Netko je od zapadnih stratega napravio opasnu „grešku u koracima“ – upravo po pitanju Rusije. Kakva god ta zemlja bila u percepciji Zapada – ekonomski slaba, demokratski deficitarna, regionalna ili nikakva sila – upravo je Rusija slomila svijet kojeg smo donedavno poznavali. I to u neposrednoj borbi sa Zapadom na ukrajinskim bojišnicama
Prije desetak dana pročitao sam analizu izvjesnog ruskog analitičara koja me je zaintrigirala s obzirom na specifičnost i iznesene, posve originalne opservacije vezane uz ukrajinski rat. Iako su plod autorovih promišljanja a ne egzaktnih, provjerljivih informacija – svakako imaju svoju logiku pa ću ih ukratko prepričati svojim riječima, kao dobar uvod u glavnu temu.
Dakle, autor kaže, ni manje ni više – nego da je Rusija imala sreće što nije uspjela svojom vojskom ući u Kijev, tamo stvoriti marionetsku vladu i okupirati čitavu zemlju. Također je, kaže dalje, imala sreće što je bivši britanski premijer Boris Johnson spriječio nastavak rusko-ukrajinskih pregovora uz posredovanje Turske. Potom obrazlaže zašto tako misli.
Smatra kako iz sadašnje perspektive gledano, kada je puno toga jasnije o samoj Ukrajini, nije teško zamisliti s čim bi se, tada već pobjedničke ruske snage i brojni (pro)ruski administrativni aparat i ruski biznis koji bi automatski stigao u tu zemlju suočio. Suočio bi se, kaže autor, s golemim ukrajinskim nacionalizmom, šovinizmom, nacizmom stotina tisuća „Banderovaca“ koje podržavaju milijuni Ukrajinaca. Uslijedio bi val terorističkih akcija i napada na ruske snage sigurnosti, administraciju, poslovne subjekte. To bi trajalo godinama i iziskivalo goleme financijske troškove i materijalne resurse od strane Moskve, pri čemu bi Rusija bila izložena sankcijama široke međunarodne zajednice – puno većeg opsega nego je to sada slučaj kada ih primjenjuju gotovo isključivo zemlje združenog Zapada.
Ruski analitičar zaključuje kako je zbog tih „sretnih okolnosti“ stanje po Moskvu u ukrajinskoj problematici sada kudikamo povoljnije: ruska vojska vodi frontalni rat s vidljivim neprijateljem „od krvi i mesa“, a ne duhovima terorizma, koji su se sposobni infiltrirati u sve pore ruskog društva s obzirom kako veliki broj Ukrajinaca vlada ruskim jezikom na istoj razini kao i sami Rusi i da su dva naroda mentalitetom identična zbog duge zajedničke povijesti i istog vjerskog i kulturološkog naslijeđa.
Terorizam i diverzije bilo bi nemoguće kontrolirati da je vojna operacija ruske vojske završila brzo, bez prevelikog otpora. Ovako, kaže autor – ruska vojska na crti bojišnica slama najekstremniji dio ukrajinskog naroda i vrši „denacifikaciju i demilitarizaciju“ Ukrajine na samom terenu.
Navedene teze ili opservacije, kako sam i rekao – imaju svoju logiku iako se mogu promatrati isključivo kroz onu „što bi bilo kad bi bilo“. Jer što bi bilo, nikada nećemo dobiti odgovor s obzirom da je ruska invazija krenula u potpuno drukčijem smjeru. Smjeru – koji sada prijeti neviđenoj eskalaciji i gdje je sudbina Ukrajine kao države sve manje važna u odnosu na interese moćnika i globalne geopolitičke procese i tektonske promjene koje su u tijeku.
Ali krenimo redom.
Veliki govori Putina i Bidena s jasnim porukama
Prije dva tjedna ruski predsjednik Vladimir Putin održao je svoj dvoipolsatni govor pred zastupnicima parlamenta (o tome je bilo više riječi u posljednjoj analizi) i odaslao niz važnih poruka Zapadu, prije svega Washingtonu: od reakcije na riječi francuskog predsjednika Emmanuela Macrona kako ne treba isključiti slanje francuskih i NATO-ovih vojnika u Ukrajinu na što je Putin podsjetio kako su redovito intervencionisti završavali u povijesti kada bi prodrli u ruske zemlje; o ruskim nuklearnim mogućnostima; do konstatacije da je Zapad učinio povijesnu stratešku grešku umiješavši se aktivno u ukrajinski sukob na strani Kijeva.
Uslijedio je, dva dana kasnije, veliki govor američkog predsjednika Joea Bidena o stanju nacije, pred zastupnicima Kongresa. Govor je bio vrlo ratoboran i neprijateljski prema Rusiji i Vladimiru Putinu kao „agresoru i diktatoru“, ali je Bidenova oštra kritika, agresivna retorika i glasnoća tona (koja je iznenadila mnoge promatrače s obzirom na uobičajene Bidenove spore i ne pretjerano zanimljive javne nastupe, prepune gafova) primarno bila usmjerena na republikance i na Donalda Trumpa osobno.
Bidenov govor nije imao, za neke očekivan, kohezijski ili homogenizirajući karakter, kao pokušaj prevladavanja sve opasnijeg raskola u američkom društvu. Naprotiv, predstavljao je definitivni otklon od bilo kakvog pokušaja pronalaska zajedničkog jezika Demokratske stranke sa suprotnim političkim taborom. Biden je, zapravo, održao klasični predizborni govor usmjeren na predsjedničke izbore u SAD-u u studenom ove godine, i na neki način svoju političku sudbinu postavio iznad one američke. (Americi ću se vratiti kasnije u tekstu).
I konačno – uslijedio je novi veliki Putinov intervju uoči početka ruskih izbora (od 17.-19. ožujka) za rusku državnu televiziju Rusija-1, koji je opet izazvao brojne reakcije na Zapadu, ali je praćen s velikom pozornošću i u „ostatku svijeta“. Za razliku od potonjeg, u zapadnim je medijima gotovo isključivo promatran kroz prizmu ponovnih Putinovih riječi o moćnoj ruskoj nuklearnoj trijadi tj. naglasak se stavljao na njegovu navodnu prijetnju uporabom tog oružja. Iako to niti je bila ključna sastavnica ukupne Putinove poruke, niti se o prijetnji uopće radilo. O upozorenju svakako da, u smislu što se može dogoditi ukoliko se nastave gaziti i prelaziti ruske „crvene crte“ koje nisu službeno definirane ali su geopolitičkim stručnjacima itekako jasne.
Najvažnije u Putinovom govoru nešto je posve drugo. Ponovo iskazana spremnost za dijalog i pregovore, iako i ovoga puta isključivo pod ruskim uvjetima o prihvaćanju političke i vojne realnosti na terenu – što su Kijev i Zapad do sada redovito smatrali neprihvatljivim. Međutim, pritom je, po mom mišljenju, Putin po prvi put odaslao i jednu posve novu poruku – dalekosežne važnosti. Evo o čemu je riječ.
Američka vojska ne smije ući u Ukrajinu, a poljska može?
U svom je govoru naglasio kako bi slanje službenih američkih postrojbi u Ukrajinu Rusija smatrala intervencionizmom i prema tome bi se u vojnom smislu tako i odnosila. Međutim, na upit novinara o eventualnom slanju poljskih snaga u Ukrajinu kazao je nešto posve drugo.
Ali najprije bih podsjetio kako je francuski predsjednik Macron za svoje nedavne teze o mogućem slanju francuskih vojnika u Ukrajinu, koje su izazvale veliki negativni odjek u svim ključnim članicama NATO saveza, razumijevanje pronašao upravo u Poljskoj i pribaltičkim državama iz bivšeg SSSR-a, kao i u Češkoj. Tako ni Poljski ministar vanjskih poslova Radoslaw Sikorski ni češki predsjednik Petar Pavel ne odbacuju Macronov scenarij, već podsjećaju kako Rusija nije reagirala na isporuke sve modernijeg oružja Kijevu: krenulo se od kacIga i vreća za spavanje, preko ručnih protutenkovskih sustava Jevelina i ručnih protuzračnih sustava Stinger, pa haubica, tenkova, mobilnih raketnih sustava tipa HIMERS, sve do novih obećanja da će neke zemlje (Danska i Nizozemska) Ukrajini poslati i svoje zrakoplove američke proizvodnje F-16.
Nešto slično rekao je i Macron na nedavnoj konferenciji u Parizu kada je po prvi put najavio kako ne odbacuje mogućnost slanja francuskih vojnika u Ukrajinu – kojim je riječima posredno omalovažio njemačkog kancelara Olafa Scholza koji je u pomoć Kijevu nakon početka ruske invazije krenuo upravo s njemačkim kacigama i vrećama za spavanje.
Puno agresivniji od poljskog šefa diplomacije i češkog predsjednika bio je litavski predsjednik Edgars Rinkevičs. On je na svojoj društvenoj mreži X rekao da u potpunosti podržava Emmanuela Macrona oko toga kako se ponašati s Rusijom. “Ne smijemo povući crvene crte za sebe, moramo povući crvene crte za Rusiju, i ne smijemo se bojati povući ih. .. Rusija mora biti uništena” – napisao je i pritom upotrijebio izraz “Russia delenda est!”. Aluzija je to na čuvenu latinsku uzrečicu “Carthago delenda est” (“Kartaga mora pasti (biti uništena”).
Ali pustimo sada ludosti i verbalnu akrobatiku, te pogledajmo što je to Putin odgovorio na pitanje o mogućem ulasku poljske vojske u Ukrajinu.
Kazao je kako će to imati tragične posljedice, prije svega za same Ukrajince, jer – ako Poljska pošalje svoje snage u Ukrajinu, one odatle neće izići. Varšava će tako vratiti prostore koje smatra svojim “istočnim zemljama”. – odgovorio je ruski vođa.
Vidljiva je jasna razlika: u slučaju američkog ulaska u Ukrajinu to bi, po Putinu, značilo rat Rusije i SAD-a, dok se u slučaju onog Poljskog Rusija očito ne bi vojno miješala – jer tada Putin ne bi rekao kako poljska vojska tu zemlju više nikada ne bi napustila. To je potvrdio u nastavku svog odgovora, kada je kazao kako Poljaci „žele vratiti one zemlje koje povijesno smatraju svojima, a koje im je… Josif Visarionović Staljin oteo i predao Ukrajini”.
Američka „mrkva“ za Rusiju?
Još jedan zanimljivi element u Putinovom intervjuu je i onaj koji se odnosi na mogućnost pregovora. Uz poznatu konstataciju da se svaki rat prije ili kasnije završi za pregovaračkim stolom (a onda bolje prije), makar se na njemu samo potpisala i kapitulacija tj. uvjeti za postizanje mira, ruski je vođa sada izjavio kako Rusija više ne može biti kupljena nekakvim zapadnim obećanjima o novim „mrkvama“ za Moskvu. Ali i tu postoji caka. Dodao je da je to pod uvjetom da se pritom radi samo o dobivanju vremena za popunu ispražnjenih ukrajinskih i zapadnih vojnih arsenala – pa onda sve ispočetka „u boj u boj“ – što je za Moskvu potpuno neprihvatljivo. Dakle, ako bi bilo ozbiljno – možda bi „mrkva“ mogla polučliti neki po zapad povoljniji učinak.
Međutim, Putin traži sveobuhvatno rješenje koje će uključiti i zahtjeve za osiguranje ruske (ali i zapadne) strateške sigurnosti i to pod čvrstim jamstvima, a ne više „na riječ“ – kako je to bilo u doba posljednjeg sovjetskog vođe Mihaila Gorbačova nakon čega se NATO počeo ubrzano širiti prema ruskim granicama.
Potom je Putin konstatirao da je Globalni jug sada već potpuno stao uz Rusiju i da će s njom nastaviti suradnju neovisno o snažnim američkim pritiscima, i da je vrijeme višestoljetnog zapadnog kolonijalizma i neokolonijalizma nad tom grupacijom zemalja prošlost i da je ono za njih sada potpuno neprihvatljivo. Tu je Putin kazao: „Bal vampira je završio!“ Konstatirao je da je zapad pogrešno zaigrao na ukrajinsku kartu u namjeri da ne izgubi svoje globalne pozicije nužne za zaštitu njegovih interesa – „što je također važno (ti interesi)“ – ali da je za Rusiju ukrajinski rat, za razliku od Zapada – „stvar života i smrti“. Jasno je dao do znanja da povratka na staro više nema.
O stanju ruske ekonomije
A da će morati računati, svjedoči i najnovije izvješće američke obavještajne zajednice o nacionalnoj sigurnosti objavljeno u veljači.
U njemu se navodi kako će Rusija, usprkos iscrpljujućem ratu i snažnim sankcijama Zapada ostati snažna država koja će se nastaviti suprotstavljati američkim interesima i koja će svoje interese i dalje moći braniti i na globalnoj razini.
Američki Bloomberg u svom tekstu od 14. ožujka pod naslovom „Putin Points to War’s Economic Windfall With Russia Set to Vote“ navodi kako u Rusiji „plaće bilježe dvoznamenkasti rast, rubalj se stabilizirao, a siromaštvo i nezaposlenost su rekordno niski“. U posljednja tri tromjesečja, plaće za osobe s najnižim prihodima rasle su brže nego za bilo koji drugi segment stanovništva – godišnji porast iznosio je oko 20%.
Isti medij navodi kako „uoči predsjedničkih izbora, koji će se održati od 15. do 17. ožujka, u javnosti praktički nema nezadovoljstva ruskim gospodarstvom“.
Sofya Donets, ekonomistica investicijske tvrtke Renaissance Capital, naglašava slijedeće: “Situacija u Rusiji nije nimalo nalik ekonomskoj krizi.”
Vlada troši ogromne količine novca na socijalnu potporu obiteljima, povećanje mirovina, subvencije za otplatu hipoteka i naknade rodbini vojnog osoblja. Ona pritom ukazuje na „akutni nedostatak radnika, budući da novačenje vojske “povlači” radnike s tržišta. Sam ruski predsjednik prošlog je mjeseca rekao da poslodavcima nedostaje 2,5 milijuna zaposlenika.“
„No, to je na svoj način korisno za obične Ruse: kratkoročno im je osiguran posao, a menadžment drži do svojih zaposlenika i ne namjerava nikoga otpustiti. Dok je stopa nezaposlenosti i dalje na povijesno najnižoj razini, očekivanja zapošljavanja i otvaranja radnih mjesta porasla su na rekordne razine, navodi Banka Rusije,“ – objavljuje Bloomberg.
Problem za Putina je brzi rast cijena, „no iako se taj trend nastavlja, plaće rastu još brže“.
Siromaštvo u Rusiji palo je na povijesno najnižu razinu
U istom tekstu američkog medija navodi se da čak ni neviđene međunarodne sankcije nisu uspjele potkopati rusko gospodarstvo koje, naprotiv, raste. To je uglavnom zbog velikih proračunskih injekcija, vojne proizvodnje i rekordnog trgovinskog prometa s Kinom. Da bi potkrijepio svoje riječi, Putin je naveo podatak da je Rusija ušla među pet najvećih gospodarstava svijeta po paritetu kupovne moći, pretekavši Njemačku – piše Bloomberg i konstatira da je siromaštvo u Rusiji palo na povijesno najnižu razinu.
Ali Bloomberg u svom zaključku kaže kako nije sve tako sjajno po Putina i da su dobri pokazatelji posljedica iscrpljivanja Nacionalnog fonda blagostanja koji je napunjen prije rata, i da će troškovi rata i pad prihoda od izvoza energenata dugoročno doći na naplatu te će se ruska vlada prije ili kasnije suočiti s teškim proračunskim izborima: rastućom inflacijom, smanjenjem potrošnje ili povećanjem poreza.
No ovdje se može dodati kako neizvjesnost predstavlja veliki problem i za sve ostale zemlje svijeta, uključujući – čak i prije svega Europsku uniju ali i SAD gdje ne cvjetaju ruže po pitanju gospodarskog stanja iako je ono puno bolje nego u EU i Velikoj Britaniji.
O tome najbolje svjedoče najnovije ankete o predsjedniku Bidenu i Trumpu, gdje više od polovice Amerikanaca smatra da žive lošije nego u vrijeme Trumpovog mandata i da se ekonomija nalazi u „žalosnom stanju“. Podsjećam da je upravo hvaljenje dobrim gospodarskim rezultatima (tzv. Bidenomica) i rekordnom zaposlenošću glavni Bidenov predizborni adut. Ali da se izbori održavaju sada Biden bi izgubio – kako prošli tjedan navodi ABC News, jer prema anketama medija, koji su, osim toga, Bidenu izrazito skloni, on zaostaje za Trumpom za od 3 pa do čak 5 posto glasova pri čemu mu ni trendovi ne idu u prilog jer Trump sve više jača a Biden nikako ne uspijeva zaustaviti negativan smjer svoje popularnosti.
O Europskoj uniji
Međutim, onaj koji stvarno treba biti zabrinut je Europska unija. Pritisnuta gospodarskim problemima, relativno visokom inflacijom koja još nije u okvirima koje priželjkuje ECB, velikom energetskom ovisnošću u energetski sve nestabilnijem svijetu, kao i migrantskoj krizi kojoj se ne nazire kraj – na vrat joj je sjeo i sve veći američki pritisak da na svoja leđa preuzme glavninu tereta financiranja Ukrajine. Naime, američki Kongres je uporan u blokadi novih sredstava za Kijev, dok je potonjem nastavak financijske i vojne pomoći pitanje života.
Prema podacima Eurostata, u eurozoni se u siječnju industrijska proizvodnja smanjila za čak 6,7% u usporedbi sa siječnjom prošle godine. Pritom, zanimljivo, i njemački koncern Mercedes želi prebaciti proizvodnju – ali ne u SAD kako bi većina možda očekivala – već u Kinu!
U tim i takvim okolnostima, kada su sadašnje elite u Bruxellesu i ključnim europskim prijestolnicama odustale od svoje suverenosti – ništa im drugo ne preostaje nego izvršavati zadane naloge „Velikog brata“. U protivnom bi svojim biračima teško mogle objasniti u čemu su i zašto tako radikalno pogriješile kada bi sada iznenada počele mijenjati svoj politički smjer. Zato su primorane ići linijom manjeg otpora, iako mnogi od političara znaju kako ta linija ne vodi ničemu dobrom osim potpunoj militarizaciji Europe, deindustrijalizaciji po pitanju ključnih visokotehnoloških industrijskih sektora koji utočište sve češće traže preko Atlantika, i permanentnog hodanja po rubu velikog međusobnog sukoba s nuklearnom velesilom Rusijom koja ne želi odustati od svojih ciljeva koje želi osigurati ukrajinskim ratom a tiču se njene strateške sigurnosti.
Da je to tako, svjedoče i sve veći problemi s toliko proteklih godina razvikanom zelenom tranzicijom koja sve više posustaje zbog svoje visoke cijene i sve tanjih džepova građana. Tako se ovih dana čuje i da će se odustati od namjere zabrane prodaje benzinskih i dizelskih automobila od 2035. godine.
Paralelno s tim jača ratna retorika, o čemu svjedoči i prošlotjedno predstavljanje godišnjeg izvješća NATO saveza od strane glavnog tajnika Jensa Stoltenberga.
„Zajedno imamo kapacitet pružiti Ukrajini ono što joj treba, a sada trebamo pokazati političku volju za to. Svi saveznici moraju duboko kopati i brzo isporučiti. Svaki dan kašnjenja ima stvarne posljedice na ratištu u Ukrajini.“ – kazao je glavni tajnik Sjevernoatlantskog saveza. Rekao je da je ovo „kritični trenutak“, i da bi „bila teška, povijesna greška dopustiti Putinu da pobjedi“. „Ne možemo dopustiti autoritarnim vođama da postignu svoje korištenjem sile. To bi bilo opasno za sve nas,“ – zaključio je Stoltenberg (info: POLITICO).
Bliski istok
Istodobno, iako u Europi sve više izvan medijskog fokusa zbog prijeteće eskalacije ukrajinskog rata, na Bliskom istoku stanje se također sve više radikalizira. Izrael nastavlja sa svojim vojnim operacijama u Pojasu Gaze usprkos ranijim najavama o mogućem prekidu vatre nakon prije početka muslimanskog mjeseca Ramazana. Prema najnovijim izviješćima, do sada je u Gazi poginula čak 31 tisuća civila, a više od 70 000 ih je ranjeno. Prošli tjedan čelnik bliskoistočne agencije UN-a Philippe Lazzarini na X-u je objavio još jednu poražavajuću činjenicu: „U više od 4 mjeseca rata u Gazi broj ubijene djece premašio je broj ubijene djece u četiri godine u svim ratovima u svijetu gledano zajedno. To je rat protiv djece. Protiv njihovog djetinjstva i budućnosti.“
Istodobno se nastavljaju napadi jemenskih Hutista na trgovačke brodove u akvatoriju Arapskog i Crvenog mora – prije svega u zoni strateški važnog tjesnaca Bab el-Mandeb – usprkos američko-britanskoj pomorskoj operaciji za zaštitu slobode plovidbe kojoj su se pod europskim zapovjedništvom priključili i pojedini brodovi članica EU – poput Italije, Grčke i Njemačke.
Prije desetak dana Iran je, prema navodima tamošnjih medija, po prvi put izveo operaciju zauzimanja američkog trgovačkog broda s naftom, temeljeći to na presudi iranskog suda koji omogućuje kompenzacije zbog pretrpljenih šteta od američkih sankcija. Velika drskost Teherana samo ukazuje na tektonske promjene ne samo u tom dijelu svijeta. Istovremeno se u strateški važnoj zoni Omanskog zaljeva, koji predstavlja vrata u Perzijski zaljev, nastavljaju zajedničke jednotjedne pomorske vježbe iranske, kineske i ruske mornarice s uporabom streljiva.
U Iraku se pak sve više zaoštrava situacija između te zemlje i autonomne regije Irački Kurdistan na njenom sjeveru. Tamošnji su Kurdi najveći američki i izraelski saveznici.
Paralelno sa svim tim, sigurnosno prijetećim procesima i razvojima događaja, Indija nastavlja suradnju s Iranom i Rusijom na uspostavi novog strateškog prometnog koridora Sjever-jug (INSTC) kojim bi se povezale najveća indijska luka Mumbai preko iranskog teritorija i zone Kaspijskog mora s ruskim Sankt Peterburgom i dalje prema zapadnoj Europi – što je posebno interesantno u sadašnjoj krizi plovnog puta Crvenim morem i Sueskim kanalom u kojem upravo najviše stradava Europa.
Tako The New York Times u svom prošlotjednom tekstu pod naslovom „Od Moskve do Mumbaija: Rusija se okreće prema jugu zbog trgovine“ piše slijedeće: „Nekoć ovisna o Europi u pogledu trgovine, Rusija je kovala nove rute koje će joj omogućiti zaobilazak zapadnih sankcija. Planirana željeznička pruga kroz Iran mogla bi biti ključna za te ambicije.“ Dalje se opisuje važnost tog projekta kojem se Zapad iz razumljivih razloga dugo vremena opirao, jer se protivi svemu što nije pod njegovim nadzorom. A taj bi koridor bio potpuno izvan jurisdikcije američkih sankcija.
Kako pak piše Al Jazeera, dužina koridora INSTC, koji se proteže od Sankt Peterburga, Kaspijskog mora do Irana i voda Perzijskog zaljeva pa sve do Indijskog oceana na jugu Irana, iznosi 7200 kilometara. Koridor skraćuje trajanje putovanja na 20 do 30 dana, u usporedbi s dužom rutom koja se tradicionalno koristi i prolazi kroz egipatski Sueski kanal. Također smanjuje i troškove prijevoza za 2500 dolara na svakih 15 tona tereta, prema iranskim službenim izvorima.
Zaključak
Sve su ovo jasni pokazatelji u kakvom se složenom stanju nalazi današnji svijet. U njemu Zapad primarno vodi računa o svom ugledu u očima drugih ali to ne želi osiguravati po sebe riskantnim vojnim potezima, već ove radije prepušta onima kojima može upravljati za svoj račun. Pritom ne želi na vrijeme uočavati čak i nezaustavljive globalne promjene ukoliko mu ne idu u prilog. Umjesto prilagođavanja istima i osiguranja makar i nešto manjeg profita nego tijekom svoje pune dominacije – i dalje se radije oslanja na svoju vojnu i financijsku moć.
Međutim, ta moć definitivno slabi, o čemu svjedoče i aktualni globalni procesi. Netko je od zapadnih stratega napravio opasnu „grešku u koracima“ – bit ću slobodan reći – upravo po pitanju Rusije. Kakva god ta zemlja bila u percepciji Zapada – ekonomski slaba, demokratski deficitarna, regionalna ili nikakva sila – upravo je Rusija slomila svijet kojeg smo donedavno poznavali – i to u neposrednoj borbi sa Zapadom na ukrajinskim bojišnicama. Iako ne svojom željom, već pukom nuždom na koju su je primorali oni koji su učinili stratešku grešku. Oni – koji su od Rusije, u kratko vrijeme, od svog partnera (koji je imao svoje specifične interese s obzirom na svoju veličinu i povijest, ali se pritom nije oštrije suprotstavljao ključnim interesima američke vanjske politike) uspjeli napraviti svog neprijatelja. Zato više ništa neće biti kao prije.
Hoće li se uspjeti postići nekakav, makar i labavi sporazum ako već ne o suradnji ključnih centara moći a ono barem o ne sudaranju njihovih interesa na način da to preraste u veliki ili globalni sukob – sada je glavno pitanje.
Sa sadašnjom američkom administracijom to se čini nemoguće, jer bi ona morala učiniti „salto mortale“. Zato ponovo, kao i u vrijeme predizbora 2016., ne isključujem mogućnost novog Trumpovog dolaska na vlast – ali sada već pod određenim „pokroviteljstvom“ barem dijela američke duboke države što 2016. godine nije bio slučaj, već se radilo o anomaliji. Trump je sposoban unijeti novu energiju u zaštiti američkih interesa na jedan posve oprečan način Bidenovu. Ako uspije prevladati postavljene zamke pravosudnog sustava koje mu rade o glavi – bit će to jasan znak predstojećih velikih promjena na američkoj političkoj sceni i društvu općenito.
Nekako mi u ušima još uvijek čudno odzvanja prošlotjedna iznenadna ostavka moćne američke političarke i visoke dužnosnice State Departmenta Victorie Nuland (stupa na snagu krajem ožujka) – jedne od najistaknutijih predstavnika američke agresivne proturuske politike već gotovo dva desetljeća.
Je li imala predosjećaj mogućih predstojećih velikih promjena, ili je pak bila ljuta na određena kadrovska rješenja od strane svog šefa – državnog tajnika Antonyja Blinkena, manje je bitno. Uz podsjetnik, da je Victoria Nuland supruga vrlo utjecajnog predstavnika duboke države Roberta Kagana – oca američkog globalnog intervencionizma.
