'Tko je od vas smrdljivi tovar?' viknuo je te davne subote u studenom 1999. na zagrebačkom Jabukovcu neki bijesni ćelavi mladić dok mu je čizma letjela prema mojoj glavi. Na prvi okus krvi u ustima, jedino što sam još mogao čuti bilo je: 'Marš iz Zagreba, govna blitvarska!' Nas trojica koji smo tog dana bili pretučeni rodom smo iz Zagreba i Osijeka, a jedini koji je pošteđen rođeni je Splićanin. Ponekad je za razbijenu glavu i slomljena rebra dovoljno naći se na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Znaju to svi oni koji noću prolaze ulicama Zagreba, Splita, Beograda, Londona, New Yorka ili Supetra na Braču



'Dobrodošli u naš hotel!' veselo je na recepciji rekla Dušanka. Hotel se ne nalazi na Zlatiboru ili u Budvi, već u Šibeniku. Svatko tko se ovog ljeta nađe u nekom hotelu ili restoranu na Jadranu posvjedočit će tome da je Hrvatska puna Srba. Ne ovih naših iz istočne Slavonije ili Donjeg Lapca, već onih koji dolaze iz Kragujevca ili Kruševca. Mladih ljudi u potrazi za poslom koji Hrvatsku vide kao priliku za rad, a neki i za stvaranje prijateljstava i zabavu.

'Odlični su radnici ti Srbi. Vrijedni i pošteni i super se slažu s našima', analitički je precizno govorio direktor velikog hotelskog kompleksa. 'Da je pameti u Hrvatskoj, mi bismo ih zvali i zadržavali svake godine.' U zemlji demografskog pada i značajnog iseljavanja potreba za radnicima postajat će sve izraženijom.


To nije samo hrvatski, već i širi europski problem. Za Hrvatsku, koja se uz odlazak svoje mora boriti s drugim državama za privlačenje tuđe radne snage, nema boljih radnika od onih koji dolaze iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije. Ljudi su to koji znaju hrvatski jezik, koji su obrazovani u vrlo sličnom sustavu i koji su kulturološki najbliži Hrvatima. Po svim osobinama, oni su idealna radna snaga. Rad u Hrvatskoj za njih također ima brojne prednosti. Blizu su svojim obiteljima, troškovi života često su im niži nego u drugim zemljama, a rad na Jadranu ili u Zagrebu neizmjerno je privlačnija opcija od onog u industrijskoj zoni Bremena ili Malmöa.

'Di je Srbin?' urlikala su petnaestorica tog jutra na Braču u linču na sezonske radnike, od kojih niti jedan nije bio iz Srbije. Vičući 'Ubij Srbina!', udarali su nemilice trojicu iz Slavonije, djevojku iz Varaždina i Bračanina. Dok je iz perspektive žrtve nasilje često plod puke slučajnosti, ponašanje 'petnaestorice junaka', koji su alkoholom i kokainom slavili pobjede i poraze na malonogometnom Torcida kupu, desetljećima je izgrađivano, poticano i osmišljavano. Ništa u tom ponašanju nije slučajno. Očekivana stvar u očekivano vrijeme na očekivanom mjestu.







'Osuđujem svaku vrstu nasilja, tako i ovaj slučaj u Supetru na Braču. Takvo ponašanje je neprihvatljivo. Hrvatska je sigurna zemlja dobrih ljudi koji zaziru od pojedinaca koji ovakvim ponašanjem narušavaju sliku svoje zemlje', poručila je Kolinda Grabar Kitarović.

Sastavljajući priopćenje kojim se 'oštro' osuđuje ničim izazvano nasilje na jednom hrvatskom otoku, u Banskim dvorima i na Pantovčaku pažljivo su birali riječi. Da je situacija obrnuta i da su u Beogradu pretučeni Hrvati koje je branila djevojka iz Kraljeva, Hrvatska bi uputila oštru prosvjednu notu snažno se zauzevši u obrani nacionalnih interesa. Ovako… dovoljna je i izjava na Twitteru.







U svojem poigravanju mržnjom i surađivanju s onima koji mrze hrvatski političari zanemaruju njezinu prirodu. Mržnja je iskaz nezrelosti i nesigurnosti. Protiv mržnje treba se boriti na način da se osuđuje, izolira i ne promiče. To je svojim primjerom pokazala Ivana Marković, gradonačelnica Supetra. Nasilnike i mrzitelje ne drži se uz sebe i ne promovira. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što je mržnja emocija koja se vrlo lako generalizira. Kad nema Srba, mrzi se tovare, purgere, Hercegovce, crnce, muslimane, katolike, pedere, žene, političare…

Hrvatski političari krivci su za toleriranje i poticanje mržnje u hrvatskom društvu i to nema, kao što dokazuje događaj s Jabukovca prije dva desetljeća, previše veze sa Srbima. Svaki put kada sjede u svečanim ložama nogometnih utakmica za svako 'Ubij Srbina!' trebali bi se prisjetiti i 'Ubij tovara!' i 'Ubij purgera!'. Za svaku šaku u zube mladom čovjeku iz Vukovara i cipelu u rebra mlade žene iz Varaždina trebali bi se sjetiti svoje djece i njihovih prijatelja. Ako baš ne padaju na ove mekane ljudske stvari, mogli bi se iz koristi prisjetiti hrvatskog gospodarstva i potrebe za radnom snagom.

Da stvar bude jasnija, 'Di je Srbin?' na Braču nisu vikale neke nezrele alkoholizirane budale. Frajerski udarci u trbuh 21-godišnje Varaždinke koja leži na podu štiteći prijatelja nisu bili udarci nogama malonogometaša. Te ruke ukrašene 'srpskom' krvlju rođenog Bračanina koji je hrabro stao u obranu napadnutih nisu bile njihove. Bili su to urlik i udarci onih koji vode Republiku Hrvatsku. Njihov je krimen taj što se aktivno ne bore protiv spirale netrpeljivosti i mržnje iz koje se, povijest pokazuje, vrlo teško izlazi.

tportal