Čemu čuđenje? Imenovanjem Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika nije se dogodilo ništa neočekivano ni skandalozno! Nije to bio nikakav grom iz vedrog neba, još manje tsunami, barem ne onima koji po službenoj dužnosti sustavno prate razvojni put Republike Hrvatske, od porođajnih muka neovisne i samostalne države do ovih, njezinih Isusovih ljeta. Naprosto, ovim sasvim logičnim rješenjem zaokružen je tro desetljetni povijesni ciklus održavanja HDZ-ovog monopola na vlast legalizacijom kriterija političke podobnosti i poslušnosti kao obvezatnim kadrovskim karakteristikama, kako na nacionalnoj, tako i na lokalnim razinama.
Stoga bi, uistinu, bilo teško pronaći nekoga boljeg, s uvjerljivijom legitimacijom od Ivana Turudića kao obrasca za regrutaciju HDZ-ovih kadrova koji će i ubuduće biti garancija njihove apsolutne vlasti i moći.
Šatoraški udar
Tvrdnja oporbe kako je ovim Plenkovićevim činom „zabijen posljednji klin u lijes demokracije“ naprosto je besmislena, jer je stvarna demokracija u Hrvatskoj već odavno pokopana u bijelom kovčežiću. Budući da su u tom čedomorstvu i oni imali aktivnog udjela, pogotovo u rijetkim prilikama kada su im građani naivno omogućili da se okušaju na vlasti, najava njihove debelo zakašnjele osvete i grmljavina stada sa saborskih stepenica, više liči na prijetnju praznom puškom nego na spremnost da se u ime vlastitog dostojanstva junački pogine u zajedničkom jurišu na isukane HDZ-ove bajunete.
Svo ostalo paperje ovog tridesetogodišnjeg privida slobode svodilo se na periodično izlaženje na birališta gdje je rijetko kada pravo da odlučuju o svojoj sudbini koristilo više od 50 posto birača. Tome još valja dodati odšućeni šatoraški državni udar od kojeg je i današnji predsjednik RH, a tadašnji premijer Zoran Milanović, okretao glavu praveći se kao da tamo u Savskoj 66 svih tih 555 dana nikoga nije ni bilo. Na kraju se šator pokazao inkubatorom i rasadnikom kadrova koji su umjesto sudnica preplavili i okupirali sve važnije državne institucije i službe stavivši ih pod izravnu stranačku kontrolu HDZ-a i zapovjednu liniju Andreja Plenkovića.
(https://www.brankomijic.com/enciklopedija-statolatrije-ili-za-zlo-spremni/)
Tuženje novinara
Zato ovaj zakašnjeli oporbeni presing zbog nasađivanja Ivana Turudića u fotelju glavnog tužitelja liči na tri slobodna bacanja koja ekipa, već poražena s 20 razlike, izvodi nakon što je isteklo vrijeme utakmice. Ovo je samo točka na TU već odavno izgubljenu bitku u kojoj je opozicija uglavnom služila kao smokvin list demokracije dok režim opasnih namjera nije ojačao toliko da i vlastite konje može proglašavati senatorima. Tako su „demokratski mehanizmi da osvojiš vlast“ na koncu iskorišteni da tu istu „vlast upregneš u zatiranje demokracije“.
Najvažnija vrlina koja Ivana Turudića čini bespogovornim kandidatom Andreja Plenkovića za glavnog državnog odvjetnika svakako je njegova neupitna odanost prema Vođi, ništa manja od one koju je gajio prema Tomislavu Karamarku dok ga je snubio i otvoreno mu se nudio za ministra pravosuđa. Nije Ivanu Turudiću bilo strano baviti se strančarenjem iz sudačke toge, nikada on nije krio svoju naklonost HDZ-u, a kada bi ga netko javno prozvao zbog nespojivosti ta dva javna angažmana, odgovarao bi tužbama protiv novinara koje su najčešće presuđivane u njegovu korist.
Mentor Šeks
Kada bismo sportskim rječnikom tražili njegov forte za dugovječnu uspješnu karijeru, ne bi to bila igra glavom, ubojita desnica ili beskompromisni klizajući startovi, već oprez kojim je uspijevao uvijek u pravom trenutku stati na loptu to jest na stranu pobjednika. Nije taj instinkt neophodan za preživljavanje u HDZ-ovoj močvari punoj krokodila Turudiću urođen, prije bi se moglo reći da mu je kloniran, presađen od njegovog mentora i mecene, prvog fosila HDZ-a Vladimira Šeksa. Trčanje upomoć pobjednicima dovelo je tako Ivana Turudića napokon u zagrljaj Andreja Plenkovića koji je u konačnici rezultirao lentom glavnog državnog odvjetnika.
I sama je inicijacija Ivana Turudića među odrasle HDZ-ovce vezana za Šeksa koji ga je, prije dva desetljeća, servirao premijeru Ivi Sanaderu, a ovaj ga kao „našeg dečka“ proslijedio za predsjednika Županijskog suda u Zagrebu da bi, zbog neposluha, smijenio tadašnju ministricu pravosuđa Vesnu Škare Ožbolt. Ona je pak u razgovoru za „Nacional“ 2006. godine izjavila kako je Sanaderu rekla da je jedan od razloga zbog kojega to ne može učiniti činjenica da Turudića „Uskok u predmetu koji je držao u svojim ladicama neformalno sumnjiči za primanje mita“.
Sanaderu tada to nije bilo bitno, baš kao što sumnje nikada nisu dovele do postupka, te je zvijezda bila ne samo rođena već i upućena u to kako sustav funkcionira odnosno što sve smije, a što ne smije uspinjući se prema vrhu piramide.
(https://www.nacional.hr/4-razloga-za-smjenu-vesne-skare-ozbolt/)
Zakoni štite bezakonje
Definitivno se Ivan Turudić vinuo u HDZ-ovu elitu osudivši na višegodišnju robiju tog istog Ivu Sanadera, održavši mu pri tom u sudnici takvu bukvicu kakvu Ćaći ni rođeni ćaća nije, utopivši ga kao pojedinca dobacujući pojas za spašavanje HDZ-u kojem je zbog dokazanog kriminala prijetilo isključenje iz političkog života. Nakon toga Ivan Turudić je svima dao do znanja da njegove ambicije sežu znatno dalje od obavljanja prljavih poslova za Partiju i Bratiju na vlasti, jasno obznanivši kako ne misli biti ničiji potrčko te da i za sebe traži ulogu protagonista.
(https://www.virovitica.net/sudac-ivan-turudic-50-rodendan-proslavio-sa-mamicem-gobcem/19061/)
Da u ovoj zemlji „zakoni postoje radi zaštite bezakonja“, Ivan Turudić naučio je na vrijeme, stoga nije bježao od druženja sa Zdravkom Mamićem, koji je za prijatelje i one koje je držao potrebnima, uvijek bio galantan i široke ruke, čak i onda kada je nakon uhićenja uz jamčevinu pušten iz Remetinca. Nije Turudić naivan, a još manje glup pa da ne bi znao kako mu prijatelja Mamića prate, ali se nije bojao noćnih vožnji znajući kako „tajne mjere“ neće imati nikakvog učinka čim sutradan „puknu“ i postanu javne. Nije se predsjednik Županijskog suda u Zagrebu ustručavao niti skrivao od društvenog glamura, pa se tako na proslavi njegovog 50. rođendana među uzvanicima, osim Zdravka Mamića, našao i njegov rukometni ekvivalent, Zoran Gobac, te još jedan potom osuđeni Turudićev prijatelj Igor Mlinar.
Budući da je Mlinar osuđen jer je „uz Vladu Rajića, suradnika ubijenog Vinka Žuljevića zvanog Klica, uspostavio hobotnicu sastavljenu od „poduzetnika“ i korumpiranih policajaca, kojima su, u zamjenu za sadržaje tajnih istraga, nudili novčane kompenzacije i plastične operacije“, za pretpostaviti je kako se Turudić već tada, iz prve ruke, mogao educirati o važnosti curenja istražnih informacija i dokaznih radnji. I, što je još bitnije, upoznati ljude koji znaju kako se to radi!
(https://www.portalnovosti.com/njihov-decko-turudic)
Štitonoša HDZ-a
Sve ono što od glavnog državnog odvjetnika u ovom trenutku traži Andrej Plenković, da štiti HDZ-ovce od bilo kakvog i bilo čijeg progona, pa tako i od medijskog objavljivanja „istražnih i dokaznih radnji“ koje njemu i HDZ-u nanose „političku štetu“, te da svesrdno procesuira novinare i zviždače kad se donese lex AP, Ivan Turudić je spreman učiniti. Pa i više od toga! Jer, on je prototip prvoklasnog HDZ-ovog kadra koji će s gotovo neograničenim državnim ovlastima učiniti sve što mu se naredi kako bi elita, kojoj i sam pripada, ostala zaštićena, vječno vladala i kapitalizirala svoju moć.
Doduše, profiliranje takvog reprezentativnog HDZ-ovog kadra i nije neki zahtjevan i složen posao. Na prvom mjestu je bezrezervna odanost Vođi koja podrazumijeva kao jedini meritorni sud onaj Partijski. Također, onaj kojeg Politbiro zaduži za dijeljenje zemaljske pravde mora održavati prijateljske veze s podzemljem koje svesrdno financira političko djelovanje i osobno bogaćenje elite, aktivno sudjelujući na stranačkim kongresima i političkim skupovima, ali i prijateljskim rođendanima.
Bez obzira koliko težak zločin bio koje hadezeovo podzemlje i nadzemlje počini, zakona se ne treba držati kao pijan plota. Svaku laž koju Organizacija smatra sebi korisnom, treba proglasiti istinom. Ako elitni pripadnik stranke na vlasti očigledno pretjera u laganju, štoviše ako se radi o budućem glavnom državnom odvjetniku glavom i bradom, valja ga uroniti u tekućinu i laganje istisnuti, do razine (E, moj Arhimede!) reducirane istine. Za sve loše uvijek su krivi drugi, jer, normalno, jedini domoljubi koji vole ovu i ovakvu Hrvatsku su Hadezeovci koji su se za nju sami borili, stvorili je na svoju sliku i priliku te kao takvu održavali do današnjih dana.
A svi oni koji tako ne misle, državni su neprijatelji koji ugrožavaju nacionalnu sigurnost i vode hibridne ratove protiv Andreja Plenkovića i njegove Vlade.
Od Tuđmana do Plenkovića
Ne trebate angažirati ChatGPT da biste došli do konačnog i neopozivog odgovora, nije potrebno pitati AI, štoviše ne treba vam nikakva pretjerana inteligencija kako biste shvatili da je odgovor na pitanje tko je prema postavljenim HDZ-ovim kriterijima, od Tuđmana do Plenkovića, najbolji državni odvjetnik RH za treće desetljeće 21. stoljeća, upravo Ivan Turudić! I da nikakvog drugog, nikakve druge, bilo kakve drugosti nema nigdje na vidiku, jer kao takva ne može niti smije uopće postojati!
Onima koji sada nakon imenovanja Ivana Turudića misle kako bi glavni državni odvjetnik RH trebala biti besprijekorna i moralna, pravedna i poštena osoba, nesebična i spremna se žrtvovati za opći, a ne vlastiti interes, osoba koja će se zalagati da istina iziđe na vidjelo, pa makar joj to bilo i posljednje u životu, možemo samo poručiti da je Hrvatska takvu kandidatkinju imala, ali da njezin junački čin u Hrvatskoj, nije imao nikakve svrhe. Zvala se Ankica Lepej, i svi znamo kako je skončala.
Dijagnoza iz 1995.
One koji pak sada viču: Nečuveno!, organiziraju prosvjede i busaju se u demokratska oporbena prsa, još ćemo jednom uputiti na vještinu čitanja, štoviše na autora koji bi trebao biti nezaobilazno štivo svakome onome koji se odluči baviti politikom. Njih, koji su bili slijepi kod očiju dok god im tip poput Ivana Turudića nije oktroiran za glavnog tužitelja, valja podsjetiti na doktora koji je svoj čas anatomije održao još u veljači 1995. godine, nepogrešivo postavivši dijagnozu hrvatskom pravosuđu u intervjuu „Feral Tribunu“:
Hrvatsko je pravosuđe nasmrt bolesno. Da se nešto slično događa u nekoj od demokratskih zemalja, svi bi se digli na noge, velika rasprava bi se vodila i u parlamentu i izvan njega. A kod nas kao da nitko nije svjestan ovoga što se događa u pravosuđu. Kao da nitko nije svjestan da se radi o tome kakva će zapravo Hrvatska biti.
To su riječi čovjeka koji je već tada znao kako će nasrtaj politike na sudstvo početkom devedesetih prošlog stoljeća imati za Hrvatsku dugotrajniji negativni učinak za oporavak i od samih ratnih posljedica, korupcije i takozvane privatizacije. Zvao se Vladimir Primorac i nakon tog svog javnog nastupa po političkom nalogu Franje Tuđmana i njegovih političkih i sudskih egzekutora, Pašalića, Potrebice, Vukovića i drugih HDZ-ovih aparatčika, protuustavno i definitivno je odstranjen iz Vrhovnog suda.
(https://www.brankomijic.com/smrtopis-pravorijeka/)
Kvadratura kruga
Zato imenovanje Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika nije nikakvo iznenađenje, nikakav skandal, nikakvo čuđenje svijetu, osim ovom našem indolentnom, hrvatskom! Štoviše, mogli bismo reći da je ono dobrano okasnilo, poput klimatskih promjena, s obzirom na to da je matrica zagađenja uspostavljena nakon što je prvi čin te operacije proveden za Tuđmana, još te davne 1995. godine. Ako ne i ranije, fizičkim likvidacijama i otpuštanjima vrsnih profesionalaca „pogrešne nacije i vjere“.
Zato Andreju Plenkoviću svaka čast što je stavio točku na TU davno započetu diktaturu, što se usudio završiti taj hadezeovski krug kredom u kojem ćemo zauvijek ostati zarobljeni, na milost i nemilost elite koju je povjerio na čuvanje glavnom državnom odvjetniku. Jedino u čemu se aktualni premijer možda zanio i preračunao jesu ambicije Ivana Turudića koje su eksponencijalno rasle svih ovih godina njegovog nezadrživog uspinjanja. Jer, nakon ovog najnovijeg trofeja, Ivan Turudić može pred sebe postaviti još samo jedan jedini cilj:
Da jednog dana on bude taj koji će „svog dečka“ ustoličiti za glavnog državnog odvjetnika RH.
