Hrvatska početkom sledeće godine ulazi u prostor bez granica-Šengen zonu i počinje da koristi evro kao svoju valutu – što hrvatske vlasti smatraju velikim uspehom. Koliko je to važno za građanke i građane Hrvatske i može li, pored nesumnjivo boljih mogućnosti za protok ljudi, robe i kapitala, imati i neke druge, manje ili više važne sporedne efekte?
Za prosječnog građanina Hrvatske i uvođenje Eura i ulazak u tzv. Šengensku zonu u prvome redu imaju simboličko značenje. Oba događaja potvrđuju da se Hrvatska čvrsto usidrila u evropskoj luci – mada je more u toj luci trenutno neugodno uzburkano. Kuna će se preračunavati u Euro po poznatom tečaju i tu ne treba strahovati od onoga što se obično naziva ’zaokruživanjem na gore’, dakle ne treba strahovati od novih poskupljenja što će biti zamaskirana konverzijom. Činjenica je, međutim, da je niz artikala svakodnevne potrošnje enormno poskupio u proteklih nekoliko mjeseci, ta se poskupljenja kreću od 20% do ponekada i 50%. I to je ono što građane već sada udara po džepu. A što se Šengena tiče, pa ni do sada nije bio nikakav problem proći granicu s osobnom iskaznicom. Dobro, sada više neće trebati ni to, ali ta promjena primarno je važna za turiste iz zapadne Evrope koji ljeti dolaze na odmor u Hrvatsku. Pa time, naravno, i za Hrvatsku kojoj je prihod od turizma životno važan. Njima je olakšan prijelaz granice i tu se više neće stvarati nepregledne kolone. Nitko, doduše, ne govori što će biti s kolonama na naplatnim kućicama na auto-putovima. Da će aktualna vlast iskoristiti i uvođenje Eura i ulazak u Šengen, kao i izgradnju Pelješkog mosta kao najjače adute u pravoj PR ofanzivi kojom nastoji uvjeriti javnost u svoju uspješnost, to je jasno. Da nogomet i ne spominjem. A hoće li sve to skupa biti iskorišteno za raspisivanje prijevremenih parlamentarnih izbora, ostaje da se vidi. Osobno, ne bih se čudio.
Osam kako se navodi „vodećih humanitarnih organizacija“- među kojima su i Hjuman rajts voč i Amnesti internešenel, usprotivilo se odluci Saveta EU da Hrvatsku primi u Šengen zonu, a glavno obrazloženje je da pored ispunjavanja tehničkih uslova za prijem, Hrvatska „često krši zakone EU i međunarodnog prava o ljudskim pravima“, posebno kada se radi o kršenju prava tražilaca azila na njenim granicama…U zemljama Zapadnog Balkana postoji dominantno mnjenje da je Hrvatska uvek bila „miljenica“ Zapada?
Nemam uvida u razmišljanja čelnika EU, pa ne mogu odgovoriti na pitanje je li Hrvatska miljenica Zapada, ali apsolutno dozvoljavam da je takav dojam moguć. Inače, podatak o prosvjedu osam vodećih humanitarnih organizacija protiv primanja Hrvatske u Šengensku zonu nije, barem koliko je meni poznato, u tome obliku predočen hrvatskoj javnosti. U nedavnom intervjuu na javnoj televiziji premijeru je, doduše, vrlo oprezno postavljeno pitanje u smislu da je ’u prošlosti bilo prigovora na ponašanje hrvatske policije’, što je on po kratkom postupku odbacio tvrdnjom kako takvih prigovora u posljednjih godinu dana nije bilo. I što da Vam još kažem na tu temu, kada je sve žalosno jasno. Možda samo to da su veliki uvijek voljeli da mali za njih odrađuju prljave poslove.
Globalno poznate organizacije koje prate državne prakse u vezi sa ljudskim pravima, tvrde da postoji „kriza vladavine prava u EU“. Kakvo je Vaše mišljenje?
Kriza vladavine prava postoji u cijelome svijetu. Niti se interni zakonski propisi, dakle nacionalna legislativa, primjenjuju tako da u svakome trenutku jednako važe za svakoga, niti se međunarodno pravo jednako primjenjuje na sve aktere na svjetskoj sceni. Rekao bih da je međunarodno pravo gotovo postalo kao neka vrsta ’švedskog stola’ s kojega se svatko slobodno poslužuje i uzima ono što mu je po volji. Cjelina nikoga više ne zanima. A ako gledamo primjenu zakona unutar državnih granica, onda svako malo nailazimo na slučajeve koji ilustriraju ono što bih nazvao kobnim defektom demokracije, da se – naime – u ime demokracije i slobode govora i izražavanja mišljenja toleriraju stvari koje bez ikakve sumnje vode u pravcu fašizacije društva. I to je još blago rečeno.
Nedavno je obeležena 31. godišnjica od ubistva porodice Zec. Gradonačelnik Zagreba, Tomislav Tomašević, najavio je postavljenje spomen obeležja na Sljemenu. Ali i posle tri decenije – iako se tvrdi da su poznati počinitelji tog zločina iz 1991-e, nema po njih zakonskih posledica. Da li su u pitanju procesne prepreke ili politička volja?
U pitanju je nedvojbeno politička volja, odnosno nedostatak političke volje. I nije to jedini slučaj, mada je najpoznatiji. Podizanje spomenika donekle će spasiti okaljani obraz Zagreba, ali neće promijeniti činjenicu da se Hrvatska – na razini politike, ali i većine medija – ni danas još nije spremna suočiti s istinom o svemu što se događalo u nedavnoj prošlosti. O Drugome svjetskom ratu da ne govorim. Kao da je nekome stalo do toga da cijela država i svi njezini građani budu taoci relativno male skupine onih koji – prešućujući, sakrivajući i falsificirajući – štite sebe. Bilo je pokušaja da se ta ’blokada sjećanja’ razbije, da se otvoreno progovori o svemu, pa i o onome što se nije smjelo dogoditi, ali se događalo, ali su svi ti pokušaji nailazili na betonski zid odbijanja iza kojega je – nemojmo se zavaravati – stajala vlast. I ova sadašnja, i one prijašnje.
Presednik Zoran Milanović se usprotivio mogućnosti da se u Hrvatskoj obučavaju pripadnici ukrajinskih vojnih i bezbednosnih snaga. U vezi sa tim je izjavio da bi to bilo kršenje Sporazuma o EU. Da li je to nastavak prepucavanja Predsednika i Vlade ili posredan izraz rezerve Milanovića u vezi sa načinima kojima bi Hrvatska trebalo da deluje u vezi sa ratom u Ukrajini – ili nešto treće?
Čini mi se da je to kako izraz stalnoga prepucavanja na liniji Predsjednik – premijer, tako i spoznaje aktualnoga Predsjednika da bi dalje uvlačenje Hrvatske u rat u Ukrajini, dogoročno gledano, moglo imati vrlo negativne posljedice za Hrvatsku. Jedno je kada vi šaljete humanitarnu pomoć, kada primate izbjeglice, čak i kada šaljete oružje, a nešto sasvim drugo je kada na svojem teritoriju obučavate vojnike strane zemlje koji nakon toga idu u rat protiv neke treće države. Pri čemu je potpuno svejedno je li to obrambeni, ili bilo kakav drugi rat. Obučavanjem stranih vojnika za rat s trećom državom, Hrvatska, doduše posredno, ali jasnije no ikada, i sama ulazi u rat s tom državom. A, uostalom, činjenica je da niz zemalja EU nije prihvatio tu misiju. I činjenica je također, da je Hrvatska ’istrčala’ u prvim trenucima, bez da se išta pitalo Predsjednika koji je ipak i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga. Ako mogu povući paralelu, dodao bih ovo. Kada se Amerika spremala napasti Irak s tzv. koalicijom voljnih, tadašnji je ministar vanjskih poslova na sastanku Višegradske grupe praktično najavio i sudjelovanje Hrvatske. No, predsjednik Mesić je nakon toga sazvao sastanak s predsjednikom Sabora, premijerom i nekolicinom ključnih ministara, objasnio zašto je on protiv i nakon vrlo kratke rasprave odlučeno je da Hrvatska neće ići u rat u Iraku. Ovdje nikakvih konzultacija nije bilo, pa je iritiranost Predsjednika potpuno razumljiva. Nažalost, političke stranke očito su upale u premijerovu zamku ’ili ste za Ukrajinu, ili ste za Putina’, pa se sakrivaju iza formalno-pravnih razloga i prihvaćaju usporedbu rata u Ukrajini s tzv. Domovinskim ratom, usporedbu koja ne bi izdržala iole ozbiljniju analizu.
Praktički je već dogovoren sastav novog Veća ministara BiH. Već sklopljenom savezu Dragana Čovića i Milorada Dodika, prišla je i Osmorka – probosanska koalicija. S obzirom da se stalno spekuliše o mešanju Hrvatske i Srbije u unutrašnje stvari BiH, ova široka koalicija na nivou države, a posebno učešće u njoj probosanskih i građanskih partija, možda je i momentum za situaciju u BiH. Da li su nju „pogurali“ moćni međunarodni faktori, Hrvatska i Srbija ili perspektiva skorog kandidatskog statusa za BiH?
Hrvatskoj ovakvo rješenje odgovara, dijelom i Srbiji, ali iza njega je nesumnjivo pritisak evropskih ’igrača’ i perspektiva dobivanja statusa kandidata za članstvo u Evropskoj uniji. Sumnjam, međutim, da će i sporazum o sastavu novog Vijeća ministara BiH i status kandidata za EU moći bitno utjecati na katastrofalno devastirano društvo u susjednoj zemlji. Volio bih da griješim, ali i dalje sam uvjeren da Bosna i Hercegovina što se gradi na formuli ’broja 3’, a ne na formuli građanskog društva nema perspektivu. Da budem do kraja jasan: dok nacionalno ne ustupi mjesto građanskom, značajnijeg napretka neće biti, a postojeće podjele samo će se produbljivati.
Kao poznavaoca globalnih prilika sa velikim profesionalnim iskustvom, htela bih da Vas pitam za mišljenje o promenama koje je doneo i koji bi još mogao doneti rat u Ukrajini na političko-bezbednosnom i ekonomskom planu? Kakvo je Vaše viđenje snage EU liderstva da utiče na te promene?
Lideri EU su se pokazali kao samo prosječni, a ponekada i ispodprosječni činovnici. Nema u njima ni snage, ni volje da ostvare viziju Evrope, ujedinjene Evrope, kao značajnog čimbenika na međunarodnom planu. Liderstvo EU zadovoljava se time da slijedi politiku SAD i – paradoksalno – Velike Britanije koja je Evropi okrenula leđa. Ti ljudi nisu svjesni toga da se stvara novi svjetski poredak, ne onaj i onakav o kakvome sanjaju u Washingtonu, nego multipolarni svijet u kojemu će dominantnu ulogu imati Kina. Kinu se predugo podcjenjivalo, sada je Zapad shvatio da ima posla s gigantom kojemu nije dorastao, čak ni u sprezi s SAD, ali sada je kasno. S time da ne mislim kako će Kina, za razliku od SAD, svoju dominantnu poziciju ostvarivati i osiguravati ratovima i vojnim osvajanjima. Ovo je, ipak, 21. stoljeće. Sve to što govorim vrijedi, naravno, samo za slučaj da rat u Ukrajini ne izmakne kontroli, što je još uvijek realna mogućnost, i da nas sve ne uvede u finale postojanja ljudske vrste.
