Spomenik Tuđmanu je sve oko njega – Tvoja zemlja, prava pravcata jedna ozbiljna, veličanstvena europska država u mjerilu jedan naprama šest, zemlja kakvu je zamislio, stvorio i ostavio, da je čitamo i tumačimo kako god znamo. I kakva je samo ta Tvoja zemlja ispala!
Deset je dana prošlo od svečanog otkrivanja Tuđmanova spomenika u Zagrebu, a Hrvatska još uvijek raspravlja o plastici Kuzme Kovačića – Prvom Predsjedniku u natprirodnoj veličini i pozi Isusa Krista, sapetog u haljine i u dramatičnu iskoraku iz niše na fasadi kakve barokne crkvice u provinciji – i svađa se oko toga sliči li brončani Tuđman na sebe živog.
Nekompetentni ignoranti iščuđavaju se tako nad smjelim rukopisom uglednog državnog umjetnika, pitajući zašto na licu njegovog monumentalnog Tuđmana nema onih njegovih karakterističnih krivih usta – niti ikakvih drugih – a cijela je stvar u konceptu nerazumljivom neuku puku: brončani Tuđman nema kriva usta iz prostog razloga što u pamćenju Hrvata usta Prvog Predsjednika nisu kriva.
Ni za što ta usta nisu kriva, nijednu krivu riječ nikad kazala nisu, i ništa što se Hrvatima dogodilo otkako je Tuđman sapet u haljine zakoračio u povijest i legendu, nema uzroka u krivici Zlatoustog.
Umjesto Tuđmanovih krivih i dužnih usta, toga je dana na otkrivanju spomenika pjevao glas ni krivog ni dužnog Vice Vukova. ‘Tu ćeš naći uvijek dom,/ srce koje kuca za te,/ ruku da te prati,/ majku da te shvati,/ znat ćeš sve što treba znati’, zapjevao je slavni tenor s razglasa, pa onda ajmo ruke svi zajedno: ‘To je tvoja zemlja, tu sagradi dom,/ tu je stari temelj, tu na kršu tvom./ Tuđman i Oluja kidali su nju,/ pardon,/ Tuđin i oluje kidali su nju,/ al’ još uvijek tu je, sve dok mi smo tu.’
Ispao je tako visoki koncept, možda malo i previsok za dosege neuka puka: nije spomenik Franji Tuđmanu jedan pseudobarokni Isukrstov kip, već mu je spomenik sve oko njega – Tvoja zemlja, prava pravcata jedna ozbiljna, veličanstvena europska država u mjerilu jedan naprama šest, zemlja kakvu je zamislio, stvorio i ostavio, da je čitamo i tumačimo kako god znamo.
I kakva je samo ta Tvoja zemlja ispala!
Samo dan nakon svečanog otkrivanja spomenika, Tvoja zemlja prigodno je i svečano konsternirana nezapamćenim skandalom u Metkoviću, gdje su devetogodišnjeg mališana roditelji dva puta preko vikenda vodili doktorima u Dom zdravlja i na Hitnu pomoć, prije nego što je pedijatrica kod koje su ga na kraju doveli konačno prepoznala sepsu i hitno ga – nažalost prekasno – poslala u splitsku bolnicu. Iako je dječak zapravo umirao u agoniji, punih deset dana Tvoja zemlja dječaku nije bila u stanju osigurati ni obične laboratorijske pretrage krvi, a kamoli kompetentnu dijagnozu.
Dječakov otac, naime, nije ni ministar ni ugledni poduzetnik, nije ni ministrov ili poduzetnikov sin ili nećak, nije čak ni ministrov ili poduzetnikov vozač, pa da bi Tvoja zemlja imala stručne pomoći za dječakovu, pokazat će se smrtonosnu bolest – Tvojoj zemlji nesretni je mališan bio zapravo nitko i ništa, pa je iz bolnice izašao kao najmlađa žrtva njene veličanstvene slobode.
Tvoja zemlja, naravno, nema ništa s tim. Sve što se događalo, događalo se kao da Tvoje zemlje nema, niti je ikad bilo: laboratorij s CRP-analizatorom, koji je dječaku mogao spasiti život, u Metkoviću nema Tvoja zemlja, već samo, jasno, jedan privatnik, koji – opet jasno – ne radi vikendom. Štoviše, dva dana nakon dječakove smrti dubrovačko-neretvanski župan hladno je odbio preraspodjelu budžeta za nabavku dijagnostičkih uređaja: ove su godine već potrošili četiristo hiljada kuna na novi županov službeni Audi. Još štovišije, Grad Metković je još prošlog proljeća osigurao novac za dva CRP-a, ali oni nikad nisu nabavljeni jer po Zakonu o medicinskoj biokemiji analize krvi ne može i ne smiju obavljati Domovi zdravlja, već samo ovlašteni laboratoriji.
A ministar zdravstva sa sigurne je distance objasnio kako je sve rađeno po medicinskom protokolu i zakonu, i da su dječakova bolest i smrt bili tek nesretan stjecaj okolnosti.
Onda je, samo dan-dva kasnije, Tvoja zemlja prigodno i svečano konsternirana nezapamćenim pravosudnim skandalom u Zadru, gdje je stanoviti lokalni kabadahija – nabildani neki pavijan što je pred punim kvartovskim kafićem i nadzornim kamerama glavom jedne gotovo maloljetne djevojke porazbijao inventar, demolirao toalet i obrisao pod – kroz izlazna vrata Općinskog suda išetao trijumfalno kao kroz slavoluk, da nastavak suđenja čeka kao slobodan čovjek. Iako lakšeg slučaja pravosuđe Tvoje zemlje nije imalo još otkako su ubojice Aleksandre Zec i njene obitelji policiji priznali i potanko opisali sve mučne detalje toga zločina, punih šest mjeseci Tvoja zemlja pavijanu nije bila u stanju osigurati ni kakav zgodni pritvor, a kamoli zatvor.
Rečeni bilmez pritom nije ni ministar ni ugledni poduzetnik, nije ni ministrov ili poduzetnikov sin ili nećak, nije čak ni ministrov ili poduzetnikov vozač: nije naposljetku ni hrvatski branitelj, veteran Domovinskog rata, pa da bi Tvoja zemlja imala razumijevanja za njegovu nezgodnu narav – tip je zapravo nitko i ništa, pa ipak je nitkov i ništarija iz sudnice izašao kao da mu je ćaća sagradio shopping-centar, ili barem oslobodio Zadar: u kvartovskom kafiću, na mjestu zločina, bilmezu su čak organizirali lijep doček i prigodnu malu feštu.
Tvoja zemlja, naravno, nema ništa s tim. Sve što se događalo, događalo se kao da Tvoje zemlje nema, niti je ikad bilo: pravdu po zadarskim ulicama utjerivala je navijačka grupa Tornado, jedan hrvatski branitelj i majstor borilačkih vještina javio se da dobrovoljno čuva djevojku i njenu obitelj, dok oni naglas u novinama razmišljaju da dom možda ipak sagrade u nečijoj drugoj Tvojoj zemlji, svakako nekoj u kojoj umjesto ‘srca koje kuca za te’ i ‘ruke da te prati’ neće naći ‘pištolj koji puca na te’ i ‘ruku da te mlati’.
A ministar pravosuđa sa sigurne je distance objasnio kako je sve rađeno po zakonu i zakonskoj proceduri, i da je bolest suca zbog kojega je izgubljeno dragocjeno vrijeme bila tek nesretan stjecaj okolnosti.
To je, eto, Tvoja zemlja, živ spomenik svome tvorcu, čovjeku čija je stranka prije dvadeset sedam godina počistila pravosuđe od kompetentnih i nepoćudnih sudaca, potjerala ih u Srbiju i Njemačku, pa instalirala u sudove pripravnike sa stranačkom iskaznicom, sagradivši pravosudno čudovište u kojemu je i jedan Vice Vukojević bio sudac Ustavnog suda: zašto si mislio da takvo dubinski korumpirano i veličanstveno nesposobno pravosuđe, koje je oslobađalo ratne zločince i djecu uglednih poduzetnika, dvadeset godina kasnije neće oslobađati obične pavijane bez pedigrea?
Tvoja zemlja, shvatio si, nema ništa s tobom. Sve što ti se događa, događa se kao da je nema, niti je ikad bilo. Tvoja zemlja, ukratko, samo je nesretni stjecaj okolnosti.
A to što se nakon svega ni danas ne buni i ne vrišti, nije do nje: umjetnik ju je, naime, zamislio bez usta.
Deset je dana prošlo od svečanog otkrivanja Tuđmanova spomenika u Zagrebu, a Hrvatska još uvijek raspravlja o plastici Kuzme Kovačića – Prvom Predsjedniku u natprirodnoj veličini i pozi Isusa Krista, sapetog u haljine i u dramatičnu iskoraku iz niše na fasadi kakve barokne crkvice u provinciji – i svađa se oko toga sliči li brončani Tuđman na sebe živog.
Nekompetentni ignoranti iščuđavaju se tako nad smjelim rukopisom uglednog državnog umjetnika, pitajući zašto na licu njegovog monumentalnog Tuđmana nema onih njegovih karakterističnih krivih usta – niti ikakvih drugih – a cijela je stvar u konceptu nerazumljivom neuku puku: brončani Tuđman nema kriva usta iz prostog razloga što u pamćenju Hrvata usta Prvog Predsjednika nisu kriva.
Ni za što ta usta nisu kriva, nijednu krivu riječ nikad kazala nisu, i ništa što se Hrvatima dogodilo otkako je Tuđman sapet u haljine zakoračio u povijest i legendu, nema uzroka u krivici Zlatoustog.
Umjesto Tuđmanovih krivih i dužnih usta, toga je dana na otkrivanju spomenika pjevao glas ni krivog ni dužnog Vice Vukova. ‘Tu ćeš naći uvijek dom,/ srce koje kuca za te,/ ruku da te prati,/ majku da te shvati,/ znat ćeš sve što treba znati’, zapjevao je slavni tenor s razglasa, pa onda ajmo ruke svi zajedno: ‘To je tvoja zemlja, tu sagradi dom,/ tu je stari temelj, tu na kršu tvom./ Tuđman i Oluja kidali su nju,/ pardon,/ Tuđin i oluje kidali su nju,/ al’ još uvijek tu je, sve dok mi smo tu.’
Ispao je tako visoki koncept, možda malo i previsok za dosege neuka puka: nije spomenik Franji Tuđmanu jedan pseudobarokni Isukrstov kip, već mu je spomenik sve oko njega – Tvoja zemlja, prava pravcata jedna ozbiljna, veličanstvena europska država u mjerilu jedan naprama šest, zemlja kakvu je zamislio, stvorio i ostavio, da je čitamo i tumačimo kako god znamo.
I kakva je samo ta Tvoja zemlja ispala!
Samo dan nakon svečanog otkrivanja spomenika, Tvoja zemlja prigodno je i svečano konsternirana nezapamćenim skandalom u Metkoviću, gdje su devetogodišnjeg mališana roditelji dva puta preko vikenda vodili doktorima u Dom zdravlja i na Hitnu pomoć, prije nego što je pedijatrica kod koje su ga na kraju doveli konačno prepoznala sepsu i hitno ga – nažalost prekasno – poslala u splitsku bolnicu. Iako je dječak zapravo umirao u agoniji, punih deset dana Tvoja zemlja dječaku nije bila u stanju osigurati ni obične laboratorijske pretrage krvi, a kamoli kompetentnu dijagnozu.
Dječakov otac, naime, nije ni ministar ni ugledni poduzetnik, nije ni ministrov ili poduzetnikov sin ili nećak, nije čak ni ministrov ili poduzetnikov vozač, pa da bi Tvoja zemlja imala stručne pomoći za dječakovu, pokazat će se smrtonosnu bolest – Tvojoj zemlji nesretni je mališan bio zapravo nitko i ništa, pa je iz bolnice izašao kao najmlađa žrtva njene veličanstvene slobode.
Tvoja zemlja, naravno, nema ništa s tim. Sve što se događalo, događalo se kao da Tvoje zemlje nema, niti je ikad bilo: laboratorij s CRP-analizatorom, koji je dječaku mogao spasiti život, u Metkoviću nema Tvoja zemlja, već samo, jasno, jedan privatnik, koji – opet jasno – ne radi vikendom. Štoviše, dva dana nakon dječakove smrti dubrovačko-neretvanski župan hladno je odbio preraspodjelu budžeta za nabavku dijagnostičkih uređaja: ove su godine već potrošili četiristo hiljada kuna na novi županov službeni Audi. Još štovišije, Grad Metković je još prošlog proljeća osigurao novac za dva CRP-a, ali oni nikad nisu nabavljeni jer po Zakonu o medicinskoj biokemiji analize krvi ne može i ne smiju obavljati Domovi zdravlja, već samo ovlašteni laboratoriji.
A ministar zdravstva sa sigurne je distance objasnio kako je sve rađeno po medicinskom protokolu i zakonu, i da su dječakova bolest i smrt bili tek nesretan stjecaj okolnosti.
Onda je, samo dan-dva kasnije, Tvoja zemlja prigodno i svečano konsternirana nezapamćenim pravosudnim skandalom u Zadru, gdje je stanoviti lokalni kabadahija – nabildani neki pavijan što je pred punim kvartovskim kafićem i nadzornim kamerama glavom jedne gotovo maloljetne djevojke porazbijao inventar, demolirao toalet i obrisao pod – kroz izlazna vrata Općinskog suda išetao trijumfalno kao kroz slavoluk, da nastavak suđenja čeka kao slobodan čovjek. Iako lakšeg slučaja pravosuđe Tvoje zemlje nije imalo još otkako su ubojice Aleksandre Zec i njene obitelji policiji priznali i potanko opisali sve mučne detalje toga zločina, punih šest mjeseci Tvoja zemlja pavijanu nije bila u stanju osigurati ni kakav zgodni pritvor, a kamoli zatvor.
Rečeni bilmez pritom nije ni ministar ni ugledni poduzetnik, nije ni ministrov ili poduzetnikov sin ili nećak, nije čak ni ministrov ili poduzetnikov vozač: nije naposljetku ni hrvatski branitelj, veteran Domovinskog rata, pa da bi Tvoja zemlja imala razumijevanja za njegovu nezgodnu narav – tip je zapravo nitko i ništa, pa ipak je nitkov i ništarija iz sudnice izašao kao da mu je ćaća sagradio shopping-centar, ili barem oslobodio Zadar: u kvartovskom kafiću, na mjestu zločina, bilmezu su čak organizirali lijep doček i prigodnu malu feštu.
Tvoja zemlja, naravno, nema ništa s tim. Sve što se događalo, događalo se kao da Tvoje zemlje nema, niti je ikad bilo: pravdu po zadarskim ulicama utjerivala je navijačka grupa Tornado, jedan hrvatski branitelj i majstor borilačkih vještina javio se da dobrovoljno čuva djevojku i njenu obitelj, dok oni naglas u novinama razmišljaju da dom možda ipak sagrade u nečijoj drugoj Tvojoj zemlji, svakako nekoj u kojoj umjesto ‘srca koje kuca za te’ i ‘ruke da te prati’ neće naći ‘pištolj koji puca na te’ i ‘ruku da te mlati’.
A ministar pravosuđa sa sigurne je distance objasnio kako je sve rađeno po zakonu i zakonskoj proceduri, i da je bolest suca zbog kojega je izgubljeno dragocjeno vrijeme bila tek nesretan stjecaj okolnosti.
To je, eto, Tvoja zemlja, živ spomenik svome tvorcu, čovjeku čija je stranka prije dvadeset sedam godina počistila pravosuđe od kompetentnih i nepoćudnih sudaca, potjerala ih u Srbiju i Njemačku, pa instalirala u sudove pripravnike sa stranačkom iskaznicom, sagradivši pravosudno čudovište u kojemu je i jedan Vice Vukojević bio sudac Ustavnog suda: zašto si mislio da takvo dubinski korumpirano i veličanstveno nesposobno pravosuđe, koje je oslobađalo ratne zločince i djecu uglednih poduzetnika, dvadeset godina kasnije neće oslobađati obične pavijane bez pedigrea?
To je Tvoja zemlja, živ spomenik svome tvorcu, čovjeku čija je stranka dvadeset sedam godina kasnije počistila zdravstvo od kompetentnih i nepoćudnih stručnjaka, potjerala ih u Irsku i Švedsku, pa instalirala u bolnice specijalizante sa stranačkim iskaznicama, sagradivši zdravstveno čudovište u kojemu je jedan Milan Kujundžić ministar zdravstva: zašto si mislio da će takvo dubinski korumpirano i veličanstveno nesposobno zdravstvo, koje onomad nije bilo u stanju liječiti ni samog Franju Tuđmana, dvadeset godina kasnije znati i moći spasiti jednog običnog devetogodišnjeg dječaka?
Tvoja zemlja, shvatio si, nema ništa s tobom. Sve što ti se događa, događa se kao da je nema, niti je ikad bilo. Tvoja zemlja, ukratko, samo je nesretni stjecaj okolnosti.
A to što se nakon svega ni danas ne buni i ne vrišti, nije do nje: umjetnik ju je, naime, zamislio bez usta.
