Tisuću devetsto trideset treća?

Premijer Andrej Plenković i predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović nisu krivi/odgovorni za to što se 1990-ih u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj zacrvotočilo sirovo neoustaštvo, kojemu su tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i desna mu emigrantska ruka Gojko Šušak visoko dignuli graničnu rampu eda bi postalo jednom od ključnih karika hranidbenog lanca "državotvorne politike" i "nacionalne osviještenosti".

Nakon, je li, tisućgodišnjeg usuda, Zvonimirove kletve. Ali, zbog pozicije u državnoj vlasti, ustavno proklamirane proeuropske, demokratske i humanističke orijentacije zemlje i toleriranja sve opasnijih provokacija s ekstremne desnice, premjer i predsjednica su najodgovorniji za eskalaciju posljedica crne, vampir-ideologije, koja se iz milijun razloga ne može svesti na pojedinačne huliganske incidente i aboliranje vlasti od krivnje za (ne)činjenje.

Za to, što u Bijednoj Našoj protusrpska histerija očito i zabrinjavajuće u posljednje vrijeme s politikantskih govornica, medija i društvenih mreža prerasta u fizičko nasilje prema dijelu hrvatskih građana, koji su krivi samo zato jer su - srpska manjina. Stvari dramatično izmiču ili su već izmakle kontoli i među hrvatskim se Srbima širi strah, neizvjesnost, osjećaj napuštenosti i bespomoćnosti, dojam da im je njihova domovina Hrvatska postala zla maćeha. A to nije šala.

Nećemo sada o onoj otkud smrdi, a otkud se čisti riba, jer je neupitno - pojedinačno i skupno - javno adresirana krivnja za ideološku i vjersku radikalizaciju društveno-političke zbilje. HDZ-ovi državni upravljači, na krijesti nedirnute karamarkovštine, neodgovorno instalirane u politički mainstream, izravno su odgovorni za produbljivanje međunacionalnih, vjerskih i inih podjela među ljudima, nesnošljivost i mržnju, porast socijalnih zala, radnu nesigurnost, disfunkcionalno školstvo i zdravstvo, masovno iseljavanje žitelja u optimalnoj radnoj i fertilnoj dobi, širenje kulture mraka, apatije i beznađa, etc. Nema tko drugi biti kriv, nego oni što obnašaju vlast, jer je obnašaju katastrofalno.

To dokazuje i aktualna protusrpska histerija posljednjih dana i javni zahtjevi s ekstremne tzv. desnice, šatoraško-stožeraškog dijela čelnika veteranskih udruga, etc. za linčem lidera Srba u RH, saborskog zastupnika i vladina koalicijskog partnera Milorada Pupovca, koji da je "eksponent protuhrvatske politike srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića", odnosno da je "počinio kazneno djelo i uvrijedio Hrvatsku" usporedbom RH s tzv. NDH, tvrdnjom da je čimbenik nestabilnosti u regiji i šire te da se zemlja vraća u mrak 1991. godine.

A Pupovac je osudio divljačke, batinaške napade iz mržnje na hrvatske Srbe u kninskom zaleđu i uništavanje njihove imovine, što je činio i toliko puta dosad u sličnim slučajevima, te zamjerio vladi - pitanje je za milijun eura: zašto Pupovčev SDSS drži koalicijski fenjer HDZ-u i Andreju Plenkoviću, bilda im saborsku većinu? - što se blagonaklono odnosi prema ekstremnom desničarenju, proustaškim ekscesima i ne zatvara prostor protusrpskoj osvetoljubivosti.

U žaru opravdane osude protusrpskog nasilja u navodno demokratskoj, europskoj, manjinski i na svaki način uljuđenoj/tolerantnoj državi - a hrvatski Srbi, uz Židove i Rome, je li, imaju jakih razloga zazirati od svake vrsti proustaškog tipa hrvatstva - Pupovac je prozvao i dio hrvatskih branitelja i militantan pak katolički kler koji, drži, ne pridonose produktivnom suživotu većinskih Hrvata i manjinskih Srba, a time ni vjerodostojnosti RH.

Iskusan političar od formata, znanstvenik i bolji govornik hrvatskog od većine saborskih kolega/ica s dna kace Hrvata od stoljeća sedmog, Pupovac je dirnuo u osinjak "nacionalno osviještenih", jer istina najviše boli one što su se u pravo vrijeme zatekli na pravomu mjestu i debelo unovčili "domoljublje".

Nema tko sve nije prekomjerno granatirao Pupovca, pa kud' svi Turci, tu i hrvatski biskupi (HBK) koji se, je li, "ne miješaju u politiku", ali "osuđuju svako nasilje" i, prirodno, ne daju na ono "što je nama naša borba dala". Lijepu milijardu plus-minus kuna godišnje iz džepa poreznih obveznika, povlastice i javnu čast među trima kategorijama tzv. građana prvog reda (političari, branitelji i Katolička crkva). Kako povijest znâ biti ironična: isti oni što najglasnije osuđuju negdašnje tzv. partizanske privilegije, a sami uživaju znatno više i deblje u "slobodoj zemlji" iz koje pak mladi bježe u svijet trbuhom za kruhom, traže Pupovčev linč.

Ako je Pupovac u ogorčenju zbog nasilja nad svojim sunarodnjacima u RH udario i koju političku oktavu više, nije konjokradica s Divljeg zapada kojeg se prepuštalo rulji suditi mu po kratkom postupku, užetom preko grane, na licu mjesta... U demokratskoj zemlji - kakva Bijedna Naša, doduše, nije, ma što o tomu govorio premijer Plenković, braniteljski mu ministar Tomo Medved, ali i bogovski zbrinuti najglasniji čelnici dijela od 1350 braniteljskih udruga - na argument se ide protuargumentom, ne policijskim pendrekom i silom pravosudne represije.

Ta sloboda vrijedi i za Pupovca, ma što tko o njemu mislio, jer on nije manje domoljub i ne voli manje svoju rodnu Hrvatsku od bilo kojeg svog oponenta s tzv. desnice. Bilo koji Srbin nije ništa manje vrijedan od bilo kojeg Hrvata ili Nijemca, Francuza, Eskima, etc. i nije ništa manje zaslužio ljudski živjeti u svojoj domovini s većinskim Hrvatima i inoetnicima.

Državni vođe su odgovorni osigurati takav život svim svojim sugrađanima - za to imaju vrlo učinkovite alate - a Pupovac je slobodan kritizirati sve i svakog, ako drži da ima razloga za to. Protusrpsko batinaško nasilje u Đevrskama i Uzdolju, pa masovan prosvjed u Rijeci jest jak razlog. Novinarski rečeno: činjenice su svetinja, komentar je slobodan.

Beus Richembergh bez dlake na jeziku - kao svaki put u sabornici - tvrdi da je "situacija kakvu smo imali u Đevrskama i Uzdolju slična situaciji koja se 2006. dogodila u Biljanima i Škabrnji, no tadašnja je vlast (HDZ-ova, premijera Ive Sanadera, op. a.) mnogo bolje postupila. Tada su odmah iz vrha države otišli u Biljane i Škabrnju... Premijer ne smije bagatelizirati ovakve situacije".

Kad su pak zaigrani "crnci" postavili spomenik ustaškom krvniku Juri Francetiću u parku u Slunju te spomen-ploču endehazijskom ministru bogoštovlja (sic transit) i koječega još Mili Budaku u Lovincu na Velebitu, Sanader je smjesta dao srušiti spomenik i ukloniti ploču ognjištarskom književniku i navodnom autoru ustaške anateme 'Srbe na vrbe' Plenković je međutim muljao i kolebao se glede i u svezi HOS-ove 'Za dom spremni' ploče u Jasenovcu, pustio da se javnost gloži i potom pustio premjestiti sporan crni mramor u nedaleko Trokut na lokalnoj cesti Novska-Lipik-Pakrac, gdje ju je čuvala policija.

Premijer Andrej Plenković - znakovito, ali razumljivo - odbija bilo kakvu svoju ili vladinu negativnu ulogu u eskalaciji međuetničke netrpeljivosti (u Vukovaru, Dalmatinskoj zagori, na splitskom, zdarskom i šibenskom području, etc.) i negira incidente kao posljedicu šovinističkog te izrazitog ksenofobnog trenda (narastajući izbjeglički/migrantski problem, koji drži RH na crnoj listi međunarodnih organizacija za ljudska prava), a priznaje postojnje "spirale mržnje". Nije šija, nego vrat? Gdje su premijerova ili vladina postignuća u eliminaciji "spirale mržnje" ili bar njezinog stavljanja pod državnu, odnodno kontrolu nadležnih institucija?

Miloradu se Pupovcu, dakako, neće ništa loše dogoditi ni u vladinoj koaliciji - gdje mu je sâm Plenković javno udijelio tanjur jezikove juhe - niti u represivno-pravosudnom sustavu, koji ga nema za što zvati na odgovornost, a "spirala mržnje" nastavit će svoj toksičan put do nekih novih Biljana, Škabrnje, Vukovara, Uzdolja, Đevrske... Još će neko vrijeme, dok traje sezona kiselih krastavaca, trajati buka politikantskog talambasanja i međuetničkog pripetavanja, a onda će kao nožem odrezano sve - pasti u "zaborav".

A "tako nije moralo biti", tvrdi Slobodan Šnajder u intervjuu kolumnistici Heni Erceg u slovenskoj Mladini, jedan od ponajboljih suvremenih hrvatskih književnika, kojeg "domoljubna" novohrvatska kultura i država maloumno odrekli zbog njegovih političkih stajališta. Šnajder tvrdi da je u Hrvatskom loše, jer zemljom vladaju kvazielite skorojevića, koji su doslovno pali niotkud.

"Da je to bilo doslovno niotkuda, može se najbolje shvatiti razmatranjem biografija Tuđmanovog vojnog plemstva", tvrdi Šnajder. "U ovom su ratu 'nobilirani' generalskim činovima vodoinstalateri, šoferi i sitni kriminalci koji su spašavali svoje karijere upisavši se u francusku Legiju stranaca. Povijest koju prave takvi majstori nije mogla ispasti drugačije nego nakaradna.

Tu je onda jasno koliko su morali drljati, mazati po povijesti, šamarati je i gnječiti, e da bi ona priznala da je ustaški projekt države bio u osnovi utemeljen na tisućljetnom hrvatskom snu, i da se taj san sanjao najmanje 12 stoljeća prije no što je ikome na svijetu palo na pamet da država ima biti nacionalna. Zbílja je bila nešto posve drugo, ustaški pokret mene najviše podsjeća na jedan 'kalifat', utemeljen od strane stotinjak terorista spremnih na sve. I onda su oni to svoje sve i počinili."

Slobodan Šnajder nije jedini - dapače, sav je narod i osobito najveći dio hrvatskih branitelja - zamišljao "jednu sasvim drugačiju Hrvatsku", Lijepu Našu i topli dom svim svojim građanima bez obzira na etničku, političku, svjetonazorsku, vjersku, rodnu i inu pripadnost.

Ti misleći ljudi nisu uspjeli objasniti zasukanim nacionalistima jednu ključnu stvar. Da nacionalno čista država nije nikakav deziderat, nešto poželjno, već ruglo naprosto. U svom ekstremnom obliku, hrvatski nacionalizam - to nikako nije cjelina toga pojma - znači ustaštvo. Vodeći ustaše, čim se njihova stvar stala klimati iz vojnih, geopolitičkih razloga, gotovo su zavapili: 'Neka bude Hrvatska, pa makar i sovjetska!' Uostalom neki su od njih bili impresionirani odlučnošću i hrabrošću komunista, koje, dok su ih sretali u kraljevim kazamatima, još nisu držali smrtnim neprijateljem.

Eto, tu je misao preuzeo ekstremni nacionalizam i njome se hrani do danas. Dakle, nacionalna država, kako god uređena, pa čak i ako počiva na posve suprotnim svjetonazorskim načelima od ustaških. Država naprosto kao sebi inherentan cilj.

Aristotel bi rekao entelehija: početak i konac svega. A to je duboko krivo, defektno razmišljanje, i primjer današnje Hrvatske veoma je zoran dokaz za to. Nacionalna država nije nikakvo jamstvo da će ona biti barem donekle uređena. Kako je ona krajnji cilj, nema ni potrebe osobito se truditi oko njezina uređivanja.

A ima li potrebe promptno reagirati s najviših državnih niša kako se toj i takvoj neuređenoj u svakom smislu Bijednoj Našoj ne bi uistinu dogodila 1933. iz praskozorja nacističke Njemačke? Itekako.

Samo, tko će uzeti uzde u ruke kad već premijer i predsjednica bježe od te odgovornosti kao Sotona od tamjana!? Ovdje su sada krivi Srbi za sve hrvatske nevolje, a 1933. su jednako nacistima bili Židovi krivi za arijevske neudobnosti te Slaveni za izmaštani lebensraum. I zato je tada postao aktualan ciklon B, a sada u RH šake i toljage. Nazdravlje.

h-alter