojne škole, a školovao se u jednom periodu i kod kuće. Kasnijih godina na fakultetu je studirao programiranje, matematiku i fiziku, ali nije diplomirao. Tih godina više ga je privlačilo hakiranje i sve vezano uz računala.
S 35 godina, s još nekoliko osoba, pokrenuo je servis WikiLeaks. Tamo su prvih godina objavljivali niz tajnih informacija koje su prema njima "curile" od strane raznih anonimnih izvora. Polako je stranica dobivala na popularnosti, no veliki preokret desiti će se 2010. kada će im se javiti mladi američki vojnik po imenu Bradley Manning.
Naime, Manning je Assangeu dostavio niz iznimno kontroverznih dokumenata koji se tiču tajni američke Vlade. Među dokumentima bile su tajne informacije o američkim ratovima u Iraku i Afganistanu, ali i četvrt milijuna diplomatskih depeša te dokumenti vezani uz američki zloglasni zatvor Guantanamo.
Sada su "zagrebli" u nešto vrlo ozbiljno, nešto "veće od njih". Podaci koji će biti objavljeni na stranicama WikiLeaksa trajno će promijeniti život i Assangeu i Manningu.
Objavili su, između ostalog, i video snimku američkog helikopterskog napada u Bagdadu, glavnom gradu Iraka, iz srpnja 2007. Na video snimci zabilježeno je kako američki piloti otvaraju vatru na osobe za koje misle da su neprijateljski borci, no tamo se nalazio i velik broj civila, uključujući i dvojicu fotoreportera novinske agencije Reuters. U napadu je ubijeno (ovisno o izvoru) između 12 i 18 osoba.
Video snimka (i popratna reportaža) objavljena na stranicama WikiLeaks: američki helikopterski napad u Bagdadu u kojem su ubijeni civili, 12.7.2007:
Na video snimci američki piloti komentiraju, na jedan šokantan način, pokolj kojeg su upravo izveli: "Pogledaj tu mrtvu gamad". A kada su uočili da ljudi odnose ranjenu djecu ističu: "Sami su si krivi što su doveli djecu na bojišnicu".
Video snimka je šokirala cijeli svijet, ali i uznemirila američke vlasti koje su odmah zviždače proglasile svojim najvećim neprijateljima. Julian Assange je tako preko noći postao "neprijatelj broj jedan".
Assange je puno putovao po svijetu te se nalazio direktno s brojnim povjerljivim izvorima. Između ostalog te 2010. proveo je i neko vrijeme u Švedskoj te su ga tamo, nakon što je postao "neprijatelj broj jedan", dvije žene optužile za seksualne prijestupe, što je on odmah odbacio, no, protiv njega pokrenuta je istraga. Mnogi njegovi pristaše tvrde kako se radi o izmišljenoj situaciji i da Julian nije kriv. No, kako službeno ova istraga i dalje traje, ne možemo ništa prejudicirati, mada je nemoguće ne primijetiti da bi cijela stvar mogla biti orkestrirana s ciljem da ga se zaustavi u njegovom radu.
Julian Assange 2010., dok je još bio na slobodiU vrijeme kada je protiv njega podignuta optužnica, 2012., on se nalazio u Londonu. Tamo mu je dodijeljen kućni pritvor. Čekao je na vrlo izvjesno izručenje Švedskoj, no, to nije glavni problem po njega - naime, kada bi bio izručen Švedskoj, švedske vlasti mogle bi ga lako izručiti SAD-u, a tamo bi ga pak mogla čekati optužnica za kojekakvo djelovanje protiv američke sigurnosti što bi - bez imalo pretjerivanja - moglo završiti i smrtnom kaznom po njega.
Assange nije želio čekati razvoj ove opasne situacije po njega te je u Londonu pobjegao iz kućnog pritvora. Gdje se skloniti, kamo pobjeći? Ta pitanja mora da su ga duže vrijeme okupirala. U konačnici je donio odluku - pobjegao je ambasadu južnoameričke države Ekvador. Naime, prostor ambasade je suvereni prostor te države što znači da na tom teritoriju ne može biti uhićen od strane britanske policije.
Zašto je izabrao baš Ekvador? Više je razloga. Jedan od ključnih je taj da se u Ekvadoru nalazi na funkciji predsjednika čovjek koji je i sam uvijek stajao iza pravde i nije se usrtučavao prozivati velike sile, riječ je o predsjedniku po imenu Rafael Correa, jednom od glavnih lidera novog političkog vala u Latinskoj Americi koji se često naziva "Socijalizam 21. stoljeća".
Julian Assange obraća se javnosti s prozora ekvadorske ambasade u LondonuPostoje i drugi razlozi zašto je Assange odabrao upravo Ekvador. Naime, pojedini tajni dokumenti objavljeni ranije na stranicama WikiLeaksa tiču se upravo i Ekvadora, odnosno otkrivaju subverzivno djelovanje SAD-a protiv te zemlje.
Assange je mogao odmah po dolasku u zgradu ambasade, koja se inače nalazi u centru Londona, biti izručen britanskoj policiji, no, nadao se kako se to ipak neće dogoditi. Dakako, nije mogao znati kakva ga sudbina čeka, ali se ipak odlučio na takav potez. Srećom po njega, ekvadorska ambasada dala mu je toliko potrebno utočište od progona, a saznavši da je u zgradi Julian Assange odmah se aktivirala kompletna britanska vlast, tradicionalno odana SAD-u.
Julian Assange i ekvadorski ministar vanjskih poslova, sastanak u ekvadorskoj ambasadi u LondonuPolicija se okomila na zgradu, okružili su je sa svih strana, bili su po krovovima, svugdje. No, znali su da ne smiju ući unutra, znali su da Assange sada ima diplomatski imunitet i da ne mogu puno učiniti po tom pitanju. Uskoro se oglasio i ekvadorski predsjednik Correa koji je izrazio podršku za Assange te mu spremno dao azil.
To znači da Assange sada može napustiti zgradu ambasade u Londonu te doći živjeti u Ekvador gdje mu je odobren politički azil. No, postoji jedan veliki problem - kako fizički doći do Ekvadora? Naime, zgrada ambasade u Londonu je danonoćno okružena britanskom policijom. Trenutak u kojem Assange samo jednom nogom pređe preko praga natrag na britanski teritorij biti će uhićen, a onda kreće sve iz početka - izručenje Švedskoj i potencijalno izručenje SAD-u.
Ekvadorski predsjednik Rafael Correa, odobrio je Assangeu azilProšle su tri duge godine otkako je Assange "zaglavio" u ekvadorskoj ambasadi u Londonu i tamo se nalazi i danas. Kako živi? Sigurno mu nije lako. Ne može izaći vani, možda mu je još i teže nego u zatvoru gdje zatvorenici bar nakratko mogu doći do zraka. U zgradi ambasade su ga do sada već posjetili brojni novinari te on u intervjuima ostavlja jedan snažan i nepokolebljiv stav, no, neki tvrde kako mu je već poprilično narušeno zdravlje.
Kada će izaći iz zgrade ambasade? Ako se politički nešto ne promijeni, teško je reći kada bi mogao izaći, zapravo, teško je reći i hoće li ikada izaći. Dakako, mogao bi se u očaju predati, ali zna da bi to bila vjerojatno još i gora sudbina. Ne preostaje mu ništa drugo nego čekati... Čekati da se promjene političke priliku u Švedskoj, Britaniji, SAD-u ili pak Ekvadoru.
Svaka promjena po Assangea može biti dobra ili loša. Što ako u Ekvadoru dođe nova vlast koja će ga jednostavno izbaciti vani i u ruke policije?
Ima onih koji tvrde da bi trebao sam izaći i braniti svoju nevinost pred sudom. No, to je apsurdno - u SAD-u ne može očekivati pravično suđenje jer je u očima tamošnjeg pravosuđa već počinio "zločin" objavom tajnih dokumenata. Podsjetimo, on jest "neprijatelj broj jedan", a takvi završavaju loše za primjer drugima. Dakako, već i jest završio loše, no sudbina bi mu mogla postati još i kudikamo gora.
Bradley Chelsea Manning - američki vojnik koji je odlučio svijet upoznati s ratnom prljavštinom
Bradley Chelsea Manning, fotografija iz travnja 2012.Priča o Assangeu nastavlja se s pričom o Manningu.
Bradley Manning je američki vojnik, rođen 17. prosinca 1987., koji se od 2013. nalazi u zatvoru zbog toga što je tajne američke dokumente proslijedio gore spomenutom Julianu Assangeu, odnosno stranici WikiLeaks.
Manning je 2009. bio stacioniran s američkom vojskom u Iraku gdje je radio kao obavještajni analitičar. Na toj poziciji imao je pristup brojnim tajnim bazama podataka. Već spomenute dokumente i podatke proslijedio je WikiLeaksu. No, u procesu je napravio jednu popriličnu pogrešku - o svom činu pohvalio se osobi pod imenom Adrian Lamo, poznaniku koji je - kako su kasnije sugerirali pojedini izvori - radio za američki FBI i špijunsku službu NSA.
Adrian Lamo, čovjek koji je Manninga prijavio sigurnosnim službamaLamo ga je prijavio protu-obavještajnoj američkoj službi što je uskoro, već u svibnju 2010., dovelo do uhićenja Bradleya Manninga. Za mnoge Lamo je pravi "izdajnik", a ne Manning, no on se pravda da se uplašio kada je saznao da Manning ima na stotine tisuća američkih tajnih dokumenata misleći, bar on tako tvrdi, da bi objava istih mogla ugroziti živote Amerikanaca u Iraku i drugdje.
Manning je znao što čini i da zbog svog poteza može jako nastradati, no bio je svjestan da je to nešto što mora učiniti, da je istina prevažna da bi ostala skrivena.
Manning se odrekao svega samo kako bi svijetu donio istinu pred lice i time im pokušao dočarati stvarnu sliku rata u Iraku. Nakon uhićenja krenuo je brutalni tretman prema njemu. Dok je čekao početak suđenja strpali su ga u samicu, u prostor koji je imao samo jedan cilj - slomiti ga. Stotine dana i noći proveo je sam, u skučenom prostoru bez ikoga i ičega. Sam sa svojim mislima. 23 sata na dan u potpunoj izolaciji. Morao je spavati gol bez jastuka i posteljine na krevetu. Nije mu dopušten pristup ni televiziji, ni novinama, ni prostoru za rekreaciju. Čak i taj jedan sat u danu bio je pod strogim nadzorom čuvara.
U konačnici je osuđen po 22 točke optužnice, uključujući i za "pomaganje neprijatelju" što mu je moglo donijeti i smrtnu kaznu, no dobio je "samo" 35 godina zatvora.
"Oslobodite Bradleya Manninga", jedan od brojnih plakata potpore Manningu u SAD-u. Neki ga smatraju izdajnikom, no mnogi drže da je on istinski američki heroj.Za vrijeme suđenja priznao je kako je on zapravo transrodna osoba, što je nešto za što je znao cijeli svoj život, ali je tek sada odlučio o tome progovoriti javno. Istaknuo je kako želi promjenu spola te je pritom odlučio uzeti novo ime, Chelsea Manning.
Njegova (odnosno njezina) priča ima neke sličnosti s Julianom Assangeom - život u djetinjstvu bio mu je poprilično disfunkcionalan, vjerojatno još i više nego kada je riječ o Julianu, a i njegovo odrastanje bilo je poprilično čudno. Prema iskazu Manningove sestre Casey (koja je 11 godina starija od njega), oba roditelja su mu alkoholičari. Njegova majka, Susan Fox, je navodno često bila u alkoholiziranom stanju i za vrijeme trudnoće. 1998. pokušala je samoubojstvo te ju je spasila Casey te mladi Bradley koji je tada imao svega 11 godina. Sestra je vozila automobil prema bolnicu dok je on morao na stražnjem sjedalu provjeravati da li mu majka još uvijek diše.
2000. majka mu se razvodi od oca, Briana Manninga, te s Bradleyem seli natrag u Britaniju, odnosu u Wales otkuda je rodom. To su isto bile teške godine po njega, a problemi s kojima mu se suočavala majka postajali su sve izraženiji. U konačnici se 2005., sa 17 godina, vraća natrag u SAD te živi s ocem. Poznanici ističu kako ga pamte kao izuzetno inteligentnu osobu koja ima snažna politička uvjerenja, a još od ranije mladosti izjašnjava se kao ateist.
U to vrijeme, po povratku natrag u SAD, Bradley se već otvoreno izjašnjava kao homoseksualac, ističu njegovi tadašnji poznanici. Otac ga je tada uvjerio da se upiše u vojsku, jer na taj način može dobiti besplatno školovanje (jedan od razloga zašto mnogi mladi stupaju u američku vojsku). No, tamo su ga dočekali još teži dani - nad njime su se iživljavali i vrijeđali ga brojni nadređeni, što je čest slučaj u SAD-u, ali i drugdje, s homoseksualcima u vojsci.
Već 2009. piše savjetniku za spol te ističe kako se osjeća kao žena i kako želi promjenu spola. Isti savjetnik je dvije godine kasnije dao intervjuu za list New York Magazine te istaknuo kako je bilo jasno da se Manning tada nalazio u krizi, djelomično zbog svog rodnog identiteta, ali i zbog činjenice da se protivio ratu u kojem se našao.
Biti svjedok užasnog rata traumatično je svaku osobu, no naročito za nekoga kao što je Bradley Manning koji je u to vrijeme prolazio i vlastitu krizu.
Strahote rata potaknule su ga na djelovanje. Kopirao je sav sadržaj, sve tajne dokumente koji su mu bili dostupni, na jedan prazan CD na koji je napisao ime izvođačice "Lady Gaga", kako bi zavarao sigurnosne službe koje su pazile da se osjetljiv materijal slučajno ne odnose.
Uspio je, imao je u svojim rukama neke od najvažnijih dokumenata modernog doba, sada ih je još samo trebao objaviti. Očekivano, što bi mnogima zvučalo kao prvi logičan potez, obratio se uredništvima dva najveća lista u SAD-u: The Washington Post i The New York Times. Bio je uvjeren da će oni preuzeti dokumenti i odraditi svoj posao. U poruci koju im je poslao putem elektronske pošte navodi se: "Ovdje su podaci od povijesne važnosti vezani uz ratove u Iraku i Afganistanu. Vjerojatno će vam trebati između 90 i 180 dana kako bi se prošlo kroz sve podatke, pripremili ih za objavu javnosti te zaštitili izvore. Ovo su neki od najvažnijih dokumenata našeg vremena koji uklanjaju ratnu maglu i jasno opisuju pravu prirodu asimetričnog ratovanja u 21. stoljeću".
Prerano se ponadao - iz Washington Posta su mu javili kako "nisu zainteresirani", a iz New York Timesa mu se nisu uopće niti javili. Suočen s takvom situacijom znao je točno kome se treba javiti - Julianu Assangeu i organizaciji WikiLeaks.
3. veljače 2010. Manning šalje prve podatke u WikiLeaks i to putem sustava "Tor" za anonimnu komunikaciju. Dani prolaze, nema odgovora. Sada više nije ni siguran da li su podaci dostavljeni ili nisu. No, čak i da jesu, jasno je da WikiLeaks neće slati povratne informacije jer bi to bilo previše riskantno zbog potencijalne detekcije komunikacije.
Dva tjedna kasnije odlučio se poslati još jednu skupinu dokumenata WikiLeaksu, uključujući depeše američke ambasade iz Islanda - materijal je objavljen na stranicama WikiLeaksa u roku od nekoliko sati. To je bio znak za Manninga - znak da su podatke ipak dobili i da će ih vjerojatno i objaviti nakon obrade. Krenuo je odmah sa slanjem svega što je imao dostupno...
Da je bio oprezniji mogao je sakriti svoju ulogu u cijelom procesu, no prema njegovim ranijim zapisima otkrivamo kako je riječ o osobi koja se zapravo nije niti bojala posljedica, a bio ih je itekako svjestan. U razgovoru s Adrianom Lamom, koji ga je u konačnici i prijavio vlastima, jednom je rekao kako se zbog curenja podataka "ne boji niti zatvora niti potencijalne smrtne kazne".
Mladi život Bradleya Manninga nipošto nije bio jednostavan. Riječ je o osobi koja je prošla razne situacije u životu, ali je imao uvijek jedno precizno točno shvaćanje za dobro i loše u ovom svijetu. Vidio je kako stradavaju nevini u ratovima i znao je da mora nešto učiniti da se istina sazna.
Mnogi ga smatraju američkim herojom i žestoko osuđuju kaznu zatvora na 35 godina.
Dokumenti koje je on, zajedno s Assangeom, pomogao objaviti, uništili su svaku sliku o "pravednim ratovima" u Iraku i Afganistanu. Brojni dokumenti pokazali su kako cilj nikada nije bio "promocija demokracije" već geopolitička kontrola ovih prostora i njihovih resursa.
Edward Snowden, od udobnog života do nepoznate moskovske adrese - bivši NSA agent koji je otkrio masovnu špijunažu
Edward Snowden za vrijeme intervjua s Glennom Greenwaldom u Hong Kongu 2013. kada mu je priznao da je on zviždač koji je objavio NSA dokumenteTreća osoba u ovom nizu koju moramo spomenuti Amerikanac Edward Snowden, rođen 21. lipnja 1983. Njegova uloga bila je možda i najsnažnija jer ono što je on otkrio cijelom svijetu nitko se nije mogao niti nadati.
Podaci koje su "iscurili" Assange i Manning od neizmjerne su važnosti za shvaćanje ratova na Bliskom istoku, no podaci koji je otkrio Snowden važni su cijeli svijet, naročito sve nas koji živimo u Europi.
Naime, Snowden je objavio velik broj dokumenata američke špijunske službe NSA (Agencija za Nacionalnu Sigurnost). Što je otkriveno? Iznimno puno podataka, bilo bi teško ih ovdje sve popisati, no istaknuti ćemo ključne - Snowden je otkrio kako NSA putem gigantske špijunske mreže nadzire gotovo cijeli svijet.
Telefonski pozivi, SMS poruke, objave na društvenim mrežama kao što je Facebook, E-mailovi... drugim riječima, sva digitalna komunikacija među ljudima, sprema se i provjerava od strane velikog sustava kojeg se može usporediti jedino s "Velikim bratom" i distopijskim strašnim pričama iz Orwellove "1984".
Magnituda nadzora stanovništva je zapanjujuća. Dokumenti otkrivaju kako je američki NSA direktno povezan s najvećim korporacijama kao što su Google i druge te putem njih dobiva brojne podatke o ljudima diljem svijeta.
Nakon što su razotkriveni iz NSA nisu ništa porekli već su poručili kako se nadzor vrši u sklopu "borbe protiv terorizma". Dakako, sve se u današnjem svijetu može argumentirati kao "borba protiv terorizma", ali ova stvar se može opisati i drugačije - ukidanje ljudske privatnosti i prava na privatnost što bi trebalo biti jedno od temeljnih ljudskih prava.
Metode su temeljite - otkriva se kako NSA "prisluškuje" internetsku komunikaciju čak i na velikim podvodnim optičkim kablovima kojima se informacije prenose od kontinenta do kontinenta. U dosluhu su s internetskim davateljima usluge. Drugim riječima, pojedinac se jednostavno ne može zaštititi (osim da možda živi sam u šumi, što nije neka opcija).
Koliko koga NSA špijunira? Na karti se vidi kako su stanovnici Njemačke najšpijuniraniji u Europi - podjednako NSA špijunira i vlastito stanovništvo u SAD-uNo, dokumenti otkrivaju kako mete nisu samo "obični" stanovnici svijeta - mete su i državni dužnosnici. Tako je primjerice otkriveno kako SAD prisluškuje i niz svjetskih lidera, od Latinske Amerike, Afrike do Europe i Azije. Naročito pozornost pritom pridaju nadzoru europskih lidera, što ne čudi, jer od njih se ionako očekuje najveća razina poslušnost.
Zemlja koja je pod intenzivnim nadzorom NSA je Njemačka, a dokumenti otkrivaju kako je NSA prisluškivala čak i mobitel njemačke kancelarke Angele Merkel.
Prosvjedi potpore za Snowdena i Manninga u Berlinu, 19. lipanj 2013.Kako je svijet reagirao na ove šokantne informacije? Oni koji su shvatili o čemu se radi bili su užasnuti, no pitanje je koliko ih je zapravo shvatilo o čemu se ovdje radi. Mediji nisu pomogli, o Snowdenovim dokumentima izvještavalo se vrlo šturo, a često su zauzimali i stav samog NSA-a tvrdeći kako je masovna špijunaža "potrebna" za borbu protiv terorizma.
Je li zaista potrebna? Ovakva razina špijunaže, potpuno neselektivna špijunaža, očito nije. Špijunaža kao praksa dakako postoji od davnina i nije nikakva novost, ali špijuniranje stanovnika bez znanja se uvijek tretiralo kao kažnjivo djelo. Tko će sada odgovarati? Izgleda nitko, jer zemlje Europe se ne žele zamjeriti SAD-u, mada su same žrtve.
Naravno da nije riječ samo o borbi protiv terorizma, tu je i po svaku zemlju vrlo opasna ekonomska špijunaža, ali i geopolitičko udruživanje - naime, otkriveno je postojanje tzv. "Kluba od Pet Očiju", odnosno skupine od pet zemalja koje međusobno razmjenjuju ove podatke, a to su SAD, Britanija, Kanada, Australija i Novi Zeland.
Koji bi onda stvarno bio cilj nadzora kompletnog stanovništva? Da se isto drži pod kontrolom, dakako. Da se na vrijeme može detektirati one pojedince kojima bi palo na pamet buniti se na bilo koji način protiv postojećeg sistema i ekonomske doktrine.
O Snowdenovim dokumentima mora se znati više jer oni daju jednu vrlo drugačiju sliku svijeta u kojem živimo.
No, recimo nešto i samom Snowdenu. Tko je on i kako je uopće dospio do svih tih NSA dokumenata? On je još jedan zviždač "iznutra", naime, bio je zaposlenik američke špijunske agencije NSA, bio je njihov analitičar. Imao je pristup podacima, ali i svijest da svijet o ovome mora znati. Dakako, u to nema sumnje jer je i sam to kasnije potvrdio, Assange i Manning bili su mu inspiracija.
Za razliku od njih, Snowden dolazi iz jedne poprilično "uređene" obitelji - gotovo svi članovi obitelji, otac, majka, sestra, djed... radili su mu za državu, od vojske do obalne straže, pa je tako i on završio kao državni agent.
Zašto je to učinio? On je zaista imao jedan lagodan život, karijeru u usponu, bez ikakvih problema na horizontu. Kako sam kaže, "učinio sam to jer ovo nije svijet u kojem želim živjeti".
No, vidjevši što se ranije desilo Assangeu i Manningu, bio je oprezan u izvedbi da i njega ne zadesi slična ili još gora sudbina. Krađa državnih dokumenata u SAD-u se kažnjava s 30 godina zatvora, a zbog svega što on planira objaviti vrlo lako mogao bi dobiti i smrtnu kaznu.
Stoga je prije objave dokumenata napustio SAD te otputovao u Kinu, točnije u Hong Kong. Tamo je pozvao dvoje novinara kojima je mogao vjerovati, Glenna Greenwalda i Lauru Poitras. Riječ je o izuzetnim ljudima koji su kroz svoju karijeru potvrdili da stoje na strani pravde i Snowden je dobro postupio kada je odlučio upravo preko njih pokrenuti objavu najvažnijih tajnih dokumenata u povijesti. Pozvao ih je u Hong Kong te tamo s njima odradio intervjuu.
Prosvjedi potpore za Edwarda Snowdena u Hong Kongu, 15. lipanj 2013.Uskoro su dokumenti počeli curiti u javnost, a objavljen je uskoro i njegov identitet. Američke službe više nisu mogle do njega. No, ostanak u Hong Kongu je riskantan i mora otići na neko sigurnije mjesto. Odluka je pala na Rusiju i tada kreće avantura koja je uistinu filmska.
Cijeli svijet nagađa gdje je Snowden, no malo tko zna istinu. U lipnju 2013. pojavljuje se u moskovskoj zračnoj luci, no ne može iz nje izaći jer nema vizu. Nadalje, ne može ući na teritorij Rusije tek tako, jer bi SAD mogli pokrenuti postupak za njegovim izručenjem. Neizvjesna situacija traje ukupno 39 dana - tih 39 dana on provodi u tranzit zoni moskovske zračne luke nakon čega mu ruske vlasti daju azil.
Ovaj potez dovesti će do još većeg narušavanja već ionako narušenih odnosa između SAD-a i Rusije jer ono što su prije koju godinu bili Assange i Manning za SAD je sada Edward Snowden - njihov "neprijatelj broj jedan".
Edward Snowden, gostovanje na TED konferenciji putem video veze, ožujak 2014.Brojni mediji i politički komentatori u SAD-u Snowdena nazivaju "izdajnikom" te traže oštru kaznu za njega ako ga se ikada dočepaju, a neki čak predlažu i da se na njega izvede atentat u Moskvi. To je svakako i jedan od razloga zašto Snowden u Moskvi danas živi na nepoznatoj lokaciji, no komunicira slobodno s medijima te je do sada nekoliko puta prisustvovao tematskim konferencijama putem video veze. Ističe kako se osjeća sigurno u Moskvi, mada je izrazio želju za azilom u Švicarskoj gdje je nekoć radio kao NSA agent.
O herojima našeg doba
Mada ih neki nazivali izdajnicima, stranim doušnicima, pa čak i "teroristima", činjenica jest da je ovo troje mladih ljudi izvelo herojska djela bez ikakvih osobnih želja za probitkom. Željeli su doprinijeti boljitku svijeta u kojem živimo, a boljitak se ne može ostvariti drugačije nego na istini i isticanju istine, pa čak i onda kada je ona namjerno sakrivena.
Ima li narod pravo znati što naše vlasti rade s našim životima, našim novcem i u naše ime? Ako ozbiljno želimo živjeti u demokratskim društvima, to bi trebao biti imperativ. Ono što Assange, Manning i Snowden otkrivaju je zapravo jedna kolektivna spoznaja da se zaista ne bismo trebali zanositi - navodna razvijena demokratska društva još su daleko od razine koja bi zaista bila vladavina naroda, što riječ "demokracija" i znači.
Što će se desiti s ovom trojicom heroja našeg doba? Do kada će Manning trunuti u zatvoru? Do kada će Assange biti prisilni zarobljenik ekvadorske ambasade u Londonu? Do kada će Snowden morati skrivati se po Moskvi koja je za njega ipak strana zemlja daleko od svih ljudi do kojih mu je u životu stalo?
Ovi ljudi nisu zločinci, niti izdajnici, oni su zviždači i svi zakoni trebali bi ih štititi. Ironično je da takvi zakoni zapravo i postoje, ali očito samo u teoriji, ne i u praksi. Assange, Manning i Snowden primjeri su žrtava nepravednog sistema koji im je uništio živote umjesto da ih cijeli napredan svijet slavi kao ljude koji bi trebali biti primjer svima koji žele boji svijet.
O njima i njihovoj sudbini mora znati što veći broj ljudi, to je najmanje što im možemo dati za sve ono što su oni nesebično učinili za sve nas.
Da znate da Vaša kompanija, institucija ili država čini nešto temeljno pogrešno, nemoralno i kriminalno, biste li o tome obavijestili javnost? To je vrlo intimno pitanje s kojim će se susresti svaki potencijalni zviždač, a potencijalnih ima bezbroj, no samo rijetki će smoći hrabrosti i odvažiti se na taj korak.
Zašto je tako teško, pa čak i u najrazvijenijim demokracijama, otvoreno govoriti o kršenju ljudskih prava? Zato jer sistem protiv kojeg govorite - pa makar se on uporno kleo u zastupanje pravde i pravičnosti - neće biti pretjerano oduševljen Vašim moralnim vrednotama.
Ako radite, primjerice, za neku veliku prehrambenu korporaciju i ako znate da ona truje potrošače zabranjenim supstancama koje, recimo, regulatorne agencije ne pronalaze jer su podmićene od strane te iste korporacije - hoćete li propjevati, odnosno zviždati? Što ćete dobiti od toga, u najboljem slučaju izgubiti posao, u najgorem možda korporacija zaključi da bi Vas bilo najbolje što prije lišiti života, ili možda člana Vašeg obitelji, kao upozorenje.
Naš intuitivni nagon za preživljavanjem mogao bi nas jako brzo odvratiti od zviždanja, naročito ako smo svjesni koliko si na taj način možemo zagorčati život. To je razlog zašto je zviždača malo, ali to je i razlog zašto je istinskih heroja uvijek jako malo. Tek rijetki će žrtvovati sebe za više ideale ili za opće dobro. No, neki ipak osjećaju da je pravda viši smisao naših života i da ih određene situacije stavljaju u poziciju da učine velika djela.
Ljudi o kojima ćemo danas govoriti su takvi ljudi, ljudi koji su krenuli sami protiv sistema prije svega zbog činjenice da, kako je rekao jedan od njih, "ovo nije svijet u kojem žele živjeti".
Julian Assange, osnivač WikiLeaksa - od boema do zatočenika u centru Londona
Julian Assange, fotografija iz 2014.Možda najpoznatiji od "velike zviždačke trojke" je Julian Assange koji je pokrenuo prije 10-ak godina online servis pod nazivom WikiLeaks, a riječ je o internetskim stranicama na kojima se objavljivao upravo "zviždački" materijal. Ideja je itekako imala smisla. Naime, ako znate za neke nepravilnosti u radu, bilo privatog ili državnog sektora, kome ćete ispričati to, a da pritom ne ugrozite život sebe ili svoje okoline? Medijima? Kako možete biti sigurni da Vas mediji kojima se obratite neće "otkucati" Vašem poslodavcu (koji je možda veliki oglašivač u tom mediju) ili državnoj obavještajnoj službi (koja vjerojatno već i jest u dosluhu s vodećim medijima)?
O tome je razmišljao i Assange kada je pokrenuo WikiLeaks još 2006. godine. Želio je dati zviždačima platformu putem koje bi oni mogli slobodno - i što je još i važnije, anonimno - objavljivati sve nepravilnosti, kršenja ljudskih prava i druge oblike kriminala vladajućih.
Prije nego se posvetio ovom projektu radio je kao računalni stručnjak, programer, pa i haker, tako da je dobro znao što sve treba poduzeti da izgradi sustav koji će biti neprobojan, tj. koji će zaista garantirati anonimnost drugim zviždačima.
Julian Assange rođen je 3. srpnja 1971. u australskom gradu Townsville. Njegova majka, Christine Ann Assange (djevojačko Hawkins), bila je vizualna umjetnica, dok je njegov otac, John Shipton bio anti-ratni aktivist. No, par se rastao prije nego je Julian rođen. Kada je imao godinu dana njegova majka se udala za Richarda Bretta Assangea, glumca, s kojim je vodila, kako ističu oni koji su ih poznavali, "malu ekscentričnu kazališnu kompaniju". Već iz ovih biografskih podataka može se vidjeti kako Julian dolazi iz jedne poprilično osebujne okoline gdje su teme, koje će i njegov život odrediti, očito uvijek bile važne.
Njegova majka razvela se s njegovim očuhom 1979. te kasnije ulazi u vezu s čovjekom po imenu Leif Hamilton koji je također bio poprilično ekscentričan (vodio je australsku "New Age" duhovnu organizaciju "Obitelj"). S njime je imala jedno dijete.
Životni stil njegove majke doveo je do toga da je mladi Assange, do sredine svojih tinejdžerskih godina, već živio u čak preko 30 australskih gradova. Ovaj intenzivni nomadski život zasigurno je ostavio traga na njega kao osobu.
Zbog toga je pohađao brojne škole, a školovao se u jednom periodu i kod kuće. Kasnijih godina na fakultetu je studirao programiranje, matematiku i fiziku, ali nije diplomirao. Tih godina više ga je privlačilo hakiranje i sve vezano uz računala.
S 35 godina, s još nekoliko osoba, pokrenuo je servis WikiLeaks. Tamo su prvih godina objavljivali niz tajnih informacija koje su prema njima "curile" od strane raznih anonimnih izvora. Polako je stranica dobivala na popularnosti, no veliki preokret desiti će se 2010. kada će im se javiti mladi američki vojnik po imenu Bradley Manning.
Naime, Manning je Assangeu dostavio niz iznimno kontroverznih dokumenata koji se tiču tajni američke Vlade. Među dokumentima bile su tajne informacije o američkim ratovima u Iraku i Afganistanu, ali i četvrt milijuna diplomatskih depeša te dokumenti vezani uz američki zloglasni zatvor Guantanamo.
Sada su "zagrebli" u nešto vrlo ozbiljno, nešto "veće od njih". Podaci koji će biti objavljeni na stranicama WikiLeaksa trajno će promijeniti život i Assangeu i Manningu.
Objavili su, između ostalog, i video snimku američkog helikopterskog napada u Bagdadu, glavnom gradu Iraka, iz srpnja 2007. Na video snimci zabilježeno je kako američki piloti otvaraju vatru na osobe za koje misle da su neprijateljski borci, no tamo se nalazio i velik broj civila, uključujući i dvojicu fotoreportera novinske agencije Reuters. U napadu je ubijeno (ovisno o izvoru) između 12 i 18 osoba.
Video snimka (i popratna reportaža) objavljena na stranicama WikiLeaks: američki helikopterski napad u Bagdadu u kojem su ubijeni civili, 12.7.2007:
Na video snimci američki piloti komentiraju, na jedan šokantan način, pokolj kojeg su upravo izveli: "Pogledaj tu mrtvu gamad". A kada su uočili da ljudi odnose ranjenu djecu ističu: "Sami su si krivi što su doveli djecu na bojišnicu".
Video snimka je šokirala cijeli svijet, ali i uznemirila američke vlasti koje su odmah zviždače proglasile svojim najvećim neprijateljima. Julian Assange je tako preko noći postao "neprijatelj broj jedan".
Assange je puno putovao po svijetu te se nalazio direktno s brojnim povjerljivim izvorima. Između ostalog te 2010. proveo je i neko vrijeme u Švedskoj te su ga tamo, nakon što je postao "neprijatelj broj jedan", dvije žene optužile za seksualne prijestupe, što je on odmah odbacio, no, protiv njega pokrenuta je istraga. Mnogi njegovi pristaše tvrde kako se radi o izmišljenoj situaciji i da Julian nije kriv. No, kako službeno ova istraga i dalje traje, ne možemo ništa prejudicirati, mada je nemoguće ne primijetiti da bi cijela stvar mogla biti orkestrirana s ciljem da ga se zaustavi u njegovom radu.
Julian Assange 2010., dok je još bio na slobodiU vrijeme kada je protiv njega podignuta optužnica, 2012., on se nalazio u Londonu. Tamo mu je dodijeljen kućni pritvor. Čekao je na vrlo izvjesno izručenje Švedskoj, no, to nije glavni problem po njega - naime, kada bi bio izručen Švedskoj, švedske vlasti mogle bi ga lako izručiti SAD-u, a tamo bi ga pak mogla čekati optužnica za kojekakvo djelovanje protiv američke sigurnosti što bi - bez imalo pretjerivanja - moglo završiti i smrtnom kaznom po njega.
Assange nije želio čekati razvoj ove opasne situacije po njega te je u Londonu pobjegao iz kućnog pritvora. Gdje se skloniti, kamo pobjeći? Ta pitanja mora da su ga duže vrijeme okupirala. U konačnici je donio odluku - pobjegao je ambasadu južnoameričke države Ekvador. Naime, prostor ambasade je suvereni prostor te države što znači da na tom teritoriju ne može biti uhićen od strane britanske policije.
Zašto je izabrao baš Ekvador? Više je razloga. Jedan od ključnih je taj da se u Ekvadoru nalazi na funkciji predsjednika čovjek koji je i sam uvijek stajao iza pravde i nije se usrtučavao prozivati velike sile, riječ je o predsjedniku po imenu Rafael Correa, jednom od glavnih lidera novog političkog vala u Latinskoj Americi koji se često naziva "Socijalizam 21. stoljeća".
Julian Assange obraća se javnosti s prozora ekvadorske ambasade u LondonuPostoje i drugi razlozi zašto je Assange odabrao upravo Ekvador. Naime, pojedini tajni dokumenti objavljeni ranije na stranicama WikiLeaksa tiču se upravo i Ekvadora, odnosno otkrivaju subverzivno djelovanje SAD-a protiv te zemlje.
Assange je mogao odmah po dolasku u zgradu ambasade, koja se inače nalazi u centru Londona, biti izručen britanskoj policiji, no, nadao se kako se to ipak neće dogoditi. Dakako, nije mogao znati kakva ga sudbina čeka, ali se ipak odlučio na takav potez. Srećom po njega, ekvadorska ambasada dala mu je toliko potrebno utočište od progona, a saznavši da je u zgradi Julian Assange odmah se aktivirala kompletna britanska vlast, tradicionalno odana SAD-u.
Julian Assange i ekvadorski ministar vanjskih poslova, sastanak u ekvadorskoj ambasadi u LondonuPolicija se okomila na zgradu, okružili su je sa svih strana, bili su po krovovima, svugdje. No, znali su da ne smiju ući unutra, znali su da Assange sada ima diplomatski imunitet i da ne mogu puno učiniti po tom pitanju. Uskoro se oglasio i ekvadorski predsjednik Correa koji je izrazio podršku za Assange te mu spremno dao azil.
To znači da Assange sada može napustiti zgradu ambasade u Londonu te doći živjeti u Ekvador gdje mu je odobren politički azil. No, postoji jedan veliki problem - kako fizički doći do Ekvadora? Naime, zgrada ambasade u Londonu je danonoćno okružena britanskom policijom. Trenutak u kojem Assange samo jednom nogom pređe preko praga natrag na britanski teritorij biti će uhićen, a onda kreće sve iz početka - izručenje Švedskoj i potencijalno izručenje SAD-u.
Ekvadorski predsjednik Rafael Correa, odobrio je Assangeu azilProšle su tri duge godine otkako je Assange "zaglavio" u ekvadorskoj ambasadi u Londonu i tamo se nalazi i danas. Kako živi? Sigurno mu nije lako. Ne može izaći vani, možda mu je još i teže nego u zatvoru gdje zatvorenici bar nakratko mogu doći do zraka. U zgradi ambasade su ga do sada već posjetili brojni novinari te on u intervjuima ostavlja jedan snažan i nepokolebljiv stav, no, neki tvrde kako mu je već poprilično narušeno zdravlje.
Kada će izaći iz zgrade ambasade? Ako se politički nešto ne promijeni, teško je reći kada bi mogao izaći, zapravo, teško je reći i hoće li ikada izaći. Dakako, mogao bi se u očaju predati, ali zna da bi to bila vjerojatno još i gora sudbina. Ne preostaje mu ništa drugo nego čekati... Čekati da se promjene političke priliku u Švedskoj, Britaniji, SAD-u ili pak Ekvadoru.
Svaka promjena po Assangea može biti dobra ili loša. Što ako u Ekvadoru dođe nova vlast koja će ga jednostavno izbaciti vani i u ruke policije?
Ima onih koji tvrde da bi trebao sam izaći i braniti svoju nevinost pred sudom. No, to je apsurdno - u SAD-u ne može očekivati pravično suđenje jer je u očima tamošnjeg pravosuđa već počinio "zločin" objavom tajnih dokumenata. Podsjetimo, on jest "neprijatelj broj jedan", a takvi završavaju loše za primjer drugima. Dakako, već i jest završio loše, no sudbina bi mu mogla postati još i kudikamo gora.
Bradley Chelsea Manning - američki vojnik koji je odlučio svijet upoznati s ratnom prljavštinom
Bradley Chelsea Manning, fotografija iz travnja 2012.Priča o Assangeu nastavlja se s pričom o Manningu.
Bradley Manning je američki vojnik, rođen 17. prosinca 1987., koji se od 2013. nalazi u zatvoru zbog toga što je tajne američke dokumente proslijedio gore spomenutom Julianu Assangeu, odnosno stranici WikiLeaks.
Manning je 2009. bio stacioniran s američkom vojskom u Iraku gdje je radio kao obavještajni analitičar. Na toj poziciji imao je pristup brojnim tajnim bazama podataka. Već spomenute dokumente i podatke proslijedio je WikiLeaksu. No, u procesu je napravio jednu popriličnu pogrešku - o svom činu pohvalio se osobi pod imenom Adrian Lamo, poznaniku koji je - kako su kasnije sugerirali pojedini izvori - radio za američki FBI i špijunsku službu NSA.
Adrian Lamo, čovjek koji je Manninga prijavio sigurnosnim službamaLamo ga je prijavio protu-obavještajnoj američkoj službi što je uskoro, već u svibnju 2010., dovelo do uhićenja Bradleya Manninga. Za mnoge Lamo je pravi "izdajnik", a ne Manning, no on se pravda da se uplašio kada je saznao da Manning ima na stotine tisuća američkih tajnih dokumenata misleći, bar on tako tvrdi, da bi objava istih mogla ugroziti živote Amerikanaca u Iraku i drugdje.
Manning je znao što čini i da zbog svog poteza može jako nastradati, no bio je svjestan da je to nešto što mora učiniti, da je istina prevažna da bi ostala skrivena.
Manning se odrekao svega samo kako bi svijetu donio istinu pred lice i time im pokušao dočarati stvarnu sliku rata u Iraku. Nakon uhićenja krenuo je brutalni tretman prema njemu. Dok je čekao početak suđenja strpali su ga u samicu, u prostor koji je imao samo jedan cilj - slomiti ga. Stotine dana i noći proveo je sam, u skučenom prostoru bez ikoga i ičega. Sam sa svojim mislima. 23 sata na dan u potpunoj izolaciji. Morao je spavati gol bez jastuka i posteljine na krevetu. Nije mu dopušten pristup ni televiziji, ni novinama, ni prostoru za rekreaciju. Čak i taj jedan sat u danu bio je pod strogim nadzorom čuvara.
U konačnici je osuđen po 22 točke optužnice, uključujući i za "pomaganje neprijatelju" što mu je moglo donijeti i smrtnu kaznu, no dobio je "samo" 35 godina zatvora.
"Oslobodite Bradleya Manninga", jedan od brojnih plakata potpore Manningu u SAD-u. Neki ga smatraju izdajnikom, no mnogi drže da je on istinski američki heroj.Za vrijeme suđenja priznao je kako je on zapravo transrodna osoba, što je nešto za što je znao cijeli svoj život, ali je tek sada odlučio o tome progovoriti javno. Istaknuo je kako želi promjenu spola te je pritom odlučio uzeti novo ime, Chelsea Manning.
Njegova (odnosno njezina) priča ima neke sličnosti s Julianom Assangeom - život u djetinjstvu bio mu je poprilično disfunkcionalan, vjerojatno još i više nego kada je riječ o Julianu, a i njegovo odrastanje bilo je poprilično čudno. Prema iskazu Manningove sestre Casey (koja je 11 godina starija od njega), oba roditelja su mu alkoholičari. Njegova majka, Susan Fox, je navodno često bila u alkoholiziranom stanju i za vrijeme trudnoće. 1998. pokušala je samoubojstvo te ju je spasila Casey te mladi Bradley koji je tada imao svega 11 godina. Sestra je vozila automobil prema bolnicu dok je on morao na stražnjem sjedalu provjeravati da li mu majka još uvijek diše.
2000. majka mu se razvodi od oca, Briana Manninga, te s Bradleyem seli natrag u Britaniju, odnosu u Wales otkuda je rodom. To su isto bile teške godine po njega, a problemi s kojima mu se suočavala majka postajali su sve izraženiji. U konačnici se 2005., sa 17 godina, vraća natrag u SAD te živi s ocem. Poznanici ističu kako ga pamte kao izuzetno inteligentnu osobu koja ima snažna politička uvjerenja, a još od ranije mladosti izjašnjava se kao ateist.
U to vrijeme, po povratku natrag u SAD, Bradley se već otvoreno izjašnjava kao homoseksualac, ističu njegovi tadašnji poznanici. Otac ga je tada uvjerio da se upiše u vojsku, jer na taj način može dobiti besplatno školovanje (jedan od razloga zašto mnogi mladi stupaju u američku vojsku). No, tamo su ga dočekali još teži dani - nad njime su se iživljavali i vrijeđali ga brojni nadređeni, što je čest slučaj u SAD-u, ali i drugdje, s homoseksualcima u vojsci.
Već 2009. piše savjetniku za spol te ističe kako se osjeća kao žena i kako želi promjenu spola. Isti savjetnik je dvije godine kasnije dao intervjuu za list New York Magazine te istaknuo kako je bilo jasno da se Manning tada nalazio u krizi, djelomično zbog svog rodnog identiteta, ali i zbog činjenice da se protivio ratu u kojem se našao.
Biti svjedok užasnog rata traumatično je svaku osobu, no naročito za nekoga kao što je Bradley Manning koji je u to vrijeme prolazio i vlastitu krizu.
Strahote rata potaknule su ga na djelovanje. Kopirao je sav sadržaj, sve tajne dokumente koji su mu bili dostupni, na jedan prazan CD na koji je napisao ime izvođačice "Lady Gaga", kako bi zavarao sigurnosne službe koje su pazile da se osjetljiv materijal slučajno ne odnose.
Uspio je, imao je u svojim rukama neke od najvažnijih dokumenata modernog doba, sada ih je još samo trebao objaviti. Očekivano, što bi mnogima zvučalo kao prvi logičan potez, obratio se uredništvima dva najveća lista u SAD-u: The Washington Post i The New York Times. Bio je uvjeren da će oni preuzeti dokumenti i odraditi svoj posao. U poruci koju im je poslao putem elektronske pošte navodi se: "Ovdje su podaci od povijesne važnosti vezani uz ratove u Iraku i Afganistanu. Vjerojatno će vam trebati između 90 i 180 dana kako bi se prošlo kroz sve podatke, pripremili ih za objavu javnosti te zaštitili izvore. Ovo su neki od najvažnijih dokumenata našeg vremena koji uklanjaju ratnu maglu i jasno opisuju pravu prirodu asimetričnog ratovanja u 21. stoljeću".
Prerano se ponadao - iz Washington Posta su mu javili kako "nisu zainteresirani", a iz New York Timesa mu se nisu uopće niti javili. Suočen s takvom situacijom znao je točno kome se treba javiti - Julianu Assangeu i organizaciji WikiLeaks.
3. veljače 2010. Manning šalje prve podatke u WikiLeaks i to putem sustava "Tor" za anonimnu komunikaciju. Dani prolaze, nema odgovora. Sada više nije ni siguran da li su podaci dostavljeni ili nisu. No, čak i da jesu, jasno je da WikiLeaks neće slati povratne informacije jer bi to bilo previše riskantno zbog potencijalne detekcije komunikacije.
Dva tjedna kasnije odlučio se poslati još jednu skupinu dokumenata WikiLeaksu, uključujući depeše američke ambasade iz Islanda - materijal je objavljen na stranicama WikiLeaksa u roku od nekoliko sati. To je bio znak za Manninga - znak da su podatke ipak dobili i da će ih vjerojatno i objaviti nakon obrade. Krenuo je odmah sa slanjem svega što je imao dostupno...
Da je bio oprezniji mogao je sakriti svoju ulogu u cijelom procesu, no prema njegovim ranijim zapisima otkrivamo kako je riječ o osobi koja se zapravo nije niti bojala posljedica, a bio ih je itekako svjestan. U razgovoru s Adrianom Lamom, koji ga je u konačnici i prijavio vlastima, jednom je rekao kako se zbog curenja podataka "ne boji niti zatvora niti potencijalne smrtne kazne".
Mladi život Bradleya Manninga nipošto nije bio jednostavan. Riječ je o osobi koja je prošla razne situacije u životu, ali je imao uvijek jedno precizno točno shvaćanje za dobro i loše u ovom svijetu. Vidio je kako stradavaju nevini u ratovima i znao je da mora nešto učiniti da se istina sazna.
Mnogi ga smatraju američkim herojom i žestoko osuđuju kaznu zatvora na 35 godina.
Dokumenti koje je on, zajedno s Assangeom, pomogao objaviti, uništili su svaku sliku o "pravednim ratovima" u Iraku i Afganistanu. Brojni dokumenti pokazali su kako cilj nikada nije bio "promocija demokracije" već geopolitička kontrola ovih prostora i njihovih resursa.
Edward Snowden, od udobnog života do nepoznate moskovske adrese - bivši NSA agent koji je otkrio masovnu špijunažu
Edward Snowden za vrijeme intervjua s Glennom Greenwaldom u Hong Kongu 2013. kada mu je priznao da je on zviždač koji je objavio NSA dokumenteTreća osoba u ovom nizu koju moramo spomenuti Amerikanac Edward Snowden, rođen 21. lipnja 1983. Njegova uloga bila je možda i najsnažnija jer ono što je on otkrio cijelom svijetu nitko se nije mogao niti nadati.
Podaci koje su "iscurili" Assange i Manning od neizmjerne su važnosti za shvaćanje ratova na Bliskom istoku, no podaci koji je otkrio Snowden važni su cijeli svijet, naročito sve nas koji živimo u Europi.
Naime, Snowden je objavio velik broj dokumenata američke špijunske službe NSA (Agencija za Nacionalnu Sigurnost). Što je otkriveno? Iznimno puno podataka, bilo bi teško ih ovdje sve popisati, no istaknuti ćemo ključne - Snowden je otkrio kako NSA putem gigantske špijunske mreže nadzire gotovo cijeli svijet.
Telefonski pozivi, SMS poruke, objave na društvenim mrežama kao što je Facebook, E-mailovi... drugim riječima, sva digitalna komunikacija među ljudima, sprema se i provjerava od strane velikog sustava kojeg se može usporediti jedino s "Velikim bratom" i distopijskim strašnim pričama iz Orwellove "1984".
Magnituda nadzora stanovništva je zapanjujuća. Dokumenti otkrivaju kako je američki NSA direktno povezan s najvećim korporacijama kao što su Google i druge te putem njih dobiva brojne podatke o ljudima diljem svijeta.
Nakon što su razotkriveni iz NSA nisu ništa porekli već su poručili kako se nadzor vrši u sklopu "borbe protiv terorizma". Dakako, sve se u današnjem svijetu može argumentirati kao "borba protiv terorizma", ali ova stvar se može opisati i drugačije - ukidanje ljudske privatnosti i prava na privatnost što bi trebalo biti jedno od temeljnih ljudskih prava.
Metode su temeljite - otkriva se kako NSA "prisluškuje" internetsku komunikaciju čak i na velikim podvodnim optičkim kablovima kojima se informacije prenose od kontinenta do kontinenta. U dosluhu su s internetskim davateljima usluge. Drugim riječima, pojedinac se jednostavno ne može zaštititi (osim da možda živi sam u šumi, što nije neka opcija).
Koliko koga NSA špijunira? Na karti se vidi kako su stanovnici Njemačke najšpijuniraniji u Europi - podjednako NSA špijunira i vlastito stanovništvo u SAD-uNo, dokumenti otkrivaju kako mete nisu samo "obični" stanovnici svijeta - mete su i državni dužnosnici. Tako je primjerice otkriveno kako SAD prisluškuje i niz svjetskih lidera, od Latinske Amerike, Afrike do Europe i Azije. Naročito pozornost pritom pridaju nadzoru europskih lidera, što ne čudi, jer od njih se ionako očekuje najveća razina poslušnost.
Zemlja koja je pod intenzivnim nadzorom NSA je Njemačka, a dokumenti otkrivaju kako je NSA prisluškivala čak i mobitel njemačke kancelarke Angele Merkel.
Prosvjedi potpore za Snowdena i Manninga u Berlinu, 19. lipanj 2013.Kako je svijet reagirao na ove šokantne informacije? Oni koji su shvatili o čemu se radi bili su užasnuti, no pitanje je koliko ih je zapravo shvatilo o čemu se ovdje radi. Mediji nisu pomogli, o Snowdenovim dokumentima izvještavalo se vrlo šturo, a često su zauzimali i stav samog NSA-a tvrdeći kako je masovna špijunaža "potrebna" za borbu protiv terorizma.
Je li zaista potrebna? Ovakva razina špijunaže, potpuno neselektivna špijunaža, očito nije. Špijunaža kao praksa dakako postoji od davnina i nije nikakva novost, ali špijuniranje stanovnika bez znanja se uvijek tretiralo kao kažnjivo djelo. Tko će sada odgovarati? Izgleda nitko, jer zemlje Europe se ne žele zamjeriti SAD-u, mada su same žrtve.
Naravno da nije riječ samo o borbi protiv terorizma, tu je i po svaku zemlju vrlo opasna ekonomska špijunaža, ali i geopolitičko udruživanje - naime, otkriveno je postojanje tzv. "Kluba od Pet Očiju", odnosno skupine od pet zemalja koje međusobno razmjenjuju ove podatke, a to su SAD, Britanija, Kanada, Australija i Novi Zeland.
Koji bi onda stvarno bio cilj nadzora kompletnog stanovništva? Da se isto drži pod kontrolom, dakako. Da se na vrijeme može detektirati one pojedince kojima bi palo na pamet buniti se na bilo koji način protiv postojećeg sistema i ekonomske doktrine.
O Snowdenovim dokumentima mora se znati više jer oni daju jednu vrlo drugačiju sliku svijeta u kojem živimo.
No, recimo nešto i samom Snowdenu. Tko je on i kako je uopće dospio do svih tih NSA dokumenata? On je još jedan zviždač "iznutra", naime, bio je zaposlenik američke špijunske agencije NSA, bio je njihov analitičar. Imao je pristup podacima, ali i svijest da svijet o ovome mora znati. Dakako, u to nema sumnje jer je i sam to kasnije potvrdio, Assange i Manning bili su mu inspiracija.
Za razliku od njih, Snowden dolazi iz jedne poprilično "uređene" obitelji - gotovo svi članovi obitelji, otac, majka, sestra, djed... radili su mu za državu, od vojske do obalne straže, pa je tako i on završio kao državni agent.
Zašto je to učinio? On je zaista imao jedan lagodan život, karijeru u usponu, bez ikakvih problema na horizontu. Kako sam kaže, "učinio sam to jer ovo nije svijet u kojem želim živjeti".
No, vidjevši što se ranije desilo Assangeu i Manningu, bio je oprezan u izvedbi da i njega ne zadesi slična ili još gora sudbina. Krađa državnih dokumenata u SAD-u se kažnjava s 30 godina zatvora, a zbog svega što on planira objaviti vrlo lako mogao bi dobiti i smrtnu kaznu.
Stoga je prije objave dokumenata napustio SAD te otputovao u Kinu, točnije u Hong Kong. Tamo je pozvao dvoje novinara kojima je mogao vjerovati, Glenna Greenwalda i Lauru Poitras. Riječ je o izuzetnim ljudima koji su kroz svoju karijeru potvrdili da stoje na strani pravde i Snowden je dobro postupio kada je odlučio upravo preko njih pokrenuti objavu najvažnijih tajnih dokumenata u povijesti. Pozvao ih je u Hong Kong te tamo s njima odradio intervjuu.
Prosvjedi potpore za Edwarda Snowdena u Hong Kongu, 15. lipanj 2013.Uskoro su dokumenti počeli curiti u javnost, a objavljen je uskoro i njegov identitet. Američke službe više nisu mogle do njega. No, ostanak u Hong Kongu je riskantan i mora otići na neko sigurnije mjesto. Odluka je pala na Rusiju i tada kreće avantura koja je uistinu filmska.
Cijeli svijet nagađa gdje je Snowden, no malo tko zna istinu. U lipnju 2013. pojavljuje se u moskovskoj zračnoj luci, no ne može iz nje izaći jer nema vizu. Nadalje, ne može ući na teritorij Rusije tek tako, jer bi SAD mogli pokrenuti postupak za njegovim izručenjem. Neizvjesna situacija traje ukupno 39 dana - tih 39 dana on provodi u tranzit zoni moskovske zračne luke nakon čega mu ruske vlasti daju azil.
Ovaj potez dovesti će do još većeg narušavanja već ionako narušenih odnosa između SAD-a i Rusije jer ono što su prije koju godinu bili Assange i Manning za SAD je sada Edward Snowden - njihov "neprijatelj broj jedan".
Edward Snowden, gostovanje na TED konferenciji putem video veze, ožujak 2014.Brojni mediji i politički komentatori u SAD-u Snowdena nazivaju "izdajnikom" te traže oštru kaznu za njega ako ga se ikada dočepaju, a neki čak predlažu i da se na njega izvede atentat u Moskvi. To je svakako i jedan od razloga zašto Snowden u Moskvi danas živi na nepoznatoj lokaciji, no komunicira slobodno s medijima te je do sada nekoliko puta prisustvovao tematskim konferencijama putem video veze. Ističe kako se osjeća sigurno u Moskvi, mada je izrazio želju za azilom u Švicarskoj gdje je nekoć radio kao NSA agent.
O herojima našeg doba
Mada ih neki nazivali izdajnicima, stranim doušnicima, pa čak i "teroristima", činjenica jest da je ovo troje mladih ljudi izvelo herojska djela bez ikakvih osobnih želja za probitkom. Željeli su doprinijeti boljitku svijeta u kojem živimo, a boljitak se ne može ostvariti drugačije nego na istini i isticanju istine, pa čak i onda kada je ona namjerno sakrivena.
Ima li narod pravo znati što naše vlasti rade s našim životima, našim novcem i u naše ime? Ako ozbiljno želimo živjeti u demokratskim društvima, to bi trebao biti imperativ. Ono što Assange, Manning i Snowden otkrivaju je zapravo jedna kolektivna spoznaja da se zaista ne bismo trebali zanositi - navodna razvijena demokratska društva još su daleko od razine koja bi zaista bila vladavina naroda, što riječ "demokracija" i znači.
Što će se desiti s ovom trojicom heroja našeg doba? Do kada će Manning trunuti u zatvoru? Do kada će Assange biti prisilni zarobljenik ekvadorske ambasade u Londonu? Do kada će Snowden morati skrivati se po Moskvi koja je za njega ipak strana zemlja daleko od svih ljudi do kojih mu je u životu stalo?
Ovi ljudi nisu zločinci, niti izdajnici, oni su zviždači i svi zakoni trebali bi ih štititi. Ironično je da takvi zakoni zapravo i postoje, ali očito samo u teoriji, ne i u praksi. Assange, Manning i Snowden primjeri su žrtava nepravednog sistema koji im je uništio živote umjesto da ih cijeli napredan svijet slavi kao ljude koji bi trebali biti primjer svima koji žele boji svijet.
O njima i njihovoj sudbini mora znati što veći broj ljudi, to je najmanje što im možemo dati za sve ono što su oni nesebično učinili za sve nas.
