Mnogi u proteklih malo više od dva desetljeća shvaćaju novouvedena demokratska pravila igre kao blanko mjenicu za anarhiju.
Događaj koji bi u svakoj sređenoj, civiliziranoj i demokratskoj evropskoj državi izazvao odjek što bi se mogao mjeriti barem s učincima potresa srednje jačine, hrvatsku je javnu scenu tek blago i kratko zaljuljao. Riječ je o otkriću da je časopis Vojna povijest čiju naslovnicu u najnovijem broju krasi slika notornog ustaškog ratnog zločinca Jure Francetića, a koji se bavi stvaranjem i razvojem ustaške vojnice – „oružane sile ustaškog pokreta“, još prije dvije godine preporučen kao lektira učenicima hrvatskih škola. Preporuku je dalo, da ne bi bilo nikakve zabune, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta (u ono doba „športa“) u vrijeme HDZ-ovske vlasti, no preporuka nije povučena (a očito ni registrirana) nakon dolaska na vlast koalicije na čelu sa socijaldemokratima, koji za sebe vole reći da su lijevo opredijeljeni.
E sada, pokušajmo zamisliti sličnu situaciju u Belgiji, u Francuskoj, ili u Njemačkoj. Da dalje ne idemo. Pokušajmo zamisliti publikaciju koja bi „objektivno“ u Belgiji izvještavala o organizaciji Leona Degrela, što je bila rasadnik kadrova koji su iz okupirane Belgije hrlili u zloglasne jedinice Waffen SS. Ili publikaciju u Francuskoj koja bi na sličan „neutralan“ način širila slavu žandarmerije višijevskog režima, odgovorne za kolaboraciju i deportacije Židova u njemačke logore smrti. Ili, napokon, publikaciju u Njemačkoj koja bi pod maskom „objektivnog i neutralnog“ obavještavanja mlade generacije upoznavala s razvojem, strukturom, komandnim kadrom, naoružanjem itd. već spomenutih Waffen SS jedinica. Naravno, s naslovnicima na kojima bi bili Leon Degrel, maršal Petain i Henrich Himmler. I pokušajte još zamisliti da takve publikacije u sve tri spomenute zemlje imaju preporuku nadležnih ministarstava da ih čitaju učenici osnovnih i srednjih škola. Ne možete? Pa naravno, da ne možete. Jer, u pitanju su ipak Belgija, Francuska i Njemačka. U pitanju su zemlje koje su sa svojom prošlošću iz vremena Drugoga svjetskog rata jasno i za sva vremena raskrstile, mada u svakoj, na margini društvenih kretanja, ignorirani i prezreni egzistiraju i oni vječno „jučerašnji“, kojima takvi „povijesni“ izleti, zapravo: zastranjivanja, nisu strani.
U Hrvatskoj je to, međutim, moguće. Pa je moguće i to da se o takvome skandalu sazna, a da se ne dogodi apsolutno ništa, osim mlake izjave Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, najave razmatranja sporne „preporuke“ i angažiranja neovisnih povjesničara s posve nejasnom svrhom – osim ako čak ni onima u Ministarstvu, danas, godine 2013., nije jasno tko je bio na kojoj strani u Drugome svjetskom ratu, tko se protiv čega borio, tko je pobijedio, a tko je poražen – i idejno, i vojno – i koja bi to strana trebala biti „naša“, barem ako ćemo se držati onoga što je zapisano u preambuli Ustava Republike Hrvatske. Od predsjednika Republike, od predsjednika Vlade – glasa čuti bilo nije. Pa čak ni od nevladinih organizacija koje se u sličnim prilikama imaju običaj javiti, nije došla žestoka reakcija kakvu je trebalo očekivati. Javio se samo bivši predsjednik Republike i počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista kratkom i jasnom izjavom osude, uz poruku: „Tome treba stati na kraj“. Da bi izazvao trenutni odgovor izdavača Vojne povijesti koji mu je predbacio da zagovara zabrane, „kao u vrijeme komunizma“, te konstatirao kako mi sada „živimo u demokraciji u kojoj se o svemu može pisati“, precizirajući da njegova publikacija jednako piše o Nijemcima, Amerikancima, ustašama i partizanima. A u tome i jest problem. Što mnogi u proteklih malo više od dva desetljeća shvaćaju novouvedena demokratska pravila igre kao blanko mjenicu za anarhiju, idejnu i svaku drugu, što ta demokratska pravila ponašanja svjesno zloupotrebljavaju kako bi – objektivno govoreći – demokraciju potkopavali i minirali. Jer, o Nijemcima i Amerikancima u Drugome svjetskom ratu ne može se neutralno govoriti, o partizanima i ustašama još manje. Drugi svjetski rat bio je rat protiv zločinačke ideologije i politike naci-fašizma i protiv svih koji su je podržavali i provodili. I tu neutralnosti nema. Da budemo do kraja jasni: prema naci-fašizmu se niti može, niti smije biti neutralan, a objektivan prikaz fašizma nužno podrazumijeva i njegovu bespogovornu osudu. Baš kao što i svaki prikaz partizana (jugoslavenskih, odnosno hrvatskih) i njihove borbe – bez obzira na zločine što su počinjeni i na njihovoj strani, ali koji nisu bili sustavna politika – mora biti afirmativan. Jer, samo tako se može održati i sačuvati objektivnost. Samo tako se može osigurati da današnji mladi saznaju što se doista događalo.
Tzv. objektivni tekstovi (pri čemu je savršeno svejedno koje su nacionalnosti njihovi autori) koji se svode na prikaze uniformi, navođenje datuma osnivanja, ili bitaka u kojima su ovi ili oni sudjelovali, imena njihovih zapovjednika, naoružanje kojim su raspolagali – to se ne može dovoljno puta ponoviti – takvi tekstovi nisu ništa drugo nego početak indoktriniranja onih kojima su namijenjeni, u konkretnom slučaju o kojemu govorimo, učenika škola u Hrvatskoj. Oni koji misle, ili se prave da misle, kako institut javne osude i zabrane poznaju samo sustavi koji su se nazivali komunističkima, ili socijalističkima, ljuto se varaju. I demokracije, prave, istinske demokracije posežu za zabranama, za sudskim progonima, za osudama i isključenjem iz društva onih koji demokratski poredak ugrožavaju. Bez ikakvog otezanja, ali – naravno – u skladu sa zakonom. U „hrvatskom slučaju“ koji je povod ovim razmišljanjima dodatna je otežavajuća okolnost postojanje preporuke nadležnog ministarstva. Dakle ne govorimo samo o nepostojanju zabrane (možda ona i nije potrebna, mada slika Jure Francetića, s obzirom na sve što se zna o njemu, upućuje na drugačiji zaključak), nego o izravnoj preporuci da djeca čitaju (i) o „oružanoj sili“ pokreta koji se, doduše, sakrivao iza hrvatskog imena, ali koji je nesporno bio zločinački i čiji su pripadnici, uključujući i one iz ustaške vojnice, počinitelji teških ratnih zločina.
Sve ovo treba reći upravo uoči Dana antifašističke borbe, ali i uoči ulaska Hrvatske u Evropsku uniju. Da Hrvatska ne bi ostala takva kakva jest i da ono što piše u njezinom Ustavu ne bi postalo mrtvo slovo na papiru. Da umjesto naprijed, ne bismo nastavili prema natrag. Nade možda još ima.
Izvor: Tacno
