Kad je u pitanju Domovinski rat i akcija Oluja više ne raspoznajem činjenice od umišljaja, neposredne doživljaje od vizija posttraumatskog stresa. Tko tvrdi da PTSP ne postoji ili da je riječ o pukoj izmišljotini – na stranu što je u Hrvatskoj ta dijagnoza neselektivno dijeljena “šakom i kapom” kao osnova braniteljskih mirovina i biračkog korpusa HDZ-a – neka zalegne dvadeset minuta na tlo dok ga gađam iz svog priručnog naoružanja. Malo je neposrednih aktera i svjedoka akcije Oluja ostalo živo ili razumno. Sve o tome sam napisao baš na stranicama portala Tačno. net “Samo sam planirao atentat na sebe”, nemam namjeru postati uvodničar vojnoredarstvene akcije kojom se istodobno ponosim i sramim.

Nitko tko je vidio srpsku starčad, višestruko prostrijeljenu, naguranu u kućne hladnjače, zatvore u kojima su stisnuli po četiristo civila u pedeset metara kvadratnih, otvorene prijelome pretučenih domorodaca, zapaljene kuće koje su preživjele i harač Osmanskog carstva, a nisu nas, nadute lešine krava i konja, organizirane vlakove iz Splita koji su hrlili u pljačku pršuta, bocuna rakije, pločica, hladnjaka i špina, ne može i ne smije upotrijebiti pridjev veličanstvena u kontekstu akcije Oluja 95. Čak se i zapovjednik akcije general Ante Gotovina na briffingu Operativnog stožera zgrozio nad zločinačko lopovskim karakterom vojske koju vodi. Zato, tišu mišu Šime.

Skršili smo otpor Srba kad su već bili na pola koljena, da sam Srbin iz Knina osobno bi prebio Milana Martića kao vola u kupusu jer nije prihvatio plan Z-4 koji je srpskoj manjini, de facto, uz potporu međunarodne zajednice nudio “državu u državi” nego je brkata milicijska budala raketirala Zagreb. Bravo strateški geniju.

A koliko god bili napaljeni i taktički zreli, nisam siguran da bi daleko dospjeli da Amerikanci bespilotnim letjelicama nisu snimili položaje trupa i teškog topništva na terenu. Istini na volju, snimili su i par desetina hektara posađenih marihuanom, pa ih je DEA posula kemikalijom što je bitno utjecalo na životni standard i urbani mentalitet Splita nakon 1995., ali o toj temi drugom prilikom.

VRTIMO SE, VRTIMO U KRUG

I nisam siguran četvrt stoljeća poslije, da se ne vrtimo u krug. Godine ceremonijalnog likovanja nad etničkim čišćenjem Srba iz Hrvatske i huškačke poruke – da citiram Tuđmana s Brijuna “da ih ostane tako malo da više nikad ne predstavljaju remetilački faktor” ili iz Karlovca “niti prljave gaće na štapu nisu uspjeli ponijeti”- ostavile su dubok trag u nadolazećim generacijama koje na zemljopisnoj karti ne znaju gdje potražiti Hrvate, kamoli strukturirano razgovarati o neposrednoj prošlosti.

I tako čitam promišljanja, uglavnom cijenjene dijaspore koja nam je potrebna koliko i košnica divljih osa u spavaćoj sobi, kako je “samo mrtav Srbin dobar Srbin”. Mislim, to su i WASP (white anglosax protestant) Amerikanci govorili za indijanske domoroce, ali analogija je toliko šuplja koliko i Australac hrvatskih korijena, “naše gore list” koji tvrdi kako “jedini Milošević koji može doći u Knin je onaj koji će se ispričati za srpski genocid nad hrvatskim narodom”. O tome vam ja pričam, generacijskom transferu mržnje.

Usput budi rečeno, molim ex dopredsjednika hrvatske Vlade i HDZ-a Domagoja Miloševića da se ispriča hrvatskoj ekipi “down under” na genocidu nad hrvatskim narodom jer nitko nas nije sjeb’o kao oni. Nema smisla da momci pate.

GOLEMA JE TO TUGA

I tko je ono pobijedio, onaj koji je drugome više pobio? Čitam politički odmjeren i zreo govor potpredsjednika Vlade RH za ljudska prava Borisa Miloševića koji poziva na mirnu koegzistenciju naroda, društveni napredak i “pobjedu međunacionalne tolerancije nad politikom mržnje”. S tugom gledam saborski nastup zastupnice SDSS-a Anje Šimprage, djevojčice iz čuvene traktorske kolone izbjeglica koju smo nesmiljeno granatirali sve dok američki veleposlanik Peter Galbraith nije sjeo na jedan od IMT traktora kako bi do Zagreba doprla poruka humanosti putem diplomatskih kanala kad već ne može karakterom.

I ok, onaj zagrebački jebivjetar duge jezičine koji se kliče hrvatskim predsjednikom, da, taj Zoki, u pravu je kad kao preduvjet svog posjeta Kninu traži od protokola da ne vidi ustaško znakovlje niti našarano na zidu. Jednako je u pravu i kad tvrdi da je bespotrebno svako mistificiranje postojbine simbola hrvatske korupcije Josipe Rimac jer “Knin nije Berlin”, svi povijesni mitovi i priče oko “kraljevskog grada” u najmanju ruku ne odgovaraju činjenicama. No, taj čovjek mi je politički potpuno nejasan; istrebljuje nacizam, a nagrađuje nacionalizam odlikovanjem vojnih postrojbi HVO-a čije su sastavne jedinice počinile zvjerske zločine u Bosni Srebrenoj?!

Svašta i od njega. Simbol hrvatske tematske kontradikcije.

Siguran sam da 90% hrvatskih državljana nije nikad posjetilo Knin. I ne zamjeram im, zvizdan, kamen i zajebani Vlaji su naporna kombinacija, ali braćo i sestre prestanite onda pizditi o temi koja vam je potpuna terra incognita. Suditi će nam povijest, a ona je opak sudac.

ZA DOM SPREMNI? NAKON BIRTIJE; ODMAH

I nema tu niti dalje velike sreće. Nadam se da će hrvatska javnost prihvatiti ruku pomirnicu srpske manjine, iako će brigadiri Glasnovići ili notorne hipernacionalističke spodobe štono bi rek’o Krešimir Macan, poput Karoline Vidović Krišto uvijek postojati. Četvrt stoljeća kasnije, s gelerima u tijelu, nakon tisuću vrištećih noći – ne postoji psihološka adaptacija na strah, on postaje samo veći dok se ne uvuče u srž kosti – svih nepravdi, oduzete mladosti i neprekidnih sprovoda, jedini poklič “Za dom spremni?” koji sam trenutno u mogućnosti istrpjeti jest onaj koji mi nudi prijevoz doma nakon burne noći za šankom.

Odma’, vozim se naprijed, duge su mi noge.

Pojedite komad janjca, potegnite iz bocuna, prisjetite se anegdota iz ratnih dana i budite ponosni na svoj ljudski doprinos borbi protiv zla, kako sa srpske, tako i s hrvatske strane.

Nitko u tom zloćudnom ratu nije pobijedio, ožiljci na tijelu i srcu jasno mi ukazuju na poantu da nas je za života unakazio. Ispada da je smrt jedini lijek.

A najgore što možemo učiniti jest da svoje nezaliječene traume ostavimo u amanet svojoj djeci.

Naša je to bol.

tacno