Foto: Nacional
Zabranite ljudima i da samo spominju Tita i povećat ćete interes za njega i za državu kojoj je bio na čelu. Dakle, dugoročno gledano, postići će upravo suprotni cilj od onoga kojemu teže. Pri čemu nikako ne mislim da će biti ugodno preživjeti njihovu diktaturu, jer da ulazimo u svojevrsnu diktaturu, o tome ne treba imati nikakvih iluzija, kazao je, između ostaloga, Tomislav Jakić, ugledni novinar i vanjsko-politički savjetnik bivšeg predsjednika R Hrvatske Stjepana Mesića, suradnik tjednika Novosti i Tacno.net.
U intervjuu za naš portal govori o ukidanju Trga maršala Tita u Zagrebu, požarima koji su harali Dalmacijom, hrvatskoj politici, summitu G 20, američkom predsjedniku Trumpu, EU, diplomaciji, novinarstvu…
Razgovarala: Štefica Galić
Počnimo s dvije stvari koje su u Hrvatskoj najaktualnije, mada jedna s drugom ni na koji način nisu povezane. Prva je odluka, svakako očekivana, gradskog odbora za imenovanja ulica i trgova da se ukine Trg maršala Tita u glavnome gradu Republike Hrvatske. Neki komentari intonirani su u stilu „Tito izbačen iz Zagreba“, neki kažu „nije izbačen iz Zagreba – još“. Odluku Odbora mora naime potvrditi Gradska skupština. Što mislite o svemu tome, je li u pitanju jedan čovjek i njegovo ime, ili ipak nešto drugo?
Ma naravno da je u pitanju, kao što Vi kažete, „nešto drugo“. Tito radikalnoj, otvoreno proustaškoj desnici smeta iz dva osnovna razloga: prvo, kao simbol antifašističke borbe, a drugo – kao zagovornik dobrih, harmoničnih odnosa između naroda koji su živjeli u jugoslavenskoj federaciji. To je ono što je on nazivao bratstvom i jedinstvom, a čemu se svatko tko želi biti prihvaćen kao lojalni građanin današnje Hrvatske mora rugati. Dakle, simbol antifašizma mora biti uklonjen, izbrisan iz povijesti i iz sjećanja naroda, kako bi se antifašiste moglo u „novoj“ povijesti Hrvatske, kažu jedino istinitoj, prikazati kao mrzitelje hrvatske države, kao razbojnike, koljače i ubojice. Pa ne ponavlja se bez razloga u nedogled priča o milijun (!) četnika koje je Tito na kraju rata primio u partizane i koji su onda ubijali Hrvate, samo zato što su bili Hrvati. I ne spomene se pri tome nikada, ali baš nikada činjenica da je Tito uputio i dva poziva hrvatskim domobranima, nudeći amnestiju svakome tko prijeđe u redove partizana. I nitko ne spominje koliko se domobrana tim pozivima odazvalo. Dakle, bezočno se laže, a sve sa svrhom da bi se zadovoljile frustracije ljudi čiji su preci bili ustaški dužnosnici, ili koji su stradali u prvim mjesecima nakon završetka Drugoga svjetskog rata, a među kojima je nedvojbeno bilo i nevinih koji su nasjeli na Pavelićev trik da ih pozove u masovno izbjeglištvo prema Englezima „koji će ih prihvatiti“ u Austriji, a zapravo da ustaškom Poglavniku posluže kao živi štit za njegov bijeg. Desnica sada likuje i jedva čeka da skinu table s natpisom „Trg maršala Tita“.
Kažete: desnica likuje. Mislite li da su njezini apetiti sada zadovoljeni? Je li ovo kraj desničarske ofanzive, ili možda samo kraj njezinoga početka?
Mislim da je ovo drugo puno točnije. Ukidanje Trga maršala Tita znak je temeljnog zaokreta u hrvatskoj politici, odricanje od antifašističkih temelja ove zemlje, i to je ono što čak i neki koji desnici nisu skloni nikako ne shvaćaju, uporno se „čudeći“ zašto se o tome toliko raspravlja, kada ima itekako važnijih problema u svakodnevnom životu. Ili, kako to kaže jedan moj prijatelj koji – međutim – itekako dobro shvaća situaciju i njezinu više ne samo potencijalnu opasnost: hoće li sada krumpir na tržnici postati jeftiniji? No, ni krumpir na tržnici, ni zaista zabrinjavajući broj ljudi koji u sve većem broju napuštaju Hrvatsku, ni gospodarstvo koje, uništeno privatizacijom, praktično stoji na mjestu, sve to desnicu ne zanima. Ona će, otvoreno proustaški orijentirana, to se ne smije smetnuti s uma, uz „blagoslov“ Crkve, tek sada krenuti u napad na širokoj fronti. Njezini pristaše, međutim, fanatizirani, puni iracionalne mržnje, pravi vjernici predrasuda i stereotipa, bez obzira jesu li obrazovani, ili poluinteligenti, previđaju ključnu činjenicu. Oni Tita ne mogu ni zabraniti, ni izbaciti iz povijesti. Jer, maršal je ušao u povijest još za svojega života: uspješnim vođenjem antifašističkog pokreta, kakvome nije bilo premca u okupiranoj Evropi, prekidom sa Staljinom – uz rizik unutarnje pobune, što je – na žalost – rezultiralo Golim otokom, te uz opasnost sovjetske invazije i – napokon – kao nesporni vođa Pokreta nesvrstanih koji je u opasnim vremenima Hladnoga rata igrao toliko potrebnu ulogu tampona između Istoka i Zapada. To su činjenice i te činjenice nikakva preimenovanja bilo kojeg trga ili ulice ne mogu poništiti.
A može li se Zagreb „oprati“ od sramote kakva je ukidanje trga što nosi ime najpoznatijeg Hrvata ne samo dvadesetoga stoljeća?
Zagreb, nekada grad-heroj, grad koji se zvao – ne bez razloga – crvenim – danas je grad-žrtva. Zagreb je žrtva političke trgovine između onih koje vode fanatizam i mržnja i onih koje tjera neutaživa glad za vlašću u gradu. Ako bi moj grad, jer ja sam rođeni Zagrepčanin, danas pocrvenio to bi bilo od stida. Makar ne mislim da je ostalo baš tako malo onih, bilo ovdje rođenih, ili samo nastanjenih, koji se ne slažu s nakaradnim političkim idejama desnice i odbijaju politiku falsificiranja povijesti. A još manje – uvjeren sam – pristaju na to da njihov grad, glavni grad neovisne hrvatske države prevede Republiku Hrvatsku iz tabora pobjednika u Drugome svjetskom ratu u tabor poraženih. Da, nema sumnje, oni koji se ponašaju kao da su „gospodari Hrvatske“ mogu neko vrijeme izbaciti jedno ime iz javne komunikacije, mogu čak zabraniti i njegovo spominjenje, ali zaboravljaju pri tome da se povijest na dugi rok ne može falsificirati. I još nešto: da je zabranjeno voće najslađe. Zabranite ljudima i da samo spominju Tita i povećat ćete interes za njega i za državu kojoj je bio na čelu. Dakle, dugoročno gledano, postići će upravo suprotni cilj od onoga kojemu teže. Pri čemu nikako ne mislim da će biti ugodno preživjeti njihovu diktaturu, jer da ulazimo u svojevrsnu diktaturu, o tome ne treba imati nikakvih iluzija.
Rekli ste da simbolika ukidanja Trga maršala Tita znači i temeljni zaokret u hrvatskoj politici. Očekujete li izravne posljedice na međunarodnoj sceni? Hoće li se etabliranim evropskim demokracijama svidjeti kurs kojim plovi hrvatski brod?
Sumnjam da će im se svidjeti, mada ne očekujem ni neke neposredne i javne reakcije. Evropa, mislim na Evropsku uniju, toliko je zaokupljena sobom, svojim problemima i svojom sve očitijom podijeljenošću koju neki naivci na hrvatskoj političkoj sceni ne žele ni vidjeti ni priznati, da će najvjerojatnije odšutjeti. Pogotovo što će se hrvatska vlast potruditi da sve to objasni potrebom uklanjanja posljednjih ostataka komunizma koji – kao – sprječavaju napredak zemlje. A to je formula koja u Evropi dobro prolazi. Znate, svaki poredak lakše se održava kada ima neprijatelja. Pa je i neoliberalnom kapitalizmu itekako u interesu da se stalno podgrijavaju priče o komunizmu, komunističkom mentalitetu i tome slično. Evropa će reagirati kada bude kasno, a cijenu tog političkog sljepila platit ćemo mi. Na žalost, Evropa u pravilu kasno reagira. Prošla su ona vremena kada je Hrvatska ostvarivala ne male i ne beznačajne pomake koliko zahvaljujući svojem drugom Predsjedniku, toliko i pritisku iz EU. A Hrvatska, s druge strane, izuzmemo li već spomenuto razdoblje između 2000. i 2010. nikada nije znala, ili nije imala hrabrosti artikulirati vanjsku politiku koja bi u prvome redu bila njezina i koja bi primarno vodila računa o njezinim interesima i interesima svih, ovo naglašavam: svih njezinih građana.
Trg maršala Tita jedna je od tema što zaokupljaju Hrvatsku. Druga su požari koji su harali Dalmacijom i koji su dijelom ušli i u grad Split. Mnogo je riječi napisano i mnogo je žući proliveno u vezi s nekim izjavama Predsjednice, premijera, ostavke ministra obrane za koju do danas ne znamo je li podnijeta ili povučena. Najprije se govorilo o gotovo uzornoj organizaciji, o tome kako je sve bilo baš kako i treba biti, da bi dan, dva nakon katastrofe u izvještajima, barem nekih medija, počeli prevladavati izričito kritički tonovi.
Kao prvo, požari kod sadašnjih temperatura i nakon višetjedne suše, nisu nikakvo čudo. Ne gori samo u Hrvatskoj. Gori od Amerike do Evrope u nizu zemalja. Naravno, ljudski element nikada ne treba isključiti, bilo da je riječ o nepažnji, bilo o namjeri. No, stvar je policije da to utvrdi. Sama borba s vatrenom stihijom pokazala je u najmanju ruku da sistem nije dobro postavljen, odnosno da zemlja koja je upravo usvojila strategiju nacionalne sigurnosti i koja, uz odgovarajuću pompu, kopira američki sustav domovinske sigurnosti, nema ni osnovnu preventivu, nema čak ni ono što je u nekadašnjoj državi bila civilna zaštita. Za svaku je pohvalu da su se građani samoorganizirali i pomagali vatrogascima koji su zaista dali sve od sebe, i oni na kopnu i oni u zraku, ali kakva je to uređena država u kojoj je potrebno da građani internetom pozivaju na akciju, da vatrogascima donose vodu i hranu, da se zajedno s njima izlažu vatri? Građani – civili. A kasni dolazak vojske opravdava se time da vojnici nisu obučeni za gašenje požara. A članovi Torcide – kao – jesu? Na požarima u Dalmaciji cijela je država i cijeli državni ustroj pala na ispitu. Neće nikome pomoći, ako se sada traži, a možda i nađe „dežurnog Pedra“. Još manje će pomoći ako se nastavi službeno samozavaravanje. Treba izvući pouke, priznati pogreške i mijenjati stvari, da nam se tako nešto ponovo ne dogodi. Treba i tu, kao i na svim područjima, početi misliti vlastitom glavom.
Ova dva pitanja o kojima ste govorili potpuno su bacila u zasjenak nedavni summit G 20. A ako se o njemu izvještavalo, više je bilo riječi o kaosu i neredima na ulicama Hamburga, nego o tome što je taj sastanak najrazvijenijih pokazao.
Slažem se. I u ovome slučaju lakše je bilo koncentrirati se na ono što je bilo – s medijske točke gledišta – atraktivno, nego na ono što je bilo sadržajno. A sadržaja je itekako bilo. Osim prvoga sastanka Trump – Putin o kojemu ni danas ne znamo možemo li ga ocijeniti uspješnim, ili neupješnim, summit G20 potvrdio je izoliranost novoga američkog predsjednika, i to zaista pravu i potpunu izoliranost, u pitanju odnosa prema klimatskim promjenama, pa i u pitanju međunarodnih trgovinskih odnosa. Ako mene pitate, za Evropu u tome nema ništa lošega, dapače. A što se Amerike tiče, treba se nadati da će Washington jednom ipak shvatiti kako ne može uvijek, svima i u svemu diktirati što će i kako raditi. Za EU možda je taj sastanak bio trenutak otrežnjenja, trenutak istine. Možda će Unija sada napokon shvatiti da joj uloga američkog vazala ne odgovara i – što je još važnije – da ne odgovara interesima i potrebama njezinih zemalja članica i njihovih građana. To ne znači da Ameriku sada treba ignorirati, ili da ju se može ignorirati. Nikako. Ali, odnose sa Sjedinjenim Državama trebalo bi postaviti na nove, ravnopravne osnove. Možda sam tu preoptimističan, ne znam, vrijeme će pokazati. Za Uniju to bi svakako bilo dobro, jer bi pomoglo prevladavanju podijeljenosti u njezinim redovima i postupno – možda – dokinulo podjelu na „staru“ i „novu“ Evropu koja je tako draga stratezima u Washingtonu. Treba, naime, potpuno otvoreno reći: projekt evropskog ujedinjavanja zabrinjavajuće je zastranio. Skupina nekadašnjih socijalističkih zemalja što se potpuno nekritički priklonila Washingtonu, dakle upravo ta tzv. „nova Evropa“, vidno se odmiče od onih vrijednosti na kojima je počivala sama ideja evropskog ujedinjavanja. Zemlje osnivači Evropske unije predugo su šutke gledale kako u novim članicama Unije počinju prevladavati netolerancija, ksenofobija, ponekada otvoreni rasizam, nerijetko antisemitizam, sve to „upakirano“ kao povijesni revizionizam, kojega se pak opravdava potrebom borbe protiv ostataka komunizma. I sada smu tu, gdje jesmo. Treba tražiti izlaz, odnosno Unija se mora sabrati, redefinirati, odnosno reafirmirati svoja temeljna načela i izboriti se za svoj opstanak na tim načelima, čak ako to bude značilo da će, nakon Britanije, otpasti još poneka zemlja. Znam što ove riječi znače.
Amerika se nije odrekla uloge vodeće svjetske sile, mada je predsjednik Trump to uporno najavljivao, obećavajući da više neće „nametati režime“, ni „američki način života“. Kako ocjenjujete početak njegovog mandata, ulogu Amerike na svjetskoj sceni i međunarodnu situaciju uopće?
Puno pitanja u jednome. Da, točno je, Trump je više od pola godine, pa čak i u svojem inauguracijskom govoru najavljivao novi koncept američke vanjske politike koji bi, da je ostvaren, značio radikalni, da ne kažem: revolucionarni zaokret u odnosu na dosadašnje ponašanje Washingtona u svijetu. Na žalost, od toga smo do sada vidjeli malo ili ništa. Moj je dojam da je Trump u grčevitoj borbi za ostanak u Bijeloj kući. On u nju nije došao kao čovjek sistema i sistem ga sada hoće ili izbaciti, ili podrediti sebi, „pojesti“. Hoće li se Trump uspjeti oduprijeti, suočen s krajnje prozirnom, ali izvrsno orkestriranom i sve žešćom, mada i dalje bez konkretnih dokaza, kampanjom što ga prikazuje kao predsjednika kojega je Amerikancima nametnula Moskva, ostaje da se vidi. O njegovoj poziciji, o tome je li jak ili slab, ima li potrebe prikazati se jakim onda kada to nikako nije, ovisi i ponašanje Amerike u svijetu, odnosno da budem posve precizan: ponašanje onih koji su i do sada određivali, makar iza kulisa, smjer američke vanjske politike. A to su oni krugovi što su odgovorni za invaziju Iraka uz izmišljena opravdanja, oni što su osmislili i inicirali tzv. Arapsko proljeće, čime su bacili u kaos i nestabilnost cijelu jednu ionako neuralgičnu regiju; to su krugovi koji nikako da se pomire s time da im u Siriji ne uspijeva zbaciti Asada čji je glavni grijeh – baš kao što je bio i Gadafijev – što želi voditi samostalnu politiku zemlje kojoj je na čelu i čiji su stanovnici čak i u vrijeme rata na izborima pokazali da ga podupiru. Nusproizvod, da tako kažem, te samo i isključivo interesima vođene politike, bilo je i jačanje globalnog terorizma koji svoj danak počinje ubirati i u Evropi. A ipak, američko-ruskog saveza u borbi protiv globalnog terorizma i dalje nema. Općenito govoreći, svijet je u previranju. Što će biti, ako se zaoštri kriza u Ukrajini? Što će biti, ako gomilanje NATO trupa na ruskoj granici i u zemljama što graniče s Rusijom izazove neki incident kojega ne želi ni jedna strana? Što će biti ako Trump, u napadu demonstriranja snage i odlučnosti, bombardira Sjevernu Koreju, a ova uzvrati raketama s tko zna kakvim punjenjem? Pitanje do pitanja. Kao novinar koji je godinama pratio međunarodnu scenu mogu samo konstatirati da ona postaje sve neuređenija, ali i sve opasnija, da se Ujedinjene narode svjesno gura na marginu, to pogotovo radi Amerika, da je dobar dio Evrope podlegao anti-ruskoj histeriji i priči o ruskoj agresiji, a da Kina uspostavlja svoju prvu vojnu bazu u svijetu, i to u Africi. Pokret nesvrstanih koji bi u takvoj situaciji imao golemog posla, neprimjetan je, dobrim dijelom i zato što mu je u prethodnom razdoblju predsjedao Iran koji je tada bio pod sankcijama, a sada predsjeda Venezuela, zemlja rastrgana sve jačim unutarnjim sukobima. Vrlo svjesno spominjem taj pokret, jer se u Hrvatskoj uobičajilo o njemu govoriti s porugom i umanjivati značenje što ga je svojedobno apsolutno imao. Uostalom, samo zahvaljujući Pokretu nesvrstanih Hrvatska je svojevremeno, u konkurenciji s favoriziranom Češkom koju je podržavala i Amerika, osvojila mjesto nestalne članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. To je neprijeporna činjenica, koliko god se ona nekome možda ne sviđa. Bio sam u to vrijeme vanjsko-politički savjetnik Predsjednika Hrvatske i te su mi stvari dobro poznate. Baš kao i to da smo nakon izbora praktično iznevjerili one koji su nas svojim glasovima doveli u Vijeće sigurnosti. No, to je već druga priča.
Možda i nije baš druga priča. Kako ocjenjujte hrvatsku diplomaciju? Imali ste s njome posla gotovo cijelo jedno desetljeće.
Svaka je diplomacija djelotvorna onoliko, koliko je djelotvorna državna vlast što je ona – da tako kažem – servisira. To onda vrijedi i za hrvatsku diplomaciju u kojoj je bilo, a ima – siguran sam – i danas sposobnih ljudi, ali ti ljudi ne dobivaju iz Zagreba ono što bih nazvao smjernicama hrvatske vanjske politike. Naprosto zato što takvih smjernica nema. Dobro se, osim toga, sjećam kako su mi se mnogi hrvatski ambasadri, u vrijeme dok sam radio u Uredu Predsjednika, tužili kako u Zagrebu, mislili su na Ministarstvo, nikoga ne zanima ni što rade, ni što javljaju. Ono što vidim, to je gotovo potpuno oslanjanje na Washington i na Bruxelles, doduše na Bruxelles sve manje. Da treba imati države na koje se možete osloniti, to je jasno, ali, nikada se ne valja oslanjati samo na jednu stranu. I nikada se ne smije zaboraviti da je interes glavni pokretački motiv ponašanja subjekata međunarodnih odnosa. Nasjesti legendi o tradicionalnim prijateljima, ili vjekovnim neprijateljima ne samo da je naivno, nego je i glupo, a sa stanovišta nacionalnih interesa i kažnjivo. Pogledajte samo dva primjera. Prvi: famozni projekt tri mora (Baltik-Jadran-Crno more) koji službeni Zagreb smatra svojom najvažnijom vanjsko-političkom inicijativom, a za kojega se u zapadnoj Evropi sve otvorenije govori da je u funkciji američkih nastojanja da podijeli i tako oslabi Evropsku uniju. U toj interpretaciji koja – prema svemu što znam – nije daleko od istine, Poljska i Hrvatska samo su prikladno oruđe za provođenje projekta za kojega nitko ne zna hoće li im uopće koristiti. Osim toga, on Hrvatsku tješnje veže upravo s onim zemljama od kojih se većina sve primjetnije odmiče od ključnih načela na kojima počiva, ili je barem trebala počivati Evropska unija. I to bi trebala biti promišljena politika? Da, slažem se, nije dobro energetski ovisiti samo o jednoj strani. Ali, zamijeniti tu ovisnost ovisnošću o drugoj strani? I opet moram upitati: zar je to promišljena politika, zar je to uopće politika? I drugi primjer: kupnja eskadrile borbenih aviona. Danas je vjerojatno i malom djetetu jasno da će Hrvatska kupiti američki avion F-16. Naš se ministar obrane hvali kako za to ima podršku svojega američkog kolege. Pa neće valjda Amerikanac biti protiv toga da njegova država nekome proda oružje, dakle da napravi unosan posao i poveća nečiju ovisnost o sebi. Uostalom, države od kojih su – reda radi – zatražene ponude – sve osim jedne proizvode taj isti F-16 po licenci. A riječ je o zrakoplovu konstruiranom polovicom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Da, da, baš tako! To što će u njega biti ugrađena suvremena elektronika, ne mijenja ništa na činjenici da je konstruiran onako, kako se smatralo najboljim prije neka četiri desetljeća I zato još jednom: je li to odraz pametne, promišljene i dugoročne politike, politike koja će koristiti Hrvatskoj? Naravno, da od Rusa čiji su se avioni u Siriji pokazali izvrsnima, nije zatražena ni ponuda, Bože sačuvaj! I to se onda zove vanjska politika, odnosno sigurnosna politika. No, koga briga za to? Glavno je da smo ukinuli Trg maršala Tita!
Ovako, kako govorite neki bi Vas mogli optužiti i za antiamerikanizam. A čini mi se da već i jesu.
Da, to je jedna od priglupih, mada ne i potencijalno bezopasnih optužbi s kojima se povremeno susrećem. Biti kritičan prema određenim aspektima američke politike, prema američkoj vladi ne znači biti i antiamerički orijentiran. Samo, koliko je onih koji to mogu i žele shvatiti? Bojim se – malo.
Vratimo se na kraju još jednom, makar kratko, Titu. Pratili ste ga kao novinar na dva putovanja u inozemstvo: u Nizozemsku i u Austriju. Kakve ste dojmove ponijeli?
Riječju: nezaboravne, s time što su Nizozemci, i sami žrtve nacističke okupacije, pozdravljali lidera najuspješnije antifašističke borbe u Evropi, a Austrijanci nekadašnjeg neprijatelja, jer u borbi s Titovim partizanima izginuo je na mali broj Austrijanaca mobiliziranih u Hitlerov Wehrmacht. No, dočeci su bili jednako srdačni, a u isto vrijeme i puni poštovanja. Tito je, po svemu što znam, a što su ova dva posjeta samo potvrdila, širom svijeta bio dočekivan i priman s uvažavanjem. Njegovo se mišljenje nije samo slušalo, nego i tražilo. Ja bih ga svrstao u kategoriju državnika tipa jednoga Churchilla, ili de Gaullea, državnika kakvih danas više nema. I bio je zaista, kako su svjetski mediji javljali na dan njegove smrti, „posljednji velikan Drugog svjetskog rata“.
Dugo ste godina bili i ostali novinar, mada ste sada u mirovini. Kako iz Vaše perspektive izgeda današnje novinarstvo, ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu?
Novinarstvo prolazi transformaciju iz koje će izaći možda kao nešto drugo, a ne ono što sam ja naučio zvati novinarstvom. Ponovit ću nešto, što sam rekao, a i napisao već u više navrata: danas se čini kao da su svakome dostupne sve informacije. No, pojedinac, zatrpan tom gomilom u najvećem dijelu potpuno nevažnih informacija, nije u stanju prepoznati i izdvojiti ono što je zaista važno. Televizije, a bio sam četvrt stoljeća televizijski novinar, sve se više pretvaraju u ispostave estrade, ljudi provode sate i sate pred ekranima gledajući kako netko kuha, ili kako se netko muči da skine suvišne kile. Zvijezde, zvjezdice, ali i kvazi-političarke smatraju svojom zadaćom svakoga dana počastiti svoje „pratitelje“ novim fotografijama. Mjesta za ozbiljan tekst, ili analizu sve je manje. A i onih koje bi takvi tekstovi zanimali. Živimo u eri smart-phonea. Šalju se i primaju kratke poruke, uz to uglavnom i nepismene. U novinama, čija tiraža stalno pada, fotografije i naslovi važniji su od tekstova (koji često čak i odudaraju od naslova). Da, postoje – još – iznimke, ali sve ih je manje. Novinarstvo, kakvo sam poznavao, a koje je – uz sva ograničenja nekadašnjega sistema – ipak bilo pouzdani servis u službi građana, to novinarstvo odumire, točnije: već je odumrlo, ubijeno je. Ono što se danas zove novinarstvom, to je nesretna, profitom uvjetovana, mješavina posljednjih ostataka pravoga novinarstva, public relations (PR) i gole političke propagande, nerijetko začinjene jezikom mržnje i pretvorene u platformu za širenje netolerancije i ksenofobije. Volio bih da mogu reći nešto drugo, ali ne mogu, jer tako jest.
tacno
Zabranite ljudima i da samo spominju Tita i povećat ćete interes za njega i za državu kojoj je bio na čelu. Dakle, dugoročno gledano, postići će upravo suprotni cilj od onoga kojemu teže. Pri čemu nikako ne mislim da će biti ugodno preživjeti njihovu diktaturu, jer da ulazimo u svojevrsnu diktaturu, o tome ne treba imati nikakvih iluzija, kazao je, između ostaloga, Tomislav Jakić, ugledni novinar i vanjsko-politički savjetnik bivšeg predsjednika R Hrvatske Stjepana Mesića, suradnik tjednika Novosti i Tacno.net.
U intervjuu za naš portal govori o ukidanju Trga maršala Tita u Zagrebu, požarima koji su harali Dalmacijom, hrvatskoj politici, summitu G 20, američkom predsjedniku Trumpu, EU, diplomaciji, novinarstvu…
Razgovarala: Štefica Galić
Počnimo s dvije stvari koje su u Hrvatskoj najaktualnije, mada jedna s drugom ni na koji način nisu povezane. Prva je odluka, svakako očekivana, gradskog odbora za imenovanja ulica i trgova da se ukine Trg maršala Tita u glavnome gradu Republike Hrvatske. Neki komentari intonirani su u stilu „Tito izbačen iz Zagreba“, neki kažu „nije izbačen iz Zagreba – još“. Odluku Odbora mora naime potvrditi Gradska skupština. Što mislite o svemu tome, je li u pitanju jedan čovjek i njegovo ime, ili ipak nešto drugo?
Ma naravno da je u pitanju, kao što Vi kažete, „nešto drugo“. Tito radikalnoj, otvoreno proustaškoj desnici smeta iz dva osnovna razloga: prvo, kao simbol antifašističke borbe, a drugo – kao zagovornik dobrih, harmoničnih odnosa između naroda koji su živjeli u jugoslavenskoj federaciji. To je ono što je on nazivao bratstvom i jedinstvom, a čemu se svatko tko želi biti prihvaćen kao lojalni građanin današnje Hrvatske mora rugati. Dakle, simbol antifašizma mora biti uklonjen, izbrisan iz povijesti i iz sjećanja naroda, kako bi se antifašiste moglo u „novoj“ povijesti Hrvatske, kažu jedino istinitoj, prikazati kao mrzitelje hrvatske države, kao razbojnike, koljače i ubojice. Pa ne ponavlja se bez razloga u nedogled priča o milijun (!) četnika koje je Tito na kraju rata primio u partizane i koji su onda ubijali Hrvate, samo zato što su bili Hrvati. I ne spomene se pri tome nikada, ali baš nikada činjenica da je Tito uputio i dva poziva hrvatskim domobranima, nudeći amnestiju svakome tko prijeđe u redove partizana. I nitko ne spominje koliko se domobrana tim pozivima odazvalo. Dakle, bezočno se laže, a sve sa svrhom da bi se zadovoljile frustracije ljudi čiji su preci bili ustaški dužnosnici, ili koji su stradali u prvim mjesecima nakon završetka Drugoga svjetskog rata, a među kojima je nedvojbeno bilo i nevinih koji su nasjeli na Pavelićev trik da ih pozove u masovno izbjeglištvo prema Englezima „koji će ih prihvatiti“ u Austriji, a zapravo da ustaškom Poglavniku posluže kao živi štit za njegov bijeg. Desnica sada likuje i jedva čeka da skinu table s natpisom „Trg maršala Tita“.
Kažete: desnica likuje. Mislite li da su njezini apetiti sada zadovoljeni? Je li ovo kraj desničarske ofanzive, ili možda samo kraj njezinoga početka?
Mislim da je ovo drugo puno točnije. Ukidanje Trga maršala Tita znak je temeljnog zaokreta u hrvatskoj politici, odricanje od antifašističkih temelja ove zemlje, i to je ono što čak i neki koji desnici nisu skloni nikako ne shvaćaju, uporno se „čudeći“ zašto se o tome toliko raspravlja, kada ima itekako važnijih problema u svakodnevnom životu. Ili, kako to kaže jedan moj prijatelj koji – međutim – itekako dobro shvaća situaciju i njezinu više ne samo potencijalnu opasnost: hoće li sada krumpir na tržnici postati jeftiniji? No, ni krumpir na tržnici, ni zaista zabrinjavajući broj ljudi koji u sve većem broju napuštaju Hrvatsku, ni gospodarstvo koje, uništeno privatizacijom, praktično stoji na mjestu, sve to desnicu ne zanima. Ona će, otvoreno proustaški orijentirana, to se ne smije smetnuti s uma, uz „blagoslov“ Crkve, tek sada krenuti u napad na širokoj fronti. Njezini pristaše, međutim, fanatizirani, puni iracionalne mržnje, pravi vjernici predrasuda i stereotipa, bez obzira jesu li obrazovani, ili poluinteligenti, previđaju ključnu činjenicu. Oni Tita ne mogu ni zabraniti, ni izbaciti iz povijesti. Jer, maršal je ušao u povijest još za svojega života: uspješnim vođenjem antifašističkog pokreta, kakvome nije bilo premca u okupiranoj Evropi, prekidom sa Staljinom – uz rizik unutarnje pobune, što je – na žalost – rezultiralo Golim otokom, te uz opasnost sovjetske invazije i – napokon – kao nesporni vođa Pokreta nesvrstanih koji je u opasnim vremenima Hladnoga rata igrao toliko potrebnu ulogu tampona između Istoka i Zapada. To su činjenice i te činjenice nikakva preimenovanja bilo kojeg trga ili ulice ne mogu poništiti.
Zagreb, nekada grad-heroj, grad koji se zvao – ne bez razloga – crvenim – danas je grad-žrtva. Zagreb je žrtva političke trgovine između onih koje vode fanatizam i mržnja i onih koje tjera neutaživa glad za vlašću u gradu. Ako bi moj grad, jer ja sam rođeni Zagrepčanin, danas pocrvenio to bi bilo od stida.
A može li se Zagreb „oprati“ od sramote kakva je ukidanje trga što nosi ime najpoznatijeg Hrvata ne samo dvadesetoga stoljeća?
Zagreb, nekada grad-heroj, grad koji se zvao – ne bez razloga – crvenim – danas je grad-žrtva. Zagreb je žrtva političke trgovine između onih koje vode fanatizam i mržnja i onih koje tjera neutaživa glad za vlašću u gradu. Ako bi moj grad, jer ja sam rođeni Zagrepčanin, danas pocrvenio to bi bilo od stida. Makar ne mislim da je ostalo baš tako malo onih, bilo ovdje rođenih, ili samo nastanjenih, koji se ne slažu s nakaradnim političkim idejama desnice i odbijaju politiku falsificiranja povijesti. A još manje – uvjeren sam – pristaju na to da njihov grad, glavni grad neovisne hrvatske države prevede Republiku Hrvatsku iz tabora pobjednika u Drugome svjetskom ratu u tabor poraženih. Da, nema sumnje, oni koji se ponašaju kao da su „gospodari Hrvatske“ mogu neko vrijeme izbaciti jedno ime iz javne komunikacije, mogu čak zabraniti i njegovo spominjenje, ali zaboravljaju pri tome da se povijest na dugi rok ne može falsificirati. I još nešto: da je zabranjeno voće najslađe. Zabranite ljudima i da samo spominju Tita i povećat ćete interes za njega i za državu kojoj je bio na čelu. Dakle, dugoročno gledano, postići će upravo suprotni cilj od onoga kojemu teže. Pri čemu nikako ne mislim da će biti ugodno preživjeti njihovu diktaturu, jer da ulazimo u svojevrsnu diktaturu, o tome ne treba imati nikakvih iluzija.
Rekli ste da simbolika ukidanja Trga maršala Tita znači i temeljni zaokret u hrvatskoj politici. Očekujete li izravne posljedice na međunarodnoj sceni? Hoće li se etabliranim evropskim demokracijama svidjeti kurs kojim plovi hrvatski brod?
Sumnjam da će im se svidjeti, mada ne očekujem ni neke neposredne i javne reakcije. Evropa, mislim na Evropsku uniju, toliko je zaokupljena sobom, svojim problemima i svojom sve očitijom podijeljenošću koju neki naivci na hrvatskoj političkoj sceni ne žele ni vidjeti ni priznati, da će najvjerojatnije odšutjeti. Pogotovo što će se hrvatska vlast potruditi da sve to objasni potrebom uklanjanja posljednjih ostataka komunizma koji – kao – sprječavaju napredak zemlje. A to je formula koja u Evropi dobro prolazi. Znate, svaki poredak lakše se održava kada ima neprijatelja. Pa je i neoliberalnom kapitalizmu itekako u interesu da se stalno podgrijavaju priče o komunizmu, komunističkom mentalitetu i tome slično. Evropa će reagirati kada bude kasno, a cijenu tog političkog sljepila platit ćemo mi. Na žalost, Evropa u pravilu kasno reagira. Prošla su ona vremena kada je Hrvatska ostvarivala ne male i ne beznačajne pomake koliko zahvaljujući svojem drugom Predsjedniku, toliko i pritisku iz EU. A Hrvatska, s druge strane, izuzmemo li već spomenuto razdoblje između 2000. i 2010. nikada nije znala, ili nije imala hrabrosti artikulirati vanjsku politiku koja bi u prvome redu bila njezina i koja bi primarno vodila računa o njezinim interesima i interesima svih, ovo naglašavam: svih njezinih građana.
Na požarima u Dalmaciji cijela je država i cijeli državni ustroj pala na ispitu. Neće nikome pomoći, ako se sada traži, a možda i nađe „dežurnog Pedra“. Još manje će pomoći ako se nastavi službeno samozavaravanje. Treba izvući pouke, priznati pogreške i mijenjati stvari, da nam se tako nešto ponovo ne dogodi.
Trg maršala Tita jedna je od tema što zaokupljaju Hrvatsku. Druga su požari koji su harali Dalmacijom i koji su dijelom ušli i u grad Split. Mnogo je riječi napisano i mnogo je žući proliveno u vezi s nekim izjavama Predsjednice, premijera, ostavke ministra obrane za koju do danas ne znamo je li podnijeta ili povučena. Najprije se govorilo o gotovo uzornoj organizaciji, o tome kako je sve bilo baš kako i treba biti, da bi dan, dva nakon katastrofe u izvještajima, barem nekih medija, počeli prevladavati izričito kritički tonovi.
Kao prvo, požari kod sadašnjih temperatura i nakon višetjedne suše, nisu nikakvo čudo. Ne gori samo u Hrvatskoj. Gori od Amerike do Evrope u nizu zemalja. Naravno, ljudski element nikada ne treba isključiti, bilo da je riječ o nepažnji, bilo o namjeri. No, stvar je policije da to utvrdi. Sama borba s vatrenom stihijom pokazala je u najmanju ruku da sistem nije dobro postavljen, odnosno da zemlja koja je upravo usvojila strategiju nacionalne sigurnosti i koja, uz odgovarajuću pompu, kopira američki sustav domovinske sigurnosti, nema ni osnovnu preventivu, nema čak ni ono što je u nekadašnjoj državi bila civilna zaštita. Za svaku je pohvalu da su se građani samoorganizirali i pomagali vatrogascima koji su zaista dali sve od sebe, i oni na kopnu i oni u zraku, ali kakva je to uređena država u kojoj je potrebno da građani internetom pozivaju na akciju, da vatrogascima donose vodu i hranu, da se zajedno s njima izlažu vatri? Građani – civili. A kasni dolazak vojske opravdava se time da vojnici nisu obučeni za gašenje požara. A članovi Torcide – kao – jesu? Na požarima u Dalmaciji cijela je država i cijeli državni ustroj pala na ispitu. Neće nikome pomoći, ako se sada traži, a možda i nađe „dežurnog Pedra“. Još manje će pomoći ako se nastavi službeno samozavaravanje. Treba izvući pouke, priznati pogreške i mijenjati stvari, da nam se tako nešto ponovo ne dogodi. Treba i tu, kao i na svim područjima, početi misliti vlastitom glavom.
Hrvatska vlast će se potruditi da sve to objasni potrebom uklanjanja posljednjih ostataka komunizma koji – kao – sprječavaju napredak zemlje. A to je formula koja u Evropi dobro prolazi. Znate, svaki poredak lakše se održava kada ima neprijatelja. Pa je i neoliberalnom kapitalizmu itekako u interesu da se stalno podgrijavaju priče o komunizmu, komunističkom mentalitetu i tome slično. Evropa će reagirati kada bude kasno, a cijenu tog političkog sljepila platit ćemo mi.
Ova dva pitanja o kojima ste govorili potpuno su bacila u zasjenak nedavni summit G 20. A ako se o njemu izvještavalo, više je bilo riječi o kaosu i neredima na ulicama Hamburga, nego o tome što je taj sastanak najrazvijenijih pokazao.
Slažem se. I u ovome slučaju lakše je bilo koncentrirati se na ono što je bilo – s medijske točke gledišta – atraktivno, nego na ono što je bilo sadržajno. A sadržaja je itekako bilo. Osim prvoga sastanka Trump – Putin o kojemu ni danas ne znamo možemo li ga ocijeniti uspješnim, ili neupješnim, summit G20 potvrdio je izoliranost novoga američkog predsjednika, i to zaista pravu i potpunu izoliranost, u pitanju odnosa prema klimatskim promjenama, pa i u pitanju međunarodnih trgovinskih odnosa. Ako mene pitate, za Evropu u tome nema ništa lošega, dapače. A što se Amerike tiče, treba se nadati da će Washington jednom ipak shvatiti kako ne može uvijek, svima i u svemu diktirati što će i kako raditi. Za EU možda je taj sastanak bio trenutak otrežnjenja, trenutak istine. Možda će Unija sada napokon shvatiti da joj uloga američkog vazala ne odgovara i – što je još važnije – da ne odgovara interesima i potrebama njezinih zemalja članica i njihovih građana. To ne znači da Ameriku sada treba ignorirati, ili da ju se može ignorirati. Nikako. Ali, odnose sa Sjedinjenim Državama trebalo bi postaviti na nove, ravnopravne osnove. Možda sam tu preoptimističan, ne znam, vrijeme će pokazati. Za Uniju to bi svakako bilo dobro, jer bi pomoglo prevladavanju podijeljenosti u njezinim redovima i postupno – možda – dokinulo podjelu na „staru“ i „novu“ Evropu koja je tako draga stratezima u Washingtonu. Treba, naime, potpuno otvoreno reći: projekt evropskog ujedinjavanja zabrinjavajuće je zastranio. Skupina nekadašnjih socijalističkih zemalja što se potpuno nekritički priklonila Washingtonu, dakle upravo ta tzv. „nova Evropa“, vidno se odmiče od onih vrijednosti na kojima je počivala sama ideja evropskog ujedinjavanja. Zemlje osnivači Evropske unije predugo su šutke gledale kako u novim članicama Unije počinju prevladavati netolerancija, ksenofobija, ponekada otvoreni rasizam, nerijetko antisemitizam, sve to „upakirano“ kao povijesni revizionizam, kojega se pak opravdava potrebom borbe protiv ostataka komunizma. I sada smu tu, gdje jesmo. Treba tražiti izlaz, odnosno Unija se mora sabrati, redefinirati, odnosno reafirmirati svoja temeljna načela i izboriti se za svoj opstanak na tim načelima, čak ako to bude značilo da će, nakon Britanije, otpasti još poneka zemlja. Znam što ove riječi znače.
Zahvaljujući Pokretu nesvrstanih Hrvatska je svojevremeno, u konkurenciji s favoriziranom Češkom koju je podržavala i Amerika, osvojila mjesto nestalne članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. To je neprijeporna činjenica, koliko god se ona nekome možda ne sviđa. Bio sam u to vrijeme vanjsko-politički savjetnik Predsjednika Hrvatske i te su mi stvari dobro poznate. Baš kao i to da smo nakon izbora praktično iznevjerili one koji su nas svojim glasovima doveli u Vijeće sigurnosti.
Amerika se nije odrekla uloge vodeće svjetske sile, mada je predsjednik Trump to uporno najavljivao, obećavajući da više neće „nametati režime“, ni „američki način života“. Kako ocjenjujete početak njegovog mandata, ulogu Amerike na svjetskoj sceni i međunarodnu situaciju uopće?
Puno pitanja u jednome. Da, točno je, Trump je više od pola godine, pa čak i u svojem inauguracijskom govoru najavljivao novi koncept američke vanjske politike koji bi, da je ostvaren, značio radikalni, da ne kažem: revolucionarni zaokret u odnosu na dosadašnje ponašanje Washingtona u svijetu. Na žalost, od toga smo do sada vidjeli malo ili ništa. Moj je dojam da je Trump u grčevitoj borbi za ostanak u Bijeloj kući. On u nju nije došao kao čovjek sistema i sistem ga sada hoće ili izbaciti, ili podrediti sebi, „pojesti“. Hoće li se Trump uspjeti oduprijeti, suočen s krajnje prozirnom, ali izvrsno orkestriranom i sve žešćom, mada i dalje bez konkretnih dokaza, kampanjom što ga prikazuje kao predsjednika kojega je Amerikancima nametnula Moskva, ostaje da se vidi. O njegovoj poziciji, o tome je li jak ili slab, ima li potrebe prikazati se jakim onda kada to nikako nije, ovisi i ponašanje Amerike u svijetu, odnosno da budem posve precizan: ponašanje onih koji su i do sada određivali, makar iza kulisa, smjer američke vanjske politike. A to su oni krugovi što su odgovorni za invaziju Iraka uz izmišljena opravdanja, oni što su osmislili i inicirali tzv. Arapsko proljeće, čime su bacili u kaos i nestabilnost cijelu jednu ionako neuralgičnu regiju; to su krugovi koji nikako da se pomire s time da im u Siriji ne uspijeva zbaciti Asada čji je glavni grijeh – baš kao što je bio i Gadafijev – što želi voditi samostalnu politiku zemlje kojoj je na čelu i čiji su stanovnici čak i u vrijeme rata na izborima pokazali da ga podupiru. Nusproizvod, da tako kažem, te samo i isključivo interesima vođene politike, bilo je i jačanje globalnog terorizma koji svoj danak počinje ubirati i u Evropi. A ipak, američko-ruskog saveza u borbi protiv globalnog terorizma i dalje nema. Općenito govoreći, svijet je u previranju. Što će biti, ako se zaoštri kriza u Ukrajini? Što će biti, ako gomilanje NATO trupa na ruskoj granici i u zemljama što graniče s Rusijom izazove neki incident kojega ne želi ni jedna strana? Što će biti ako Trump, u napadu demonstriranja snage i odlučnosti, bombardira Sjevernu Koreju, a ova uzvrati raketama s tko zna kakvim punjenjem? Pitanje do pitanja. Kao novinar koji je godinama pratio međunarodnu scenu mogu samo konstatirati da ona postaje sve neuređenija, ali i sve opasnija, da se Ujedinjene narode svjesno gura na marginu, to pogotovo radi Amerika, da je dobar dio Evrope podlegao anti-ruskoj histeriji i priči o ruskoj agresiji, a da Kina uspostavlja svoju prvu vojnu bazu u svijetu, i to u Africi. Pokret nesvrstanih koji bi u takvoj situaciji imao golemog posla, neprimjetan je, dobrim dijelom i zato što mu je u prethodnom razdoblju predsjedao Iran koji je tada bio pod sankcijama, a sada predsjeda Venezuela, zemlja rastrgana sve jačim unutarnjim sukobima. Vrlo svjesno spominjem taj pokret, jer se u Hrvatskoj uobičajilo o njemu govoriti s porugom i umanjivati značenje što ga je svojedobno apsolutno imao. Uostalom, samo zahvaljujući Pokretu nesvrstanih Hrvatska je svojevremeno, u konkurenciji s favoriziranom Češkom koju je podržavala i Amerika, osvojila mjesto nestalne članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. To je neprijeporna činjenica, koliko god se ona nekome možda ne sviđa. Bio sam u to vrijeme vanjsko-politički savjetnik Predsjednika Hrvatske i te su mi stvari dobro poznate. Baš kao i to da smo nakon izbora praktično iznevjerili one koji su nas svojim glasovima doveli u Vijeće sigurnosti. No, to je već druga priča.
I opet moram upitati: zar je to promišljena politika, zar je to uopće politika?
Možda i nije baš druga priča. Kako ocjenjujte hrvatsku diplomaciju? Imali ste s njome posla gotovo cijelo jedno desetljeće.
Svaka je diplomacija djelotvorna onoliko, koliko je djelotvorna državna vlast što je ona – da tako kažem – servisira. To onda vrijedi i za hrvatsku diplomaciju u kojoj je bilo, a ima – siguran sam – i danas sposobnih ljudi, ali ti ljudi ne dobivaju iz Zagreba ono što bih nazvao smjernicama hrvatske vanjske politike. Naprosto zato što takvih smjernica nema. Dobro se, osim toga, sjećam kako su mi se mnogi hrvatski ambasadri, u vrijeme dok sam radio u Uredu Predsjednika, tužili kako u Zagrebu, mislili su na Ministarstvo, nikoga ne zanima ni što rade, ni što javljaju. Ono što vidim, to je gotovo potpuno oslanjanje na Washington i na Bruxelles, doduše na Bruxelles sve manje. Da treba imati države na koje se možete osloniti, to je jasno, ali, nikada se ne valja oslanjati samo na jednu stranu. I nikada se ne smije zaboraviti da je interes glavni pokretački motiv ponašanja subjekata međunarodnih odnosa. Nasjesti legendi o tradicionalnim prijateljima, ili vjekovnim neprijateljima ne samo da je naivno, nego je i glupo, a sa stanovišta nacionalnih interesa i kažnjivo. Pogledajte samo dva primjera. Prvi: famozni projekt tri mora (Baltik-Jadran-Crno more) koji službeni Zagreb smatra svojom najvažnijom vanjsko-političkom inicijativom, a za kojega se u zapadnoj Evropi sve otvorenije govori da je u funkciji američkih nastojanja da podijeli i tako oslabi Evropsku uniju. U toj interpretaciji koja – prema svemu što znam – nije daleko od istine, Poljska i Hrvatska samo su prikladno oruđe za provođenje projekta za kojega nitko ne zna hoće li im uopće koristiti. Osim toga, on Hrvatsku tješnje veže upravo s onim zemljama od kojih se većina sve primjetnije odmiče od ključnih načela na kojima počiva, ili je barem trebala počivati Evropska unija. I to bi trebala biti promišljena politika? Da, slažem se, nije dobro energetski ovisiti samo o jednoj strani. Ali, zamijeniti tu ovisnost ovisnošću o drugoj strani? I opet moram upitati: zar je to promišljena politika, zar je to uopće politika? I drugi primjer: kupnja eskadrile borbenih aviona. Danas je vjerojatno i malom djetetu jasno da će Hrvatska kupiti američki avion F-16. Naš se ministar obrane hvali kako za to ima podršku svojega američkog kolege. Pa neće valjda Amerikanac biti protiv toga da njegova država nekome proda oružje, dakle da napravi unosan posao i poveća nečiju ovisnost o sebi. Uostalom, države od kojih su – reda radi – zatražene ponude – sve osim jedne proizvode taj isti F-16 po licenci. A riječ je o zrakoplovu konstruiranom polovicom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Da, da, baš tako! To što će u njega biti ugrađena suvremena elektronika, ne mijenja ništa na činjenici da je konstruiran onako, kako se smatralo najboljim prije neka četiri desetljeća I zato još jednom: je li to odraz pametne, promišljene i dugoročne politike, politike koja će koristiti Hrvatskoj? Naravno, da od Rusa čiji su se avioni u Siriji pokazali izvrsnima, nije zatražena ni ponuda, Bože sačuvaj! I to se onda zove vanjska politika, odnosno sigurnosna politika. No, koga briga za to? Glavno je da smo ukinuli Trg maršala Tita!
Ovako, kako govorite neki bi Vas mogli optužiti i za antiamerikanizam. A čini mi se da već i jesu.
Da, to je jedna od priglupih, mada ne i potencijalno bezopasnih optužbi s kojima se povremeno susrećem. Biti kritičan prema određenim aspektima američke politike, prema američkoj vladi ne znači biti i antiamerički orijentiran. Samo, koliko je onih koji to mogu i žele shvatiti? Bojim se – malo.
Vratimo se na kraju još jednom, makar kratko, Titu. Pratili ste ga kao novinar na dva putovanja u inozemstvo: u Nizozemsku i u Austriju. Kakve ste dojmove ponijeli?
Riječju: nezaboravne, s time što su Nizozemci, i sami žrtve nacističke okupacije, pozdravljali lidera najuspješnije antifašističke borbe u Evropi, a Austrijanci nekadašnjeg neprijatelja, jer u borbi s Titovim partizanima izginuo je na mali broj Austrijanaca mobiliziranih u Hitlerov Wehrmacht. No, dočeci su bili jednako srdačni, a u isto vrijeme i puni poštovanja. Tito je, po svemu što znam, a što su ova dva posjeta samo potvrdila, širom svijeta bio dočekivan i priman s uvažavanjem. Njegovo se mišljenje nije samo slušalo, nego i tražilo. Ja bih ga svrstao u kategoriju državnika tipa jednoga Churchilla, ili de Gaullea, državnika kakvih danas više nema. I bio je zaista, kako su svjetski mediji javljali na dan njegove smrti, „posljednji velikan Drugog svjetskog rata“.
Novinarstvo, kakvo sam poznavao, a koje je – uz sva ograničenja nekadašnjega sistema – ipak bilo pouzdani servis u službi građana, to novinarstvo odumire, točnije: već je odumrlo, ubijeno je. Ono što se danas zove novinarstvom, to je nesretna, profitom uvjetovana, mješavina posljednjih ostataka pravoga novinarstva, public relations (PR) i gole političke propagande, nerijetko začinjene jezikom mržnje i pretvorene u platformu za širenje netolerancije i ksenofobije.
Dugo ste godina bili i ostali novinar, mada ste sada u mirovini. Kako iz Vaše perspektive izgeda današnje novinarstvo, ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu?
Novinarstvo prolazi transformaciju iz koje će izaći možda kao nešto drugo, a ne ono što sam ja naučio zvati novinarstvom. Ponovit ću nešto, što sam rekao, a i napisao već u više navrata: danas se čini kao da su svakome dostupne sve informacije. No, pojedinac, zatrpan tom gomilom u najvećem dijelu potpuno nevažnih informacija, nije u stanju prepoznati i izdvojiti ono što je zaista važno. Televizije, a bio sam četvrt stoljeća televizijski novinar, sve se više pretvaraju u ispostave estrade, ljudi provode sate i sate pred ekranima gledajući kako netko kuha, ili kako se netko muči da skine suvišne kile. Zvijezde, zvjezdice, ali i kvazi-političarke smatraju svojom zadaćom svakoga dana počastiti svoje „pratitelje“ novim fotografijama. Mjesta za ozbiljan tekst, ili analizu sve je manje. A i onih koje bi takvi tekstovi zanimali. Živimo u eri smart-phonea. Šalju se i primaju kratke poruke, uz to uglavnom i nepismene. U novinama, čija tiraža stalno pada, fotografije i naslovi važniji su od tekstova (koji često čak i odudaraju od naslova). Da, postoje – još – iznimke, ali sve ih je manje. Novinarstvo, kakvo sam poznavao, a koje je – uz sva ograničenja nekadašnjega sistema – ipak bilo pouzdani servis u službi građana, to novinarstvo odumire, točnije: već je odumrlo, ubijeno je. Ono što se danas zove novinarstvom, to je nesretna, profitom uvjetovana, mješavina posljednjih ostataka pravoga novinarstva, public relations (PR) i gole političke propagande, nerijetko začinjene jezikom mržnje i pretvorene u platformu za širenje netolerancije i ksenofobije. Volio bih da mogu reći nešto drugo, ali ne mogu, jer tako jest.
tacno
