Tko može vjerovati hrvatskom pravosuđu?

Nije bilo tako davno, ali malo tko od neredovitih i površnih pratitelja dnevno-političkih zbivanja će se toga sjetiti. Bio je listopad, 2010. godine, jedan od najbližih suradnika Ive Sanadera, njegov potpredsjednik Vlade Damir Polančec, osuđen je na zatvorsku kaznu u trajanju od jedne godine i tri mjeseca.

Toliko je Polančec dobio jer je Petru Miletiću, odvjetniku iz Vukovara, isplatio pola milijuna kuna za nepotrebnu stručnu studiju. Osudilo ga je sudsko vijeće pod predsjedanjem suca Ivana Turudića, koji je tom prilikom rekao kako je »ova odluka od iznimne važnosti jer pokazuje da se nikakvo protupravno ponašanje ne može opravdati političkom odlukom«. Inače, Miletiću je spomenutim iznosom po svemu sudeći plaćeno to što je bivše radnike Borova srpske nacionalnosti uvjerio da odustanu od spora protiv države, a u kojem je država stajala vrlo loše. Taj spor Hrvatsku je mogao koštati oko 200 milijuna kuna. Tjednik Nacional kasnije će pisati da je država Miletiću zapravo platila da prevari svoje klijente.

Kako bilo, Polančec je zbog odluke da Miletiću isplati nepotrebnu stručnu studiju zaglavio u zatvoru, a kad više nije imao što izgubiti, medijima je uputio pismo u kojem je opisao što je toj kazni prethodilo. U pismu je napisao da ga je tadašnja premijerka Jadranka Kosor na sastanku savjetovala da o svom slučaju razgovara s - Vladimirom Šeksom. Nakon toga, pisao je Polančec, uslijedio je sastanak sa Šeksom, na njegovu inicijativu.

Kad je Šeksu počeo objašnjavati sve što ga tišti, tako je pisao u pismu, Šeks ga je prekinuo i rekao mu: »Bolje je da ti slušaš mene, tebi se više u slučaju Miletića ne može pomoći kroz Bajića, jer je tvoja sudbina sada u rukama suca Turudića«. Tad mu je Šeks, tvrdio je Polančec, savjetovao da za sve optuži Sanadera, da što češće pred sucem spomene Sanaderovo ime.

- Sanader je za mene zrak! Dakle kao da ne postoji... Bez obzira što više nemam pozitivnih emocija prema njemu, nisam spreman lagati i izvlačiti se, tovareći njemu nešto što ne stoji. Branit ću se isključivo istinom, opisao je u pismu medijima svoj odgovor Polančec. Šeks ga je, tvrdio je, na to pogledao i kazao kako je presuda u njegovom slučaju već donesena. Rekao mu je, ispovijedao se Polančec, »da razmisli o svemu jer se radi o bezuvjetnoj presudi«.

- Upitao sam ga znači li to godinu dana bezuvjetnog zatvora, na što smo obojica zašutjeli – ja u šoku, a on netremice me gledajući i potvrđujući klimanjem glave, koje se meni činilo da traje barem minutu. Eto, tako sam osuđen u slučaju konvalidacija, napisao je u pismu Polančec. Vladimir Šeks na ovo pismo je odgovorio kratko: Polančec laže. Javnosti je ostalo da procijeni kome treba vjerovati, Šeksu ili Polančecu.

Ovo je samo jedan u moru primjera koji je prosječnom čovjeku u Hrvatskoj davao razloga da posumnja u hrvatsko pravosuđe. Ta sumnja vremenom se preobrazila u čvrstu vjeru mnogih građana ove zemlje da pred sudom nisu svi jednaki, da su mnogi suci i sutkinje korumpirani i ovisni o politici i političarima, da su moćne političke figure jače od pravosudnih figura, koje bi se slijepo trebale držati slova zakona. Nikog zato nije iznenadila prvostupanjska oslobađajuća presuda Božidaru Kalmeti, iako je vrlo malo uvjerenih u njegovu nevinost. Dan, dva prije izricanja presude, ljudi su na društvenim mrežama najavljivali da će moćni HDZ-ovac biti oslobođen, što se na koncu i dogodilo. Za ovu priču uopće nije bitno je li Kalmeta uistinu nevin ili nije i je li Kalmeta do te mjere nesposoban da nije vidio da u njegovom sektoru nestaju deseci milijuna kuna.

Bitno je povjerenje u pravosuđe, kojeg u Hrvatskoj nema i ne može ga biti pored desetaka sumnjivih presuda, pored toliko korupcijskih skandala za koje nitko nije kažnjen, pored sudaca koji su karikatura svoje profesije, pored svjedočanstava bivših ministara koji prepričavaju kako su šefovi HDZ-a za određene suce, konkretno za suca Ivana Turudića, govorili kako je on - naš dečko.

- Ne sudim po očekivanjima javnosti, rekla je nakon oslobađajuće presude Kalmeti sutkinja Gordana Mihela Grahovac.

Kako je to dobro primijetio kolega Branko Mijić, sutkinja se tu malo zaigrala. Nitko sa zrnom soli u glavi nije očekivao da će Kalmeta biti osuđen. Tko iole prati politiku i politička kretanja, živo se sjeća fotografije koja prikazuje druženje Vladimira Šeksa, Božidara Kalmete i (ne)osuđenog ratnog zločinca Branimira Glavaša.

Tko je vidio tu fotografiju teško je mogao povjerovati da će Kalmeta biti oglašen krivim. Tko se sjeća te fotografije, vjeruje da zna zašto je Branimiru Glavašu ukinuta presuda za ratni zločin. Moguće je da Vladimir Šeks s tim nema ništa, ali ovdje ne govorimo o činjenicama, nego o percepciji javnosti. Hrvatski građani pravosuđu ne vjeruju, a bez tog povjerenja nema niti normalne, prosperitetne države.

novilist