Kada je ministar financija Slavko Linić najavio da će se u svrhu smanjenja javnog duga ograničiti minusi na tekućim računima građana s dvije na jednu plaću, cijela zemlja pretvorila se u veliki upitnik. Zar država koja za sebe kaže da slijedi tekovine liberalnog kapitalizam smije učiniti takvo što? Upitnik je još više narastao, postavši velik kao kuća, kada je Linić rekao da će se ograničiti i kamate na stambene kredite. Hej, ne može to tako, zaskočili su ga sa svih strana, to spada u privatni angažman banaka i korisnika stambenih kredita, a tu je državi pristup zabranjen ako ne želi da je se smatra “socijalističkom”. Taj izraz upotrijebila je Linićeva prethodnica na mjestu prvog čovjeka Ministarstva financija, HDZ-ovka Martina Dalić, što, ne treba objašnjavati, zvuči kao najgore prokletstvo. No još je stroži bio Dragan Kovačević, ekonomski strateg HNS-a, dakle čovjek iz stranke koja je glavni koalicijski partner Linićevom SDP-u, podbovši ministra da je neznalica jer, veli, trideset godina nije pročitao nijednu knjigu iz koje bi vidio da ovo nije dopustivo.
Dakle, treba čitati knjige! Moram priznati da je to i mene kosnulo, jer ni ja nisam pročitao preporučenu literaturu, pa sam se pokajnički bacio na internet ne bih li nekako zakrpao tu neoprostivu rupu u znanju. I, vidi vraga, vrlo brzo, dakle nimalo se ne pretrgavši, otkrio sam da Linić nije napravio nikakvo svetogrđe, nego nešto što je najnormalnije u svijetu. I to, kao za vraga, baš u najreferentnijim zemljama neoliberalnog kapitalizma. Na cijelom Zapadu, a to znači u Evropskoj uniji i Sjedinjenim Državama, postoji praksa da država ograničava kamate na stambene kredite. Posljedice su više nego očite i, jao, više nego alarmantne. Tako i Milanovićevoj vladi sasvim nesklon “Večernji list” objavljuje tabelu iz koje se vidi da su ondje kamate dva, tri, negdje čak i četiri puta manje nego u Hrvatskoj. Što je najgore, kamate nisu niže samo u bogatim zemljama kakve su Njemačka, Francuska, Austrija ili Nizozemska, nego čak i u južnjačkim zemljama, koje su bahati sjevernjaci prispodobili sa “svinjama” (tzv. PIGS – Portugal, Italija, Grčka, Španjolska). Dakle, i u evropskim “svinjcima” ljudi plaćaju manje kamate nego u, hm, uljuđenoj Hrvatskoj.
Ali tko te pita! Od Linića se svejedno očekuje da se pokrije ušima i prizna strašan grijeh da je svetost hrvatske liberalne kapitalističke demokracije onečistio drekom bivših, poraženih političkih sustava. Vesna Pusić čak mu je održala lekciju da građane smatra “malodobnim i maloumnim” jer im oduzima pravo da vlastitom pameću uređuju poslovne aranžmane s bankama. Ali veliko je pitanje tko je tu malouman. Izneseni podaci o kamatama na stambene kredite otkrivaju zanimljiv fenomen kada se Hrvatsku usporedi sa zemljama s kojima će uskoro dijeliti članstvo u EU-u. U Evropi su socijaldemokratske i socijalističke stranke u nikada većoj krizi, stranke s tim imenom na vlasti su u još šačici zemalja, pa ipak ovo sa stambenim kreditima pokazuje da barem djelomično još postoji sjećanje na državu blagostanja (welfare state). Kod nas je obratno. Na vlasti su socijaldemokrati, u koaliciji s partnerima, ali se banke, koje i u neoliberalnim analizama u svijetu slove kao glavni krivac sadašnje krize, tretiraju kao svete krave. Njima se ni s vrha rogova ne smije uzeti dio profita koji nabadaju u ovo zlatno doba, kada svi njima nešto duguju, a one navodno nikome.
Svojedobno je bivša premijerka Jadranka Kosor tražila od bankara snižavanje kamatnih stopa na “švicarce” i šire, ali su je oni ignorirali, čak su odbijali doći na sastanke na koje bi ih pozvala. Zatim je i Milanovićeva vlada imala namjeru uvesti porez na kamate, ali i to se odbilo o kamene prsi bankara, koji su kreditori i samih Banskih dvora, što obilato koriste da ih ušutkaju. Po svemu sudeći, tako će proći i ova Linićeva inicijativa, ali ipak, ili baš zato, ona je dobrodošla, jer je očito da se neka doktrinarna pitanja više ne mogu odgađati.
Vesna Pusić zagovara stav da država nema što tražiti u oblasti bankarskog, pa onda i svakog drugog poslovanja, što je vrtićki naivna vizija ekonomskog liberalizma, koja je treskom pala u vodu ne samo u EU-u i SAD-u, gdje su države u najnovije vrijeme pokrivale stotinama milijardi eura i dolara nerazumne špekulantske dugove privatnih banaka. Pala je i u Hrvatskoj, istina nešto blažim treskom, gdje je država jamac na kredite građana u iznosu do 400.000 kuna, bez čega bi povjerenje u banke očito isparilo. Dakle, država itekako ima što tražiti u bankarskom poslovanju, štoviše same banke to od njih kumeći traže, pa ona primjedba Martine Dalić o “socijalističkim” metodama stvarno stoji, ali ne u pogrdnom nego u sasvim drukčijem svjetlu nego što ga ona i Vesna Pusić vide. Dosad su konzervativci i liberali, a to su njih dvije, s visine govorili da socijaldemokrati i socijalisti možda imaju, je li, plemenite ciljeve, ali da za sobom ostavljaju nesnosne dugove i dubioze koje onda za njima moraju krpati i spašavati. E sada je točno obratno! Pokazuje se da bankarski i drugi kapital uvaljuju zemlje u takve dužničke klisure i ambise, da one samo socijalističkom redistribucijom mogu održati nosove nad vodom i koliko-toliko napredovati.
Što to znači, ne treba posebno objašnjavati. To je praktički izravni manifest za obnovu ljevice, posebno u Evropi (znači i Hrvatskoj), koja je njezina povijesna postojbina, ali sada u tome iskazuje teški, preteški deficit. Ljevica je danas najaktivnija i najplodnija u Latinskoj Americi, što ima snažno simboličko značenje, jer je baš u nekim tamošnjim zemljama (Čile) laboratorijski isprobavan današnji model neoliberalizma, strasno sparen s militantnim, pučističkim antikomunizmom. Model je stvoren u tzv. čikaškoj školi Miltona Friedmana, koju je sponzorirao službeni Washington, ali je danas, paradoksalno, čak i Obamina administracija ljevije pozicionirana od onih u Evropi. Tako je Evropa upala u teški povijesni minus, koji više ne mogu nadoknaditi konvencionalne lijeve stranke, kao njemački SPD (u Hrvatskoj SDP), nego samo one radikalnije lijeve, kakve su Ciprasova SIRIZA u Grčkoj ili Melenchonova Lijeva fronta u Francuskoj. Međutim, u slučaju Hrvatske i to otpada, jer čak i Lesarovi laburisti, a to je najljevije što trenutno sjedi u Saboru, izjavljuju da će, uđu li u Evropski parlament, biti “nezavisni” u odnosu na te radikalnije lijeve opcije. Ne bi se, dakle, šteli mešati!
To znači da nam je suđeno dalje tonuti u sterilnost vladajuće ljevice i u idiotizam “trećeputaških” lista – od Milana Bandića i Željka Keruma preko Nikice Gabrića do Ivana Grubišića – pa dokle traje, traje.
Izvor: Novosti
Dakle, treba čitati knjige! Moram priznati da je to i mene kosnulo, jer ni ja nisam pročitao preporučenu literaturu, pa sam se pokajnički bacio na internet ne bih li nekako zakrpao tu neoprostivu rupu u znanju. I, vidi vraga, vrlo brzo, dakle nimalo se ne pretrgavši, otkrio sam da Linić nije napravio nikakvo svetogrđe, nego nešto što je najnormalnije u svijetu. I to, kao za vraga, baš u najreferentnijim zemljama neoliberalnog kapitalizma. Na cijelom Zapadu, a to znači u Evropskoj uniji i Sjedinjenim Državama, postoji praksa da država ograničava kamate na stambene kredite. Posljedice su više nego očite i, jao, više nego alarmantne. Tako i Milanovićevoj vladi sasvim nesklon “Večernji list” objavljuje tabelu iz koje se vidi da su ondje kamate dva, tri, negdje čak i četiri puta manje nego u Hrvatskoj. Što je najgore, kamate nisu niže samo u bogatim zemljama kakve su Njemačka, Francuska, Austrija ili Nizozemska, nego čak i u južnjačkim zemljama, koje su bahati sjevernjaci prispodobili sa “svinjama” (tzv. PIGS – Portugal, Italija, Grčka, Španjolska). Dakle, i u evropskim “svinjcima” ljudi plaćaju manje kamate nego u, hm, uljuđenoj Hrvatskoj.
Ali tko te pita! Od Linića se svejedno očekuje da se pokrije ušima i prizna strašan grijeh da je svetost hrvatske liberalne kapitalističke demokracije onečistio drekom bivših, poraženih političkih sustava. Vesna Pusić čak mu je održala lekciju da građane smatra “malodobnim i maloumnim” jer im oduzima pravo da vlastitom pameću uređuju poslovne aranžmane s bankama. Ali veliko je pitanje tko je tu malouman. Izneseni podaci o kamatama na stambene kredite otkrivaju zanimljiv fenomen kada se Hrvatsku usporedi sa zemljama s kojima će uskoro dijeliti članstvo u EU-u. U Evropi su socijaldemokratske i socijalističke stranke u nikada većoj krizi, stranke s tim imenom na vlasti su u još šačici zemalja, pa ipak ovo sa stambenim kreditima pokazuje da barem djelomično još postoji sjećanje na državu blagostanja (welfare state). Kod nas je obratno. Na vlasti su socijaldemokrati, u koaliciji s partnerima, ali se banke, koje i u neoliberalnim analizama u svijetu slove kao glavni krivac sadašnje krize, tretiraju kao svete krave. Njima se ni s vrha rogova ne smije uzeti dio profita koji nabadaju u ovo zlatno doba, kada svi njima nešto duguju, a one navodno nikome.
Svojedobno je bivša premijerka Jadranka Kosor tražila od bankara snižavanje kamatnih stopa na “švicarce” i šire, ali su je oni ignorirali, čak su odbijali doći na sastanke na koje bi ih pozvala. Zatim je i Milanovićeva vlada imala namjeru uvesti porez na kamate, ali i to se odbilo o kamene prsi bankara, koji su kreditori i samih Banskih dvora, što obilato koriste da ih ušutkaju. Po svemu sudeći, tako će proći i ova Linićeva inicijativa, ali ipak, ili baš zato, ona je dobrodošla, jer je očito da se neka doktrinarna pitanja više ne mogu odgađati.
Vesna Pusić zagovara stav da država nema što tražiti u oblasti bankarskog, pa onda i svakog drugog poslovanja, što je vrtićki naivna vizija ekonomskog liberalizma, koja je treskom pala u vodu ne samo u EU-u i SAD-u, gdje su države u najnovije vrijeme pokrivale stotinama milijardi eura i dolara nerazumne špekulantske dugove privatnih banaka. Pala je i u Hrvatskoj, istina nešto blažim treskom, gdje je država jamac na kredite građana u iznosu do 400.000 kuna, bez čega bi povjerenje u banke očito isparilo. Dakle, država itekako ima što tražiti u bankarskom poslovanju, štoviše same banke to od njih kumeći traže, pa ona primjedba Martine Dalić o “socijalističkim” metodama stvarno stoji, ali ne u pogrdnom nego u sasvim drukčijem svjetlu nego što ga ona i Vesna Pusić vide. Dosad su konzervativci i liberali, a to su njih dvije, s visine govorili da socijaldemokrati i socijalisti možda imaju, je li, plemenite ciljeve, ali da za sobom ostavljaju nesnosne dugove i dubioze koje onda za njima moraju krpati i spašavati. E sada je točno obratno! Pokazuje se da bankarski i drugi kapital uvaljuju zemlje u takve dužničke klisure i ambise, da one samo socijalističkom redistribucijom mogu održati nosove nad vodom i koliko-toliko napredovati.
Što to znači, ne treba posebno objašnjavati. To je praktički izravni manifest za obnovu ljevice, posebno u Evropi (znači i Hrvatskoj), koja je njezina povijesna postojbina, ali sada u tome iskazuje teški, preteški deficit. Ljevica je danas najaktivnija i najplodnija u Latinskoj Americi, što ima snažno simboličko značenje, jer je baš u nekim tamošnjim zemljama (Čile) laboratorijski isprobavan današnji model neoliberalizma, strasno sparen s militantnim, pučističkim antikomunizmom. Model je stvoren u tzv. čikaškoj školi Miltona Friedmana, koju je sponzorirao službeni Washington, ali je danas, paradoksalno, čak i Obamina administracija ljevije pozicionirana od onih u Evropi. Tako je Evropa upala u teški povijesni minus, koji više ne mogu nadoknaditi konvencionalne lijeve stranke, kao njemački SPD (u Hrvatskoj SDP), nego samo one radikalnije lijeve, kakve su Ciprasova SIRIZA u Grčkoj ili Melenchonova Lijeva fronta u Francuskoj. Međutim, u slučaju Hrvatske i to otpada, jer čak i Lesarovi laburisti, a to je najljevije što trenutno sjedi u Saboru, izjavljuju da će, uđu li u Evropski parlament, biti “nezavisni” u odnosu na te radikalnije lijeve opcije. Ne bi se, dakle, šteli mešati!
To znači da nam je suđeno dalje tonuti u sterilnost vladajuće ljevice i u idiotizam “trećeputaških” lista – od Milana Bandića i Željka Keruma preko Nikice Gabrića do Ivana Grubišića – pa dokle traje, traje.
Izvor: Novosti
