Najprije je došla vijest o iznenadnom padu tlaka plina u cijevima nikada u pogon stavljenog plinovoda Sjeverni tok 2 što spaja Rusiju i Njemačku i koji je bio namijenjen opskrbljivanju ne samo njemačkog, nego i evropskog tržišta plinom iz Rusije. Potom je došla informacija o tajanstvenim oštećenjima ne samo na plinovodu Sjeverni tok 2, nego i na njegovom ‘starijem bratu’, plinovodu Sjeverni tok 1, kojim od nedavno, u jeku zapadnog konfrontiranja s Rusijom, više ne teče plin – kao ruski odgovor na sankcije Zapada i sve agresivnije najavljivanje prekidanja svake ovisnosti Zapada o plinu iz Rusije.
Slijedila je vijest o dvjema eksplozijama što su oštetile oba plinovoda, Rusi su govorili o oštećenjima ‘bez presedana’. Te su eksplozije temeljem procjene švedskih seizmologa imale jačinu slabijih potresa. Pa je dosta sramežljivo, čak i iz izvora zapadnih vlada, konstatirano kako ‘najverojatnije’ nije riječ o slučajnim oštećenjima (!?), nego o namjerno izazvanima. Šef američke diplomacije ocijenio je kako je riječ o ‘sabotaži’ (nije rekao čijoj), dok je savjetnik ukrajinskog predsjednika bombastično objavio kako je u pitanju ‘napad na suverenitet Evropske unije’; pri čemu je, ne treba se tome čuditi, zaboravio da se Ukrajina, baš kao i Poljska i baltičke zemlje, žestoko protivila izgradnji Sjevernog toka 2, mada je savršeno jasno (samo kome?) kako bi jedno od suverenih prava EU trebalo biti i ono da u skladu sa svojim potrebama i interesima odlučuje od koga će i po kojoj cijeni kupovati energente.
No, da se ne bi počelo previše razmišljati, a ponajmanje logično zaključivati, na nekoliko se internetskih portala praktično istodobno pojavio tekst kojega kao da je diktirala ista osoba, a kojim se – bez ikakvih dokaza, to je već uobičajena praksa – tvrdi kako su eksplozije na oba plinovoda, na dubini od 70 metara ispod morske površine (!) djelo staroga obavještajca i zlikovca – Putina. Dakle, krivi su Rusi!
A tko drugi, nego Rusi?
I da ne bi sada bilo nikakve zabune, evo onog našeg već poznatog ceterum censeo: Rusija je napala Ukrajinu i prekršila time norme međunarodnog prava i Povelje Ujedinjenih naroda. Za koji dan ta će se konstatacija odnositi i na odluku Rusije da prihvati očekivane rezultate referenduma u istočnim dijelovima Ukrajine i da ih na temelju toga uklopi u teritorij Ruske Federacije (mada će se Rusija pri tome, u to ne treba sumnjati, pozivati na odcjepljenje Kosova od Srbije i priznanje toga odcjepljenja na temelju prava naroda na samoodređenje, što – razumije se samo po sebi – nikoga neće zanimati).
Toliko o činjenicama koje se ne mogu, niti će se moći osporiti. No, što ćemo s eksplozijama? Podmetnuti eksploziv na dubini od 70 metara, izazvati eksplozijama jačine slabijih potresa ‘oštećenja bez presedana’ na oba plinovoda, to ne može biti djelo nekih amatera, niti skupine bilo čijih ‘domoljuba’, pa čak ni pripadnika postrojbi tipa notornog Azova. Takve diverzije u pravilu su u stanju izvesti samo oružane snage velikih država. Naravno, i Rusije, samo pri tome se ne može izbjeći pitanje: kakav bi Rusija imala interes da za dulje vrijeme onesposobi oba plinovoda prema Evropi? Zar nije dovoljno prekinuti slanje plina – što je u slučaju Sjevernog toka 1 već bilo učinjeno potkraj kolovoza/augusta? Naravno da jest i upravo zato teza o ruskoj diverziji na staklenim je nogama, da ne budemo preoštri pa da je proglasimo uvredom zdravoga razuma.
Pogotovo ako se ima u vidu dvije nepobitne činjenice. Prvo, svojedobnu izjavu američkog predsjednika Bidena koji je rekao kako ‘Sjeverni tok 2 više neće postojati’, a na reportersko pitanje kako to misli izvesti odgovorio, ovo je doslovni citat: ‘Obećavam vam, bit ćemo u stanju to izvesti’ (I promise you, we will be able to do that). Izjava je snimljena i ne može ju se poricati. I, drugo, nekoliko dana prije misterioznih eksplozija u nekoliko je gradova na sjeveru Njemačke došlo do demonstracija u kojima su tisuće ljudi tražile promjenu vladine politike u odnosu na Rusiju, polazeći od toga da će se teret njemačkog sudjelovanja u sankcijama i vojnog pomaganja režima u Kijevu prelomiti preko leđa većine njemačkih građana. Tome je pak prethodilo nekoliko izjava prilično poznatih ljudi s njemačke političke scene (poput Oscara LaFontainea, nekadašnjeg čelnika Socijal-demokrata, a potom Ljevice), da Berlin mora staviti u funkciju Sjeverni tok 2 kojega se, pod evidentnim američkim pritiskom, olako odrekao i prije no što je pušten u rad.
Sagledaju li se stvari u ovakvome svjetlu, onda je više nego jasno kako je optuživanje Rusije za eksplozije na plinovodima Sjeverni tok 1 i 2 nimalo inteligentan propagandni manevar kojim se želi sakriti kako pravu svrhu tih diverzija (koje ratu u Ukrajini daju novu, još opasniju dimenziju), tako i mogućeg počinitelja.
Ovo što slijedi je, naravno, pretpostavka, ali zasnovana na nepobitnim činjenicama i na zdravoj logici. Njemačku se u onim krugovima koji upravljaju krizom što trese Evropu još uvijek procjenjuje kao potencijalno slabu kariku u lancu anti-ruske koalicije formirane pod ‘kapom’ Washingtona. Osim što se i inače neodlučni kancelar Scholtz odupire zahtjevima da u Ukrajinu pošalje i tenkove iz njemačkih arsenala, sama činjenica da se na političkoj sceni najjače zemlje Evropske unije javljaju glasovi (ne iz Vlade, doduše) koji traže zaokret u dosadašnjoj politici, a da takve glasove počinju podupirati i građani koji izlaze na ulice, pa da onda čak i ministar gospodarstva Habeck mora javno reći kako će nastavljanje energentske krize ostaviti trajne posljedice za njemačko gospodarstvo, mora otvoriti prostora sumnji do kada će i koliko zdušno Berlin podupirati rat Zapada protiv Rusije (tu je formulaciju ne tako davno upotrijebio i Papa!).
Pa da bi se Berlin spriječilo u mogućem zaokretu, treba mu oduzeti mogućnost promjene politike, odnosno ključni razlog za takav potez. Kako? Tako da mu se (a onda posredno i ostatku Evrope) onemogući da u nekoj ne tako dalekoj budućnosti ponovo ostvari koliko-toliko normalne gospodarske odnose s Rusijom, što bi podrazumijevalo i obnavljanje kupovanja ruskih energenata. Za one kojima i sama ta ideja zvuči kao svetogrđe, samo podsjetnik: ni jedna zemlja Zapada, pa ni Njemačka, nije prekinula diplomatske odnose s Rusijom, ni jedna nije povukla ambasadora iz Moskve ‘na konzultacije’, Evropska unija, pa i Washington (što znači i Atlantski pakt) uporno tvrde kako ne žele sukob s Rusijom (mada su objektivno u njemu ‘do grla’), a rat u Ukrajini morat će biti zaključen (nije bitno kada, odnosno u smislu gubitka ljudskih života jest itekako bitno) na diplomatskom planu, pregovorima. Ideja o ‘pobjedi nad Rusijom’ najvjerojatnije se eksploatira samo još na propagandnom planu, ozbiljni planeri rata bili bi sve prije nego ozbiljni kada bi u nju zaista vjerovali, a očekivanje da Putin unutarnjim revoltom bude srušen lako bi se moglo pretvoriti u bumerang, jer jedine snage koje bi mogle srušiti sadašnjeg ruskog predsjednika, nastavile bi rat i to daleko bezobzirnije i brutalnije no što ga je Kremlj do sada vodio.
Znamo (pretpostavljamo) dakle – zašto, ostaje pitanje: tko? Ako Rusiju isključimo (ponavljamo, ona to može, ali nema razloga), ostaju samo armije vodećih zapadnih zemalja, Sjedinjenih Država i Velike Britanije, možda, ali samo možda i Poljske. Ili: armije nekih manjih država, na primjer baltičkih, ali uz aktivno sudjelovanje i logističku podršku onih ‘velikih’. Naravno, i to su pretpostavke, ali – i opet naravno – logične. A da ne budu tek ‘misaone konstrukcije’ ovoga autora pobrinuo se jedan poljski euro-zastupnik koji je javno zahvalio Americi što je ‘digla u zrak’ ruske plinovode.
I za kraj samo još jedna napomena. Što god se Vladimiru Putinu moglo staviti na teret, činjenicu da je bio pripadnik, pa onda i čelnik ruske obavještajne službe, napokon bi trebalo prestati eksploatirati (i na njoj graditi priče o obavještajnim podvalama, uključujući i diverzije na plinovodima, što ih, tako nam sugeriraju, samo takav um može smisliti). Pođemo li, naime, tim tragom doći ćemo do američkog predsjednika Georga Busha starijeg koji je prethodno bio šef Središnje obavještajne agencije (CIA) i njemačkog ministra vanjskih poslova Klausa Kinkela koji je u taj resor došao iz fotelje prvog čovjeka Savezne obavještajne službe (BND, Bundesnacrichtendienst).
Zaključak? Nema ga. Zaključite sami.
