U stvari o ubojstvu Josipa Reihl-Kira na početku tog ratnog ljeta 1991. godine sve se zna, i tko, i kako, i zašto. Ali je strah od istine za još uvijek žive i one koji misle zauvijek uzorito živjeti u povijesti toliko velik, da je zabranjeno svako sjećanje na njega, a kamo li odavanje bilo kakve počasti.
Mirotvorci, za razliku od ratnih zločinaca, nisu na ovim prostorima na cijeni. Njima biskupi ne ljube ruke koje nisu htjele ubijati, njima se ne podižu spomenici, po njima se ne imenuju trgovi i ulice, za njih se masovno ne derneči, njima se ne kliče, njihove grobove ne posjećuju ni lokalne, a kamo li državne delegacije, o njihovim obljetnicama ne spore se javno Predsjednik i Premijer, niti im šalju vijence i odličja na vječna počivališta. Tako će biti i ovog 1. srpnja 2021. godine kada se navršava 30 godina od mučke likvidacije Josipa Reihla-Kira u klasičnoj sačekuši koju su mu organizirali „njegovi“, bar su na uniformi nosili iste hrvatske državne simbole kao i s tridesetak metaka iz kalašnjikova izrešetani načelnik osječke policije, za kojeg su znali da je nenaoružan.
Nalogodavci tog zločina nikada nisu privedeni pravdi, neposrednom izvršitelju omogućen je bijeg i nekoliko farsičnih suđenja i presuda „U ime Republike Hrvatske“ iako bi svako normalno pravosuđe pucanje u Reihl-Kira tretiralo kao atentat na državu samu. Budući da tome nije tako, budući da mirotvorstvo Josipa Reihl-Kira i državna politika i hrvatsko pravosuđe tretiraju kao izdaju, u najboljem slučaju kao neželjenu kolateralnu žrtvu koju treba izbrisati iz kolektivne memorije, dok istodobno, slaveći i tetošeći vlastite ratne zločince u svakom pogledu, RH definiraju kao produkt nenormalne, na zločinu uspostavljene državotvornosti, jedan od rijetkih glasova razuma koji se čuo bila je izložba „Ko je tebi Reihl-Kir?“ koju je 2010. godine organizirao Centar za kulturnu dekontaminaciju autorice Tanje Simić Berclaz i Metaklinike, u suradnji s Centrom za mirovne studije iz Zagreba, Biroom za ljudska prava iz Tuzle i Mirovnim institutom iz Ljubljane, koja je proputovala i potaknula rasprave o vunenim devedesetima u više gradova Slovenije, Hrvatske, Srbije i BiH. Jedna od najzaslužnijih za tu nesvakidašnju izložbu, Borka Pavićević, u svom je tekstu „Putovanje Reihl Kira“ dala odgovor na pitanje tko je on njoj bio:
“Josip Tvrtko Reihl-Kir, Slavonac, čiji su roditelji, otac slavonski Nemac i majka Hrvatica, bili partizanski prvoborci Drugog rata, najpre profesor gimnazije, a potom profesionalni policajac brilijantne karijere, načelnik policijske uprave u Osijeku ubijen je prvog jula 1991. u 13. 20 h na ulazu u selo Tenja. Da bi klanje moglo da počne. Da bi nasilje bilo oslobođeno svake istorijske, pravne, moralne i ljudske odgovornosti. (…) U svim našim zbiljama svedoci su najnepoželjnija pojava na svetu, prvo zato što se sećaju, i drugo zato što njihovo sećanje, u kontinuitetu može da dovede današnje vlasti u pitanje, u kontinuitetu; njihov politički i moralni kredibilitet i legitimitet. Objavljivanje rata „izdajnicima“ je u stvari objavljivanje rata svedocima. Ne može se pobediti dok se ne istrebi, kako se već zna i ume, svako sećanje na nas bolje, na nas ljude.” (https://www.czkd.org/stance/putovanje-reihl-kira/)
Meni osobno je Josip Reihl-Kir „Heroj među zločincima“:
Niti ovog 1. srpnja nitko iz državnog vrha nije pohodio njegov grob, niti položio vijence, a prošlo je 26 godina otkako je pao za Domovinu. Ni ove godine, baš kao ni prethodnih, nije bilo počasnih plotuna, posljednjeg pozdrava »slava mu« i želje »neka mu je laka hrvatska zemlja«, ceremonije koju zaslužuje svaki branitelj, a kamoli ne jedan policijski zapovjednik i redarstvenik RH.
Josipa Reihl-Kira, osječkog načelnika policije ubijenog na dužnosti tog vrućeg ljeta 1991. godine, sjećaju se još njegova supruga Jadranka i najbliži, te oni koji njegovu žrtvu smatraju duboko humanom. A ponašanje Republike Hrvatske, koja do današnjeg dana ne želi procesuirati nalogodavce tog zločina uperenog protiv te iste države koju je Kir predstavljao, duboko sramotnim.
Mogli su nasljednici u policijskoj odori poput JFK mučki umorenog JRK, samo da su htjeli i da im to politika dopusti, odgovore o tom u zaborav gurnutom atentatu potražiti dan ranije, u zagrebačkom hotelu »Esplanada«, među odabranom elitom okupljenom na predstavljanju knjige »Državni udar« čiji je autor također Osječanin, dobro upućen u zbivanja u tom gradu s početka devedesetih, Vladimir Šeks. (…) Ima u ovoj zemlji još živih koji pamte Josipa Reihl-Kira i koji bi mogli reći zašto je morao umrijeti, baš kao što bi i poneki grobak, koje državni vrh ne zaboravlja i ne zaobilazi kada su vijenci i počasti u pitanju, mogao nešto dometnuti. U stvari o ubojstvu Josipa Reihl-Kira na početku tog ratnog ljeta 1991. godine sve se zna, i tko, i kako, i zašto. Ali je strah od istine za još uvijek žive i one koji misle zauvijek uzorito živjeti u povijesti toliko velik, da je zabranjeno svako sjećanje na njega, a kamo li odavanje bilo kakve počasti.
Zato se po tom mirotvorcu koji je želio spriječiti rat i policajcu koji nije nosio oružje u Hrvatskoj ne zove ni najmanja ulica ili trg. Zato kvazipovjesničari i dokumentacijski centri bježe od evidentnih dokaza koji ozbiljno dovode u pitanje svetost rata i nevinost vođa, zato hrvatsko pravosuđe zavjetom šutnje štiti zločince a ne žrtve. Zato i Josip Reihl-Kir i njegova obitelj uzalud čekaju pravdu, baš kao i obitelj Zec, Krivokuće, Levarovi i mnogi drugi ubijeni na pravdi Boga. Zato o Josipu Reihl-Kiru ni Šeks ni bilo tko drugi neće napisati knjigu, a ponajmanje je nasloviti »Državni udar« iako je u tom trenutku ubojstvo načelnika PU Osijek to doslovno i bilo.
JRK je bio heroj koji je smetao zločincima i zato je morao nestati baš kao što tragovi njegovog postojanja moraju biti uklonjeni.
Kako autori nekih knjiga ne bi postali glavni junaci drugih.
(Novi list, 15. srpanj 2017.)
O tome tko je njoj Josip Reihl-Kir Heni Erceg je pisala 2007. godine u Feralu:
“Upravo ta bešćutnost prema žrtvama, bilo druge nacionalnosti, bilo drukčijih uvjerenja, bila je i razlogom da je trebalo više od desetljeća kako bi se u zemlju dopremio ubojica osječkog šefa policije Reihla Kira i njegovih suvozača, Antun Gudelj, čovjek kojemu je močvara sudila čak dva puta, da bi ga 1997., ukazom Vrhovnog suda, amnestirala za teško ratno, a zapravo politički motivirano ubojstvo čovjeka koji je vjerovao da se antagonizirane Srbe i Hrvate na području Osijeka, te 1991., isplati miriti; vjerovao je Reihl Kir da treba razgovarati dok su iz Zagreba stizali jastrebovi Šušak i Vukojević u misiju provociranja ratnih sukoba koji su se ubrzo i rasplamsali. Sada kada je u istom cilju, tobožnjeg isušivanja močvare, Gudelj iz Australije deportiran u Hrvatsku na novo suđenje, vi se pitate tko je te ’97. bio predsjednik Vrhovnog suda, kako se zovu članice sudskog vijeća koje su za Gudelja potpisale oprost i hoće li snositi neke konzekvence zbog amnestije ubojice trojice ljudi na punktu uTenji?”
(http://feral.audiolinux.com/tpl/weekly1/article_tisak.tpl?IdLanguage=7&NrIssue=1137&NrSection=2&NrArticle=16265)
Za Hrvoja Zovka “Josip Reihl-Kir je priča koja se ne smije zaboraviti”:
“Ovo ubojstvo ide na dušu Republici Hrvatskoj iz puno razloga. Najviši predstavnici tadašnje vlasti znali su u kakvom ozračju radi šef osječke policije i da mu život visi o koncu. Država je učinila sve da se zaštiti ubojica, godinama su institucije zagorčavale život Jadranki Reihl Kir koja je imala saveznike tek u nekolicini novinara poput Drage Hedla, Gorana Flaudera i u nezavisnim medijima poput Ferala, Globusa itd. Hrvatska se nedostojno ponijela prema Josipu Reihl Kiru, na način da je učinjeno sve da ga službena povijest zaboravi, službena povijest i tumačenja u kojoj se svako propitkivanje događaja iz Domovinskog rata koje se ne poklapaju sa zadanim narativom smatra napadom na državu i njezine temelje. (…) A priča o Josipu Reihl Kiru priča je o čovjeku koji je predstavljao bolju Hrvatsku, o pokušaju da razum nadvlada ludilo, i na njegovu primjeru generacije Hrvata, Srba i svih drugih građana imale bi što naučiti, a to je da prije svega, i u svim situacijama, pa i u onim najtežima poput rata, ponajprije treba biti čovjek!”
(https://forum.tm/vijesti/josip-reihl-kir-prica-koja-se-ne-smije-zaboraviti-7474)
Jedan od rijetkih novinara koji je Josipa Reihla-Kira osobno poznavao i s njime razgovarao, Drago Hedl, na dan njegove likvidacije prije 30 godina bio je glavni urednik “Glasa Slavonije”, a na pitanje može li rekonstruirati tadašnji dan, kako je reagirao na vijest o atentatu, danas kada sa Zovkom radi na filmu o Josipu Reihl-Kiru, odgovara:
“Naravno, svi smo bili u šoku. Nismo vjerovali da je takvo što moguće, da netko ubije šefa policije. Ali kad smo saznali da ga je ubio – zajedno s još dvojicom ljudi, treći je bio teško ranjen – pripadnik rezervnog sastava MUP-a na punktu gdje su bili hrvatski policajci, te da je ubojica potom hladno odšetao s mjesta ubojstva, bilo nam je jasno kakvo vrijeme dolazi. Meni je tada glavom prostrujala rečenica koju je Kir izgovorio nekoliko tjedana prije kada je bio u Glasu Slavonije i kad sam ga ispraćao do izlaznih vrata. Rekao je da se boji za svoju sigurnost. Zamislite u kakvom smo vremenu živjeli kad je takvo što izgovorio šef policije.” (https://www.telegram.hr/kultura/radi-se-vazan-dokumentarac-o-herojskom-zivotu-josipa-reihl-kira/)
Svestrani glumac, dramatičar i scenarist Elvis Bošnjak nedavno je objavio svoj prvi roman “Gdje je nestao Kir” što najbolje govori tko je njemu Josip Reihl-Kir:
“Mnogi ljudi pokušavaju očuvati uspomenu na Josipa Reihl-Kira jer shvaćaju koliko je važno zadržati u kolektivnoj svijesti čovjeka koji je po cijenu vlastita života htio zaustaviti rat, jer je duboko razumio da je rat zlo samo po sebi bez obzira na to u kojoj je mjeri povod za rat za neku stranu opravdan. (…) Postoji jako puno ljudi koji Josipa Reihl-Kira smatraju iznimno važnom osobom i čovjekom koji je zaslužio svoj spomenik. Ako je moj roman bar malo tome pridonio, ja sam zadovoljan. Da, ja sam mu želio podići spomenik jer smatram da je on taj spomenik svojom žrtvom zaslužio.
Ratni zločinci, diktatori, promašeni vizionari i elitisti na vrhu su naših herojskih top-lista. Rat je najtraumatičnije iskustvo s kojim se jedna nacija može suočiti, ali način na koji ga mi nosimo 25 godina kasnije je zastrašujući. Mi smo sve to naše sjećanje na rat pretvorili u niz primitivnih parada, bahatih političkih razbacivanja bez pravog pijeteta prema svojim i tuđim žrtvama, sve su to neke isprazne geste koje ne znače ništa, koje nas ne okupljaju u poniznim tišinama, već rade suludu buku koja truje generacije naše djece. Mi smo od svojih pobjeda i tuđih poraza, ili obrnuto, napravili nacionalne derneke. Jesmo li mogli stvoriti nešto bolje?” (https://www.vecernji.hr/kultura/josip-reihl-kir-heroj-koji-je-i-danas-aktualan-njegova-sudbina-puno-govori-o-nasem-drustvu-1491223)
U svom oproštaju s Borkom Pavićević, koja nas je napustila posljednjeg dana lipnja prije dvije godine, 30. 06. 2019. godine, Reihl-Kirov sugrađanin Davor Špišić je napisao:
“Josip Reihl-Kir, bio je jedan od onih samotnih hrabrih letača. Onih vječnih probnih pilota u čijim krilima plamti dječja vjera da se ljubav i sloboda isplate. I da u to ime krila nikada ne mogu biti slomljena. Prvog srpnja 1991., na početku osječkog prigradskog naselja Tenje, jedan je hrvatski fanatik iz kalašnjikova izrešetao Kira. Pravdoljubivog samotnjaka koji je tih dana, kao da dolazi iz Fordovih vesterna, široko raskriljenih krila sakoa, simboličkom gestom pokazujući da je nenaoružan, letio od jedne do druge barikade. Nudeći mir Hrvatima i Srbima, ustrašenim i izmanipuliranim narodima, uvjeravajući ih da nije dockan. Da uvijek postoje šanse za mir,kako treba samo sluhnuti srce gdje mora postojati još dovoljno energije dobra. Vrijeme hulja, jastrebova i gospodara rata ne podnosi vizionare i borce poput Reihl-Kira. Zato je morao biti likvidiran. (…) Borka Pavićević nepogrešivo je prepoznala Reihl-Kirovo vizionarstvo ljudskosti. I dala sve od sebe da se ta ljudskost ne zaboravi. (https://www.telegram.hr/kultura/borka-pavicevic-otisla-je-nocas-u-72-godini-fajterskog-zivota-dopustite-mi-da-vam-ispricam-kakva-velika-zena-je-bila/)
Tko je tebi Reihl-Kir, Zorane Milanoviću?
Fotografija:
brankomijic
Mirotvorci, za razliku od ratnih zločinaca, nisu na ovim prostorima na cijeni. Njima biskupi ne ljube ruke koje nisu htjele ubijati, njima se ne podižu spomenici, po njima se ne imenuju trgovi i ulice, za njih se masovno ne derneči, njima se ne kliče, njihove grobove ne posjećuju ni lokalne, a kamo li državne delegacije, o njihovim obljetnicama ne spore se javno Predsjednik i Premijer, niti im šalju vijence i odličja na vječna počivališta. Tako će biti i ovog 1. srpnja 2021. godine kada se navršava 30 godina od mučke likvidacije Josipa Reihla-Kira u klasičnoj sačekuši koju su mu organizirali „njegovi“, bar su na uniformi nosili iste hrvatske državne simbole kao i s tridesetak metaka iz kalašnjikova izrešetani načelnik osječke policije, za kojeg su znali da je nenaoružan.
Početak klanja
Nalogodavci tog zločina nikada nisu privedeni pravdi, neposrednom izvršitelju omogućen je bijeg i nekoliko farsičnih suđenja i presuda „U ime Republike Hrvatske“ iako bi svako normalno pravosuđe pucanje u Reihl-Kira tretiralo kao atentat na državu samu. Budući da tome nije tako, budući da mirotvorstvo Josipa Reihl-Kira i državna politika i hrvatsko pravosuđe tretiraju kao izdaju, u najboljem slučaju kao neželjenu kolateralnu žrtvu koju treba izbrisati iz kolektivne memorije, dok istodobno, slaveći i tetošeći vlastite ratne zločince u svakom pogledu, RH definiraju kao produkt nenormalne, na zločinu uspostavljene državotvornosti, jedan od rijetkih glasova razuma koji se čuo bila je izložba „Ko je tebi Reihl-Kir?“ koju je 2010. godine organizirao Centar za kulturnu dekontaminaciju autorice Tanje Simić Berclaz i Metaklinike, u suradnji s Centrom za mirovne studije iz Zagreba, Biroom za ljudska prava iz Tuzle i Mirovnim institutom iz Ljubljane, koja je proputovala i potaknula rasprave o vunenim devedesetima u više gradova Slovenije, Hrvatske, Srbije i BiH. Jedna od najzaslužnijih za tu nesvakidašnju izložbu, Borka Pavićević, u svom je tekstu „Putovanje Reihl Kira“ dala odgovor na pitanje tko je on njoj bio:
“Josip Tvrtko Reihl-Kir, Slavonac, čiji su roditelji, otac slavonski Nemac i majka Hrvatica, bili partizanski prvoborci Drugog rata, najpre profesor gimnazije, a potom profesionalni policajac brilijantne karijere, načelnik policijske uprave u Osijeku ubijen je prvog jula 1991. u 13. 20 h na ulazu u selo Tenja. Da bi klanje moglo da počne. Da bi nasilje bilo oslobođeno svake istorijske, pravne, moralne i ljudske odgovornosti. (…) U svim našim zbiljama svedoci su najnepoželjnija pojava na svetu, prvo zato što se sećaju, i drugo zato što njihovo sećanje, u kontinuitetu može da dovede današnje vlasti u pitanje, u kontinuitetu; njihov politički i moralni kredibilitet i legitimitet. Objavljivanje rata „izdajnicima“ je u stvari objavljivanje rata svedocima. Ne može se pobediti dok se ne istrebi, kako se već zna i ume, svako sećanje na nas bolje, na nas ljude.” (https://www.czkd.org/stance/putovanje-reihl-kira/)
Heroj među zločincima
Meni osobno je Josip Reihl-Kir „Heroj među zločincima“:
Niti ovog 1. srpnja nitko iz državnog vrha nije pohodio njegov grob, niti položio vijence, a prošlo je 26 godina otkako je pao za Domovinu. Ni ove godine, baš kao ni prethodnih, nije bilo počasnih plotuna, posljednjeg pozdrava »slava mu« i želje »neka mu je laka hrvatska zemlja«, ceremonije koju zaslužuje svaki branitelj, a kamoli ne jedan policijski zapovjednik i redarstvenik RH.
Josipa Reihl-Kira, osječkog načelnika policije ubijenog na dužnosti tog vrućeg ljeta 1991. godine, sjećaju se još njegova supruga Jadranka i najbliži, te oni koji njegovu žrtvu smatraju duboko humanom. A ponašanje Republike Hrvatske, koja do današnjeg dana ne želi procesuirati nalogodavce tog zločina uperenog protiv te iste države koju je Kir predstavljao, duboko sramotnim.
Mogli su nasljednici u policijskoj odori poput JFK mučki umorenog JRK, samo da su htjeli i da im to politika dopusti, odgovore o tom u zaborav gurnutom atentatu potražiti dan ranije, u zagrebačkom hotelu »Esplanada«, među odabranom elitom okupljenom na predstavljanju knjige »Državni udar« čiji je autor također Osječanin, dobro upućen u zbivanja u tom gradu s početka devedesetih, Vladimir Šeks. (…) Ima u ovoj zemlji još živih koji pamte Josipa Reihl-Kira i koji bi mogli reći zašto je morao umrijeti, baš kao što bi i poneki grobak, koje državni vrh ne zaboravlja i ne zaobilazi kada su vijenci i počasti u pitanju, mogao nešto dometnuti. U stvari o ubojstvu Josipa Reihl-Kira na početku tog ratnog ljeta 1991. godine sve se zna, i tko, i kako, i zašto. Ali je strah od istine za još uvijek žive i one koji misle zauvijek uzorito živjeti u povijesti toliko velik, da je zabranjeno svako sjećanje na njega, a kamo li odavanje bilo kakve počasti.
Zato se po tom mirotvorcu koji je želio spriječiti rat i policajcu koji nije nosio oružje u Hrvatskoj ne zove ni najmanja ulica ili trg. Zato kvazipovjesničari i dokumentacijski centri bježe od evidentnih dokaza koji ozbiljno dovode u pitanje svetost rata i nevinost vođa, zato hrvatsko pravosuđe zavjetom šutnje štiti zločince a ne žrtve. Zato i Josip Reihl-Kir i njegova obitelj uzalud čekaju pravdu, baš kao i obitelj Zec, Krivokuće, Levarovi i mnogi drugi ubijeni na pravdi Boga. Zato o Josipu Reihl-Kiru ni Šeks ni bilo tko drugi neće napisati knjigu, a ponajmanje je nasloviti »Državni udar« iako je u tom trenutku ubojstvo načelnika PU Osijek to doslovno i bilo.
JRK je bio heroj koji je smetao zločincima i zato je morao nestati baš kao što tragovi njegovog postojanja moraju biti uklonjeni.
Kako autori nekih knjiga ne bi postali glavni junaci drugih.
(Novi list, 15. srpanj 2017.)
Politički motivirano ubojstvo
O tome tko je njoj Josip Reihl-Kir Heni Erceg je pisala 2007. godine u Feralu:
“Upravo ta bešćutnost prema žrtvama, bilo druge nacionalnosti, bilo drukčijih uvjerenja, bila je i razlogom da je trebalo više od desetljeća kako bi se u zemlju dopremio ubojica osječkog šefa policije Reihla Kira i njegovih suvozača, Antun Gudelj, čovjek kojemu je močvara sudila čak dva puta, da bi ga 1997., ukazom Vrhovnog suda, amnestirala za teško ratno, a zapravo politički motivirano ubojstvo čovjeka koji je vjerovao da se antagonizirane Srbe i Hrvate na području Osijeka, te 1991., isplati miriti; vjerovao je Reihl Kir da treba razgovarati dok su iz Zagreba stizali jastrebovi Šušak i Vukojević u misiju provociranja ratnih sukoba koji su se ubrzo i rasplamsali. Sada kada je u istom cilju, tobožnjeg isušivanja močvare, Gudelj iz Australije deportiran u Hrvatsku na novo suđenje, vi se pitate tko je te ’97. bio predsjednik Vrhovnog suda, kako se zovu članice sudskog vijeća koje su za Gudelja potpisale oprost i hoće li snositi neke konzekvence zbog amnestije ubojice trojice ljudi na punktu uTenji?”
(http://feral.audiolinux.com/tpl/weekly1/article_tisak.tpl?IdLanguage=7&NrIssue=1137&NrSection=2&NrArticle=16265)
Krivica države
Za Hrvoja Zovka “Josip Reihl-Kir je priča koja se ne smije zaboraviti”:
“Ovo ubojstvo ide na dušu Republici Hrvatskoj iz puno razloga. Najviši predstavnici tadašnje vlasti znali su u kakvom ozračju radi šef osječke policije i da mu život visi o koncu. Država je učinila sve da se zaštiti ubojica, godinama su institucije zagorčavale život Jadranki Reihl Kir koja je imala saveznike tek u nekolicini novinara poput Drage Hedla, Gorana Flaudera i u nezavisnim medijima poput Ferala, Globusa itd. Hrvatska se nedostojno ponijela prema Josipu Reihl Kiru, na način da je učinjeno sve da ga službena povijest zaboravi, službena povijest i tumačenja u kojoj se svako propitkivanje događaja iz Domovinskog rata koje se ne poklapaju sa zadanim narativom smatra napadom na državu i njezine temelje. (…) A priča o Josipu Reihl Kiru priča je o čovjeku koji je predstavljao bolju Hrvatsku, o pokušaju da razum nadvlada ludilo, i na njegovu primjeru generacije Hrvata, Srba i svih drugih građana imale bi što naučiti, a to je da prije svega, i u svim situacijama, pa i u onim najtežima poput rata, ponajprije treba biti čovjek!”
(https://forum.tm/vijesti/josip-reihl-kir-prica-koja-se-ne-smije-zaboraviti-7474)
Strah za vlastitu sigurnost
Jedan od rijetkih novinara koji je Josipa Reihla-Kira osobno poznavao i s njime razgovarao, Drago Hedl, na dan njegove likvidacije prije 30 godina bio je glavni urednik “Glasa Slavonije”, a na pitanje može li rekonstruirati tadašnji dan, kako je reagirao na vijest o atentatu, danas kada sa Zovkom radi na filmu o Josipu Reihl-Kiru, odgovara:
“Naravno, svi smo bili u šoku. Nismo vjerovali da je takvo što moguće, da netko ubije šefa policije. Ali kad smo saznali da ga je ubio – zajedno s još dvojicom ljudi, treći je bio teško ranjen – pripadnik rezervnog sastava MUP-a na punktu gdje su bili hrvatski policajci, te da je ubojica potom hladno odšetao s mjesta ubojstva, bilo nam je jasno kakvo vrijeme dolazi. Meni je tada glavom prostrujala rečenica koju je Kir izgovorio nekoliko tjedana prije kada je bio u Glasu Slavonije i kad sam ga ispraćao do izlaznih vrata. Rekao je da se boji za svoju sigurnost. Zamislite u kakvom smo vremenu živjeli kad je takvo što izgovorio šef policije.” (https://www.telegram.hr/kultura/radi-se-vazan-dokumentarac-o-herojskom-zivotu-josipa-reihl-kira/)
Čovjek koji je zaslužio spomenik
Svestrani glumac, dramatičar i scenarist Elvis Bošnjak nedavno je objavio svoj prvi roman “Gdje je nestao Kir” što najbolje govori tko je njemu Josip Reihl-Kir:
“Mnogi ljudi pokušavaju očuvati uspomenu na Josipa Reihl-Kira jer shvaćaju koliko je važno zadržati u kolektivnoj svijesti čovjeka koji je po cijenu vlastita života htio zaustaviti rat, jer je duboko razumio da je rat zlo samo po sebi bez obzira na to u kojoj je mjeri povod za rat za neku stranu opravdan. (…) Postoji jako puno ljudi koji Josipa Reihl-Kira smatraju iznimno važnom osobom i čovjekom koji je zaslužio svoj spomenik. Ako je moj roman bar malo tome pridonio, ja sam zadovoljan. Da, ja sam mu želio podići spomenik jer smatram da je on taj spomenik svojom žrtvom zaslužio.
Ratni zločinci, diktatori, promašeni vizionari i elitisti na vrhu su naših herojskih top-lista. Rat je najtraumatičnije iskustvo s kojim se jedna nacija može suočiti, ali način na koji ga mi nosimo 25 godina kasnije je zastrašujući. Mi smo sve to naše sjećanje na rat pretvorili u niz primitivnih parada, bahatih političkih razbacivanja bez pravog pijeteta prema svojim i tuđim žrtvama, sve su to neke isprazne geste koje ne znače ništa, koje nas ne okupljaju u poniznim tišinama, već rade suludu buku koja truje generacije naše djece. Mi smo od svojih pobjeda i tuđih poraza, ili obrnuto, napravili nacionalne derneke. Jesmo li mogli stvoriti nešto bolje?” (https://www.vecernji.hr/kultura/josip-reihl-kir-heroj-koji-je-i-danas-aktualan-njegova-sudbina-puno-govori-o-nasem-drustvu-1491223)
Vizionarstvo ljudskosti
U svom oproštaju s Borkom Pavićević, koja nas je napustila posljednjeg dana lipnja prije dvije godine, 30. 06. 2019. godine, Reihl-Kirov sugrađanin Davor Špišić je napisao:
“Josip Reihl-Kir, bio je jedan od onih samotnih hrabrih letača. Onih vječnih probnih pilota u čijim krilima plamti dječja vjera da se ljubav i sloboda isplate. I da u to ime krila nikada ne mogu biti slomljena. Prvog srpnja 1991., na početku osječkog prigradskog naselja Tenje, jedan je hrvatski fanatik iz kalašnjikova izrešetao Kira. Pravdoljubivog samotnjaka koji je tih dana, kao da dolazi iz Fordovih vesterna, široko raskriljenih krila sakoa, simboličkom gestom pokazujući da je nenaoružan, letio od jedne do druge barikade. Nudeći mir Hrvatima i Srbima, ustrašenim i izmanipuliranim narodima, uvjeravajući ih da nije dockan. Da uvijek postoje šanse za mir,kako treba samo sluhnuti srce gdje mora postojati još dovoljno energije dobra. Vrijeme hulja, jastrebova i gospodara rata ne podnosi vizionare i borce poput Reihl-Kira. Zato je morao biti likvidiran. (…) Borka Pavićević nepogrešivo je prepoznala Reihl-Kirovo vizionarstvo ljudskosti. I dala sve od sebe da se ta ljudskost ne zaboravi. (https://www.telegram.hr/kultura/borka-pavicevic-otisla-je-nocas-u-72-godini-fajterskog-zivota-dopustite-mi-da-vam-ispricam-kakva-velika-zena-je-bila/)
Tko je tebi Reihl-Kir, Zorane Milanoviću?
Fotografija:
Josip Reihl-Kir, 1. srpanj 1991. – 1. srpanj 2021.
Snimio: Nikola ŠOLIĆ
brankomijic
