Tko će politički utržiti antivakserski sentiment?

S obzirom na to da se Domovinski pokret nalazi u fazi raspadanja, najizgledniji kandidat za političku homogenizaciju raznolikih struja antivakserstva u Hrvatskoj je Most. Bulj, Grmoja i Troskot već su bacili udice u taj birački bazen i pritom se uklapaju u globalne trendove.

Bilo je, naravno, samo pitanje vremena; prije ili kasnije, i na domaćoj je političkoj sceni lampica morala zasvijetliti iznad poneke glave. Pa je tako — u situaciji u kojoj četvrti val pandemije očito nestrpljivo čeka završetak tekuće turističke sezone, krajnje obazriv prema potrebama lokalne ekonomije — i antivakserskom sentimentu u relativno kratkom roku i uz nešto neuvjerljivog okolišanja naposljetku izdana politička propusnica.

Lampica je, primjerice, zasvijetlila i iznad, između ostalog, kroatističke i komparatističke glave Mate Šimundića, člana Domovinskog pokreta i nedavno izabranog predsjednika Skupštine Splitsko-dalmatinske županije, inače županije s najnižim postotkom procijepljenosti u ionako tragično neprocijepljenoj državi. Skupština je konstituirana iz trećeg pokušaja nakon što je Šimundić na svoju ruku sklopio dil s HDZ-om i Hrvatskom građanskom strankom Željka Keruma, čime su izbjegnuti izvanredni izbori, a Domovinski pokret, odnosno ono što je od njega ostalo, protiv novog je predsjednika Skupštine brže-bolje pokrenuo stegovni postupak.

Bitka za prevlast

Administrativne partijske trivijalnosti ovog tipa nisu, naravno, spriječile novoizabranog predsjednika Skupštine u tome da se istog trena posveti ozbiljnom političkom radu pa se pretprošle subote ukazao na splitskom uprizorenju “prosvjednog skupa” naziva “Krik za slobodu” koji, prema franšiznom modelu, u najveće hrvatske gradove isporučuje Građanska inicijativa Prava i slobode. “Ne smijemo nikome nametati eksperimentalno cjepivo, ali zato svakome moramo omogućiti slobodu izražavanja stavova”, pokušao je za Slobodnu Dalmaciju Šimundić kasnije objasniti motivaciju iza svog pojavljivanja na spomenutom skupu. “Podržavam opću ideju skupa koja se temelji na borbi za ljudske slobode… Nije zaštita zdravlja jedino na što treba misliti, treba misliti i na zaštitu demokracije.”

Osim Šimundića koji, eto, skupove posjećuje radi skupova, u socijalno heterogeni antivakserski birački bazen udice su bacili i njegovi samo nominalni politički suparnici iz Mosta. “Stvara se iluzija da osobe koje su se cijepile vrijede više od onih koje nisu. To su preopasne izjave. Lako nam se može dogoditi društvo kakvo je prikazano u filmu Gattaca, gdje su samo genetski savršeni ljudi mogli sudjelovati u društvu”, rekao je prije desetak dana Zvonimir Troskot u gostovanju na N1 Televiziji. Nešto ranije, na istom mjestu, Nikola Grmoja, nakon propalog pokušaja koketiranja s institucionalnom homofobijom na tragu mađarskog originala, obećao je hrvatskoj javnosti kako će Most “ustati protiv obaveznog cijepljenja i pretvaranja ljudi u QR kodove.” Teren je pak pripremio Miro Bulj, sinjski gradonačelnik, zazivanjem popuštanja, odnosno suspenzije epidemioloških mjera tijekom trajanja Sinjske alke.

Žanrovski gledano, zahvaljujući Bulju, držimo kakav-takav korak sa svijetom. Recimo, Kristi Noem, guvernerka Južne Dakote i jedna od budućih izazivačica za republikansku nominaciju na predsjedničkim izborima 2024. godine, na čuveno bajkersko okupljanje u gradu Sturgisu dojahala je upravo na konju, s američkim barjakom u ruci. “Ljevica nas optužuje da pristajemo na zagrljaj smrti”, rekla je Noem, “u trenutku u kojem ljudima samo omogućujemo donošenje osobnih izbora.” Sturgis Motorcycle Rally, na kojem se početkom kolovoza okupilo više od pola milijuna ljudi, bio je, naravno, popraćen eksponencijalnim rastom broja zaraženih u posljednja tri tjedna. Gotovo istovremeno, Rochelle P. Walensky, direktorica Centara za kontrolu i prevenciju bolesti, upozoravala je, uglavnom neuspješno, kako pandemija koronavirusa polako postaje prije svega pandemija necijepljenih.

Drugim riječima, situacija je, barem na strukturnoj razini, maltene identična i u domaćem dvorištu, iako je za procjene oko toga u kojoj bi mjeri parlamentarna desnica mogla politički profitirati od kupanja u antivakserskom bazenu vjerojatno još uvijek prerano. Plan je, međutim, jasan. Grmojina je izjava pak analitički najinteresantnija, demografski i ideološki. U prvom redu zbog toga što se teško oteti dojmu da su najbučniji protivnici epidemioloških regulacija i cijepljenja (koje u Hrvatskoj, naravno, nije obavezno) manje ili više moćni muškarci koji s kompleksaškim, petarpanovskim entuzijazmom nariču oko toga kako baš njima jedna banalnost poput globalne pandemije priječi da u najboljim godinama života život žive punim plućima, i u drugom zbog toga što prigovori uglavnom ne ispadaju iz okvira romantičarskog treša (“pretvaranje ljudi u QR kodove”) koji u praksi nije ništa drugo nego izljev prijezira prema modernosti kao nečemu što je suviše racionalističko, totalizirajuće ili tehnokratsko.

Svijet van liberalnih radionica

U tom smislu, ovi nedavni pomaci u lokalnom političkom životu istovremeno su stvorili i uvjete za proizvodnju nešto drugačije vrste cinizma na suprotnoj strani političkog spektra, čemu bi valjalo pristupiti sa zdravom dozom opreza. Naime, bilo bi suviše lako i dosadno ciljane skupine mostovskog pohoda prema novim izvorima političke podrške otpisati kao legla iracionalizma, iz istog razloga iz kojeg bi se i kolektivne reakcije istih skupina, izvedene iz stvarnog, življenog iskustva, mogle opisati kao više ili manje racionalne. Preciznije, koliko god dijagnoza — ili barem njezin prvi dio — mogla zvučati nepopularno, uloge države i kapitala tijekom pandemije samo su podgrijala već ionako poveću dozu skepticizma prema državnim institucijama i instituciji znanosti koja je u ovom slučaju funkcionirala i funkcionira kao sinonim za farmaceutsku industriju.

Iako je napravljeno nešto suvislih i hvalevrijednih stvari, hrvatska je država u posljednjih godinu i pol dana imala ozbiljnih problema ne samo s pokušajima racionalne organizacije društvenog i ekonomskog života, nego čak i s pokušajima stvaranja privida racionalnog djelovanja. Što se tiče farmaceutske industrije, već duže vrijeme gotovo posve isporučene tržištu, odnosno, iz drugačije podešene perspektive, već duže vrijeme zrele za ozbiljnu dekomodifikaciju, mjesta iznenađenjima teško da je moglo biti — neinformirana histerija koja je pratila proizvodnju, distribuciju i potrošnju cjepiva samo je zaživjela još većim intenzitetom nego što je to bio slučaj do sada. Neprocijepljenost i nepovjerenje prema učinkovitosti i sigurnosti cjepiva diljem su globalnog sjevera bili na rekordnim razinama i prije početka pandemije, čemu se institucionalno ili izvaninstitucionalno pokušalo kontrirati tipičnim proizvodima iz suvremenih liberalnih radionica poput kampanja za podizanje nivoa znanstvene pismenosti, srodnih, primjerice, onima kojima smo u posljednje vrijeme u lokalnom kontekstu bombardirani svaki put kada se povede javna rasprava o medijskoj politici. Ali vraćanje izgubljene vjere u znanost (ili medije) nije stvar ispravnog ili neispravnog odgoja nego političke ekonomije.

I kao što Nikoli Grmoji ne bi pomogao brzi tečaj klasične logike u stilu “mutacija ljudske vrste u QR kodove mogla bi se izbjeći u situaciji u kojoj je procijepljenost dovoljno visoka da za QR kodovima nema potrebe”, tako ni svijetu u vraćanju na zdravi racionalistički kolosijek neće pomoći višetjedni seminari na temu toga što je nama naša znanost dala. Svejedno, stanje je takvo kakvo je, a drugog rješenja nema na vidiku — činjenica da je farmceutska industrija kompromitirana na toliko različitih načina ne znači da će vas od ozbiljnih zdravstvenih problema spasiti narodna medicina. Valjalo bi stoga uglavnom udarati prema gore, jer se u pokušajima političkog profitiranja koje diskreditiranjem cjepiva inzistira na životu na kraju dana izabire upravo ono suprotno.