TIŠINA. Tišina. Gromka tišina. Tišina je način na koji HDZ zadnjih dana komunicira oko za njih vrlo neugodne optužbe da je Tomislav Karamarko bio sitni doušnik Službe državne bezbjednosti 80-tih godina prošlog stoljeća. Tišina je tolika da su gotovo sve televizije i većina portala "zaobišli" ovu vijest.
Naravno, svatko može tako nešto izvaliti, no kada tako nešto govori bivši visokorangirani časnik UDBA-e, a potom i predsjednik Vlade Republike Hrvatske, Josip Manolić, po mnogome drugi čovjek države početkom 90-tih, onda bi to bila vijest za naslovnice. No, netko se straši. Ili urednici. Ili HDZ. Ili oboje. Uglavnom, vlada oko ove vijesti prilična medijska prpa.
No, kako smo u 2015. godini, "Zaustavite Reuters!" neće baš pomoći, nije uostalom pomagalo ni prije.
Je li Karamarko bio "udbaš"?
Hajdemo odmah u središte stvari – da li je netko bio sitni doušnik Državne bezbjednosti 80-tih godina praktično nikada se sa sigurnošću ne može doznati. Stvar je u tome što su komunisti dobro naučili lekciju što se događa kada kartoteke preuzme neprijatelj – a kako je u Jugoslaviji stalno vladao (opravdan!) strah da se ne ponovi Mađarska 1956. ili Čehoslovačka 1968. sigurnosni sustav je funkcionirao na vrlo jednostavnom principu kodnih imena doušnika. Agent nađe doušnika i dodijeli mu kodno ime. U daljnjim iskazima navodi se samo kodno ime doušnika, ne pravi podaci o njemu. Bez "ključa", a to je posrednik, agent, ne možete sa sigurnošću znati tko je primjerice "drug Garavi". Dakle, istina ovisi o svjedočenju konkretnog posrednika. Kome možemo vjerovati ili ne.
U konačnici stvari znači ovise o vjerovanju. Što znači da je na pitanje da li je Tomislav Karamarko bio suradnik Službe državne bezbjednosti – odgovor morate dati sami, uzevši u obzir koliko Jožu Manolića smatrate relevantnim sugovornikom. Isto tako je za svakoga tko je do 1990. godine navršio 18 godina – može mu netko reći da je bio sitni doušnik. Na vama je da procijenite istinitost toga.
Problem HDZ možda i nije ova optužba (koja se uredno može odbaciti odmjerenom izjavom), već profesionalni put Tomislava Karamarka, gdje se mogu postaviti vrlo zanimljiva pitanja.
Karamarkov problem sa šefovima
Tomislav Karamarko se danas pokušava pozicionirati kao radikalni desničar i antikomunist – pa SDP po ugledu na Tuđmana naziva "crvenim vragovima". Pri tome naravno zaboravlja da HDZ ima više bivših komunista od SDP-a, što su potvrdila i neovisna istraživanja.
A za Karamarka još veći problem, i to osobni, pa se tu teško može opravdati, je da su dva njegova poznata šefa za koje je prilično zdušno radio – upravo Josip Manolić i Stjepan Mesić. Dva čovjeka koja sadašnja hrvatska "desnica" ne želi ni vidjeti ni čuti, unatoč tome što je Manolić također postao disident 1971. Mesić je i robijao za Hrvatsku, a u Australiji je početkom 90-tih pričao kako su Hrvati u Drugom svjetskom ratu pobijedili dva puta.
I zamislite, upravo za tu dvojicu, dakle Manolića i Mesića, ne dakle ne znam Šuška, Hebranga ili Šarinića, radi Tomislav Karamarko. Kako mu se uopće to moglo omaknuti? Antikomunist, desničar – radni ni manje ni više nego kao šef kabineta premijera Josipa Manolića! Sam Karamarko govori o nekim "specijalnim zadacima", no šef ga opovrgava. Manolić kaže prije par mjeseci za Novi list: "Karamarko kao šef mojeg kabineta nije imao nikakve specijalne zadatke. Bio je zatrpan papirima kao što sam bio i ja sam.
Da je on tada radio bilo što posebno, što bi odudaralo od posla uobičajenog za šefa nečijeg kabineta, ja bih to sigurno upamtio." Nakon što je formirana Vlada nacionalnog jedinstva u srpnju 1991., Karamarko ostaje šef kabineta novom predsjedniku Vlade – Franji Greguriću. Uskoro prelazi na dužnost šefa kabineta tadašnjeg predsjednika Sabora Stjepana Mesića.
Tomislav Karamarko se tih burnih godina dugo zadržavao na jednom mjestu – godine 1993. imenovan je načelnikom Policijske uprave zagrebačke. Zanimljivo je spomenuti kako je Karamarku u Registru branitelja upisan 1.131 dan proveden u borbenom sektoru MUP-a. Njegov ratni tijek nije objavljen.
Koliko je s ovakvom biografijom s tih 1.131 dan bio na prvoj liniji, prosudite sami…
Drugi susret sa Mesićem
Možemo naravno reći da je ovdje suradnja s Manolićem i Mesićem produkt vremena, radili su svi za Hrvatsku i njenu neovisnost, no postoji još jedna vrlo čudna i za današnje prilike veza vrlo upitne moralnosti za Tomislava Karamarka. Dakle, 2000. godine Tomislav Karamarko bio je voditelj izbornog stožera tadašnjeg predsjedničkog kandidata Stjepana Mesića!
Karamarko je svojim logističkim znanjima sigurno pomogao pobjedi Stipe Mesića – no Stipe Mesić je cijelu svoju kampanju vodio kao "anti-Tuđman". Postavlja se pitanje dosljednosti Tomislava Karamarka, koji se danas kune u Tuđmana, a onda mu je bilo normalno da mu šef izgovara degutantne viceve o Tuđmanu, kao što je onaj da je sličnost između Miloševića i Tuđmana da niti jedan ni drugi ne mogu iz zemlje (prvi je nedavno umro, drugi je u međunarodnoj izolaciji).
Dakle, od svih kandidata – Karamarko šef kampanje vic-maheru Mesiću! A Mesić se nije puno promijenio ovih 15-tak godina.
Šef tajnih službi – suglasnošću SDP-a
Stjepan Mesić dobro se odužio svom (uspješnom) šefu kampanje. Nakon izborne pobjede Mesić je Tomislava Karamarka u veljači 2000. imenovao istovremeno savjetnikom za nacionalnu sigurnost i šefom Ureda za nacionalnu sigurnost (ta "dvojna" imenovanja bila su običaj iz Tuđmanovog doba).
Na prvo, savjetničkoj funkciji se nije dugo zadržao – s nje je razriješen nakon tri mjeseca, 22. svibnja iste godine. Tada se potpuno posvećuje poslu u UNS-u, središnjoj obavještajnoj službi tadašnje Račanove Vlade.
Podsjetimo se, godine 2000. je na snazi još uvijek stari ustroj hrvatskih obavještajnih službi, kojima je na čelu UNS - Ured za nacionalnu sigurnost (ostaje za povijest da li se kratica slučajno ili namjerno poklapa s "Ustaška nadzorna služba"). Na čelo tih službi, Stjepan Mesić imenuje – Tomislava Karamarka. Ali ne sam!
Oko Karamarkovog imenovanja suglasili su se šefovi SDP-a! Bez "crvenih" karijera Tomislava Karamarka sigurno ne bi tako blistala. Dana 22. veljače 2000. Slobodna Dalmacija donosi intervju s novim hrvatskim predsjednikom, Stjepanom Mesićem, koji se radi Karamarka posvađao s HSLS-om (Budiša je smatrao da mjesto šefa UNS-a pripada HSLS-ovom kadru).
Mesić govori: "Nitko ne može zabraniti Draženu Budiši da izađe u javnost sa svojim komentarom. To je njegovo demokratsko pravo, ali ja sam o imenovanju Tomislava Karamarka za šefa UNS-a razgovarao i s predsjednikom Hrvatskoga državnog sabora i s premijerom. Već sam ranije govorio da se zalažem za suradnju i želio bih uvesti novu praksu da se i pismeno izvijeste Sabor i Vlada oko nekog imenovanja, da stvarno komuniciramo i da širi krug ljudi izloži svoje mišljenje. No, nakon što je Ivan Jarnjak razriješen s funkcije šefa UNS-a, to je mjesto bilo prazno. Ne smije se dopustiti da jedna takva služba invalidno djeluje, pa sam na temelju dogovora s čelnim ljudima Sabora i Vlade išao na ovo rješenje." Podsjetimo se - šef Vlade tada je predsjednik SDP-a Ivica Račan, šef Sabora je Zlatko Tomčić (HSS).
Dakle, Tomislav Karamarko, koji danas proziva ponovno "crvene vragove", moć i utjecaj dobio je upravo radi "crvenih vragova" (SDP) i jednog tadašnjeg "zelenog vraga" (HSS), a "žuti vragovi" (HSLS) ga jedini nisu željeli vidjeti tamo!
Tomislav Karamarko ostaje na tom položaju, šefa UNS-a do reforme tajnih službi 2002. godine. Tadašnjom reformom ovlasti nad obavještajnom zajednicom prelaze na Vladu, a on čini se više nije imao jakog zaštitnika – Stjepana Mesića. Negdje su se razišli. Karamarko je imao svoje prijedloge reformi tajnih službi, ali stvari su krenule drugim smjerom i za njega nije bilo mjesta.
Karamarko o Udbašima
Nakon što mu je prestao mandat 2002. godine, Tomislav Karamarko daje zanimljiv intervju Slobodnoj Dalmaciji 29.4.2002., gdje spominje i djelatnike bivših tajnih službi. Zanimljivo je da su njegovi tadašnji stavovi i više nego pomirljivi.
Na novinarsko pitanje "Kakva je zapravo uloga kadrova iz Udbe, odnosno KOS-a? Jesu li svi oni prema državi uopće bili dobronamjerni?"
Karamarko odgovara: "Nama je bio značajan svaki čovjek koji je htio raditi za Hrvatsku u vrijeme njezina osamostaljivanja. Jer, bilo je različitih pobuda. Mnogi su vidjeli da je došlo vrijeme kad moraju pomoći domovini, neki su bili pragmatici jer nisu imali gdje, poneki su opet bili zlonamjerni, ali nisu mogli doći do izražaja, jer je tijek događaja bio prejak u pravcu stvaranja neovisne države. Ipak, u toj naslijeđenoj profesionalnoj strukturi bio je zamjetan sindrom političke policije. Do pravih kadrova doći ćemo tek uz uvjet da službe zaštitimo od politike."
Vrlo pomirljivo rekli bismo! Sasvim, sasvim različito od današnje retorike!
Karamarko u strahu od nezgodnih pitanja
Predsjednik HDZ-a definitivno je uspješan operativac – da nije, ne bi ga vječni politički likovi poput Manolića i Mesića držali uz sebe. No, Tomislav Karamarko u svojoj političkoj i profesionalnoj povijesti nije nikako bio dosljedan desničar, Tuđmanovac i antikomunist. Bio je – oportunist.
Početak rata (ono: "Gdje si bio '91?") dočekao je Karamarko u uredu, na mjestu koje jest bilo iznimno važno, ali istini za volju, najveća opasnost mu je bila da mu klamerica padne na nogu ili da uđe u boj s poludjelim fotokopirnim strojem.
Bio je u MUP-u kasnijim fazama rata – ali na mjestu načelnika Policijske uprave zagrebačke, što je puno više administrativni, a ne operativni položaj (makar se vodi kao borbeni sektor). Nakon promjena 2000. ima veliku podršku Mesića, ali i Račana – i bez te dvojice nikada ne bi došao na mjesto šefa svih tajnih službi.
Najveća tajna Tomislava Karamarka u biti nije to da li je možda ili ne bio sitni doušnik – već da je na mjesto najvećeg utjecaja, mjesto šefa UNS-a (naredne obavještajne agencije nisu imale takav utjecaj ni značaj) došao temeljem odluke dva čovjeka – Stjepana Mesića i Ivice Račana. Dakle, upravo onih "crvenih" i "petokraka" protiv kojih sada lupa na povremenim javnim nastupima.
Pomalo na kraju dolazimo i do zaključka zašto Tomislav Karamarko izbjegava javne nastupe – mogla bi se pojaviti nezgodna pitanja. Cijelu kampanju gradi na politici, političkim podjelama, borbi protiv nekih imaginarnih komunista – a tu, upravo na toj političkoj priči i njemu samome bi se mogla postaviti brojna nezgodna pitanja.
Inzistiranje na politici i čisto političkim pitanjima umjesto na ekonomiji (gdje bi i bolje pripremljen srednjoškolac mogao u verbalnom duelu "torpedirati pola Milanovićevih ministara koji su zadnji puta nešto stvarno u realnom sektoru radili na školskoj praksi) – ispuhalo se. Ispuhali su se i prosvjedi malog dijela branitelja, ma koliko Karamarko na početku mislio na njih.
A pomalo, ispuhuje se i prednost koju na anketama ima HDZ. I to nije neobično – čovjek poput Tomislava Karamarka jednostavno ne može i ne zna odgovoriti na bitna pitanja Hrvatske danas. A ona su ekonomska. Štoviše, gdje je sve bilo politički – bolje bi mu bilo da o politici šuti, je ima ona narodna: "S kim si – takav si!"
I tako, neovisno o izjavi Jože Manolića, za koju ionako nitko ne može potvrditi istinitost – počet će se topiti i politička karijera Tomislava Karamarka. Daleko je on od onoga za što se izdaje, a glasna retorika samo je pokrivač za politički prilično šuplju priču koja bi mogla na kraju HDZ stajati i izborne pobjede.
index
Naravno, svatko može tako nešto izvaliti, no kada tako nešto govori bivši visokorangirani časnik UDBA-e, a potom i predsjednik Vlade Republike Hrvatske, Josip Manolić, po mnogome drugi čovjek države početkom 90-tih, onda bi to bila vijest za naslovnice. No, netko se straši. Ili urednici. Ili HDZ. Ili oboje. Uglavnom, vlada oko ove vijesti prilična medijska prpa.
No, kako smo u 2015. godini, "Zaustavite Reuters!" neće baš pomoći, nije uostalom pomagalo ni prije.
Je li Karamarko bio "udbaš"?
Hajdemo odmah u središte stvari – da li je netko bio sitni doušnik Državne bezbjednosti 80-tih godina praktično nikada se sa sigurnošću ne može doznati. Stvar je u tome što su komunisti dobro naučili lekciju što se događa kada kartoteke preuzme neprijatelj – a kako je u Jugoslaviji stalno vladao (opravdan!) strah da se ne ponovi Mađarska 1956. ili Čehoslovačka 1968. sigurnosni sustav je funkcionirao na vrlo jednostavnom principu kodnih imena doušnika. Agent nađe doušnika i dodijeli mu kodno ime. U daljnjim iskazima navodi se samo kodno ime doušnika, ne pravi podaci o njemu. Bez "ključa", a to je posrednik, agent, ne možete sa sigurnošću znati tko je primjerice "drug Garavi". Dakle, istina ovisi o svjedočenju konkretnog posrednika. Kome možemo vjerovati ili ne.
U konačnici stvari znači ovise o vjerovanju. Što znači da je na pitanje da li je Tomislav Karamarko bio suradnik Službe državne bezbjednosti – odgovor morate dati sami, uzevši u obzir koliko Jožu Manolića smatrate relevantnim sugovornikom. Isto tako je za svakoga tko je do 1990. godine navršio 18 godina – može mu netko reći da je bio sitni doušnik. Na vama je da procijenite istinitost toga.
Problem HDZ možda i nije ova optužba (koja se uredno može odbaciti odmjerenom izjavom), već profesionalni put Tomislava Karamarka, gdje se mogu postaviti vrlo zanimljiva pitanja.
Karamarkov problem sa šefovima
Tomislav Karamarko se danas pokušava pozicionirati kao radikalni desničar i antikomunist – pa SDP po ugledu na Tuđmana naziva "crvenim vragovima". Pri tome naravno zaboravlja da HDZ ima više bivših komunista od SDP-a, što su potvrdila i neovisna istraživanja.
A za Karamarka još veći problem, i to osobni, pa se tu teško može opravdati, je da su dva njegova poznata šefa za koje je prilično zdušno radio – upravo Josip Manolić i Stjepan Mesić. Dva čovjeka koja sadašnja hrvatska "desnica" ne želi ni vidjeti ni čuti, unatoč tome što je Manolić također postao disident 1971. Mesić je i robijao za Hrvatsku, a u Australiji je početkom 90-tih pričao kako su Hrvati u Drugom svjetskom ratu pobijedili dva puta.
I zamislite, upravo za tu dvojicu, dakle Manolića i Mesića, ne dakle ne znam Šuška, Hebranga ili Šarinića, radi Tomislav Karamarko. Kako mu se uopće to moglo omaknuti? Antikomunist, desničar – radni ni manje ni više nego kao šef kabineta premijera Josipa Manolića! Sam Karamarko govori o nekim "specijalnim zadacima", no šef ga opovrgava. Manolić kaže prije par mjeseci za Novi list: "Karamarko kao šef mojeg kabineta nije imao nikakve specijalne zadatke. Bio je zatrpan papirima kao što sam bio i ja sam.
Da je on tada radio bilo što posebno, što bi odudaralo od posla uobičajenog za šefa nečijeg kabineta, ja bih to sigurno upamtio." Nakon što je formirana Vlada nacionalnog jedinstva u srpnju 1991., Karamarko ostaje šef kabineta novom predsjedniku Vlade – Franji Greguriću. Uskoro prelazi na dužnost šefa kabineta tadašnjeg predsjednika Sabora Stjepana Mesića.
Tomislav Karamarko se tih burnih godina dugo zadržavao na jednom mjestu – godine 1993. imenovan je načelnikom Policijske uprave zagrebačke. Zanimljivo je spomenuti kako je Karamarku u Registru branitelja upisan 1.131 dan proveden u borbenom sektoru MUP-a. Njegov ratni tijek nije objavljen.
Koliko je s ovakvom biografijom s tih 1.131 dan bio na prvoj liniji, prosudite sami…
Drugi susret sa Mesićem
Možemo naravno reći da je ovdje suradnja s Manolićem i Mesićem produkt vremena, radili su svi za Hrvatsku i njenu neovisnost, no postoji još jedna vrlo čudna i za današnje prilike veza vrlo upitne moralnosti za Tomislava Karamarka. Dakle, 2000. godine Tomislav Karamarko bio je voditelj izbornog stožera tadašnjeg predsjedničkog kandidata Stjepana Mesića!
Karamarko je svojim logističkim znanjima sigurno pomogao pobjedi Stipe Mesića – no Stipe Mesić je cijelu svoju kampanju vodio kao "anti-Tuđman". Postavlja se pitanje dosljednosti Tomislava Karamarka, koji se danas kune u Tuđmana, a onda mu je bilo normalno da mu šef izgovara degutantne viceve o Tuđmanu, kao što je onaj da je sličnost između Miloševića i Tuđmana da niti jedan ni drugi ne mogu iz zemlje (prvi je nedavno umro, drugi je u međunarodnoj izolaciji).
Dakle, od svih kandidata – Karamarko šef kampanje vic-maheru Mesiću! A Mesić se nije puno promijenio ovih 15-tak godina.
Šef tajnih službi – suglasnošću SDP-a
Stjepan Mesić dobro se odužio svom (uspješnom) šefu kampanje. Nakon izborne pobjede Mesić je Tomislava Karamarka u veljači 2000. imenovao istovremeno savjetnikom za nacionalnu sigurnost i šefom Ureda za nacionalnu sigurnost (ta "dvojna" imenovanja bila su običaj iz Tuđmanovog doba).
Na prvo, savjetničkoj funkciji se nije dugo zadržao – s nje je razriješen nakon tri mjeseca, 22. svibnja iste godine. Tada se potpuno posvećuje poslu u UNS-u, središnjoj obavještajnoj službi tadašnje Račanove Vlade.
Podsjetimo se, godine 2000. je na snazi još uvijek stari ustroj hrvatskih obavještajnih službi, kojima je na čelu UNS - Ured za nacionalnu sigurnost (ostaje za povijest da li se kratica slučajno ili namjerno poklapa s "Ustaška nadzorna služba"). Na čelo tih službi, Stjepan Mesić imenuje – Tomislava Karamarka. Ali ne sam!
Oko Karamarkovog imenovanja suglasili su se šefovi SDP-a! Bez "crvenih" karijera Tomislava Karamarka sigurno ne bi tako blistala. Dana 22. veljače 2000. Slobodna Dalmacija donosi intervju s novim hrvatskim predsjednikom, Stjepanom Mesićem, koji se radi Karamarka posvađao s HSLS-om (Budiša je smatrao da mjesto šefa UNS-a pripada HSLS-ovom kadru).
Mesić govori: "Nitko ne može zabraniti Draženu Budiši da izađe u javnost sa svojim komentarom. To je njegovo demokratsko pravo, ali ja sam o imenovanju Tomislava Karamarka za šefa UNS-a razgovarao i s predsjednikom Hrvatskoga državnog sabora i s premijerom. Već sam ranije govorio da se zalažem za suradnju i želio bih uvesti novu praksu da se i pismeno izvijeste Sabor i Vlada oko nekog imenovanja, da stvarno komuniciramo i da širi krug ljudi izloži svoje mišljenje. No, nakon što je Ivan Jarnjak razriješen s funkcije šefa UNS-a, to je mjesto bilo prazno. Ne smije se dopustiti da jedna takva služba invalidno djeluje, pa sam na temelju dogovora s čelnim ljudima Sabora i Vlade išao na ovo rješenje." Podsjetimo se - šef Vlade tada je predsjednik SDP-a Ivica Račan, šef Sabora je Zlatko Tomčić (HSS).
Dakle, Tomislav Karamarko, koji danas proziva ponovno "crvene vragove", moć i utjecaj dobio je upravo radi "crvenih vragova" (SDP) i jednog tadašnjeg "zelenog vraga" (HSS), a "žuti vragovi" (HSLS) ga jedini nisu željeli vidjeti tamo!
Tomislav Karamarko ostaje na tom položaju, šefa UNS-a do reforme tajnih službi 2002. godine. Tadašnjom reformom ovlasti nad obavještajnom zajednicom prelaze na Vladu, a on čini se više nije imao jakog zaštitnika – Stjepana Mesića. Negdje su se razišli. Karamarko je imao svoje prijedloge reformi tajnih službi, ali stvari su krenule drugim smjerom i za njega nije bilo mjesta.
Karamarko o Udbašima
Nakon što mu je prestao mandat 2002. godine, Tomislav Karamarko daje zanimljiv intervju Slobodnoj Dalmaciji 29.4.2002., gdje spominje i djelatnike bivših tajnih službi. Zanimljivo je da su njegovi tadašnji stavovi i više nego pomirljivi.
Na novinarsko pitanje "Kakva je zapravo uloga kadrova iz Udbe, odnosno KOS-a? Jesu li svi oni prema državi uopće bili dobronamjerni?"
Karamarko odgovara: "Nama je bio značajan svaki čovjek koji je htio raditi za Hrvatsku u vrijeme njezina osamostaljivanja. Jer, bilo je različitih pobuda. Mnogi su vidjeli da je došlo vrijeme kad moraju pomoći domovini, neki su bili pragmatici jer nisu imali gdje, poneki su opet bili zlonamjerni, ali nisu mogli doći do izražaja, jer je tijek događaja bio prejak u pravcu stvaranja neovisne države. Ipak, u toj naslijeđenoj profesionalnoj strukturi bio je zamjetan sindrom političke policije. Do pravih kadrova doći ćemo tek uz uvjet da službe zaštitimo od politike."
Vrlo pomirljivo rekli bismo! Sasvim, sasvim različito od današnje retorike!
Karamarko u strahu od nezgodnih pitanja
Predsjednik HDZ-a definitivno je uspješan operativac – da nije, ne bi ga vječni politički likovi poput Manolića i Mesića držali uz sebe. No, Tomislav Karamarko u svojoj političkoj i profesionalnoj povijesti nije nikako bio dosljedan desničar, Tuđmanovac i antikomunist. Bio je – oportunist.
Početak rata (ono: "Gdje si bio '91?") dočekao je Karamarko u uredu, na mjestu koje jest bilo iznimno važno, ali istini za volju, najveća opasnost mu je bila da mu klamerica padne na nogu ili da uđe u boj s poludjelim fotokopirnim strojem.
Bio je u MUP-u kasnijim fazama rata – ali na mjestu načelnika Policijske uprave zagrebačke, što je puno više administrativni, a ne operativni položaj (makar se vodi kao borbeni sektor). Nakon promjena 2000. ima veliku podršku Mesića, ali i Račana – i bez te dvojice nikada ne bi došao na mjesto šefa svih tajnih službi.
Najveća tajna Tomislava Karamarka u biti nije to da li je možda ili ne bio sitni doušnik – već da je na mjesto najvećeg utjecaja, mjesto šefa UNS-a (naredne obavještajne agencije nisu imale takav utjecaj ni značaj) došao temeljem odluke dva čovjeka – Stjepana Mesića i Ivice Račana. Dakle, upravo onih "crvenih" i "petokraka" protiv kojih sada lupa na povremenim javnim nastupima.
Pomalo na kraju dolazimo i do zaključka zašto Tomislav Karamarko izbjegava javne nastupe – mogla bi se pojaviti nezgodna pitanja. Cijelu kampanju gradi na politici, političkim podjelama, borbi protiv nekih imaginarnih komunista – a tu, upravo na toj političkoj priči i njemu samome bi se mogla postaviti brojna nezgodna pitanja.
Inzistiranje na politici i čisto političkim pitanjima umjesto na ekonomiji (gdje bi i bolje pripremljen srednjoškolac mogao u verbalnom duelu "torpedirati pola Milanovićevih ministara koji su zadnji puta nešto stvarno u realnom sektoru radili na školskoj praksi) – ispuhalo se. Ispuhali su se i prosvjedi malog dijela branitelja, ma koliko Karamarko na početku mislio na njih.
A pomalo, ispuhuje se i prednost koju na anketama ima HDZ. I to nije neobično – čovjek poput Tomislava Karamarka jednostavno ne može i ne zna odgovoriti na bitna pitanja Hrvatske danas. A ona su ekonomska. Štoviše, gdje je sve bilo politički – bolje bi mu bilo da o politici šuti, je ima ona narodna: "S kim si – takav si!"
I tako, neovisno o izjavi Jože Manolića, za koju ionako nitko ne može potvrditi istinitost – počet će se topiti i politička karijera Tomislava Karamarka. Daleko je on od onoga za što se izdaje, a glasna retorika samo je pokrivač za politički prilično šuplju priču koja bi mogla na kraju HDZ stajati i izborne pobjede.
index
