Život, kakvim ga je u intervjuima pričao Tomislav Sabljak, živjeli su veliki lažljivci, opsjenari ili ljudi do kraja predani književnosti. On je očito bio od treće vrste. Kada je drugog dana 2026. minuo svijetom, za njim je pošla nečuvena raskoš sjećanja, umrli su Thomas Stearns Eliot, Stephen Spender i Wystan Hugh Auden, umro je Danilo Kiš, a onda i cjelokupna, vrlo pažljivo upamćena, dokumentirana i u zasebne kataloge, po godinama i događajima, razvrstana hrvatska književnost druge polovine dvadesetog stoljeća, a s njom i grad Zagreb, od nekoliko posljednjih godina pred Drugi svjetski rat, pa do najnovijih dana. To što je ovaj čovjek pamtio, u čemu je živio i sudjelovao, uglavnom tiho i diskretno, negdje iz pozadine, iz drugoga i trećeg reda, nije doživio nitko drugi, i njegovom smrću umrlo je više toga nego spaljivanjem jedne solidne biblioteke u Sarajevu, Damasku, Caracasu.
Ali što je ustvari bio Tomislav Sabljak, kojim se poslom prvenstveno bavio? Što je bio, kako se to danas kaže, njegov core business. Pomalo bio je pjesnik: prvu pjesničku knjigu tiskao je prije okruglih sedamdeset godina. Književni povjesničar: pisac iz kancelarije s masivnim pisaćim stolom i uglednim, premda ne i najvišim zvanjem, među akademicima ali ne i akademik. Povremeni prozni pisac, kampanjac. Prevoditelj velikog, uglavnom modernog pjesništva s engleskog, ali i u tome sustavno nesustavan i uvijek spreman drugima dati prednost. Kroničar svoga vremena, ustvari mnogih svojih vremena, to je bio u stankama između svih drugih poslova. U dužem razdoblju: samostalni leksikograf, filolog i proučavatelj brzoprolaznih uličnih jezika, šatrovačkog govora i hrvatskog žargona. Njegovom šatrom iz 1981. danas više ne govori nitko. Mogao je napisati veličanstvenu tabloidnu povijest književnoga života u Hrvatskoj i Jugoslaviji, ali to nije učinio premda je imao finog dara za trač, anegdotu, vic. Volio je, međutim, književnost, i poštovao je ljude, i to preko mjere koju određuje etika kavanskog stola.
Nemoguće je reći što je, zapravo, bio Tomislav Sabljak. I koji bi to bio prvi među svim drugim i sporednim njegovim poslovima. Vjerojatno bi najtačnije bilo reći da je prije svega drugog bio ljubitelj književnosti i njezin najodaniji posvećenik. Zamonašen u književni tekst. Sve je drugo u njegovom slučaju bilo sporedno, premda je sve to drugo radio na najbolji mogući način i po mjeri vlastitoga dara, koji nipošto nije bio malen. U svemu drugom što je radio, bio je Sabljak među najboljim, najvažnijim i najpouzdanijim u svojoj generaciji, ali ga je od njih razlikovalo upravo to što je on imao i nešto veće i važnije od toga: svoje fanovsko zaljubljeništvo, svoje jalovo aplaudersko posvećeništvo, svoje monaštvo u tekstu. Ne, ne može se to u zapadnom ključu i na hrvatskiji način reći, jer monaštvo u tekstu mnogo je snažnije i preciznije nego redovništvo u tekstu! Sabljak je volio književnost, a drugi su, oni oko njega, voljeli sebe u književnosti. To je pogolema razlika. I to je ujedno razlog što on nikada nije mogao formalno postati ono što je u svojoj biti bio. Sabljak nije mogao biti akademik, nego je u instituciji za koju je radio zavazda morao biti samo suradnik, neka vrsta trajno pomoćnog osoblja, šef sale i nadkonobar, jer je, za razliku od njih drugih, on književnosti bio podređen, a ne nadređen.
Hrvatska je kultura beznačajnih i lakosagorijevajućih književnih nagrada. Oduvijek je tako. Recimo, Demetrova nagrada, kojom su se hrvatski dramski pisci častili od osnivanja Društva hrvatskih književnika, pa sve do sloma NDH: jedne godine dodijelili su je Augustu Cesarcu, da bi već sljedeće dobitnika strijeljali. Žiri se u jednoj jedinoj književnoj sezoni prekvalificirao u streljački vod! Sa stanovišta vječnosti i vjerodostojnosti teksta, više je vrijedio taj metak, nego Demetrova nagrada. A nakon toga, naročito nakon 1990, književne će nagrade dobivati odani, pristojni i ljubazni, te će svaka prirodno propadati brže nego Demetrova, nakon što je strijeljala Cesarca. Književnost naprosto ne može izdržati toliku količinu laži i netalenta. Hrvatska je književnost previše malena, oskudna i uplašena, hrvatska je književnost naprosto previše sirota da bi mogla podnijeti to da konstantno i ostentativno radi svoje odanosti i ljubaznosti nagrađivani budu slabiji i slabije. To i jest razlog što u hrvatskoj književnosti nije mogla postojati Ninova nagrada za roman godine, a da o nekom malom lokalnom Bookeru, ili nekoj Vilenici, i ne snivamo.
Tomislav Sabljak je, kao zakleti amerikanofil, monden dečko, bilo mu je tek trideset, 1964. pokrenuo novinsku kratku priču i ustanovio književnu nagradu u jednim zagrebačkim novinama. Bilo je to u romantično doba Williama Sydneyja Portera, zvanog O. Henry, i Samuela Langhornea Clemensa, zvanog Mark Twain, nad čijim se časnim sjenima rađala velika američka tradicija kratke priče, objavljivane po novinama. Sabljak je pokušao tu tradiciju presaditi u Zagreb, i u književnu sredinu koja se nije ponosila velikim pripovjedačima, bez kakvih kratke priče ne može biti, ali on je računao na to da to njegovo bude neka malo šira platforma, preko koje će, možda, u Zagreb iz Bosne ili iz Srbije stići neki dobar pelcer, neki dobar cijep. Tako je on nagovorio drugove svoje Kiša i Kovača da šalju priče na natječaj, pa su ih oni i slali, premda nagrade nisu ubirali. (Bit će da se u Zagrebu vjerovalo da ima boljih!) I tako se u narednih šest dugih desetljeća produžila tradicija nagrade za kratku priču u tim zagrebačkim novinama, koja će nakon 1990. biti ponešto suženija, oskudnija i gladnija, da ne kažemo i beznadnija, ali će, ipak, preživljavati. I bit će, kroz sve to vrijeme, održavana tihim ali uvjerljivim Sabljakovim autoritetom. Pa kada, umjesto zadušnice, u dane njegove smrti i za siječanjskih postblagdanskih depresija, rasprostremo pred sobom liste dobitnika ove nagrade, i otvorimo knjige s pričama nagrađenih (kojima su pridodavani i neki nenagrađeni, ali ugledni, za koje se, eto, ispostavilo da je baš šteta što nisu nagrađeni), otkrivamo da ova Sabljakova nagrada, ovaj šezdeset godina dugi ciklus, ganutljivo vjerno predstavila ukupnu hrvatsku proznu i fikcionalnu književnost u tom vremenu. Otkrivamo, zapravo, kako ne postoji nijedna druga institucionalizirana i kroz vrijeme protegnuta lista koja bi na približno vjerodostojan način potvrđivala postojanje hrvatske književnosti, iz čega, slijedeći logiku, lako zaključujemo da u Hrvatskoj ne postoji, niti je ikad postojala važnija književna nagrada od one koju je ustanovio Tomislav Sabljak. Tim prije što još nijedan njezin dobitnik nije strijeljan. Onaj tko naumi stvoriti važniju nagradu, bit će suočen sa zadatkom koji zacijelo prelazi mjeru jednoga ljudskog života. Morat će, naime, on i njegovi nasljednici, punih šest desetljeća održavati stvari na takav način da odanost, pristojnost i ljubaznost, ili manje delikatnom riječju, da poslušnost ne bude temeljni kriterij nagrađivanja. Jer to dovodi do posljedičnog srama i ukidanja nagrade, e da bi se ustanovila nova.
U novinama u kojima je Tomislav Sabljak pokrenuo nagradu, priča je tokom tog vremena tretirana na različite načine. Često su bivali na nju ponosni tako što su je ostavljali nevidljivom. Još češće priča je ostajala izvan konteksta kulture, te kulturnih i književnih rubrika. Ustvari, u tim novinama književnost odavno već nije nešto čime bismo se na ozbiljan način bavili. Priča i nagradni natječaj su, međutim, preživjeli, jer u hrvatskoj kulturi žive su strast i žudnja za tradicijom. Koja se uglavnom izmišlja i izmaštava, tako što se nogometnim klubovima osnovanim 1945. traže korijeni u vremenima Tomislavovog kraljevstva, ili se pustom i nenačitanom maštom nadoknađuje nešto o čemu u povijesnim dokumentima nema jasnijih tragova. Takvim se prečicama, međutim, ne stiže nigdje. Ili se ne stiže tamo dokle je stizao Sabljak, i dokle je doveo najvažniju nagradu koju je hrvatska književnost ikad imala.
Nismo se poznavali. Naprosto smo bili ljudi iz različitih epoha. Ali jednom mi je, pripremajući knjigu s pričama iz povijesti natječaja, u prigodno sročenom elektronskom pismu tražio dopuštenje da objavi moju priču, jednu jedinu koju sam, još u prošlom stoljeću, i na insistiranje novinske urednice, poslao na natječaj. U načelu odbijam sve naknadne povijesne prepravke i popravke, pa pošto priča nije bila nagrađena, vjerojatno bih odbio takvu molbu da mi je stigla s bilo koje druge adrese. Ali Tomislava Sabljaka nisam htio odbiti. Iz razloga odraslih, i razloga dječačkih. Dječački bi se razlozi mogli ovako formulirati: kako da odbijem čovjeka koji je poznavao Eliota?
