Tomislav Jakić, bivši savjetnik za vanjsku politiku predsjednika Republike Stjepana Mesića i bivši vanjskopolitički komentator Televizije Zagreb, povodom izlaska svoje nove knjige ‘Pisma’ govori o odnosu Hrvatske prema aktualnim svjetskim krizama
Tomislav Jakić bivši je savjetnik za vanjsku politiku predsjednika Republike Stjepana Mesića i bivši vanjskopolitički komentator Televizije Zagreb, današnje Hrvatske televizije. Rođen je 1943., a 1966. postao je novinar Vanjsko-političke redakcije Televizije Zagreb. Autor je brojnih vanjskopolitičkih emisija i reportaža, među kojima su i one ekskluzivne, jer je Jakić, potpomognut ugledom Jugoslavije u oba tadašnja globalna politička bloka, uspio pronaći novinarski put do nekih od najtajnovitijih političkih prostora onoga vremena. Bio je dugogodišnji vanjskopolitički prezenter u središnjem Dnevniku i jedno od najpoznatijih lica Televizije Zagreb. Intervjuirao je mnoge vodeće političare onoga vremena, poput Richarda von Weizsäckera, Helmuta Kohla, Hansa Dietricha Genschera, Kurta Waldheima, Bruna Kreiskog, Franza Vranitzkog, Olofa Palmea, Shimona Peresa, Yitzhaka Rabina, Jasera Arafata…. Izvještavao je, među ostalim, s potpisivanja sporazuma SAD-a i SSSR-a o ograničavanju strategijskog naoružanja SALT–1 i sa summita američkog i sovjetskog predsjednika Jimmyja Cartera i Leonida Brežnjeva. Nakon raspada Jugoslavije i promjene vlasti u Hrvatskoj, 1992. otjeran je s HTV-a i nekoliko godina radio je kao urednik u više medija, među kojima su i Deutsche Welle i Radio Slobodna Europa. Od 2001. do kraja predsjedničkog mandata Stjepana Mesića bio je savjetnik predsjednika Republike za vanjsku politiku, u razdoblju kada je Hrvatska okončala međunarodnu izolaciju zbog demokrature Franje Tuđmana i ostvarila važne međunarodne uspjehe, postavivši čvrste temelje za priključenje EU-u 2013. Tomislav Jakić objavio je nekoliko knjiga, među kojima se ističu njegovi memoari „Nisam zavijao s vukovima” iz 2010. Na dan izlaska ovog broja Nacionala, u utorak, 10. prosinca, u Zagrebu će biti predstavljena njegova nova knjiga “Pisma”, u kojoj je u epistolarnoj formi objavio sedamdeset političkih analiza razdoblja od kolovoza 2023. do lipnja 2024. Tim povodom Nacional je s Jakićem razgovarao o odnosu Hrvatske prema aktualnim globalnim krizama.
NACIONAL: Dulje od pedeset godina svjetsku politiku pratite iz neposredne blizine. Kako biste opisali njezin razvoj u tom razdoblju?
Do 1989. svjetska politika razvijala se uzlazno, uz povremene padove i krize, neke od njih i vrlo opasne, poput Kubanske raketne krize. Ali trend je cijelo vrijeme išao nabolje, sve do detanta, koji je omogućio početak kraja hladnog rata i koji je nagovijestio prijelomnu 1989. godinu, u kojoj smo svi naivno mislili da je, figurativno rečeno, svanulo sunce. Mislili smo da smo se riješili blokovske podjele, u najvećoj mjeri i prijetnje nuklearnim ratom i smatrali smo da možemo baciti u zapećak ravnotežu straha, na kojoj se do tada bazirao krhki svjetski mir. Ali od 1990., kada smo se lažno ponadali da stvari idu definitivno prema boljemu, uvjerili smo se da je Zapad počinio sudbonosnu stratešku grešku smatrajući da kolaps socijalizma kao svjetskog poretka te nestanak Sovjetskog Saveza i Varšavskog ugovora znače njegovu pobjedu i poraz suprotne strane. Suočili smo se sa situacijom u kojoj su jedni smatrali da su pobijedili i da imaju pravo nametati filozofiju pobijeđenoga, a pobjednici ne samo što pišu povijest, nego i diktiraju uvjete sadašnjosti. Tako smo došli do današnjeg trenutka i novog izdanja hladnog rata, koji je definitivno opasniji od svega što smo od kraja Drugog svjetskog rata do danas doživjeli i koji, koliko god nas neki uvjeravali u suprotno, prijeti realnom opasnošću globalnog sukoba koji ne bi ostao samo konvencionalan.
NACIONAL: Kako biste opisali današnju globalnu političku sliku?
Nazvao bih je ne tmurnom, nego zabrinjavajuće opasnom. Bolje nego išta o tome govori činjenica da je riječ “mir” praktički izbačena iz političkog rječnika, a da se svakoga tko govori o miru i pregovorima kao metodi za održavanje i postizanje mira, po kratkom postupku svrstava u pristaše Rusije ili, po riječima našeg premijera, u Putinove pudlice. Kada bih se upustio u davanje ocjene politike Zapada, uključujući i Hrvatsku, upotrijebio bih jednu jedinu riječ: neodgovornost. Preciznije: zapadnu politiku karakterizira pomanjkanje svakog smisla i osjećaja za odgovornost, kako u smislu izgovorene riječi tako i još više u smislu akcije.
‘Hrvatska nema vanjsku politiku. Ona ima Ministarstvo vanjskih i europskih poslova i čovjeka koji se zove ministrom. Hrvatska je
vanjsku politiku svela na odnose s Washingtonom i Bruxellesom’
NACIONAL: Složit ćemo se da ni ruska politika nije bez odgovornosti?
Ne slažem se s tim. Smatram da se Moskva, bez obzira na sve opravdane zamjerke koje joj se mogu uputiti, ponaša krajnje odgovorno, koliko god to moglo zvučati čudno. Pokušao sam u nizu tekstova upozoriti na to da se stvari ne događaju u jednom trenutku. Sve ima genezu i prethistoriju. Ni ruski napad na Ukrajinu nije počeo 24. veljače 2022. a da prije toga nije bilo ništa. Moskva uvijek reagira, dok Zapad agira. Putin, što god o njemu mogli misliti, vrlo je proračunat političar i uvijek nagovještava ono što će raditi. U tom smislu može mu se vjerovati. Rusija kaže – napravit ćemo to i Rusija to napravi, ali uvijek to kaže nakon što je Zapad nešto napravio. To u osnovi vrijedi i u slučaju ruskog napada na Ukrajinu .
NACIONAL: Koja je, po vašoj ocjeni, današnja kriza u svijetu najopasnija?
Živimo u svijetu premreženom krizama, od kojih je jedna teža i opasnija od druge, i vrlo je teško jednu izdvojiti kao najopasniju. Dugoročno je to, rekao bih, klimatska kriza. Kratkoročno, to je, naravno, rat u Ukrajini, ali isto tako i ono što se događa na Bliskom istoku – mislim na Gazu i Libanon. U drugom planu, ali sve više, i ono što se događa u odnosima kolektivnog Zapada i Amerike te Narodne Republike Kine. Kada bismo stupnjevali krize, mogli bismo govoriti samo o akutnoj opasnosti, jer su sve podjednako opasne. U pitanju je – doslovno, ne pretjerujem – opstanak čovječanstva, ljudske vrste.
NACIONAL: Vidite li u današnjoj svjetskoj politici neko uporište iz kojega bi mogao krenuti obrnuti trend, nešto što bi podsjećalo na detant iz osamdesetih?
Ne. Zemlje koje su bile nositelji detanta, Sjedinjene Države i Rusija, sada to definitivno više nisu. Također, danas više ne postoji faktor koji u Hrvatskoj nerado spominju: faktor Nesvrstanih. Nesvrstani su bili velika grupacija zemalja koja nije pripadala blokovima i koja je izborila pravo da govori glasom razuma, glasom koji se zalaže za mir, za pregovore, za rješavanje sporova svime osim ratom, za slobodu svih i, što je najvažnije, za ravnopravnost svih subjekata na međunarodnoj sceni. Toga više nema. Danas imamo, ali tu opet upadamo u današnji podijeljeni svijet, BRICS, u kojem su vodeće zemlje Kina i Rusija, grupaciju koja je krenula kao skupina zemalja s kapacitetom da postanu velike sile. BRICS se širi, prima nove članove, odmjereno i polako, i u današnjem svijetu pojavljuje se kao šampion multipolarnog svijeta, koji je suprotnost unipolarnom svijetu kojim dominiraju Sjedinjene Američke Države.
NACIONAL: U Bijelu kuću vratio se Donald Trump. Potpuno je neizvjesno što će se dogoditi nakon njegove inauguracije.
Da, to je pitanje s mnogo upitnika. Svijet danas živi u očekivanju Donalda Trumpa. Ne mislim pritom nužno da očekuje fenomenalne rezultate, ali je činjenica da na čelo Sjedinjenih Država dolazi čovjek koji će promijeniti američku politiku. To se događa u vrijeme kada su dvije stožerne europske zemlje, koje su bile motorna snaga EU-a, praktički obezglavljene: Njemačka i Francuska. Imamo, dakle, Europu koja luta i Ameriku koja postavlja niz pitanja na koja nitko ne zna odgovoriti. Slušajući europske političare, imam dojam da bi se moglo dogoditi ono što bi za Europu, pa i za Hrvatsku kao prirepak takve Europe, moglo biti najporaznije: da se Amerika izvuče iz rata u Ukrajini, a da Europa naslijedi dosadašnju američku politiku i postane udarna snaga antiruske politike. Čemu bi to služilo, ne znam, jer dosadašnja antiruska politika dolazi iz Amerike, a Europa je slijedi. Ako se Amerika iz toga izvuče, a indoktrinirani europski političari koji su izgubili razum – boljeg izraza nemam – nastave takvu politiku, mogu to učiniti samo u korist vlastite štete. Europa je pritisnuta sankcijama protiv Rusije – to je samo po sebi čudna konstrukcija, ali odražava stvarno stanje stvari. Rusija je, naime, znatno manje pritisnuta sankcijama nego Europa premda ih Europa nameće. Ako Europa preuzme teret rata u Ukrajini u funkciji daljnjeg slabljenja Ruske Federacije – što je, ako mene pitate, „mission impossible“ – budućnost Europe vidim u najcrnjim mogućim bojama.
‘Putin, što god o njemu mogli misliti, vrlo je proračunat političar i uvijek nagovještava ono što će raditi’, rekao je Tomislav Jakić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO
NACIONAL: Razgovor o tome kako se u današnjem svijetu postavlja Hrvatska počet ću pitanjem kako biste opisali hrvatsku vanjsku politiku u proteklih pet godina.
Hrvatska nema vanjsku politiku. Ona ima Ministarstvo vanjskih i europskih poslova i čovjeka koji se zove ministrom, ali vanjsku politiku nema. Hrvatska je svoju vanjsku politiku svela na odnose s Washingtonom i Bruxellesom. Potpuno je zapostavila regiju. U jednom momentu naš ministar čak je zabranio upotrebu termina „regija“ jer je to, je li, nešto strašno. Zapostavila je i globalnu komponentu. Podsjetit ću na predsjednički mandat Stjepana Mesića, i to ne zato što želim isticati drugog hrvatskog predsjednika niti zato što sam dugo bio njegov savjetnik za vanjsku politiku, nego zato što je to naprosto istina: u ono vrijeme hrvatska vanjska politika imala je uporište u trima stupovima – u europskoj, regionalnoj i svjetskoj politici. U to vrijeme, zahvaljujući primarno aktivnosti Stjepana Mesića, Hrvatska je bila prisutna i u regiji, i u Europi, ali i u svijetu. Tražila je i partnere, i potencijalne ekonomske partnere, ondje gdje ih je realno mogla naći: ne u najrazvijenijim zemljama, nego u zemljama koje su bile na otprilike podjednakom ili nižem stupnju razvoja od Hrvatske. Toga više nema i to za Hrvatsku nije dobro. Svjestan sam da ću možda zvučati kao oni koji se nazivaju suverenistima, a koji su meni kao politička opcija sve prije nego simpatični, ali Hrvatska je zaboravila što je njezina politika; ona ne vodi politiku u svojem interesu. Svaka suvisla vanjska politika naprosto se mora oslanjati na svijet u kojem živimo i mora gledati prvenstveno vlastite interese. Mi jesmo članica EU-a i NATO-a i te dvije integracije na neki način sužavaju naše potpuno slobodno odlučivanje o svemu, ali i jedna i druga integracija baziraju se na usklađivanju. Prema tome, u procesu donošenja odluka mi možemo reći: „Mi se s tim ne slažemo.“ Navest ću vam jedan od mnogih primjera za to: u vrijeme kad Hrvatska još nije bila ušla u NATO, kao Mesićev savjetnik razgovarao sam s ambasadorom jedne nevelike, ali prilično značajne europske zemlje, članice NATO-a. Taj ambasador doslovce mi je rekao: „Mi jedva čekamo da Hrvatska uđe u NATO kako bismo imali saveznika više u borbi protiv dominacije velikih.“ Tu šansu, da u krugu zemalja kojima pripada detektira i pronađe one koji bi mislili slično, Hrvatska nikada nije iskoristila.
NACIONAL: Imate li informacije o trenutnim odnosima Hrvatske i Rusije?
Ne, ali prema svemu sudeći, sve su prije nego dobri. Hrvatska se bespogovorno stavila na stranu ne samo Ukrajine kao napadnute zemlje, nego na stranu politike kojoj je proklamirani cilj oslabiti Rusiju. Ne znam zašto bi nama bio cilj oslabiti jednu veliku silu, pri čemu je, naravno, smiješno misliti da mi sa svojim kapacitetima možemo tako nešto postići. Mi možemo samo pogoršati, odnosno, pokvariti svoje odnose, koji su na ekonomskom planu bili obećavajući, a mogli smo ih graditi i dalje na temeljima koje smo naslijedili još iz vremena Jugoslavije i Sovjetskog Saveza. To, međutim, nismo radili i danas se, pogotovo s ovom nesretnom inicijativom NSATU koju premijer gura i uporno nastoji ostvariti, samo sve dublje ukopavamo. Mislim da u Saboru za nju neće dobiti većinu, ali i da će je uporno gurati dok prijetnjama, ucjenama i kupovinom glasova ne dobije potreban broj glasova. Ako u tome uspije, dogodit će se ono na što s pravom upozorava predsjednik Republike: Hrvatska će se uklopiti u kolektivni napor Atlantskog pakta da se suoči s Rusijom.
Jer, sve do sada, sve akcije pomoći Ukrajini, uključujući i vojnu pomoć, išle su na bilateralnoj bazi: to su bile članice NATO-a, ali svaka je suvereno odlučivala što će, kako i kada dati Ukrajini. Sada je riječ o tome da Atlantski pakt kroz svoje zapovjedništvo u Njemačkoj, novo zapovjedno tijelo, objedinjuje napore svojih članica tako da će one sada djelovati usklađeno. Kako će na to reagirati Rusija, može se iščitati iz intervjua koji je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov dao američkom novinaru Tuckeru Carlsonu. Doslovce je rekao: „Nismo tehnički u ratu sa Zapadom, ali po svemu sudeći, jesmo.“ Predsjednik Republike, dakle, nastoji izvući Hrvatsku iz sudioništva u još uvijek neproklamiranom, ali vrlo očitom i usklađeno vođenom ratu protiv Rusije.
‘Neki predsjednički kandidati uporno ponavljaju paralelu Domovinskog rata i rata u Ukrajini, za koju nema uporišta. To je nametnuto da bi što veći broj hrvatskih građana podržao Ukrajinu’
NACIONAL: Kako biste opisali predsjednički mandat Zorana Milanovića?
Mislim da ga je, u prvom redu, hendikepirala korona, koja mu je onemogućila međunarodne kontakte. Hendikepirala ga je, također, i njegova nesposobnost da odoli želji za vraćanjem onoga što je dobivao s druge strane: mješavine arogancije, podrugljivosti, neznanja i gluposti politike koja se predstavljala kao hrvatska nacionalna politika, a zapravo je bila politika jedne stranke koja je bila i ostala duboko nacionalistička.
NACIONAL: Idu predsjednički izbori. Imaju li kandidati, po vašem sudu, suvisao program vanjske politike i koji se vama čini najcjelovitijim i najkvalitetnijim?
Suvisao program vanjske politike do sada nisam čuo ni od jednog kandidata. Čujem naznake, ali one se ne kreću dalje od općih mjesta, čak fraza. Ponavljaju se stereotipi. Naravno da će se svi, u većoj ili manjoj mjeri, pozivati na to da smo članica Atlantskog pakta, da imamo obveze kao članica EU-a i, naravno, da će ponavljati stereotipe iz famozne fraze o tome „tko je agresor, a tko žrtva“. Stvari nisu tako jednostavne. Ali ono što sam dosad od kandidata vidio, stereotipi su tipa: „Naravno da smo mi na strani Ukrajine.“ Neki kandidati uporno ponavljaju paralelu Domovinskog rata i rata u Ukrajini, za koju apsolutno nema uporišta. To je nametnuta paralela kojom se nastoje osigurati podrška i razumijevanje što većeg broja hrvatskih građana za politiku bezrezervne podrške Ukrajini, odnosno, strateškog slabljenja Rusije.
NACIONAL: Kada bi vas nakon predsjedničkih izbora novi predsjednik pozvao i zamolio da mu u savjetničkoj ulozi sugerirate najvažnije vanjskopolitičke poteze, koji bi to bili?
Predložio bih dva: prvo, da se okrene regiji, ali ne u smislu konfrontacije, nego traženja zajedničkog nazivnika o tome u čemu se možemo složiti. I drugo, vraćanje izvornim hrvatskim interesima. Pritom ne mislim na ono što ovdašnji „suverenisti“ uobičajeno nazivaju hrvatskim interesima, poput „čuvanja“ jezika koji smo tim „čuvanjem“ zapravo upropastili, ili protuimigrantskih stavova koji se vrlo često svode na čisti rasizam, nego na sposobnost da prepoznamo stvarne i ostvarive interese Hrvatske u svijetu u kojem živimo. Hrvatska bi svoje odnose sa svijetom trebala postaviti na ovaj temelj: bit ćemo dobri sa svima koji će biti dobri s nama, pod uvjetom pune ravnopravnosti i zadovoljavanja uzajamnih interesa. Dakle, graditi odnose sa svima; nikome ne dozvoliti da te odnose zloupotrebljava tako da on izvuče korist, a da mi ostanemo gubitnici. Zadovoljavanje uzajamnih interesa znači da i jedna i druga strana priznaju da imaju interese, da znaju granice svojih interesa i dokle mogu ići u njihovu promicanju te da će i jedna i druga strana od međusobnih odnosa imati koristi.
