Olimpijske igre kao pozornica za iznošenje političkih stavova
Olimpijske igre nisu apolitičan događaj. Pierre de Coubertin je imao na umu političke i nacionalne ciljeve i ideje kada je predlagao osnivanje olimpijskog pokreta. Politika i nacionalni ponos su omogućili održavanje prvih olimpijskih igara u Ateni. Politička pozadina je omogućila veliki uspjeh Olimpijskih igara u Londonu 1908. godine. Odmah po završetku Prvoga i Drugoga svjetskoga rata iz političkih razloga je zabranjivano sudjelovanje nekih zemalja na olimpijskim igrama. Hitler je iskoristio Olimpijske igre u Berlinu 1936. za promociju nacizma. Sovjetski savez i mnoge komunističke zemlje iz političkih i ideoloških razloga jedno vrijeme bojkotiraju olimpijske igre, a onda iz istih razloga koriste olimpijske igre kao pozornicu hladnoratovskog sukoba. Jugoslavija sudjeluje na prvim poslijeratnim igrama 1948. godine u Londonu iz političkog prkosa. Tijekom 70-ih i 80-ih na svim olimpijskim igrama netko ih je bojkotirao i odbijao sudjelovati iz političkih razloga. Münchenske igre 1972. bile su najradikalniji oblik korištenja olimpijskih igara u političke svrhe. Olimpijske su igre u suštini velika, moćna i utjecajna politička pozornica. Bile su to, jesu i vjerojatno će to i ostati. Time se ne umanjuje činjenica da su olimpijske igre istovremeno i najveće i najznačajnije sportsko natjecanje. Dapače, na taj se način samo potvrđuje teza o dubokoj i neraskidivoj povezanosti sporta, olimpijskih igara i politike.
Ne treba čuditi kada i sportaši koriste olimpijsko pobjedničko postolje za ostvarivanje političkih ciljeva
Jedan od najupečatljivijih i najzapamćenijih političkih protesta u režiji sportaša na olimpijskim igrama dogodio se 16. listopada 1968. godine na Olimpijskim igrama u Mexicu. Tog je jutra na olimpijskom stadionu Amerikanac Tommie Smith u atletskom finalu utrke na 200m osvojio prvo mjesto i postavio novi svjetski rekord (19.83). Njegov sunarodnjak John Carlos došao je u cilj treći. Drugi je bio Australac Peter Norman. Dva američka sprintera su tijekom ceremonije dodjele medalja odlučili svijetu pokazati svoj politički stav. Tommie Smith i John Carlos su stisnute šake na koje su obukli crne rukavice podigli i držali u zraku, izuli su tenisice i stajali su bosi u crnim čarapama, oko vrata su omotali crni šal i na prsa stavili bedž/naljepnicu s porukom te pognuli glave prema dolje za vrijeme sviranja američke himne. Stisnuta crna šaka bila je tada simbol političkih ideja okupljenih pod sloganom “Black Power”. U osnovi tih političkih ideja stajala je želja američkih crnaca za političkom i društvenom ravnopravnošću. Stisnutom šakom pokazivali su svoj rasni protest i čežnju za građanskim pravima koja su im bila uskraćena. Crni šal oko Smithovoga vrata predstavljao je crni ponos, a crne čarape na nogama bez tenisica predstavljali su siromaštvo crnačkog stanovništva u rasističkim Sjedinjenim Američkim Državama. Na bedžu/naljepnici na njihovim prsima pisalo je “Olympic Project for Human Rights (OPHR)” pokret koji je pozivao sve crne sportaše na bojkot olimpijskih igara.
Peter Norman (lijevo), Tommie Smith (sredina), John Carlos (desno) tijekom ceremonije proglašenja pobjednika i uručenja medalja na OI Mexico 1968.
Povrijedili su osnovne vrijednosti olimpizma
Međunarodni olimpijski odbor reagirao je vrlo brzo tumačeći to neprikladnom političkom gestom kojoj nije mjesto na olimpijskim igrama kao “nepolitičkom” događaju. Usprkos protestima Američkog olimpijskog odbora (USOC) Tommie Smith (olimpijski pobjednik i svjetski rekorder) i John Carlos izbačeni su iz olimpijskog sela i s olimpijskih igara. Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora tada je bio Amerikanac Avery Brundage. Čini se da je upravo on bio jedan od ključnih ljudi u izbacivanju Smitha i Carlosa s olimpijskih igara. Spočitavali su mu da mu kao predsjedniku Američkog olimpijskog odbora (od 1928. do 1953.) nije smetao nacistički pozdrav tijekom Olimpijskih igara 1936. u Berlinu, a on se pravdao tezom da je nacistički pozdrav tada bio službeni pozdrav u Njemačkoj te da je kao takav bio prihvatljiv, a Smithova i Carlosova gesta nije službeni nacionalni pozdrav ili gesta te kao takav nije prihvatljiv. Glasnogovornik Međunarodnog olimpijskog odbora izjavio je da su Smith i Carlos “namjerno i nasilno povrijedili temeljne principe olimpijskoga pokreta”.
Postali su heroji
Smith je izjavio: “Ako pobijedim ja sam Amerikanac, a ne crni Amerikanac. Ali ako sam učinio nešto loše tada će reći da sam crnčuga. Mi smo crni i ponosni smo što smo crni. Crna Amerika će razumjeti što smo večeras učinili… Jako je obeshrabrujuće biti u ekipi s bijelim sportašima. Na stazi sam Tommie Smith, najbrži čovjek na svijetu, ali u svlačionici sam ništa više nego prljavi crnac.”
Obadvojica sportaša su po povratku u SAD doživjela niz neugodnosti, a njima i njihovim obiteljima se i prijetilo smrću. Njihova gesta je dobila veliki medijski publicitet, a većina najutjecajnijih medija je osudila njihove postupke. Karijere su nastavili kao profesionalni igrači američkog nogometa, a nakon toga postali su nastavnici tjelesnoga na jednom fakultetu odnosno srednjoj školi. Tijekom 90-ih godina 20. stoljeća dobili su niz priznanja za svoje postupke 1968. godine.
Godine 2005. Sveučilište San Jose koje su pohađali i Tommie Smith i John Carlos podiglo je spomenik u njihovu čast. Matt Norman, nećak Australca Petera Normana koji je sa Smithom i Carlosom stajao na postolju, producirao je i režirao dokumentarni film “Salute”. Iste godine BBC je premijerno prikazao još jedan dokumentarni film na tu temu “Black Power Salute“ autora Geoffa Smalla.
spomenik na Sveučilištu San Jose podignut 2005. godineTreći čovjek
Pored Smitha i Carlosa na pobjedničkom podiju nalazio se i treći čovjek Peter Norman. Norman je završio drugi u toj utrci. Bila je to njegova utrka života u kojoj je istrčao svoj najbolji rezultat i postavio Australijski nacionalni rekord na 200m koji niti 48 nakon toga nije oboren, odnosno to je još uvijek važeći rekord Australije na 200m – 20.06s. Norman je bio bijelac iz Australije koja je u to vrijeme također imala jake rasne zakone prema imigrantima i australijskom domorodačkom stanovništvu. Smith i Carlos su rekli Normanu što kane napraviti i pitali su ga vjeruje li u ljudska prava? On je odgovorio da. Pitali su ga vjeruje li u Boga. On je odgovorio da. Carlos je izjavio kako je očekivao strah u Normanovim očima, a jedino što je vidio bila je ljubav. Norman im je rekao da ih razumije i podržava i pitao ih je imaju li još jedan bedž za njega. Želio ih je podržati ne samo riječima. Norman je na prsa, poput Smitha i Carlosa stavio bedž/naljepnicu “Olympic Project for Human Rights (OPHR)”.
Norman i Carlos nisu mogli vjerovati da taj bijeli čovjek iz Australije čini to. Zaslužio je njihovo duboko poštovanje iz kojega se kasnije izrodilo i prijateljstvo. Kada je Norman iznenada preminuo 2006. godine Smith i Carlos su došli na njegovu sahranu i nosili su mu lijes do groba. Učini li su to ne samo iz prijateljstva već i zato što su znali što je Norman doživljavao u Australiji zbog svog čina iz 1968. godine.Normanova gesta i podrška crnim američkim sportašima izazvala je burne reakcije u Australiji. Štoviše, ne samo da je njegov čin izazvao reakcije već je Norman trpio i sasvim konkretne posljedice. Usprkos tome što se Norman kao najbolji australijski sprinter kvalificirao za sudjelovanje na slijedećim Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine Australijski olimpijski odbor odbio ga je poslati u München i uskratili su mu mogućnost sudjelovanja na tim Olimpijskim igrama.
Nevjerojatna ljudska nepravda i patnja
Posljedice za njega i njegovu obitelj bile su i puno gore od neodlaska na olimpijske igre. Bijela Australija koja se tvrdoglavo opirala prihvaćanju ne bijeloga stanovništva Normana je tretirala kao otpadnika. On i njegova obitelj su doživljavali veliku nepravdu. Imao je problema s pronalaženjem posla. Jedno vrijeme je radio u teretani, pa zatim kao mesar, ali nikada nije uspio naći stalan i siguran posao. Imao je zdravstvenih problema, odao se i alkoholizmu, a patio je i od depresije. “Nas su tukli, ali Norman je bio protiv cijele zemlje i pati je sam” izjavio je Carlos. Tijekom svog tog vremena Australija mu je ponudila jednu priliku da se iskupi – trebao je javno osuditi Smitha i Carlosa i ograditi se od njihovih postupaka, a za uzvrat je trebao dobiti siguran posao u Australijskom olimpijskom odboru i sudjelovati u pripremama za Olimpijske igre u Sydneyju 2000. godine. Odbio je. Nisu ga čak niti pozvali na otvaranje Olimpijskih igara u Sydneyju.
Američki olimpijski odbor je čuo za to i oni su ga pozvali da se njima pridruži. Najveća američka sprinterska zvijezda tih igara Michael Johnson ga je pozvao i na svoju rođendansku zabavu koja je bila tijekom Olimpijskih igara u Sydneyju.
Još jedna crtica koja govori o Normanu kao čovjeku. Kada su na Sveučilištu San Jose 2005. godine podizali spomenik u čast Smitha i Carlosa tražili su suglasnost Normana da im dopusti staviti i njega na postolje uz navedenu dvojicu. On je to odbio. Rekao je neka moje mjesto ostane prazno kako bi na njega mogli svi stati i osjećati se kako sam se i ja osjećao tada.
Smith i Carlos na pogrebu Petera Normana 2006. godine
Isprika od parlamenta
Norman je bio veliki čovjek i žrtva svog uvjerenja. Danas je lako reći da je bio u pravu i da se borio za ispravnu stvar. Kolika je bila velika nepravda i nanesena patnja Peteru Normanu svjedoči i činjenica da je Australijski parlament 2012. godine donio posebnu rezoluciju i formalnu ispriku:
“This House; Recognises the extraordinary athletic achievements of the late Peter Norman, who won the silver medal in the 200 metres sprint running at the 1968 Mexico City Olympics, in a time of 20.06 seconds, which still stands as the Australian record;
Acknowledges the bravery of Peter Norman in donning an Olympic Project for Human Rights badge on the podium, in solidarity with African-American athletes Tommie Smith and John Carlos, who gave the black power salute;
Apologises to Peter Norman for the wrong done by Australia in failing to send him to the 1972 Munich Olympics, despite repeatedly qualifying; and Belatedly recognises the powerful role that Peter Norman played in furthering racial equality.”
Dokumentarni film “1968 Olympics The Black Power Salute” – trajanje 58 minuta:
povijestsporta
