Geopolitika News prevela je članak, objavljen u britanskom mediju The Guardian, autora Simona Tisdalla (original teksta možete pogledati na poveznici ovdje).
Iz njega je jasno vidljiva sva brutalnost i arogancija s kojom se pojedinci iz vrha američke politike, kao i sama vanjska politika SAD-a, obrušavaju na Europu i njezine države kada one provode politiku ili projekte koji su isključivo pitanje njih samih tj. njihovih suverenih odluka. Ali u njemu se i oštro napada predsjednik SAD-a Donald Trump zbog njegove navode “mekoće” prema ruskom predsjedniku Putinu, pa sam tekst, gledano ukupno – izgleda prilično konfuzno: kao da gura EU u konfrontaciju sa svima, i kao da je to baš jedini način da ona postane samostalni globalni geopolitički čimbenik (što uopće ne mora biti tako, jer to možeš postati i provedbom ozbiljne i čvrste vanjske politike, bez nužnih sukoba sa suparnicima – osim, naravno, ako oni nisu izvana isprovocirani). Da ne duljimo previše, evo prijevoda teksta:
Trojica američkih senatora-republikanaca – Ted Cruz, Tom Cotton i Ron Johnson prijete obrušavanjem užasnom kaznom na njemački lučki gradić Sassnitz, smješten na krajnjem sjeveru Njemačke – poznatom, kao mjestu odakle se 1917. g. Vladimir Iljić Lenjin vlakom uputio za ruski grad Sankt Peterburg – a ostalo je bila povijest. Ali ovaj njemački gradić, očito, opet postaje važno mjesto za ljude koji u njemu zarađuju upravo na njegovoj luci. Spomenute tri Trumpove marionete prema svemu sudeći ništa ne znaju o povijesnoj ulozi ovoga gradića. Njihove se pretenzije tiču suvremenih odnosa između Europe i Rusije i plinovoda „Sjeverni tok 2“, izgradnja kojega je praktički završena.
U svom pismu svisoka, koje je bilo dostavljeno u kolovozu, ti su senatori izjavili kako plinovod „Sjeverni tok 2“, kroz koji će ruski plin stizati u Europu kroz Njemačku, predstavlja „ozbiljnu ugrozu“ za sigurnost Sjedinjenih Država. Ako grad Sassnitz odmah ne prestane sa svojim sudjelovanjem u tom projektu, suočit će se s „razarajućim pravnim i gospodarskim sankcijama“, koje mogu biti „fatalne“ za gospodarstvo te regije. Prema tvrtkama, dioničarima i radnicima Sassnitza primijenit će se mjere zamrzavanja računa, slične onima s kojima su se susrele Sjeverna Koreja i Iran.
SAD su dugo vremena istupale protiv izgradnje plinovoda „Sjeverni tok 2“, govoreći kako će on povećati ovisnost Europe o Rusiji. Berlin je dugo vrijeme ignorirao te izjave, ustrajući u tome da samo on može određivati svoju nacionalnu politiku o suradnji s Europskom unijom. Međutim miješanje Cruza i njegovih prijatelja pretvorilo je to pitanje u novu punu konfrontaciju između Sjedinjenih Država i Europe.
Reakcija u Sassnitzu i njegovom okružju pokazala se očekivano burnom. Amerikance su optužili da se prema Njemačkoj odnose više kao prema neprijatelju ili svojoj koloniji, nego kao prema savezniku. Ministar poslova Njemačke Heiko Maas izjavio je kako je takvo ponašanje odraz fundamentalnog „neuvažavanja“ prava i suvereniteta Europe. Glavni povjerenik EU za vanjske poslove i sigurnost Josep Borrell izrazio je „duboku zabrinutost u svezi toga, što Sjedinjene Države sve češće koriste sankcije ili prijetnje uvođenja sankcija protiv europskih tvrtki i interesa“.
Odnosi između njemačke kancelarke Angele Merkel i Trumpa već su bili krajnje hladni, što je bio rezultat mnogih uvreda od strane američkog predsjednika, kao i njegove nedavne, posve čudne odluke o smanjenju američkog vojnog kontingenta u Njemačkoj, koji je ključni element obrane NATO-a protiv Rusije.
Sada novi sukob može isprovocirati novi bljesak nezadovoljstva Trumpovim carinskim ratovima, njegovim stalnim negiranjem problema s klimatskim promjenama i njegovim nastojanjima za raskolom Europske unije, privlačenjem na svoju stranu konzervativnih, istočnoeuropskih država.
Rast sklonosti Amerike za bulling i zastrašivanje starih prijatelja ponovo se pokazala u otvorenom sukobu oko Irana, koji se dogodio prošloga tjedna. Uvedene američke sankcije (Iranu) nanijele su štetu europskim tvrtkama koje o trguju s Teheranom, no još nisu potaknule Njemačku, Francusku i Ujedinjeno Kraljevstvo na odustajanje od sporazuma o iranskom nuklearnom programu, potpisanom 2015. godine i od kojega se Trump želi izbaviti. Zato, kada su SAD u UN-u željele ponovo uvesti sankcije protiv Irana (na međunarodnoj razini, op. GN.), naišle su na sveopći otpor.
Državni tajnik Mike Pompeo reagirao je na to klasičnom Trumpovskom histerijom. Europa je „stala na stranu ajatolaha“, kazao je on. Stalna veleposlanica SAD-a u UN-u Kelly Craft istupila je s ne manje agresivnim komentarom, optuživši najvjernije američke saveznike da su se „priključili kampanji terorista“. Ta činjenica, da Trumpova iranska politika dovodi do suprotnog rezultata, gurajući Bliski istok prema ratu a Iran – prema dobivanju atomskog oružja, po svemu sudeći, nema nikakve važnosti.
Sjetimo se sada poniženog Dominica Raaba, britanskog ministra vanjskih poslova. Prošli tjedan Raab je bio u Jeruzalemu, gdje je hrabro želio ponovo pokrenuti raspravu oko pitanja dviju država, kao rješenju sukoba Izraela i Palestine, nakon što su Trump i izraelski premijer Benjamin Netanjahu uložili masu napora da tu temu predaju zaboravu. Ali kao odgovor na svoje napore Raab je dobio javni ukor od Netanjahua i njegovih ministara – za Iran. To je bilo grubo i ponižavajuće. Na nesreću, njihovo grubo ponašanje odraz je smanjenja utjecaja Velike Britanije na međunarodnoj sceni.
Rješenje o dvjema državama – to je još jedna važna sfera o kojoj između Sjedinjenih Država i Europe postoji nesuglasje. Ali sporovi niču i o drugim ključnim pitanjima. Neovisno o svojim nastojanjima za „spas“ Europe od Rusa (i prodaju Europi skupi američki plin, koji se dobiva u rodnoj državi Cruza, u Texasu), Trumpovi prijatelji pokazali su obeshrabrujuće odsustvo interesa za teški položaj ruskog oporbenjaka Alekseja Navalnog, koji je nedavno postao žrtvom trovanja.
Bio to sukob u Ukrajini, u Siriji, Libiji ili čak prosvjedi u Bjelorusiji, Trump ulaže puno napora da ne rasrdi predsjednika Vladimira Putina, u kojega je on, po svemu sudeći, na udici. Ta važna pitanja na neposredan način utječu na sigurnost, razvoj i načela Europe, međutim Trumpova Amerika rijetko demonstrira solidarnost – često upravo suprotno.
Što činiti? Europske vođe mogu se nadati pobjedi Joe Bidena u studenom. Ali što će biti ako opet pobjedi Trump? Europa će se morati suočiti s novim sankcijama, novim prizorima egoističkih gluposti i grubosti. Morat će se suočiti s drugim mandatom američkog predsjednika, neprijateljski nastrojenim prema Njemačkoj, koji se s prezirom odnosi prema Europi u cjelini i koji ne zna kontrolirati svoje razarajuće instinkte. NATO i transatlantski savez mogu i konačno propasti pod tim pritiskom.
Čak ako se sad i uspije to izbjeći, perspektiva takvog kaosa – je snažan argument u korist jačanja jedinstvenog sustava sigurnosti Europe, njenog vojnog i tehnološkog potencijala, kao i njenih instrumenata zaštite od gospodarskih i financijskih ucjena u duhu Sassnitza.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron poziva na tješnju integraciju unutar EU, ali Merkel i vođe drugih zemalja još su oprezni. Ali tim ne manje, kako je nedavno primijetila Sophia Besch iz Centra za europske reforme, Europa mora biti u stanju zaštititi svoje geopolitičke interese.
Nazovite to „strateškom autonomijom“, Ili jednostavno preživljavanjem. U svijetu, gdje raniji bliski prijatelji neočekivano istupaju kao zvijeri, meka sila jednostavno može postati nedostatna.
Europa ne može stati na kraj nesavjesnim potezima velikih globalnih igrača, ako sama ne postane takav igrač. Europljanima je nužno držati se zajedno. I to, što je Velika Britanija izabrala upravo taj trenutak za odvajanje, predstavlja ogromnu tragediju.
geopolitika
Iz njega je jasno vidljiva sva brutalnost i arogancija s kojom se pojedinci iz vrha američke politike, kao i sama vanjska politika SAD-a, obrušavaju na Europu i njezine države kada one provode politiku ili projekte koji su isključivo pitanje njih samih tj. njihovih suverenih odluka. Ali u njemu se i oštro napada predsjednik SAD-a Donald Trump zbog njegove navode “mekoće” prema ruskom predsjedniku Putinu, pa sam tekst, gledano ukupno – izgleda prilično konfuzno: kao da gura EU u konfrontaciju sa svima, i kao da je to baš jedini način da ona postane samostalni globalni geopolitički čimbenik (što uopće ne mora biti tako, jer to možeš postati i provedbom ozbiljne i čvrste vanjske politike, bez nužnih sukoba sa suparnicima – osim, naravno, ako oni nisu izvana isprovocirani). Da ne duljimo previše, evo prijevoda teksta:
Trojica američkih senatora-republikanaca – Ted Cruz, Tom Cotton i Ron Johnson prijete obrušavanjem užasnom kaznom na njemački lučki gradić Sassnitz, smješten na krajnjem sjeveru Njemačke – poznatom, kao mjestu odakle se 1917. g. Vladimir Iljić Lenjin vlakom uputio za ruski grad Sankt Peterburg – a ostalo je bila povijest. Ali ovaj njemački gradić, očito, opet postaje važno mjesto za ljude koji u njemu zarađuju upravo na njegovoj luci. Spomenute tri Trumpove marionete prema svemu sudeći ništa ne znaju o povijesnoj ulozi ovoga gradića. Njihove se pretenzije tiču suvremenih odnosa između Europe i Rusije i plinovoda „Sjeverni tok 2“, izgradnja kojega je praktički završena.
U svom pismu svisoka, koje je bilo dostavljeno u kolovozu, ti su senatori izjavili kako plinovod „Sjeverni tok 2“, kroz koji će ruski plin stizati u Europu kroz Njemačku, predstavlja „ozbiljnu ugrozu“ za sigurnost Sjedinjenih Država. Ako grad Sassnitz odmah ne prestane sa svojim sudjelovanjem u tom projektu, suočit će se s „razarajućim pravnim i gospodarskim sankcijama“, koje mogu biti „fatalne“ za gospodarstvo te regije. Prema tvrtkama, dioničarima i radnicima Sassnitza primijenit će se mjere zamrzavanja računa, slične onima s kojima su se susrele Sjeverna Koreja i Iran.
SAD su dugo vremena istupale protiv izgradnje plinovoda „Sjeverni tok 2“, govoreći kako će on povećati ovisnost Europe o Rusiji. Berlin je dugo vrijeme ignorirao te izjave, ustrajući u tome da samo on može određivati svoju nacionalnu politiku o suradnji s Europskom unijom. Međutim miješanje Cruza i njegovih prijatelja pretvorilo je to pitanje u novu punu konfrontaciju između Sjedinjenih Država i Europe.
Reakcija u Sassnitzu i njegovom okružju pokazala se očekivano burnom. Amerikance su optužili da se prema Njemačkoj odnose više kao prema neprijatelju ili svojoj koloniji, nego kao prema savezniku. Ministar poslova Njemačke Heiko Maas izjavio je kako je takvo ponašanje odraz fundamentalnog „neuvažavanja“ prava i suvereniteta Europe. Glavni povjerenik EU za vanjske poslove i sigurnost Josep Borrell izrazio je „duboku zabrinutost u svezi toga, što Sjedinjene Države sve češće koriste sankcije ili prijetnje uvođenja sankcija protiv europskih tvrtki i interesa“.
Odnosi između njemačke kancelarke Angele Merkel i Trumpa već su bili krajnje hladni, što je bio rezultat mnogih uvreda od strane američkog predsjednika, kao i njegove nedavne, posve čudne odluke o smanjenju američkog vojnog kontingenta u Njemačkoj, koji je ključni element obrane NATO-a protiv Rusije.
Sada novi sukob može isprovocirati novi bljesak nezadovoljstva Trumpovim carinskim ratovima, njegovim stalnim negiranjem problema s klimatskim promjenama i njegovim nastojanjima za raskolom Europske unije, privlačenjem na svoju stranu konzervativnih, istočnoeuropskih država.
Rast sklonosti Amerike za bulling i zastrašivanje starih prijatelja ponovo se pokazala u otvorenom sukobu oko Irana, koji se dogodio prošloga tjedna. Uvedene američke sankcije (Iranu) nanijele su štetu europskim tvrtkama koje o trguju s Teheranom, no još nisu potaknule Njemačku, Francusku i Ujedinjeno Kraljevstvo na odustajanje od sporazuma o iranskom nuklearnom programu, potpisanom 2015. godine i od kojega se Trump želi izbaviti. Zato, kada su SAD u UN-u željele ponovo uvesti sankcije protiv Irana (na međunarodnoj razini, op. GN.), naišle su na sveopći otpor.
Državni tajnik Mike Pompeo reagirao je na to klasičnom Trumpovskom histerijom. Europa je „stala na stranu ajatolaha“, kazao je on. Stalna veleposlanica SAD-a u UN-u Kelly Craft istupila je s ne manje agresivnim komentarom, optuživši najvjernije američke saveznike da su se „priključili kampanji terorista“. Ta činjenica, da Trumpova iranska politika dovodi do suprotnog rezultata, gurajući Bliski istok prema ratu a Iran – prema dobivanju atomskog oružja, po svemu sudeći, nema nikakve važnosti.
Sjetimo se sada poniženog Dominica Raaba, britanskog ministra vanjskih poslova. Prošli tjedan Raab je bio u Jeruzalemu, gdje je hrabro želio ponovo pokrenuti raspravu oko pitanja dviju država, kao rješenju sukoba Izraela i Palestine, nakon što su Trump i izraelski premijer Benjamin Netanjahu uložili masu napora da tu temu predaju zaboravu. Ali kao odgovor na svoje napore Raab je dobio javni ukor od Netanjahua i njegovih ministara – za Iran. To je bilo grubo i ponižavajuće. Na nesreću, njihovo grubo ponašanje odraz je smanjenja utjecaja Velike Britanije na međunarodnoj sceni.
Rješenje o dvjema državama – to je još jedna važna sfera o kojoj između Sjedinjenih Država i Europe postoji nesuglasje. Ali sporovi niču i o drugim ključnim pitanjima. Neovisno o svojim nastojanjima za „spas“ Europe od Rusa (i prodaju Europi skupi američki plin, koji se dobiva u rodnoj državi Cruza, u Texasu), Trumpovi prijatelji pokazali su obeshrabrujuće odsustvo interesa za teški položaj ruskog oporbenjaka Alekseja Navalnog, koji je nedavno postao žrtvom trovanja.
Bio to sukob u Ukrajini, u Siriji, Libiji ili čak prosvjedi u Bjelorusiji, Trump ulaže puno napora da ne rasrdi predsjednika Vladimira Putina, u kojega je on, po svemu sudeći, na udici. Ta važna pitanja na neposredan način utječu na sigurnost, razvoj i načela Europe, međutim Trumpova Amerika rijetko demonstrira solidarnost – često upravo suprotno.
Što činiti? Europske vođe mogu se nadati pobjedi Joe Bidena u studenom. Ali što će biti ako opet pobjedi Trump? Europa će se morati suočiti s novim sankcijama, novim prizorima egoističkih gluposti i grubosti. Morat će se suočiti s drugim mandatom američkog predsjednika, neprijateljski nastrojenim prema Njemačkoj, koji se s prezirom odnosi prema Europi u cjelini i koji ne zna kontrolirati svoje razarajuće instinkte. NATO i transatlantski savez mogu i konačno propasti pod tim pritiskom.
Čak ako se sad i uspije to izbjeći, perspektiva takvog kaosa – je snažan argument u korist jačanja jedinstvenog sustava sigurnosti Europe, njenog vojnog i tehnološkog potencijala, kao i njenih instrumenata zaštite od gospodarskih i financijskih ucjena u duhu Sassnitza.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron poziva na tješnju integraciju unutar EU, ali Merkel i vođe drugih zemalja još su oprezni. Ali tim ne manje, kako je nedavno primijetila Sophia Besch iz Centra za europske reforme, Europa mora biti u stanju zaštititi svoje geopolitičke interese.
Nazovite to „strateškom autonomijom“, Ili jednostavno preživljavanjem. U svijetu, gdje raniji bliski prijatelji neočekivano istupaju kao zvijeri, meka sila jednostavno može postati nedostatna.
Europa ne može stati na kraj nesavjesnim potezima velikih globalnih igrača, ako sama ne postane takav igrač. Europljanima je nužno držati se zajedno. I to, što je Velika Britanija izabrala upravo taj trenutak za odvajanje, predstavlja ogromnu tragediju.
geopolitika
