Nije svatko tko podržava Trumpa rasist.

Nije.

Ali je svaki rasist pristalica Trumpa.

Gledajući ovih dana pljačkaše i palikuće po ulicama američkih gradova na koje su svi svjetski korporativni mediji fokusirali kamere dok su hrabri protestanti protiv sile i nepravde ostali skriveni u dimu suzavca, inače dobro informirani Papa Franjo bio je u početku smeten. Kao uostalom i svi svjetski državnici naviknuti da Amerika intervenira po svijetu a ne da njoj treba intervencija. Zabrinuti rimski biskup prvo je scene iz Amerike nazvao duboko uznemirujućim. Uplašio se čovjek, onako ljudski kaosa i anarhije koji bi se mogli proširiti po svijetu. Jer nije Papin Rim danas centar svijeta, Amerika je Rim našeg doba, centar Zapada a Zapad je još uvijek civilizacijski centar svijeta tako da su čak i oni filmski „ludi bogati Azijci“ sve odreda diplomci američkih univerziteta.

No Amerika se bar za sada nije raspala ni posrnula u diktaturu. Oporavila se i za koji dan na ulice izvela miroljubivi festival demokracije koji je zračio optimizmom. Pokazalo se da su ulične kriminalne bande i ekstremističke grupe, desničarske naročito, te pokoja lijeva a ne obratno kako američki predsjednik Trump sugerira, u sporednim i marginalnim ulogama. Na historijskoj sceni u glavnoj ulozi nastupao je jedan organizirani progresivni, ljevičarski društveni pokret kojeg sada znamo pod sloganom Black lives matter (BLM), prevedimo to opisno „Život tamnoputog čovjeka važan je (koliko i bijelog)“. Taj je pokret ukazao na probleme i ideje koje nisu samo američke nego općeljudske, humanističke. Potaknut je mučeničkom smrću crnca uhapšenika na ulici pod žandarskom čizmom bijeloga ubojice znakovitog imena Šoven (Chauvin). Zahvaljujući modernoj komunikacijskoj tehnologiji tu su torturu mogle vidjeti milijarde ljudi diljem svijeta. I Amerika i svijet su shvatili da šovinizam i rasizam progone svijet i ne posustaju. I da se to zlo nije smanjilo nego još i povećalo od onog Napoleonovog vojnika Chauvina koji je mrzio sve druge narode osim svojih Francuza ali i među njima mrzio je sve one koje ne mrze kao on sto je suština šovinizma.

Papa Francisco Bergoglio stoga se brzo pribrao, osudio je policijsko nasilje i molio za dušu nesretnog čovjeka žrtve nasilja. I Vatikan je tako pod papom Franjom držao korak s progresivnim svijetom. Idućih dana u papinom susjedstvu kleče demonstranti protiv rasizma na Pizza del popolo u Rimu, petnaest tisuća demonstranata je na Berlinskom Alexanderplatzu, neki i u sukobu s policijom, tisuće marširaju ulicama Londona, u Parizu, Bruxellesu, Frankfurtu, Ateni, Stockholmu, Ottawi, Cape Townu, Tel Avivu, Sidneyu, Madridu, Kopenhagenu, U Bangkoku, Seulu, Tokiju, i drugdje. Podržava cijeli svijet pravednu borbu Afroamerikanca. Stotine tisuća ljudi izišle su na ulice u znak solidarnosti s američkim prosvjednicima i da upozore na nepravdu u vlastitim sredinama. Ne Balkanu međutim nije bilo ovih globalnih odjeka. Tamo nema rasizma osim na nekim ulicama i trgovima koji se zovu po notornim rasistima a osuđeni ili optuženi ratni zločinci šetaju se gradskim ulicama kao viđeni građani. Za to vrijeme popovi komemoriraju žrtve iz 1389. i 1945. a one između, recimo inkvizicijske, ustaške, četničke i nacističke, te preskaču.

U Americi, predsjednik Trump od neprekidnog slušanja samoga sebe nije čuo vox populi s američkih ulica. A kad se neki dan slikao s biblijom pred crkvom, nije čuo ni vox dei koji mu je prišapnuo super deal: daj ostavku pa ćeš u čistilište inače ti ne gine deveti krug. Trump se prvog dana protesta skrio u bunker, dao da se oko predsjedničke rezidencije sagrade kule, zidine i žičane ograde, dovukao tajno armiju zatvorskih čuvara iz Teksasa, prijetio da će na mirne demonstrante poslati elitne specijalce, tenkove, dronove-ubojice i one specijalno obučene pse koji su nedavno rastrgali islamskog teroristu samozvanog kalifa Al Bagdadija. Nije taj Trump zbog svog naopakog karaktera bio u stanju poslušati savjetnike, nego je nastavio lagati i režati. Pa su se protiv njega okrenuli i neki utjecajni članovi desničarske Republikanske stranke koja ga je dovela na vlast i koja ga drži, poput četvorice generala, bivšeg predsjednika Busha i senatora Romneya.

Iako analitičari više vole analizirati strukturne promjene, a u ovom slučaju doista se radi i o ustavnim defektima američke države i urušavanju njenog imperija, i o ozbiljnoj krizi globalnog neoliberalnog ekonomskog sustava i posrtanju liberalne demokracije, ali ljudska je priroda također nesporni historijski faktor. Gospodin Trump, sin brutalnog njujorškog špekulanta nekretninama koji se obogatio na tlačenju i pljačkanju sirotinje, uglavnom crnaca i imigranata, prototip je psihopata na vlasti i to u najjačoj zemlji na svijetu, na poziciji s velikim ovlastima. Slavni indijsko-britanski romanopisac Sir Salman Rushdie koji već dvadeset godina živi u SAD, upozorio je neki dan Ameriku i svijet na oprez. U članku za Washington Post „Trump je prototip opasnog diktatora,“ opisuje Rushdie glavne karakteristike takvih ličnosti: „Ekstremna narcisoidnost, odvojenost od stvarnosti, naklonost ulizicama i nepovjerenje prema onima koji govore istinu, opsjednutost pozitivnom medijskom promocijom lika i djela, mržnja prema neovisnim novinarima i temperament buldožera izvan kontrole, ovo su neke od osobina ličnosti Donalda Trumpa, predsjednika velike Amerike ali sitnog čovjeka s karakterom provincijskog despota… “(The Washington Post News 3. 06. 2020, https://apple.news/AQ8e6iFamSe6rPIyXyVJLiQ).

USA — Rimsko carstvo našeg doba, očito je na zalazu. Pokret BLM postigao je nešto po pitanju reforme policije i podizanju svijesti o dugotrajnoj sustavnoj diskriminaciji Afroamerikanaca, ali taj fokus na simptome neće izliječiti ozbiljnu bolest američkog imperija (u fazi implozije, kako reče Cornell West), i američke federacije u kojoj države članice imaju proturječne interese. Republikanska stranka osigurava vladavinu bijele konzervativne manjine zahvaljujući ustavnim defektima i prevarama poput manipulacije izbornim okruzima. Narod je na zadnjim parlamentarnim izborima dao Demokratima vlast u Predstavničkom Domu američkog Kongresa i ovaj bi smijenio Trumpa da ga nije održao Senat kojeg kontrolira Republikanska stranka. A u tom Senatu, na primjer, uvijek liberalna i demokratska Kalifornija, peta ekonomija svijeta i država s 40 milijuna stanovnika ima dva senatora koliko i svaka od malih, vazda desničarskih država, poput dviju Dakota, Montane, Utaha, Nebraske, Kentuckyja, Alabame, Mississippija,  i sličnih, koje sve skupa imaju pola stanovnika od Kalifornije i prema njoj su ekonomski patuljci, ali njihovi senatori daju republikancima stalnu većinu a onda određuju Kaliforniji sudbinu. U ovom trenutku Kalifornija je zainteresirana da s tim državama bude u istoj federaciji onoliko koliko je 1990. bilo stalo Sloveniji da bude u istoj federaciji s Kosovom i Miloševićevom Srbijom kojoj je to Kosovo bilo glavno u životu. Uz to opet zbog defekata Ustava i manipulacije izbornim jedinicama, bijele manjine dolaze i do mjesta u Predstavničkom domu koja im po broju i strukturi stanovništva ne bi pripadala. Napose je sporan izbor predsjednika gdje ne odlučuje većina dakle glas naroda (popular vote) nego takozvani Elektorski Koledž. Tako od 2000. godine demokratski kandidati stalo dobivaju stotine tisuća pa do nekoliko milijuna glasova više od republikanskih ali ovi su u tih dvadeset godina imali dva predsjednika dvanaest godina na vlasti a demokrati samo jednog osam godina. Na predsjedničkim izborima u novembru moglo bi se dogoditi da Demokrat Biden dobije pet-šest i više milijuna glasova više od Trumpa a da Trump ostane predsjednik. Ovi apsurdi podrivaju povjerenje u američku demokraciju i sustav gubi legitimnost.

SAD bi mogao slijediti dinamiku zalaza Rimskog carstva ili Britanskog imperija (to smatra jedan od najuglednijih svjetskih povjesničara Niall Ferguson) vjerojatnije nego kolapsa Sovjetskog Saveza. U SAD-u kao Rimu sad vladaju Neron ili Kaligula: Trump ima osobine obojice i samo mu fali da zapali Washington i imenuje konja za senatora. Ali potom u Rimu dolazi vrijeme „Pet dobrih imperatora“. Među njima bio je i filozof stoik Marko Aurelije, uzor-lider kakvi su, da je bilo po Platonovu i Sokratovu, trebali biti svi na vlasti u idealnoj državi. Ali na američku je demokraciju manje utjecao Platon filozof idealne države a puno više pragmatični i cinični Aristotel. Unatoč riziku da se ponekad pretvori u vlast demagoga, tiraniju većine i vladavinu rulje, Amerika je prihvatila Aristotelovu vladavinu naroda. Sada međutim ni to ne funkcionira jer većina ne može izabrati predsjednika. Da situacija bude najgora moguća, na predsjednički položaj s velikim ovlastima došla je maligno narcisoidna ličnost Donalda Trumpa, čovjeka bez demokratske političke kulture sklonog autoritarnoj vlasti. Okružio se opasnim likovima poput republikanskih senatora McConnela i Grahama, američkog Berije Williama Barra, vjerskog fanatika i ulizice potpredsjednika Pencea i sličnih. Dok ovi ne odu, a teško će mirnim putem, ni SAD ni svijet ne mogu odahnuti. A SAD je ipak demokracija makar u krizi i ne želi se otarasiti neustavnim putem čak ni takve štetočine poput Trumpa jer je ustavni i legitimno izabrani predsjednik. Nego ga se nadaju maknuti na predstojećim novembarskim izborima koje međutim Trump i republikanci misle drsko ukrasti. To će, ako se desi, u SAD potaknuti još veće turbulencije od ovih sadašnjih.

Postoji međutim i druga slika i optimističniji scenariji. Dobre vibracije iz Amerike koja maršira protiv rasizma potaknule su svijet na masovne proteste protiv rasizma, nesnošljivosti i nepravde prema manjinskim skupinama. Progresivni je svijet gledao u Ameriku kao u civilizacijski centar i reagirao kao i šezdesetih, imitacijom američkog progresivnog pokreta na svojim ulicama u svojim društvima. Istaknuti su slogani za rasnu jednakost, prava etničkih manjina i autohtonih naroda, društvenu integraciju migranata, i tako dalje. Sinulo je mnogima po svijetu koji su i ranije mnoge od tih poruka i ideja iz Amerike čuli ali to nisu uzimali za ozbiljno, jer sve je to bilo u sferi američke globalizirane i komercijalizirane pop kulture, kao repanje i hip hop u kojoj je policijska brutalnost velika tema, ali sve to to bilo više zabava i biznis nego avangarda revolucije. Ono što je međutim impresivno, to je da Amerikom ovih dana marširaju zajedno stotine tisuća ljudi svih boja. Više je bijelaca nego crnaca u tim kolonama koje daju podršku crnom čovjeku žrtvi policijske brutalnosti. Više je žena u tih par dana izišlo slobodno i svojevoljno iz kuća afirmirati ljudska i ženska prava nego ikada ranije.  Multietničko, međuvjersko i rodno bratstvo je moćno ako se uspije održati.  Na Balkanu je doživjelo poraz ali to ne znači da će svuda, Balkan je specifičan, zaostao, samo zakratko moderniziran a potom vraćen u status plemena i palanke.

Sjećanja iz balkanske povijesti devedesetih ipak dolaze, nemoguće im se oduprijeti. Balkanski su etničko-klerikalni nacionalisti razbili bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda kao dostignuće antifašističke borbe i socijalističke revolucije. Uništili su zajedničku državu i podijelili  ljude u sekte koje se mrze i trunu u debelom blatu kraj staroga plota na periferiji Evrope. Pred smrt SFRJ jedan je masovni etnički heterogeni pokret pokušao mobilizirati (uz pomoć Amerike) premijer Ante Marković. Da je uspio, mogao je ako ne spasiti staru SFRJ a ono izmisliti novu koja bi bila bolja od sadašnjih državica makar ništa ne napredovala jer od ovih tvorevina goreg nema, to je blato i dno dna, to se zna. Ali nije uspio ni pokret Ante Markovića ni onaj legendarni mirovni skup u Sarajevu 5. aprila 1992. koji pamtimo po legendi o Olgi i Suadi. Podsjetimo se, tada su u Sarajevu na demonstrante pucali do zuba naoružani šovinisti. Potom je slijedio crni scenarij, rat i poratna močvara. Danas se tu sekte. Koliko je, primjerice, Hrvata u Splitu prošle godina izišlo na ulice u znak solidarnosti sa srpskim vaterpolistima koje su neki hrvatski šovinisti fizički napali dok su mirno sjedili u kafiću? Ni jedan jedini. Samo je jedna djevojka pružila ruku napadnutom vaterpolistu koji je morao skočiti u more da spasi glavu od šovinista koji su ga progonili.

Nasuprot tome, ovih dana u SAD gledamo stotine tisuća bijelaca Amerikanaca kako marširaju i prosvjeduju ulicama rame uz rame s Amerikancima crncima u znak solidarnosti nakon brutalnog nasrtaja bijelog policajca na Afroamerikanca. Kad solidarnost s pripadnicima crne manjine pokazuju bijelci, kojih, kako je primijetio crnački lider ljevičarski pastor Al Sharpton u nadahnutoj propovijedi na ispraćaju mučenika Georgea Floyda, u ovim demonstracijama ima više od crnaca, nema te sile koja će takvo zajedništvo poraziti. Zato neofašist gangster, kako je Trumpa nazvao filozof Cornell West, pokušava huškanjem i lažima podijeliti ljude, razbiti to multietničko jedinstvo, izmisliti novu crno-bijelu Ameriku s tim da svu vlast i moć opet ima manjina bijelih robovlasnika. Distopijski scenarij moguće Trumpove pobjede nagovijestio je televizijski hit „Sluškinjina priča“ (Handmaid’s Tale). Ona počinje kad fašisti pucaju na mirne progresivne demonstrante i potom uvode totalitarnu teokratsku vladavinu. Teško će nadajmo se takvi scenariji proći danas u Americi ali nisu isključeni. Trump će na jesen sve učiniti da lažira američke izbore i zadrži vlast. Već je počeo poticati sumnju u moguće glasovanje putem pošte u slučaju novog vala pandemije koronavirusa. Trumpov propagandist Newt Gingrich ovih je dana napisao da ima podatke kako Demokrati namjeravaju ukrasti izbore što znači da Trump i njegovi lopovi dok kradu viču „drž’te lopova!“.

Nakon burne faze demonstracija i mirnijeg zaključka, ovih je dana pokret BLM uzeo time out. Amerika će međutim imati vruću jesen a s njom će opet strepiti i svijet. Kad će više taj Marko Aurelije? Ili je već bio?

tacno