Foto: Index

„U tunelu, usred mraka, sija zvijezda petokraka.“


Revolucionarna

AKO PRIMATE plaću od poreznih obveznika, onda je prva i osnova dužnost obavljati posao za koji vas porezni obveznici plaćaju. Koji god da to jest – paziti na zelene površine kao komunalni redar, predavati studentima kao nastavnik ili biti saborski zastupnik.

A jedan saborski zastupnik, neformalno i šef oporbe, taj svoj posao ne radi. Ne pojavljuje se u Saboru. Ne sudjeluje u raspravama. Ne ukazuje na loše propise (što barem nije teško obzirom što sve dolazi u Sabor). Ne daje prijedloge boljih rješenja. Općenito – ne radi svoj posao. Možda ste čuli za njega – usput je i predsjednik Hrvatske demokratske zajednice. Tomislav Karamarko.

Čovjek se bavi strankom. Organizacijom stranke. Pobjedom na izborima. Uglavnom stranačkim temama.

Što se događa u Saboru – šef oporbe nema pojma

Karamarko o glavnoj temi u Saboru prošli tjedan – pitanju dječjeg dodatka za teške invalide koji napune 27 godina nije imao pojma. Dakle, imamo u Saboru tešku, za vlast nezgodnu temu koja je iznimno i važna pa i politički zanimljiva:

1. Prijedlog nezavisnog zastupnika Mladena Novaka kako riješiti očiglednu neravnopravnost među invalidima – neki s 27 godina gube pravo na 831,50 kuna dječjeg doplatka, neki ne.
2. Glasovanje u kojemu dolazi do razilaženja unutar vladajuće Koalicije (za svaku oporbenu stranku jako važno!), dakle politički vrlo zanimljiva situacija za oporbu.
3. Totalno čudno tumačenje Peđe Grbina koje zaustavlja ovaj zakonski prijedlog, vrlo važan za jednu iznimno osjetljivu socijalnu skupinu.

Sve su to stvari u kojima političar iz oporbe može i treba reagirati i to iz dva razloga: prvo jer u Saboru se blokadom prijedloga Mladena Novaka dogodila teška nepravda, a drugo, sam događaj se može za oporbu jako dobro politički iskoristiti.

Naravno, Tomislav Karamarko (kao ni većina HDZ-ovaca) nisu tog dana bili u Saboru. Kada ga prije par dana novinar HTV-a pita stav HDZ-a o nepravdi kojoj su izložene osobe s invaliditetom – Tomislav Karamarko nema pojma. Priča o sjednici predsjedništva, izborima, invalidi nisu tema…

Dakle, ono što je njegov posao – korektiv vlasti (a valjda ćemo se složiti, ovoj vlasti definitivno treba dobar korektiv u obliku dobre oporbe) – on nema pojma. Ne zanima ga. Ne zanima ga što se događa u Saboru, ne zanima ga što trebaju oni najteži invalidi u Hrvatskoj – jer zanima ga samo i isključivo stranačka pobjeda. Vlast. Moć. Utjecaj.

Zašto Karamarko želi na vlast?

Postavlja se legitimno pitanje – zašto onda Tomislav Karamarko želi na vlast? Zašto želi postati premijer? Da bi pomogao Hrvatima? Da bi izvukao Hrvatsku iz krize?

Ili da bi vladao. Da bi imao moć. Da bi imao utjecaj. Da bi imao ono što njemu i ekipi koju je okupio oko sebe očigledno fali – biti faktor. Čimbenik. Onaj koji vlada i odlučuje o ljudskim sudbinama.

Jer, da Tomislav Karamarko želi vlast zato da bi nama bilo bolje pa i da bi se riješila ova sramota gdje se nekima s najtežim invaliditetom uzima 831,50 kuna – onda bi sjedio na svom radnom mjestu u Saboru. I radio posao za koji je plaćen. S razlogom oprao nadležno ministarstvo, ministricu i Vladu.

Nije da je taj posao, posao saborskog zastupnika oporbe, beskoristan – pa upravo je HDZ-ov zastupnik Goran Marić proučavajući izvješća Državne revizije povezao korištenje službenih kartica u Ministarstvu kulture i činjenicu da na karticu imaju pravo samo najviši dužnosnici – i ministrica Andrea Zlatar je morala otići. Čovjek je našao nepravilnost, reagirao, odradio posao i za opće dobro i za svoju stranku.

Zato i postoji oporba u Saboru – da proučava, analizira i ispravlja vladajuće. Bilo bi čak dobro da imamo i „vladu u sjeni“ kao što je uobičajeno u nekim državama – pa da svaki vladin ministar ima svog pandana iz oporbe koji bi nadzirao njegov rad.

No, kako smo rekli – Karamarka to ne zanima. Sabor i radno mjesto u Saboru i aktivni rad za koji je plaćen, nisu mu zanimljivi.

Posao na kojem se uopće ne morate pojaviti

Saborski zastupnik je posao na kojemu se uopće ne morate pojaviti. Dio je to stare tradicije po kojoj i bojkot zasjedanja može predstavljati politički stav. No, kako trenutno nemamo nekog (barem javnog) bojkota u Saboru – zastupnici bi svoj posao trebali raditi. Da li će to stvarno raditi – do njihove je savjesti.

E, sada – postavlja se pitanje na koje treba odgovoriti svatko od vas osobno: da li želite za praktično najvišu ulogu u državi uzeti čovjeka koji ne dolazi na radno mjesto i ne radi posao za koji je plaćen? Jer, budimo pošteni, s ovakvim načinom rada i dolaska na radno mjesto kako u Saboru primjenjuje Karamarko u privatnoj firmi bi vas se riješili do kraja tjedna, a čak i u državnoj službi ne bi dočekali kraj mjeseca. Slijedom zakonskih odredbi bi dobili rješenje da više niste potrebni.

No, kod saborskog zastupnika takva obveza ne postoji. Postoji međutim nešto što se zove etika i savjest. A Tomislav Karamarko svojim nedolascima u Sabor upravo potvrđuje nemanje istih. Upravo potvrđuje da ga za građane koji sve to plaćaju – nije briga. Jer, on se bavi kampanjom i organizacijom stranke. Što je legitimno – ali zašto onda prima plaću saborskog zastupnika?

Zašto ne da ostavku u Saboru, postane stranački profesionalac i prima plaću od HDZ-a, kada već radi gotovo isključivo za stranku?

Rad u fušu za radnog vremena

Karamarko jednostavno – radi u fušu. Za radnog vremena bavi se sasvim drugim poslom od čitanja propisa i ispravljanja gluposti koje vladajući prečesto pošalju u Sabor. I prima plaću poreznih obveznika za to. Da gotovo uopće ne dolazi na svoj posao. Privilegija koju ima jako malo ljudi i privilegija koja jako puno govori o njemu i njegovom karakteru. A njegov karakter, obzirom na mjesto za koje se planira kandidirati, sigurno nije njegova osobna stvar.

Koliko god vladajući bili nesposobni i nespretni, koliko god Zoran Milanović potencijalno bio bolji stand-up komičar nego premijer (evo ženi koja se žalila na politička zapošljavanja u školstvu preporučio je bavljenje politikom – pa to je u razini Seinfelda!) – ovo što Karamarko pokazuje je potpuno nepoštivanje nas poreznih obveznika i potpuno nepoštivanje barem etičkih ako već nema pravne norme da bude na radnom mjestu.

Usput, Karamarko želi saborsku većinu, čak i dvotrećinsku, kako bi upravljao Hrvatskom. Kako bi mogao mijenjati i Ustav. Kako ga se praktično ne bi moglo nadzirati. Čemu mu takva moć treba? Čemu žudnja za tolikim apsolutnim utjecajem? Što to iza debelih stranačkih zidova priprema?

Kakav bi Karamarko bio premijer?

Ako Karamarko voli toliko raditi izvan Sabora, izvan svjetala pozornice, izvan pitanja novinara i izvan gužve demokratskog postupka – kakav bi to premijer bio? Onaj koji uvažava demokratske institucije, ili onaj koji upravlja paralelnim sustavom, preko stranke i svakakvih službi, daleko od očiju javnosti? Kako bi postupao prema neistomišljenicima? Onima koji imaju drugačije stavove? Novinarima?

Njegov rad i karakter na javnom mjestu – u Saboru, baš i nismo uspjeli vidjeti.

I zato je za zamisliti se što Karamarko kao potencijalni premijer nudi, osim stalnog spominjanja Tuđmana, Tita i borbi protiv petokraka (samo ne znamo da li i petokrake koje je dugo nosio Franjo Tuđman ili se čovjek bori i ne znam, protiv petokraka na boci Heinekena).

Karamarko je, da zaključimo profesionalni političar. Koji radi iz pozadine. I to tako da usput radi stranački posao na račun poreznih obveznika. Bori se za sebe i stranku, ne za hrvatske građane, što bi mu bio posao u Saboru. Da li bi bilo drugačije da postane premijer? Da bi mislio na one koji jedva preživljavaju i čekaju tih 831,50 kuna dječjeg dodatka. Da bi mislio na nezaposlene? Da bi mislio na one na minimalcu? Ili bi iz pozadine i dalje radio na „jačanju stranke“ i dobivanju još jednih izbora.

Trenutno Karamarka plaćamo 16-18.000 kuna da na svom poslu ne radi ništa. Kao premijer, imao bi negdje 21.000 kuna. Što mislite, čime bi se onda bavio i da li bi se na neki način, bavio i vama?

Slika:

Javno dostupni podaci o prisustvu na poslu saborskih zastupnika, mogu se naći na stranicama: http://www.sabor.hr/prisutnost-zastupnika-u-saboru