Stjeranu u kut između hiperindividualiziranosti i moraliziranja, politiku se danas uglavnom ne doživljava kao puno više od kratkoročne borbe za vlastite partikularne interese. Prema tome, bogati ne mogu posjedovati legitimitet za kritiziranje kapitalizma, jer su od sustava u većoj ili manjoj mjeri ipak profitirali, a ne mogu ga posjedovati niti siromašni, koji nisu, iz jednostavnog razloga što su za takav ishod uglavnom sami krivi.
Prošlog je tjedna u Financial Timesu objavljena kratka reportaža o tekućem štrajku scenarista i glumaca u Hollywoodu. Jedan od sugovornika, izvjesni Cheech Manohar, važnost otvorenog klasnog sukoba na neočekivanoj lokaciji sažeo je ovako: “Mislim da je dosta ljudi zbunjeno kada vide zvijezde kako demonstriraju. ‘Oh, milijunaši u štrajku’, pomisle. Ali, u stvari, ne štrajka se zbog tih ljudi. Štrajka se zbog ogromne, ogromne većine koja ima problema već i sa započinjanjem svojih karijera, jer im trenutna pravila igre nisu nimalo naklonjena.”
Sredinom srpnja dugački niz reakcija izazvale su pak izjave glumca Rona Pearlmana. Neimenovani direktor jednog od vodećih holivudskih studija prognozirao je da će štrajk biti obustavljen kada scenaristi i glumci budu počeli ostajati bez svojih kuća, stanova i novca, a Pearlman mu je odgovorio videom koji je ekspresno postao viralan. “Želiš da ljudi ostanu bez svojih domova i želiš da obitelji gladuju, dok ti zarađuješ 27 jebenih milijuna dolara godišnje proizvodeći ništa”, prijeteći mu je poručio. Iako je Pearlman poantu — o parazitiranju na leđima neposrednih proizvođača — teško mogao izvesti na efektniji način, ona u recepciji nije naišla na pretjeran odjek. Umjesto diskusije o strukturnim proturječjima suvremene filmske i televizijske industrije, razgovor se uglavnom iscrpio u brbljanju o debljini Pearlmanova bankovnog računa.
Obje epizode mogu poslužiti kao zgodna ulazna točka u kratko razmatranje jednog od pitanja postavljenih u uvodu ovog temata o kritici kapitalizma. Odakle se, naime, u današnjim društvima crpi legitimitet za kritiziranje kapitalizma? Ili, još jednostavnije, tko danas na kritiziranje kapitalizma uopće ima pravo? Uzmu li se kao mjerilo dominantne reakcije na štrajk u Hollywoodu — i uobičajena zanovijetanja iz pro-tržišnog kampa — na ovo pitanje nije, zapravo, teško ponuditi jasan odgovor. Barem na Zapadu, u aktualnoj društveno-političkoj konjunkturi u kojoj je kritiziranje kapitalizma lišeno ozbiljnije političke podrške, pravo na prigovor uskraćeno je više-manje svima.
Promjene političkog djelovanja
O tome kakve učinke kritika kapitalizma proizvodi u praksi nešto, uostalom, govori i razina argumentacije kojom se ta ista kritika nastoji diskreditirati. U pitanju je obično neka od varijanti refrena “ako ne volite kapitalizam, zašto koristite pametni telefon?”, što je bez problema moguće vidjeti i na primjeru Pearlmanova monologa. Daljnja rasprava nije se svela na valjanost — ili promašenost — njegove kritike, nego na neku vrstu pokušaja rješavanja etičke dileme. Najkraće rečeno, nije li kritika čovjeka čije se bogatstvo procjenjuje na šest milijuna dolara jednostavno licemjerna? Drugim riječima, kada govorimo o kritici kapitalizma nešto je potrebno reći i o trenutno operativnoj koncepciji politike.
U tom smislu, stvari su također prilično jednostavne, u prvom redu zbog toga što je riječ o koncepciji koja isključuje bilo kakvu ideju principa. Stjeranu u kut između hiperindividualiziranosti i moraliziranja, politiku se danas uglavnom ne doživljava kao puno više od kratkoročne borbe za vlastite partikularne interese. Prema tome, bogati ne mogu posjedovati legitimitet za kritiziranje kapitalizma, jer su od sustava u većoj ili manjoj mjeri ipak profitirali, a ne mogu ga posjedovati niti siromašni, koji nisu, iz jednostavnog razloga što su za takav ishod uglavnom sami krivi. Političke pobjede i porazi, u pravilu diskurzivni, definiraju se tako višim ili nižim stupnjevima moralnih proturječja u ovoj ili onoj raspravi, dok kapitalizam ostaje izvan granica bilo kakve suvisle strukturne kritike.
Može se reći, na koncu, da je baš moraliziranje, kao jedan od glavnih simptoma aktualnog političkog trenutka, popunilo prazninu koja je nastala nestankom masovne politike, odnosno gubitkom značaja koji se političkim strankama pripisivao barem do pada Berlinskog zida. Tijekom 19. i gotovo cijelog 20. stoljeća lijeve političke stranke, kao osnovni oblici političkih organizacija, funkcionirale su kao pouzdani pripovjedači kritike kapitalizma, više ili manje uspješni, u rasponu od prijedloga korekcija postojećeg sustava do pokušaja njegovog nadilaženja. Za potrebe ilustracije dovoljno je, recimo, obratiti pažnju na hipertrofiju i rast popularnosti književnih tekstova koji tematiziraju iskustvo klasnog skoka u posljednjih tridesetak godina. Osvajanje života odozdo za što veći broj ljudi stvar je politike, a ne književnosti, i zato na kritici kapitalizma treba ustrajati, koliko god se trenutna perspektiva mogla činiti tmurnom. A kada je riječ o legitimitetu, jednostavna ideja prema kojoj nešto dugujemo i ljudima oko sebe i svijetu uvijek je bila i više nego dovoljna.
