U tom udruženom pothvatu kojim se, samo na malom primjeru tog otoka, išlo na ruku Todoriću, sudjelovali su godinama Sabor, Državno odvjetništvo, više ministarstava, Državni ured za upravljanje državnom imovinom, sudovi, pa i mediji
Za kojih mjesec dana sud je zakazao ovrhu Todorićevog otoka za koji je Gazda državi ukupno dužan oko 236 milijuna kuna iliti tridesetak milijuna eura. Ali 200 milijuna je već u sigurnoj i sretnoj zastari, pa će mu to biti otpisano, a ostalo je 36 milijuna koji još nisu propali. Barem teoretski.
Uvijek se šalim da ću jednom imati svoj otok. Normalno da neću jer ne mogu, nitko od nas ne može, ali nitko ti ne brani da maštaš. Za Todorića nisu postojale te banalne prepreke koje postavlja novac. Para je imao na šlepere i šmeker je naciljao Smokvicu kraj Primoštena. Imao je od čega i mogao je državi plaćati tu koncesiju da bi sebi i svojoj obitelji stvorio ekskluzivni raj na zemlji. Ali sasvim je ispravno zaključio da bi to bio bačen novac u Hrvatskoj gdje se – ako si dovoljno moćan – svi zupčanici sistema vrte kako tebi odgovara. I tako su Todorićevi na državnom otoku uživali kao grofovi 22 godine. Besplatno.
Bijesan si kao pas kad to čuješ? Naravno. Hajde ti, bijedni pasji skote, ne podmiri običnu vodu za svoj dvosobni stan iz 1966. u industrijskoj zoni, pa da vidimo kako ti neće za tili čas doći na vrata s troškovima i kamatama. Nemaš ni 22 mjeseca fore, a kamoli 22 godine, dok te zbog tog duga bace na cestu. A Todorićeva kći na ruci nosi sat od 280 tisuća kuna, koliko ti nećeš zaraditi za šest godina. Pa jasno je zbog čega ti dođe da tresneš televizor kroz prozor.
No oprez, drago društvo. Jer bijes što je ova država – koja nema novca za bolesnu djecu, vatrogasce i učitelje – ostala bez najmanje 200 milijuna, ne bi trebalo usmjeravati na tajkune, malverzante i grabežljivce Todorićeve fele. To je kardinalno pogrešno. Meta mora biti taj netko tko je dopustio da Todorić 22 godine prolazi lišo, a taj se zove Država. U tom udruženom pothvatu kojim se, samo na malom primjeru tog otoka, išlo na ruku Todoriću, sudjelovali su godinama Sabor, Državno odvjetništvo, više ministarstava, Državni ured za upravljanje državnom imovinom (DUUDI), sudovi, pa i mediji.
Kako Sabor? Pa kome je, osim korumpiranim vlastima, moglo pasti na pamet da za koncesijske naknade dopusti zastaru!? Na temelju kojeg rezona se možeš dovinuti do takvog zakona ako ne računamo korupciju? A onda još 22 godine opće šutnje kompletnog sustava. Ljude ovršuju s nevjerojatnom pedanterijom, a Todorić ljetuje i zimuje badava na državnom otoku, milijuni se slažu i nikome ništa.
Ljubim ruke, gospon Todorić.
Institucije? Ma nemojmo se samo naivno zanositi tim dostojanstvenim pojmom u ovoj zemlji. Tek kad je Todorićev imperij eksplodirao kao stara bomba na dnu vale, sjetile su se naše dične institucije i tog otoka. Neki nadobudni sudac još je 2009. godine donio rješenje da Todorića zbog koncesije treba ovršiti. Ali onda je taj naivni pokušaj tiho, tihano, propao u mrak. Gazda ih je opet izvozao čak i sada, kad se aktualni ministar državne imovine Goran Marić ohrabrio da pozove Todorića da plati barem tih 36 nezastarjelih miljuna od 236. Otok je instantno prepisao natrag firmi nekog Ante Lušića, koju je, zajedno s koncesijom za otok, otkupio od njega 1995. I sad se, draga djeco, hvale tom ovrhom, en-ten-tini-sava-raka-tini, i očekuju da se time osjećamo namireni i sretni.
novilist
