Preuzeto s portala autograf. Autor: Drago Pilsel
Među korisnim stvarima koje sam prije ljetnog dopusta učinio bilo je poslušati izvanredno predavanje muzeologa i stručnjaka za upravljanje baštinom prof. dr. Tomislava Šole (čovjeka impresivne znanstvene biografije i bibliografije; vidi u http://en.wikipedia.org/wiki/Tomislav), prvo u nizu od sedam susreta na temu ”Baština za društveni razvoj”, u Muzeju za suvremenu umjetnost, gdje nas je ovaj vrlo učeni profesor šokirao spoznajama o tome u kakvom mi to zaista svijetu živimo, a ono se ravna, nažalost, prema motu ”Pohlepa je dobra, edukacija je loša”. Predavanja se nastavljaju ove jeseni počevši od ponedjeljka 6. listopada u 12 sati u MSU i toplo ih preporučujemo. S vremena na vrijeme mi se događa da obavim intervju koji ću dugo pamtiti: kao kada sam 1994. u Zagrebu za Globus razgovarao s Maradonom ili prvi u Hrvatskoj obavio uživo televizijski razgovor s kardinalom Kuharićem (na OTV-u). Ovo pred vama je za mene svečani trenutak jer čovjeka kojeg vam predstavljam silno poštujem i dugo pratim.
Poštovani profesore Šola, hajdemo probati razgovarati bez pretenzija na okrugle, znanstvene formulacije koje nikoga ne dotiču, ništa ne kritiziraju, nikom se ne zamjeraju, uvijek sadrže mogućnost da se svi nađu u njima…
Da, već znate kako to izgleda: ”U jednu ruku…” (onda slijedi mišljenje koje vas možda veseli) ali odmah i ”tuš”: ”S druge pak strane….”. Trebaju nam odgovori, pa makar nam sugeriraju da oni ne postoje. Uvijek svi muče sebe i druge s pitanjima i sumnjama o ”zavjerama”. Pa, naravno da zavjera postoji. Zar uništavanje kulture različitosti (a sve zaričući se kako je potrebna više no ikad) ili protežiranje tzv. korektnosti i nezamjeranja nije zavjera? Zašto bih govorio ”okruglo” ako mislim ”ćoškasto”? Sad već nema dileme: u nas se polako uvlači strah da ćemo izazvati represiju i, priznajem, ja nisam dovoljno stabilan da bih podnio više sublimiranog kažnjavanja nego što ga već podnosim. Živimo u baršunastom totalitarizmu.
Kažete i to da, ukratko, sebi više ne vjerujemo i ne volimo se izložiti rizicima, pa nam nedostaje potrebna količina kvalitetnih izjava i stavova. Ako nam je do kulture stalo, trebala bi nas boljeti duša što samo jedan borbeni zrakoplov F-22 Raptor stoji 170 milijuna eura, a muzej Guggenheim u Bilbaou je koštao upola manje: 86 milijuna eura. s time što svake godine zaradi pola svoje kapitalne investicije. Lijepo vas molim da nas nastavite šokirati brojkama koje govore o tome koliko smo otišli ili odlazimo k vragu…
Nije Hrvatska jedina koja sebi ne vjeruje, ali nas najviše zanima. Vjerujem da ste mislili na kompleks manje vrijednosti koji se kao unutrašnje razaranje ugnjezdio u ”malim” kulturama i malim zemljama. One su ”predjelo” proždrljivog Levijatana. Dakle, i kad imamo vrijednost, mi ćemo je se lako odreći jer mi već ZNAMO da to ne može biti i da se po pamet i kvalitetu mora ići na sjeverozapad. Nećemo se mi nešto rastrošiti za avione, pa se moja usporedba više tiče svijeta. Malen, dobar muzej bilo koje neophodne namjene možete lako napraviti s 5 milijuna eura, a toliko stoji neka besprizorna metalna kanta od prosječnog tenka namijenjena ubijanju. Da, avioni koštaju i više: onaj ”Stealth”, nevidljivi, košta oko tisuću milijuna dolara. ”Trident” podmornica tri puta toliko, itd. Tko to pravi i održava skupu kavgu i s kakvom svrhom i tako kroz cijelu ljudsku povijest? No, prije mojeg geopolitičkog stava je zabrinutost zbog činjenice da su većini ljudi u većini zemalja uspjeli dokazati da je kultura skupa.
U Portugalu su ukinuli i Ministarstvo kulture, a mogli bi i kod nas kad je izdvajanje za kulturu palo na 0,49% BND-a. Sad je možda već Ministarstvo skuplje od programa. Nismo mi iznimka. Bivša predsjednica Izvršnog savjeta UNESCO-a je na konferenciji koju vodim prošle godine u Dubrovniku izjavila, opisujući otpor prema kulturi, da je ”kultura prljava riječ”. U isto vrijeme, zahvaljujući napretku analitike, a i stvarnim mijenama suvremenosti, mi kao nikad dosada imamo dokaze da je kultura visoko akumulativna i da predstavlja i ”tzv. meku moć” i da jest zamašnjak razvoja.
Guggenheim u Bilbaou je stjecaj svih dobrih okolnosti, ali nije alkemija. Uspijevaju svake godine vratiti 50% inicijalne investicije. Naravno, takva tvornica je samo san svakog investitora. Bedacima je jedino teško objasniti da sam muzej utrži ulaznice od cca 800.000 posjetitelja godišnje, a ovaj spomenuti profit je neizravan, u gradu, regiji i državi i izravno uzrokovan baš muzejem. Dakle, anđeli su blizu ako damo najboljima da prave svoja kulturna čuda, ali i pakao je odmah spreman za one koji posao daju podobnim arhitektima, podobnim izvođačima, a svaki uzlet mašte ili koncepcijske kreativnosti odstreljuju iz svojih mediokritetskih tvrđava. S takvim stavom se ne da napraviti dobar nogometni tim, a kamoli uspješna nacionalna kultura.
Običan čovjek, podsjećate, uvijek će rado posjetiti senzacionalne muzeje kao ovaj spomenuti u Bilbaou ili kao što su oni fundamentalne važnosti: Louvre, British Museum, Ermitaž, itd. Ipak, inzistirate, ono što nam treba za život osnovno je razumijevanje nas samih kao individue i kolektivan identitet u kojem sudjelujemo, a u kontekstu ostalih s istim pravima. To nam mogu dati naši mali muzeji, muzeji u susjedstvu, naši gradski muzeji ili neki ekomuzeji kulturnog teritorija gdje ćemo se osjećati ”kod kuće”. Navedite nam primjere muzeja u kojima se osjećate ”doma” ili ste to doživjeli i što bi od svega toga moglo biti implementirano ili bi trebalo biti izvedeno kod nas.
Pa dobro, nama treba svega: neka i velikih, iako, istinu za reći, ima im se štošta prigovoriti. Svi veliki muzeji vas rado satru svojom važnošću i osobitošću svojih vlasnika. Duga i dramatična priča. Iz većine muzeja ljudi izlaze manji nego što su u njih ušli, osjećajući da su neuki i beznačajni. Da, nama treba puno malih muzeja, ali nije to neka ”fora” i strukovni šminkeraj. No, idemo se bar ovlaš dogovoriti čemu služe muzeji. Oni su sredstva kontinuiranja i preživljavanja vrijednosti koje smo iz prošlosti izabrali, a koje bi, da nije muzeja i sličnih baštinskih akcija, nestale. Zašto smo ih izabrali? Zato jer želimo zadržati bogatstvo raznolikosti, zato jer neke vrijednosti, znanje, ljepota, dosezi, koncepti, ideje, iskustvo prethodnika… predstavljaju trajan kapital bez kojeg bismo se srozali civilizacijski, humanistički, kulturno, društveno, tehnički… na neke već obavljene i apsolvirane razine. ”Mortui vivos docent”.
Moramo mrtvima omogućiti da nas pouče, ali kao kod Jonathana Swifta, mi moramo izabrati vrijednosti koje zaslužuju kontinuiranje i sugovornike koji zaslužuju život poslije smrti. Dakle, ne postoji neka sama po sebi razumljiva objektivna povijest i znanost koje su naizgled zadane. Mi vazda izabiremo. Mi uvijek odlučujemo što je važno i kakav vrijednosni sustav podupiremo. Prošlost je poslušna, posebice zato jer je i znanost poslušna. Danas, kad se sve može kupiti i kad to više nije sramota (baš nedostojna vremena!), možete kupiti svaki status, pa i povijest. Jasno vam je, zar ne – muzeji su o sadašnjosti, ali upotrebljavaju prošlost. A, gle čuda, većina mojih kolega još uvijek tvrdi da se muzeji bave samo prošlošću.
Muzeji su mehanizmi promjene, odnosno moderiranja te promjene (kad je već neizbježna) plemenitim, potrebnim, korisnim impulsima koje smo kao potencijal naslijedili. Oni upravljaju vrijednosnim sustavima. Ne sami, naravno. Može se i obrnuto, kako pokazuje ne jedan muzej: pothranjivati mitove na svoju štetu i napast drugima, živjeti u prošlosti i, još gore, za prošlost. Prošlost samo može biti sredstvo, ne i cilj. Konferencija koju vodim svake godine pokazuje nagrađene baštinske projekte iz cijelog svijeta (ja više ne želim govoriti samo o muzejima zato jer stvarnost ne priznaje ta fahovska pojednostavljenja). Tamo su i muzeji koje volim i poštujem. U pravilu nisu ni veliki ni skupi.
”Pred potrebom da se preživi i fizički i spiritualno, da život bude materijalno blagostanje i duhovno zadovoljstvo, muzeji ne mogu ostati nijemi (…) Baština mora biti odgovoran zapis svega. Znanje je neutralno, a mudrost ovisi o usporedbi i vrednovanja.” To sam zapamtio iz prvoga vašega predavanja u Muzeju za suvremenu umjetnost. Muzeji su sugovornici u donošenju odluka o vrućim temama, a praktičari znaju da bi muzeji trebali obratiti pažnju na ono što publika traži. Lijepo zvuči, no je li tako?
Dr. Mengele je bio, govorite li o njegovom znanju, međunarodna veličina. Toliko znanju medicine. Što bismo trošli riječi na Oppenheimera koji je izvolio upotrijebiti svo svoje vizionarstvo da smisli atomsku bombu i da se, u poplavi krvi koja je kuljala svijetom, sa splavi jednih poslodavaca popne na drugu i s gađenjem pogleda mrlje na svojem bijelom odijelu. Toliko o savršenom znanju fizike. Toliko o znanju općenito kad nije određeno društvenim humanističkim projektom. Mudrost je filtrirano, odgovorno, etički utemeljeno znanje. Oslobodivši znanje svih obaveza, puštena je nezamisliva neman s lanca. Da nije te grandiozne manipulacijske zavjere o kojoj uglavnom šute svi profesori (sram ih bilo!), razni uništavači svijeta i njihove plaćene ubojice bi se mlatili šakama i toljagama. Pa čujete dnevno: ”Naš cilj je društvo znanja”! Kao da nismo u njemu: sve što poželite je u milijardama knjiga i još većem broju internetskih spremišta. Problem je što se davimo u oceanu znanja. Naš cilj bi trebalo biti društvo mudrosti, dakle tog znanja odgovornog humanističkoj etici. A, gle, muzejski i sav baštinski posao, ako ga ispravno radite, počinje prepoznavanjem što zaslužuje vašu pažnju, potom izborom, a tek onda proučavanjem, čuvanjem, konzervacijom i posredovanjem zajednici.
Hm, imaju li onda veze muzeji i naša demokratska insuficijencija?
Dakle, tamo gdje su najbolji, kad su najbolji, muzeji pokazuju svoje kapacitet za istinsko demokratsko društvo, mogu biti i jesu pomagači u donošenju odluka, ali kako govorimo samo o pojedinim specijalizacijama buduće baštinske profesije, daleko smo od stvarne realizacije potencijala i muzeja i sličnih institucija. Ako ljudima vrate samopouzdanje, osjećaj važnosti (bez mita i snagatorskih dokazivanja kao ”mi najstariji, najvažniji, najljepši, najpametniji…”), osjećaj veselja razumijevanja sebe samog, drugih oko sebe i prirode koja je poetski i funkcionalni okvir – što više treba očekivati? Takvi muzeji su samoiscjeliteljske ustanove, jer pridonose općem dobru. U današnjem zahirenju ovog društva više nije uputno pozivati se na Fromma, a sad (valjda podrazumijevajući da smo čitali Fromma), i Chomsky predlaže zdravo društvo. Tko se buni? Oni kojima je izvor moći i zarade da živimo u nezdravom.
Volim Zagreb i volim neke druge gradove. Recimo, Sarajevo jako volim, ali mi nedostaju muzeji ”za sutra”, kako ih nazivate. Predmet muzeja bi trebala biti sadašnjost, a prošlost je, kako tumačite, samo beskonačno uporište za socijalno motivirano znanstveno istraživanje. Pojasnite nam kako to koncipirate sadašnjost kao predmet muzeja? Što to zapravo znači?
Eto, o tome smo već ponešto rekli pitanje-dva unatrag, ali rado ću nastaviti. Trokut već tri desetljeća govori o ”muzeju za svaki dan” i sličnim naoko efemernim oblicima. Nije to rješenje, ali ga simbolički načinje. I on je dio našeg nevjerovanja sebi. Prošla su vrememena inovacije i već dvadesetak godina se množe razni eksperimenti i alternativni muzeji. Ali, ni tada nismo vjerovali sebi i umjesto da smo napravili početak nečega u Hrvatskoj, opet ćemo svoj alternativni muzej čekati do časa kad bude puko epigonstvo. I ja sam tražio prostor od Grada za svoju verziju alternative, ali neuspješno. Što smeta ideji muzeja da pomoću predmeta iz svakodnevnice uspostavi narative, priče, pitanja, postavi probleme kojima možemo posvetiti deset minuta ili pola sata. Sad kad je Trokut umoran i kad ja to više ne mogu napraviti, laknulo im je. (Dobro, znam da mi to sebi umišljamo: koga je uopće briga). Meni je lako: ostaje mi da napišem knjigu o tome kako bez puno novca posuti zemlju malim interpretacijskim centrima koji će neke obavijestiti, nekima biti ogledalo, neke potaknuti na razmišljanje, a poslužiti svakako kao dobra podloga jednom suvislom, nemasovnom turizmu. Predavao sam u Sarajevu godinu dana. Sa studentima sam dosta razgovarao, ali nijednog bez posla nisam uvjerio da se s malo novca može napraviti Muzej baklave i imati mjesečni dohodak. Tek, primjera radi.
Dopada mi se kada od gradonačelnika Milana Bandića slušam o projektima koji će nas zaista učiniti europskom metropolom. Europa jest naša jedina sudbina, ali se u njoj gubimo bez jasne kulturne politike i strategije identiteta. Kako bi onda trebala glasiti naša kulturna politika?
Bavim se, stjecajem okolnosti, baš time ovih dana i vidim da se ne razumijem sa sugovornicima. Hrvatska je programirano, uz pomoć domaćih vazala, sustavno deindustrijalizirana. Pretvara se, kako neki teoretičari kažu, u opskrbnu zonu velikih i moćnih. Ovdje će se odmarati, ovdje će imati svoje vrtove (mi ćemo jesti, naravno, njihovu ”stočnu” GMO hranu), ovdje će se kupati, vozati, imati svoju poslugu, raditi (da prostite) one stvari i tako…Domaći vazali, zapravo majordomusi njihovog posjeda imenom Hrvatska, će nas zabavljati nacionalnim mitovima i ekstremnom ideologijom uz pomoć popova koji od Crkve ne vide Krista. Dakle, kad smo već poharani, kultura je jedina koja može biti temelj obnove, prerastanja u duhovno i zdravo društvo. Sva mudrost se uvijek stječe na jednom mjestu, pa da ilustriram: u desetoj tezi o Feuerbachu Marx odlučno zagovara duhovno društvo, a kako rekosmo, Fromm, bolje od ostalih, zdravo društvo. Sugestije da se Krist s njima ne bi složio su građenje nepotrebnih podjela nakon što su propale velike ideološke sheme, pa i sam kapitalizam.
Naime, globalizacija je samo groteskna tvorevina demagoga, profesionalnih gangstera, kockara i ratnika. Hrvatskoj je kultura nasušni hljeb, zalog preživljavanja i naprosto je treba staviti u središte razvoja, a unaprijed znamo da u to nitko ne vjeruje. Ja nemam recept za kulturu, ali za baštinu bih mogao imati. Po svaku cijenu moramo zaustaviti rasprodaju resursa, pa makar nas kupci koji čekaju da još pojeftinimo kaznili životom na kruhu i vodi. To nijedna političarska garnitura nije u stanju izvesti. Ne moramo donijeti nikakve odluke, samo ih odgodimo za generaciju, dvije! Bilo koje odluke o prodaji. Tu se krije sva mudrost održivog razvoja. Držim fige svakom političaru koji izabere najbolje profesionalce koji mu/joj ne podilaze i kojima dade mandat da poguraju sredinu naprijed. Mi ćemo teško postati europskom metropolom ako to razumijemo više nego samo tehnički: ovaj grad je satrven socijalnom involucijom i podobnošću, a to ne završava drugdje nego u osrednjosti i provincijalnosti.
A strategija identiteta?
Velik, dobar, suvremen nacionalni muzej i sva ona struktura drugih na kojoj sam i ja dijelom otupio pero i oslabio glasnice. Dobro što ja nisam dobio priliku (mislim da nisam podoban ni simpatičan), ali zašto nisu priliku dobili oni koje smatram boljim ili sličnim sebi? Depolitizacija je još jedan zahtjev koji nećemo ispuniti. Nemoguće je voditi politiku identiteta i baštine ako su gotovo svi direktori zaposleni po podobnosti i političkim ključevima.
Na prvom predavanju rekli ste da u Finskoj, koja ima nešto malo više stanovnika od naše zemlje, ima 1000 muzeja, a mi ih imamo 202. Od toga je u Zagrebu 24. Je li to malo ili puno? Šalim se. A zašto se, kako se čini, Hrvati zadovoljavaju s tako malo kulture?
Helsinki je veličinom sličan Zagrebu, a ima oko 70 muzeja. Zurich valjda ima točno toliko stanovnika, a ima preko 60 muzeja. Problem je širi i dublji kako se valjda vidjelo do sada. Mi smo podinterpretirana zemlja. Nisu samo muzeji način predstavljanja zemlje sebi i drugima. Nedavno sam o baštini napisao knjigu i, da bih se izložio riziku da mi netko ospori relevantnost, priložio sam pedesetak stranica o mogućim projektima. Na nekima povremeno ali sustavno radim puno godina: Sveučilišni muzej (27), Muzej Jadranskog mora (25), a i na druge sam potrošio puno vremena i truda: Muzej hrvatske dijaspore, Muzej hrvatske državnosti, Lijepa Hrvatska, Baštinski centar srednje Dalmacije, Baštinski centar Novi Dvori, Muzej Bure, Muzej običnih ljudi… nekoliko projekata sam radio kao konzultant u Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori, Njemačkoj…Ima i nekih drugih prijedloga: Hrvatska baština (kao English Heritage ili National Trust), Muzej cvijeća i mnogo drugih. Ja sam na kraju karijere tako da je to neka inventura. Bezopasan sam, jer sad samo pišem i predajem gdje me (u inozemstvu, uglavnom) zovu. Vidjeli ste i sami, bio sam u pravu kad sam počeo pisati na engleskom, jer postojanje moje nedavne knjige ova sredina nije registrirala. Na neki način mi je drago, jer teško podnosim uvrede, a ne podnosim polemike o stvarima koje dobro poznajem. U nas su obično ad hominem, a ja sam svojim privatnim izborom i životom zadovoljni griješnik po svakom osnovu.
Kradem još malo iz vašega predavanja. Kažete da u svakom našem gradu i u svakoj regiji nedostaju važni muzeji, pa ćete gotovo zavapiti: ”Kad će Dalmacija konačno progovoriti sebi i drugima o korijenima i razvoju svojeg antifašizma?!” Da ste ministar kulture i da nam proračun nije tako mizeran, što biste ostavili iza sebe?
U Hrvatskoj je antifašizam ”tanak led”, ali nek’ vam bude. Antifašizam nije pitanje političkog ili nedajbože patriotskog odstupanja od pravog hrvatstva (ma što bio ”propis” o identitetu), jer je biti protiv fašizma u svakom njegovom obliku naprosto pitanje zdrave pameti i društvenog morala. O tome sam usput pisao i u svojoj knjizi. Ja imam porodičnu biografiju koja mi daje velika prava na istinu. Ne bih o tome, jer volim svoju intimu i kad već tu biografiju nisam htio unovčiti ili pretvoriti u hiper-karijeru. Po svojem habitusu ne bih mogao biti ministar kulture. No, kad ste me već ustoličili, reći ću da bih naglasak stavio na baštinu, jer malim zemljama je situacija ”o glavu”: one su prve, a neke među njima i za svagda, poharane žrtve globalizacije. Portugal je, rekao sam, u ”restrukturiranju” (tako se zove samouništenje privrede i kulture u malim zemljama) ostao bez Ministarstva kulture, ali, gle, ostavili su upravu za baštinu. Znaju da bi mogli nestati. Da se mogu pretvoriti u muzejsku vitrinu Europe. Globalizacija je tsunami. Teoretski, a ja mislim i praktično, kreativni i hrabri će zajahati taj val i surfati. Nemamo izbora.
No, bojim se da sve svoje hrabre i kreativne tjeramo od sebe. Opet je zavjera u pitanju: podobnost (jer integrirani ljudi najprije pripadaju samo sebi pod zvijezdama) i agresija mediokriteta. Dakle, da sam ministar ,ja bih uzeo svoju listu projekata i nastojao dogovoriti prioritete. Baštinskim očima možete gledati na cijelu kulturu, ali i ne isključiti suvremenu produkciju. Nekada, još prije rata, u jednom sam tekstu predložio da baština bude u nadležnosti Ministarstva obrane. Htio sam naglasiti kako je strateški važna, a žao mi je da sam toliko bio u pravu. Ustanovio bih dobro organiziranu kulturnu armiju sa svim rodovima, od teške artiljerije do avijacije i desantnih trupa i izviđača; rekoh: sad više nemamo boljih resursa od kulture, a kamo sreće da netko isto učini u privredi.
Ja dobro poznajem inozemstvo i nemam ”hemunge”, što je štetilo i mojoj međunarodnoj karijeri. No, nije me bilo briga. Dakle, kad imate zadarsku vladu u sjeni koja zasjeda u Italiji, kad im Napolitano daje za pravo i kad Italija tiska marku sa Zadrom kao talijanskim gradom, naravno da bih postavio kulturne tvrđave koje bi odbile napad. Sramotno je da Molat nije pretvoren u srce hrvatskog patriotizma u Dalmaciji koja je morala postati talijanska: 25 tisuća ljudi je tamo spremljeno u logor samo zbog smetnje tom projektu. No, taj patriotizam nije dozvoljiv jer smeta onom desnom koji nas je upropastio, još nas upropaštava i mogao bi nas koštati budućnosti zato jer po svojoj prirodi razara dušu. Zašto su veliki patrioti (jedini proizvod u kojem ne oskudijevamo) dozvolili da nam se glavna cesta talijanski zove ”Dalmatina“ kad već nije Kralja Tomislava ili bar A1? Akulturacija, nepovjerenje u samog sebe, vazalski kompleks pred gazdama. Nikako se ne mogu načuditi zašto je tzv. desnica prisvojila sebi pravo na tumačenje patriotizma i baštine? Ništa nisu napravili da bi svoje svojatanje opravdali.
Samo usput, nezamislivo je koliko je pozitivne energije u ljudima i koliko se puno toga u Hrvatskoj može napraviti s malo novca.
Trebaju nam poštene okolnosti, otvorenost, tolerancija, fer okolnosti za sve bez korupcije i političkih i zavičajnih klanova. Često sam tumačio da ono najvažnije što nam treba da postanemo uspješni ne košta ništa – misleći pri tome da svaka prava, dobra promjena počinje s moralom i drugačijim stavovima. Naravno, možete reći da stavove nije lako mijenjati preko noći. Pa nije, ali zašto imamo i plaćamo škole i muzeje?
Evo što me zaista oduševilo kada sam vas slušao u MSU-u: kultura ima premalo samopouzdanja i povjerenja da bi mogla dati nove proizvode koji mogu biti dražesni i vrlo važni i inspirativni. Ja ću prvo, kao dijete iseljenika reći da nam je potreban i da bih rado u Zagrebu imao Muzej iseljeništva, za koji se također zalažete. Pet stoljeća iseljene Hrvatske ostaje i dalje neispripovijedana priča. Hajdemo dalje…
Nemate mjesta za moj elaborat od pedeset stranica. Bilo me svugdje, pa sam zarana postao svjestan tog potencijala i te potrebe. Ja sam idealistični Hrvat. Nisam odavde, što bi se reklo. Činilo mi se oduvijek zgodnim ujediniti one izvan i one unutra oko te ideje pripadanja, a da ne patimo od neke mitomanije nego da nas ujedini srdačna zaokupljenost vlastitim identitetom. Da od toga napravimo ponosnu, ljudsku priču i da se povežemo na korist i diku vlastitog naroda. Ja sam samo jedan od stotina koji su taj san sanjali, ali dok našim snovima upravljaju koristoljupci svih fela, ništa od poezije i posla. Ja sam bio dobar autor projekta, jer je moje hrvatstvo sazrelo kroz traume i doživjelo sve faze, pa se lagano moglo naći kao moderna meka moć u suvremenom svijetu. Drugi nas moraju poštovati samo ako smo zreliji i bolji od njih. Naravno, ako nam je srednji vijek inspiracija ili nedajbože nedavne povijesne zabune, bolje je da taj muzej nemamo. I, eto – dobro je da ga nemamo. Ne zaboravite, muzeji su mehanizmi kontinuiteta i preživljavanja i jako je važno da se dogovorimo što svijet danas želi prihvatiti kao kontinuitet. Muzeji su kao brand: za uspjeh trebate pristanak drugih.
Mnogim mojim prijateljima koji dolaze izvana se dopada vrlo hvaljeni i originalan Muzej prekinutih veza. Vi pak zagovarate Globalni muzej ljubavi neovisno o kulturama ili o porijeklu priča i legendi te univerzalne vrijednosti…
Muzej prekinutih veza smo pokazali na konferenciji u Dubrovniku. Nositelj je nagrade koju cijenimo i ponosni smo da je naš. To je ekstenzija ideje muzeja, ne sasvim muzej, ali svi eksperti koji stvarno poznaju baštinu smatraju takve pojave dobrodošlima. Uspješan je i kao dokaz da se ovdje mogu dogoditi inovacije. Globalni muzej ljubavi je inicijativa iz 2007., Villa Frappart, Lovran. G. Ino Mirković me pitao što bih napravio u vili koju je koristio (a bila je sagrađena kao ljubavno gnijezdo nevaljalice s habsburškog dvora) i tako je rođena ideja. Život te ideje kasnije je duga i strukovno zanimljiva priča: par puta se činilo da smo u bijelom svijetu s velikim partnerima pred nekom realizacijom. Ipak, ostala je moj eksperiment i nisam zbog toga nesretan. Sad je konačno web stranica pristojna (na samofinaciranju smo zbog slobode i manjka novca u okolini), ali očekujte novosti sljedeće godine. Držite me za riječ: ako se ništa od parametara ne promijeni, napravit ćemo s tom idejom malu svjetsku senzaciju. Ne znam ja zašto mogu vidjeti stvari u budućnosti, ali mi se čini da mogu. Ako i nisam u pravu, u nečemu ćete se morati složiti: život je tako baš zanimljiv.
Željeli biste Muzej cvijeća ili onaj posvećen jezicima ili pak našem djetinjstvu… Čitatelji će sada pomisliti da smo pretjerali. Može li naša mala država to sve sebi priušiti? Treba li?
Ako Finska, Nizozemska, Danska, UK i još neke zemlje imaju četiri-pet puta više muzeja, što bi nama smetalo da ih imamo dvostruko više nego sada? Iza običnih naslova kriju se jako netipične i po cijeni jeftine institucije. Samo amateri misle da muzej mora biti skup. Ako se sjetite da smo kao država negdje i u nešto spiskali 40 tisuća milijuna eura, troškovi ovih institucija su gotovo smiješni. Naravno, ako kulturu smatrate a priori skupom, onda ništa ne pomaže.
Konačno, kažete da bi naši muzeji trebali biti mjesta empatije sa društvenom zajednicom i sa svima koji nas posjećuju i da trebamo samo postati svjesni bogatstva koje nas okružuje. Imate ogromno iskustvo koje vam daje manifestacija The best in Heritage u Dubrovniku. Opišite ju i dajte nam neke sjajne primjere muzeja koji su tamo predstavljeni i koji su vas fascinirali.
U 13 godina smo ugostili neke od najvećih i neke od najmanjih muzeja svijeta. Preduga je priča, ali u jednom sam trenutku prije 15 godina shvatio da postoji dosta godišnjih nagrada za najbolje muzeje. Bio sam tada član žirija Europske nagrade za muzej godine. Kraljica Fabiola nam je bila pokrovitelj. Bilo je to vrlo prestižno. Za tu organizaciju sam napravio koncept nove konferencije, dva puta sam bio na sastanku kod gradonačelnika Barcelone, sve smo dogovorili, a onda su moji odustali. S malim promjenama tu sam konferenciju ponudio vani i kod kuće, a kad su mi svi rekli da sam u krivu, odlučio sam dokazati suprotno i tako je počelo. Duga priča svedena na kratku znači da u Hrvatskoj, u Dubrovniku, imamo svake godine jedinu svjetsku smotru nagrađenih muzeja, baštinskih konzervatorskih projekata. Cinizam: uzimamo rezultat radova stotinjak skupih žirija i pakiramo ga u finalni proizvod. ”Štos”: proizvode iz inozemstva proglašavamo sirovinom i pravimo u našoj zemlji finalni proizvod koji de facto izvozimo.
Naime, konferencija je na engleskom jer nemamo novca za prevoditelje, pa su i sudionici svake godine iz tridesetak zemalja svijeta. Projekti nam dolaze obično iz 17-19 zemalja s četiti-pet kontinenata. Pokazali smo do sada 240 projekata i teško mi je naprečac izdvajati. To je svjetska smotra vrsnoće. Ta konferencija je dokaz da možemo biti centar svijeta: malen i privremen, ali pokazuje da je moguće. To je uspio pokušaj da se surfa na globalizacijskom tsunamiju.
Što će dobiti oni koji se odluče posjetiti vaša predavanja? Kakve spoznaje?
Ova predavanja u MSU-u su moj eksperiment, neka konceptuala na znanstvenom području, vježba iz javnog pamćenja…Mišljena su za one koji nisu čitali Halbwachsa, Adorna, Poppera ili Baudrillarda…odnosno i za one koji jesu, ali ih ili nisu dovoljno razumjeli (kao ni ja) ili im na kraju nije bilo jasno što da misle o prošlosti i baštini. Dokazujem da je svakom profesoru, kao i glumcu, potrebna publika, a kako su me najmanje zvali da predajem u Hrvatskoj (ako ne računamo moj posao), to ja sebe i sredinu provjeravam: što ako su imali pravo, pa ja i nisam zasluživao pozive. Dakle, moji će slušatelji dobiti neka znanja o svijetu u kojem živimo i ulozi povijesti, prošlosti, pamćenja, baštine i identiteta u našim životima.
Rado bih da dođu oni koji žele praviti svoj muzej, zbirku, etno-kuću ili tko zna što slično. Neka me samo pitaju kako da svoje teorije primijenim na njihovu praksu. To baš trebam. Rado se izlažem riziku, jer tako saznajem o sebi i svijetu. Studenti su znali da ih čeka ispit, a ovi znaju da mene čeka ispit pred njima. To je proces odrastanja koji nikad ne prestaje. Kad bismo govorili jezikom vjernika (što ja nisam) ili vjerovanja u duhovnost (čemu sam odan), za sjedinjenje s Gospodom ili Apsolutom se trebamo usavršiti do granica svojih mogućnosti. To je smisao. Meni je Krist bliska metafora Dobra i nemam s istinskim vjernicima teškoća u razumijevanju. Kao i s baštinom, problem su institucije, njihov mentalitet i užasne zablude.
Studirali ste i arhitekturu. Da li vam se dopada nova zgrada Muzičke akademije na Trgu maršala Tita u Zagrebu?
Ta zgrada je moj simbolički razlaz sa stvarnošću. Ostario sam valjda s njenim uspjehom. Svi je hvale, a meni je užasna: nakinđurena, prosta, kičasta, izvan dimenzija, nametljiva…To nije duh Zagreba. Kao gimnazijalcu legendarni prof. Laszowski iz Pete gimnazije mi je ulio nemir u dušu svojom indignacijom Fabrisovim staklenim kubusom. Da je bilo po arhitektu, bio bi baš gladak i nenametljiv kakav je i unatoč kompromisima (skoro) uspio biti. Bio je skromna, ali jaka izjava o modernosti i mijeni, decentno zauzimajući mjesto i urastajući raznolikošću u svoj ušminkani historicistički ambijent. S tim staklenim kavezom to je bio dobar trg.
Ova zgrada je napuhani, debeli skorojević koji se šepuri trgom: preglasan, psuje i pravi se važan. A, fol, riječ je o kulturi. Ona crna rešetka je nepotrebna i napasna. Igla je psovka prostoru: ništa. Prevelika, preoštra, nepotrebna, bez ikakvog dijaloga s ikim i ičim. Čemu je uperena i čemu stremi? Ako je skulptura, zvao bih je besmisao. Kugla se pokazala, vjerujem bez namjere, sprdnja na temu jedne poetske slike prizemljenog sunca koje je par godina svijetlilo tim trgom. Kao da je netko imao višak novca (!?). Meni je ta zgrada poraz intelektualne elite i simbolični kraj gospodskog Zagreba, grada sa smislom za mjeru, Zagreba u kojem sam rođen i kakvog sam u sebi čuvao kao neki parametar. Ali, vjerujte mi na riječ, nitko sretniji od mene ako sam u krivu: mi smo prolaznici, a Zagreb ostaje.
Zašto ste se profesionalno posvetili muzeologiji, a ne arhitekturi ili novinarstvu, što je također bilo predmet vašega zanimanja?
Ako mi netko ne uspije u poznim godinama pokvariti životnu strategiju, ja sam radio samo ono što mi se dopadalo, ili bolje – s tim na umu kao ciljem -mijenjao sam svoje poslove vazda misleći kako ću napraviti nešto dobro i izvan svojeg prvog interesa. Kako volim ono čim se bavim, i danas nerijetko radim desetak sati dnevno. To su moje stranke, druženja, ribičija i što sve ljudi ne rade da se odmore od posla, mene posao od posla odmara, a kako volim svoju porodicu, svoj stan i svoja mjesta za odmor, samo mi sretnija i prosperitenija sredina treba za sreću. Ja se bavim teorijom i praksom baštine ili, preciznije (ali i šire), javnim pamćenjem. Pisat ću više na engleskom ne iz protesta nego zato jer pišem za one koji čitaju. Ja jako volim svoj jezik, pa možda prave stvari tek predstoje: uostalom kako ja ne znam dobiti novac za knjige (a možda ga i ne zaslužuju), meni jako odgovara i forma samizdata i ograničene tiraže. Neka knjiga: možda požive duže od mene.
Zakrvavimo sada malo ruke. Vlado Gotovac je rekao da mu se bila zgadila politika i da je za njega bila moralno nepodnošljiva. Nije bila suprotna samo njegovim političkim uvjerenjima, nego i temeljnim vrijednostima svijeta kojemu je pripadao i za koji se cijelog života zalagao. Ona je u osnovi, rekao je, nihilistička i da se takvim političkim relativizmom svijetu oduzimaju moralni temelji. U tome ni na koji način nije želio imati nikakva udjela. Primjerice, lakoća kojom se u Saboru u kojem je on djelovao izbacivao moral iz politike znak je unutarnje destrukcije vrijednosti, početak nihilističke ravnodušnosti, samozadovoljstva i odbijanja svake odgovornosti. Diraju li vas ove Gotovčeve riječi i kako?
Vjerujem da je tako i mislio, ali rado bih da je to jasnije pokazao. Ipak figurira kao dio te politike koja nas je dovela tu gdje jesmo. Vjerujem da je zbog te spoznaje umro ranije no što je morao. Naša politika nema načela: sve je laž, licemjerje i manipulacija – opasna je, jer među nama, normalnim ljudima, traže protivnike i neprijatelje i tako se namiruju. Njih je rat stvorio i bez nekog rata i neprijatelja ne mogu. Sprdali smo se s komunističkim ”unutrašnjim i vanjskim neprijateljima” i teško je priznati da ljudi s istom nesposobnošću, ali pohlepniji i štetniji, i danas vladaju. Nema tu ni desne ni lijeve strane, samo što su jedni agresivni tako da vas srsi prolaze.
Zamislite da vas sluša ili čita cijela naša studentska populacija. Koje savjete imate za njih i kakva očekivanja kao profesor imate od vaših studenata?
Ja sam jako aktivan, ali kao profesor sam bivši. Imao sam nekad uvodno predavanje za studente prve godine: Prividna lakoća studiranja. Naravno, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ja sam ih mogao učiti samo pozitivnim znanjima i pravilima uređenog društva (koje nemamo). Svaki put kad bi ispred prozora Fakulteta progrmio motor od 30.000 eura s dvadesetogodišnjakom, ja sam prekinuo predavanje i rekao da sustavu koji to omogućuje ne mogu parirati baš ničim. U njihovo ime se nadam vremenima kad će se brojati samo moral i stručnost, a patriotizam biti definiran kao djelovanje za opće dobro, za zajednicu kojoj pripadaju, čuvanje svoje porodice i svega što čini zajednicu mira i blagostanja. Kao mali Hrvat (jer sam se krstio još kao malen) ja nemam osim te nade nikakva oružja protiv velikih Hrvata koji su se (pogađate) krstili kad su bili veliki. Eh da, za razliku od onih koji su ustanovili nove kriterije kulturnog identiteta i političke ispravnosti, – ja nisam nikad bio u Partiji.
O prof. Šoli:
Tomislav Šola je rođen u Zagrebu 1948. godine. Profesor je na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu, Odsjek za informacijske znanosti. Bio je predstojnik Odsjeka za infomacijske znanosti i voditelj Poslijediplomskog studija muzeologije. Sad je u mirovini. Diplomirao je povijest umjetnosti i engleski jezik i književnost na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je studirao i novinarstvo te muzeologiju (CSBDIZ). Studij muzeologije nastavio je u Parizu, a doktorat je obranio na sveučilištu u Ljubljani.
Petnaest godina strukovne prakse započeo je kao kustos u Galerijama Grada Zagreba, a nastavio kao direktor Muzejskog dokumentacijskog centra u Zagrebu, te glavni i odgovorni urednik časopisa “Informatica Museologica”. Objavio je osam knjiga i poglavlja u devet knjiga u inozemstvu. Objavio je 262 rada u strukovnim časopisima i novinama. Tekstovi su mu prevedeni na jedanaest jezika. Autor je i direktor godišnje međunarodne konferencije ”Najbolji u baštini“ u Dubrovniku. Prilozima je sudjelovao na stotinjak međunarodnih skupova. Održao je oko 300 sati pozivnih predavanja po svijetu. Predavao je regularno nekoliko godina u Španjolskoj i Finskoj, gdje je kasnije osnovao Međunarodnu školu za studij baštine.
Bio je član Izvršnog savjeta i predsjednik Nacionalnog komiteta svjetske muzejske organizacije (ICOM/UNESCO). Godine 1997. dobio je posao starijeg kustosa-istraživača za muzeologiju u Nacionalnom muzeju Danske. Bio je član žirija Europske nagrade za muzej godine (EMF/Evropski savjet). Radeći kao konzultant, autor je koncepcije nekoliko inozemnih projekata obnove ili izgradnje muzeja. Član je redakcija časopisa ”Museum International“, ”Museum Practice“ i ”International Journal of Heritage Studies”. Predsjednik je jednog od žirija Europe Nostre za nagrade Europske unije.
Nažalost, za pet godina ne planira postati predsjednikom Republike Hrvatske.
Među korisnim stvarima koje sam prije ljetnog dopusta učinio bilo je poslušati izvanredno predavanje muzeologa i stručnjaka za upravljanje baštinom prof. dr. Tomislava Šole (čovjeka impresivne znanstvene biografije i bibliografije; vidi u http://en.wikipedia.org/wiki/Tomislav), prvo u nizu od sedam susreta na temu ”Baština za društveni razvoj”, u Muzeju za suvremenu umjetnost, gdje nas je ovaj vrlo učeni profesor šokirao spoznajama o tome u kakvom mi to zaista svijetu živimo, a ono se ravna, nažalost, prema motu ”Pohlepa je dobra, edukacija je loša”. Predavanja se nastavljaju ove jeseni počevši od ponedjeljka 6. listopada u 12 sati u MSU i toplo ih preporučujemo. S vremena na vrijeme mi se događa da obavim intervju koji ću dugo pamtiti: kao kada sam 1994. u Zagrebu za Globus razgovarao s Maradonom ili prvi u Hrvatskoj obavio uživo televizijski razgovor s kardinalom Kuharićem (na OTV-u). Ovo pred vama je za mene svečani trenutak jer čovjeka kojeg vam predstavljam silno poštujem i dugo pratim.
Poštovani profesore Šola, hajdemo probati razgovarati bez pretenzija na okrugle, znanstvene formulacije koje nikoga ne dotiču, ništa ne kritiziraju, nikom se ne zamjeraju, uvijek sadrže mogućnost da se svi nađu u njima…
Da, već znate kako to izgleda: ”U jednu ruku…” (onda slijedi mišljenje koje vas možda veseli) ali odmah i ”tuš”: ”S druge pak strane….”. Trebaju nam odgovori, pa makar nam sugeriraju da oni ne postoje. Uvijek svi muče sebe i druge s pitanjima i sumnjama o ”zavjerama”. Pa, naravno da zavjera postoji. Zar uništavanje kulture različitosti (a sve zaričući se kako je potrebna više no ikad) ili protežiranje tzv. korektnosti i nezamjeranja nije zavjera? Zašto bih govorio ”okruglo” ako mislim ”ćoškasto”? Sad već nema dileme: u nas se polako uvlači strah da ćemo izazvati represiju i, priznajem, ja nisam dovoljno stabilan da bih podnio više sublimiranog kažnjavanja nego što ga već podnosim. Živimo u baršunastom totalitarizmu.
Kažete i to da, ukratko, sebi više ne vjerujemo i ne volimo se izložiti rizicima, pa nam nedostaje potrebna količina kvalitetnih izjava i stavova. Ako nam je do kulture stalo, trebala bi nas boljeti duša što samo jedan borbeni zrakoplov F-22 Raptor stoji 170 milijuna eura, a muzej Guggenheim u Bilbaou je koštao upola manje: 86 milijuna eura. s time što svake godine zaradi pola svoje kapitalne investicije. Lijepo vas molim da nas nastavite šokirati brojkama koje govore o tome koliko smo otišli ili odlazimo k vragu…
Nije Hrvatska jedina koja sebi ne vjeruje, ali nas najviše zanima. Vjerujem da ste mislili na kompleks manje vrijednosti koji se kao unutrašnje razaranje ugnjezdio u ”malim” kulturama i malim zemljama. One su ”predjelo” proždrljivog Levijatana. Dakle, i kad imamo vrijednost, mi ćemo je se lako odreći jer mi već ZNAMO da to ne može biti i da se po pamet i kvalitetu mora ići na sjeverozapad. Nećemo se mi nešto rastrošiti za avione, pa se moja usporedba više tiče svijeta. Malen, dobar muzej bilo koje neophodne namjene možete lako napraviti s 5 milijuna eura, a toliko stoji neka besprizorna metalna kanta od prosječnog tenka namijenjena ubijanju. Da, avioni koštaju i više: onaj ”Stealth”, nevidljivi, košta oko tisuću milijuna dolara. ”Trident” podmornica tri puta toliko, itd. Tko to pravi i održava skupu kavgu i s kakvom svrhom i tako kroz cijelu ljudsku povijest? No, prije mojeg geopolitičkog stava je zabrinutost zbog činjenice da su većini ljudi u većini zemalja uspjeli dokazati da je kultura skupa.
U Portugalu su ukinuli i Ministarstvo kulture, a mogli bi i kod nas kad je izdvajanje za kulturu palo na 0,49% BND-a. Sad je možda već Ministarstvo skuplje od programa. Nismo mi iznimka. Bivša predsjednica Izvršnog savjeta UNESCO-a je na konferenciji koju vodim prošle godine u Dubrovniku izjavila, opisujući otpor prema kulturi, da je ”kultura prljava riječ”. U isto vrijeme, zahvaljujući napretku analitike, a i stvarnim mijenama suvremenosti, mi kao nikad dosada imamo dokaze da je kultura visoko akumulativna i da predstavlja i ”tzv. meku moć” i da jest zamašnjak razvoja.
Guggenheim u Bilbaou je stjecaj svih dobrih okolnosti, ali nije alkemija. Uspijevaju svake godine vratiti 50% inicijalne investicije. Naravno, takva tvornica je samo san svakog investitora. Bedacima je jedino teško objasniti da sam muzej utrži ulaznice od cca 800.000 posjetitelja godišnje, a ovaj spomenuti profit je neizravan, u gradu, regiji i državi i izravno uzrokovan baš muzejem. Dakle, anđeli su blizu ako damo najboljima da prave svoja kulturna čuda, ali i pakao je odmah spreman za one koji posao daju podobnim arhitektima, podobnim izvođačima, a svaki uzlet mašte ili koncepcijske kreativnosti odstreljuju iz svojih mediokritetskih tvrđava. S takvim stavom se ne da napraviti dobar nogometni tim, a kamoli uspješna nacionalna kultura.
Običan čovjek, podsjećate, uvijek će rado posjetiti senzacionalne muzeje kao ovaj spomenuti u Bilbaou ili kao što su oni fundamentalne važnosti: Louvre, British Museum, Ermitaž, itd. Ipak, inzistirate, ono što nam treba za život osnovno je razumijevanje nas samih kao individue i kolektivan identitet u kojem sudjelujemo, a u kontekstu ostalih s istim pravima. To nam mogu dati naši mali muzeji, muzeji u susjedstvu, naši gradski muzeji ili neki ekomuzeji kulturnog teritorija gdje ćemo se osjećati ”kod kuće”. Navedite nam primjere muzeja u kojima se osjećate ”doma” ili ste to doživjeli i što bi od svega toga moglo biti implementirano ili bi trebalo biti izvedeno kod nas.
Pa dobro, nama treba svega: neka i velikih, iako, istinu za reći, ima im se štošta prigovoriti. Svi veliki muzeji vas rado satru svojom važnošću i osobitošću svojih vlasnika. Duga i dramatična priča. Iz većine muzeja ljudi izlaze manji nego što su u njih ušli, osjećajući da su neuki i beznačajni. Da, nama treba puno malih muzeja, ali nije to neka ”fora” i strukovni šminkeraj. No, idemo se bar ovlaš dogovoriti čemu služe muzeji. Oni su sredstva kontinuiranja i preživljavanja vrijednosti koje smo iz prošlosti izabrali, a koje bi, da nije muzeja i sličnih baštinskih akcija, nestale. Zašto smo ih izabrali? Zato jer želimo zadržati bogatstvo raznolikosti, zato jer neke vrijednosti, znanje, ljepota, dosezi, koncepti, ideje, iskustvo prethodnika… predstavljaju trajan kapital bez kojeg bismo se srozali civilizacijski, humanistički, kulturno, društveno, tehnički… na neke već obavljene i apsolvirane razine. ”Mortui vivos docent”.
Moramo mrtvima omogućiti da nas pouče, ali kao kod Jonathana Swifta, mi moramo izabrati vrijednosti koje zaslužuju kontinuiranje i sugovornike koji zaslužuju život poslije smrti. Dakle, ne postoji neka sama po sebi razumljiva objektivna povijest i znanost koje su naizgled zadane. Mi vazda izabiremo. Mi uvijek odlučujemo što je važno i kakav vrijednosni sustav podupiremo. Prošlost je poslušna, posebice zato jer je i znanost poslušna. Danas, kad se sve može kupiti i kad to više nije sramota (baš nedostojna vremena!), možete kupiti svaki status, pa i povijest. Jasno vam je, zar ne – muzeji su o sadašnjosti, ali upotrebljavaju prošlost. A, gle čuda, većina mojih kolega još uvijek tvrdi da se muzeji bave samo prošlošću.
Muzeji su mehanizmi promjene, odnosno moderiranja te promjene (kad je već neizbježna) plemenitim, potrebnim, korisnim impulsima koje smo kao potencijal naslijedili. Oni upravljaju vrijednosnim sustavima. Ne sami, naravno. Može se i obrnuto, kako pokazuje ne jedan muzej: pothranjivati mitove na svoju štetu i napast drugima, živjeti u prošlosti i, još gore, za prošlost. Prošlost samo može biti sredstvo, ne i cilj. Konferencija koju vodim svake godine pokazuje nagrađene baštinske projekte iz cijelog svijeta (ja više ne želim govoriti samo o muzejima zato jer stvarnost ne priznaje ta fahovska pojednostavljenja). Tamo su i muzeji koje volim i poštujem. U pravilu nisu ni veliki ni skupi.
”Pred potrebom da se preživi i fizički i spiritualno, da život bude materijalno blagostanje i duhovno zadovoljstvo, muzeji ne mogu ostati nijemi (…) Baština mora biti odgovoran zapis svega. Znanje je neutralno, a mudrost ovisi o usporedbi i vrednovanja.” To sam zapamtio iz prvoga vašega predavanja u Muzeju za suvremenu umjetnost. Muzeji su sugovornici u donošenju odluka o vrućim temama, a praktičari znaju da bi muzeji trebali obratiti pažnju na ono što publika traži. Lijepo zvuči, no je li tako?
Dr. Mengele je bio, govorite li o njegovom znanju, međunarodna veličina. Toliko znanju medicine. Što bismo trošli riječi na Oppenheimera koji je izvolio upotrijebiti svo svoje vizionarstvo da smisli atomsku bombu i da se, u poplavi krvi koja je kuljala svijetom, sa splavi jednih poslodavaca popne na drugu i s gađenjem pogleda mrlje na svojem bijelom odijelu. Toliko o savršenom znanju fizike. Toliko o znanju općenito kad nije određeno društvenim humanističkim projektom. Mudrost je filtrirano, odgovorno, etički utemeljeno znanje. Oslobodivši znanje svih obaveza, puštena je nezamisliva neman s lanca. Da nije te grandiozne manipulacijske zavjere o kojoj uglavnom šute svi profesori (sram ih bilo!), razni uništavači svijeta i njihove plaćene ubojice bi se mlatili šakama i toljagama. Pa čujete dnevno: ”Naš cilj je društvo znanja”! Kao da nismo u njemu: sve što poželite je u milijardama knjiga i još većem broju internetskih spremišta. Problem je što se davimo u oceanu znanja. Naš cilj bi trebalo biti društvo mudrosti, dakle tog znanja odgovornog humanističkoj etici. A, gle, muzejski i sav baštinski posao, ako ga ispravno radite, počinje prepoznavanjem što zaslužuje vašu pažnju, potom izborom, a tek onda proučavanjem, čuvanjem, konzervacijom i posredovanjem zajednici.
Hm, imaju li onda veze muzeji i naša demokratska insuficijencija?
Dakle, tamo gdje su najbolji, kad su najbolji, muzeji pokazuju svoje kapacitet za istinsko demokratsko društvo, mogu biti i jesu pomagači u donošenju odluka, ali kako govorimo samo o pojedinim specijalizacijama buduće baštinske profesije, daleko smo od stvarne realizacije potencijala i muzeja i sličnih institucija. Ako ljudima vrate samopouzdanje, osjećaj važnosti (bez mita i snagatorskih dokazivanja kao ”mi najstariji, najvažniji, najljepši, najpametniji…”), osjećaj veselja razumijevanja sebe samog, drugih oko sebe i prirode koja je poetski i funkcionalni okvir – što više treba očekivati? Takvi muzeji su samoiscjeliteljske ustanove, jer pridonose općem dobru. U današnjem zahirenju ovog društva više nije uputno pozivati se na Fromma, a sad (valjda podrazumijevajući da smo čitali Fromma), i Chomsky predlaže zdravo društvo. Tko se buni? Oni kojima je izvor moći i zarade da živimo u nezdravom.
Volim Zagreb i volim neke druge gradove. Recimo, Sarajevo jako volim, ali mi nedostaju muzeji ”za sutra”, kako ih nazivate. Predmet muzeja bi trebala biti sadašnjost, a prošlost je, kako tumačite, samo beskonačno uporište za socijalno motivirano znanstveno istraživanje. Pojasnite nam kako to koncipirate sadašnjost kao predmet muzeja? Što to zapravo znači?
Eto, o tome smo već ponešto rekli pitanje-dva unatrag, ali rado ću nastaviti. Trokut već tri desetljeća govori o ”muzeju za svaki dan” i sličnim naoko efemernim oblicima. Nije to rješenje, ali ga simbolički načinje. I on je dio našeg nevjerovanja sebi. Prošla su vrememena inovacije i već dvadesetak godina se množe razni eksperimenti i alternativni muzeji. Ali, ni tada nismo vjerovali sebi i umjesto da smo napravili početak nečega u Hrvatskoj, opet ćemo svoj alternativni muzej čekati do časa kad bude puko epigonstvo. I ja sam tražio prostor od Grada za svoju verziju alternative, ali neuspješno. Što smeta ideji muzeja da pomoću predmeta iz svakodnevnice uspostavi narative, priče, pitanja, postavi probleme kojima možemo posvetiti deset minuta ili pola sata. Sad kad je Trokut umoran i kad ja to više ne mogu napraviti, laknulo im je. (Dobro, znam da mi to sebi umišljamo: koga je uopće briga). Meni je lako: ostaje mi da napišem knjigu o tome kako bez puno novca posuti zemlju malim interpretacijskim centrima koji će neke obavijestiti, nekima biti ogledalo, neke potaknuti na razmišljanje, a poslužiti svakako kao dobra podloga jednom suvislom, nemasovnom turizmu. Predavao sam u Sarajevu godinu dana. Sa studentima sam dosta razgovarao, ali nijednog bez posla nisam uvjerio da se s malo novca može napraviti Muzej baklave i imati mjesečni dohodak. Tek, primjera radi.
Dopada mi se kada od gradonačelnika Milana Bandića slušam o projektima koji će nas zaista učiniti europskom metropolom. Europa jest naša jedina sudbina, ali se u njoj gubimo bez jasne kulturne politike i strategije identiteta. Kako bi onda trebala glasiti naša kulturna politika?
Bavim se, stjecajem okolnosti, baš time ovih dana i vidim da se ne razumijem sa sugovornicima. Hrvatska je programirano, uz pomoć domaćih vazala, sustavno deindustrijalizirana. Pretvara se, kako neki teoretičari kažu, u opskrbnu zonu velikih i moćnih. Ovdje će se odmarati, ovdje će imati svoje vrtove (mi ćemo jesti, naravno, njihovu ”stočnu” GMO hranu), ovdje će se kupati, vozati, imati svoju poslugu, raditi (da prostite) one stvari i tako…Domaći vazali, zapravo majordomusi njihovog posjeda imenom Hrvatska, će nas zabavljati nacionalnim mitovima i ekstremnom ideologijom uz pomoć popova koji od Crkve ne vide Krista. Dakle, kad smo već poharani, kultura je jedina koja može biti temelj obnove, prerastanja u duhovno i zdravo društvo. Sva mudrost se uvijek stječe na jednom mjestu, pa da ilustriram: u desetoj tezi o Feuerbachu Marx odlučno zagovara duhovno društvo, a kako rekosmo, Fromm, bolje od ostalih, zdravo društvo. Sugestije da se Krist s njima ne bi složio su građenje nepotrebnih podjela nakon što su propale velike ideološke sheme, pa i sam kapitalizam.
Naime, globalizacija je samo groteskna tvorevina demagoga, profesionalnih gangstera, kockara i ratnika. Hrvatskoj je kultura nasušni hljeb, zalog preživljavanja i naprosto je treba staviti u središte razvoja, a unaprijed znamo da u to nitko ne vjeruje. Ja nemam recept za kulturu, ali za baštinu bih mogao imati. Po svaku cijenu moramo zaustaviti rasprodaju resursa, pa makar nas kupci koji čekaju da još pojeftinimo kaznili životom na kruhu i vodi. To nijedna političarska garnitura nije u stanju izvesti. Ne moramo donijeti nikakve odluke, samo ih odgodimo za generaciju, dvije! Bilo koje odluke o prodaji. Tu se krije sva mudrost održivog razvoja. Držim fige svakom političaru koji izabere najbolje profesionalce koji mu/joj ne podilaze i kojima dade mandat da poguraju sredinu naprijed. Mi ćemo teško postati europskom metropolom ako to razumijemo više nego samo tehnički: ovaj grad je satrven socijalnom involucijom i podobnošću, a to ne završava drugdje nego u osrednjosti i provincijalnosti.
A strategija identiteta?
Velik, dobar, suvremen nacionalni muzej i sva ona struktura drugih na kojoj sam i ja dijelom otupio pero i oslabio glasnice. Dobro što ja nisam dobio priliku (mislim da nisam podoban ni simpatičan), ali zašto nisu priliku dobili oni koje smatram boljim ili sličnim sebi? Depolitizacija je još jedan zahtjev koji nećemo ispuniti. Nemoguće je voditi politiku identiteta i baštine ako su gotovo svi direktori zaposleni po podobnosti i političkim ključevima.
Na prvom predavanju rekli ste da u Finskoj, koja ima nešto malo više stanovnika od naše zemlje, ima 1000 muzeja, a mi ih imamo 202. Od toga je u Zagrebu 24. Je li to malo ili puno? Šalim se. A zašto se, kako se čini, Hrvati zadovoljavaju s tako malo kulture?
Helsinki je veličinom sličan Zagrebu, a ima oko 70 muzeja. Zurich valjda ima točno toliko stanovnika, a ima preko 60 muzeja. Problem je širi i dublji kako se valjda vidjelo do sada. Mi smo podinterpretirana zemlja. Nisu samo muzeji način predstavljanja zemlje sebi i drugima. Nedavno sam o baštini napisao knjigu i, da bih se izložio riziku da mi netko ospori relevantnost, priložio sam pedesetak stranica o mogućim projektima. Na nekima povremeno ali sustavno radim puno godina: Sveučilišni muzej (27), Muzej Jadranskog mora (25), a i na druge sam potrošio puno vremena i truda: Muzej hrvatske dijaspore, Muzej hrvatske državnosti, Lijepa Hrvatska, Baštinski centar srednje Dalmacije, Baštinski centar Novi Dvori, Muzej Bure, Muzej običnih ljudi… nekoliko projekata sam radio kao konzultant u Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori, Njemačkoj…Ima i nekih drugih prijedloga: Hrvatska baština (kao English Heritage ili National Trust), Muzej cvijeća i mnogo drugih. Ja sam na kraju karijere tako da je to neka inventura. Bezopasan sam, jer sad samo pišem i predajem gdje me (u inozemstvu, uglavnom) zovu. Vidjeli ste i sami, bio sam u pravu kad sam počeo pisati na engleskom, jer postojanje moje nedavne knjige ova sredina nije registrirala. Na neki način mi je drago, jer teško podnosim uvrede, a ne podnosim polemike o stvarima koje dobro poznajem. U nas su obično ad hominem, a ja sam svojim privatnim izborom i životom zadovoljni griješnik po svakom osnovu.
Kradem još malo iz vašega predavanja. Kažete da u svakom našem gradu i u svakoj regiji nedostaju važni muzeji, pa ćete gotovo zavapiti: ”Kad će Dalmacija konačno progovoriti sebi i drugima o korijenima i razvoju svojeg antifašizma?!” Da ste ministar kulture i da nam proračun nije tako mizeran, što biste ostavili iza sebe?
U Hrvatskoj je antifašizam ”tanak led”, ali nek’ vam bude. Antifašizam nije pitanje političkog ili nedajbože patriotskog odstupanja od pravog hrvatstva (ma što bio ”propis” o identitetu), jer je biti protiv fašizma u svakom njegovom obliku naprosto pitanje zdrave pameti i društvenog morala. O tome sam usput pisao i u svojoj knjizi. Ja imam porodičnu biografiju koja mi daje velika prava na istinu. Ne bih o tome, jer volim svoju intimu i kad već tu biografiju nisam htio unovčiti ili pretvoriti u hiper-karijeru. Po svojem habitusu ne bih mogao biti ministar kulture. No, kad ste me već ustoličili, reći ću da bih naglasak stavio na baštinu, jer malim zemljama je situacija ”o glavu”: one su prve, a neke među njima i za svagda, poharane žrtve globalizacije. Portugal je, rekao sam, u ”restrukturiranju” (tako se zove samouništenje privrede i kulture u malim zemljama) ostao bez Ministarstva kulture, ali, gle, ostavili su upravu za baštinu. Znaju da bi mogli nestati. Da se mogu pretvoriti u muzejsku vitrinu Europe. Globalizacija je tsunami. Teoretski, a ja mislim i praktično, kreativni i hrabri će zajahati taj val i surfati. Nemamo izbora.
No, bojim se da sve svoje hrabre i kreativne tjeramo od sebe. Opet je zavjera u pitanju: podobnost (jer integrirani ljudi najprije pripadaju samo sebi pod zvijezdama) i agresija mediokriteta. Dakle, da sam ministar ,ja bih uzeo svoju listu projekata i nastojao dogovoriti prioritete. Baštinskim očima možete gledati na cijelu kulturu, ali i ne isključiti suvremenu produkciju. Nekada, još prije rata, u jednom sam tekstu predložio da baština bude u nadležnosti Ministarstva obrane. Htio sam naglasiti kako je strateški važna, a žao mi je da sam toliko bio u pravu. Ustanovio bih dobro organiziranu kulturnu armiju sa svim rodovima, od teške artiljerije do avijacije i desantnih trupa i izviđača; rekoh: sad više nemamo boljih resursa od kulture, a kamo sreće da netko isto učini u privredi.
Ja dobro poznajem inozemstvo i nemam ”hemunge”, što je štetilo i mojoj međunarodnoj karijeri. No, nije me bilo briga. Dakle, kad imate zadarsku vladu u sjeni koja zasjeda u Italiji, kad im Napolitano daje za pravo i kad Italija tiska marku sa Zadrom kao talijanskim gradom, naravno da bih postavio kulturne tvrđave koje bi odbile napad. Sramotno je da Molat nije pretvoren u srce hrvatskog patriotizma u Dalmaciji koja je morala postati talijanska: 25 tisuća ljudi je tamo spremljeno u logor samo zbog smetnje tom projektu. No, taj patriotizam nije dozvoljiv jer smeta onom desnom koji nas je upropastio, još nas upropaštava i mogao bi nas koštati budućnosti zato jer po svojoj prirodi razara dušu. Zašto su veliki patrioti (jedini proizvod u kojem ne oskudijevamo) dozvolili da nam se glavna cesta talijanski zove ”Dalmatina“ kad već nije Kralja Tomislava ili bar A1? Akulturacija, nepovjerenje u samog sebe, vazalski kompleks pred gazdama. Nikako se ne mogu načuditi zašto je tzv. desnica prisvojila sebi pravo na tumačenje patriotizma i baštine? Ništa nisu napravili da bi svoje svojatanje opravdali.
Samo usput, nezamislivo je koliko je pozitivne energije u ljudima i koliko se puno toga u Hrvatskoj može napraviti s malo novca.
Trebaju nam poštene okolnosti, otvorenost, tolerancija, fer okolnosti za sve bez korupcije i političkih i zavičajnih klanova. Često sam tumačio da ono najvažnije što nam treba da postanemo uspješni ne košta ništa – misleći pri tome da svaka prava, dobra promjena počinje s moralom i drugačijim stavovima. Naravno, možete reći da stavove nije lako mijenjati preko noći. Pa nije, ali zašto imamo i plaćamo škole i muzeje?
Evo što me zaista oduševilo kada sam vas slušao u MSU-u: kultura ima premalo samopouzdanja i povjerenja da bi mogla dati nove proizvode koji mogu biti dražesni i vrlo važni i inspirativni. Ja ću prvo, kao dijete iseljenika reći da nam je potreban i da bih rado u Zagrebu imao Muzej iseljeništva, za koji se također zalažete. Pet stoljeća iseljene Hrvatske ostaje i dalje neispripovijedana priča. Hajdemo dalje…
Nemate mjesta za moj elaborat od pedeset stranica. Bilo me svugdje, pa sam zarana postao svjestan tog potencijala i te potrebe. Ja sam idealistični Hrvat. Nisam odavde, što bi se reklo. Činilo mi se oduvijek zgodnim ujediniti one izvan i one unutra oko te ideje pripadanja, a da ne patimo od neke mitomanije nego da nas ujedini srdačna zaokupljenost vlastitim identitetom. Da od toga napravimo ponosnu, ljudsku priču i da se povežemo na korist i diku vlastitog naroda. Ja sam samo jedan od stotina koji su taj san sanjali, ali dok našim snovima upravljaju koristoljupci svih fela, ništa od poezije i posla. Ja sam bio dobar autor projekta, jer je moje hrvatstvo sazrelo kroz traume i doživjelo sve faze, pa se lagano moglo naći kao moderna meka moć u suvremenom svijetu. Drugi nas moraju poštovati samo ako smo zreliji i bolji od njih. Naravno, ako nam je srednji vijek inspiracija ili nedajbože nedavne povijesne zabune, bolje je da taj muzej nemamo. I, eto – dobro je da ga nemamo. Ne zaboravite, muzeji su mehanizmi kontinuiteta i preživljavanja i jako je važno da se dogovorimo što svijet danas želi prihvatiti kao kontinuitet. Muzeji su kao brand: za uspjeh trebate pristanak drugih.
Mnogim mojim prijateljima koji dolaze izvana se dopada vrlo hvaljeni i originalan Muzej prekinutih veza. Vi pak zagovarate Globalni muzej ljubavi neovisno o kulturama ili o porijeklu priča i legendi te univerzalne vrijednosti…
Muzej prekinutih veza smo pokazali na konferenciji u Dubrovniku. Nositelj je nagrade koju cijenimo i ponosni smo da je naš. To je ekstenzija ideje muzeja, ne sasvim muzej, ali svi eksperti koji stvarno poznaju baštinu smatraju takve pojave dobrodošlima. Uspješan je i kao dokaz da se ovdje mogu dogoditi inovacije. Globalni muzej ljubavi je inicijativa iz 2007., Villa Frappart, Lovran. G. Ino Mirković me pitao što bih napravio u vili koju je koristio (a bila je sagrađena kao ljubavno gnijezdo nevaljalice s habsburškog dvora) i tako je rođena ideja. Život te ideje kasnije je duga i strukovno zanimljiva priča: par puta se činilo da smo u bijelom svijetu s velikim partnerima pred nekom realizacijom. Ipak, ostala je moj eksperiment i nisam zbog toga nesretan. Sad je konačno web stranica pristojna (na samofinaciranju smo zbog slobode i manjka novca u okolini), ali očekujte novosti sljedeće godine. Držite me za riječ: ako se ništa od parametara ne promijeni, napravit ćemo s tom idejom malu svjetsku senzaciju. Ne znam ja zašto mogu vidjeti stvari u budućnosti, ali mi se čini da mogu. Ako i nisam u pravu, u nečemu ćete se morati složiti: život je tako baš zanimljiv.
Željeli biste Muzej cvijeća ili onaj posvećen jezicima ili pak našem djetinjstvu… Čitatelji će sada pomisliti da smo pretjerali. Može li naša mala država to sve sebi priušiti? Treba li?
Ako Finska, Nizozemska, Danska, UK i još neke zemlje imaju četiri-pet puta više muzeja, što bi nama smetalo da ih imamo dvostruko više nego sada? Iza običnih naslova kriju se jako netipične i po cijeni jeftine institucije. Samo amateri misle da muzej mora biti skup. Ako se sjetite da smo kao država negdje i u nešto spiskali 40 tisuća milijuna eura, troškovi ovih institucija su gotovo smiješni. Naravno, ako kulturu smatrate a priori skupom, onda ništa ne pomaže.
Konačno, kažete da bi naši muzeji trebali biti mjesta empatije sa društvenom zajednicom i sa svima koji nas posjećuju i da trebamo samo postati svjesni bogatstva koje nas okružuje. Imate ogromno iskustvo koje vam daje manifestacija The best in Heritage u Dubrovniku. Opišite ju i dajte nam neke sjajne primjere muzeja koji su tamo predstavljeni i koji su vas fascinirali.
U 13 godina smo ugostili neke od najvećih i neke od najmanjih muzeja svijeta. Preduga je priča, ali u jednom sam trenutku prije 15 godina shvatio da postoji dosta godišnjih nagrada za najbolje muzeje. Bio sam tada član žirija Europske nagrade za muzej godine. Kraljica Fabiola nam je bila pokrovitelj. Bilo je to vrlo prestižno. Za tu organizaciju sam napravio koncept nove konferencije, dva puta sam bio na sastanku kod gradonačelnika Barcelone, sve smo dogovorili, a onda su moji odustali. S malim promjenama tu sam konferenciju ponudio vani i kod kuće, a kad su mi svi rekli da sam u krivu, odlučio sam dokazati suprotno i tako je počelo. Duga priča svedena na kratku znači da u Hrvatskoj, u Dubrovniku, imamo svake godine jedinu svjetsku smotru nagrađenih muzeja, baštinskih konzervatorskih projekata. Cinizam: uzimamo rezultat radova stotinjak skupih žirija i pakiramo ga u finalni proizvod. ”Štos”: proizvode iz inozemstva proglašavamo sirovinom i pravimo u našoj zemlji finalni proizvod koji de facto izvozimo.
Naime, konferencija je na engleskom jer nemamo novca za prevoditelje, pa su i sudionici svake godine iz tridesetak zemalja svijeta. Projekti nam dolaze obično iz 17-19 zemalja s četiti-pet kontinenata. Pokazali smo do sada 240 projekata i teško mi je naprečac izdvajati. To je svjetska smotra vrsnoće. Ta konferencija je dokaz da možemo biti centar svijeta: malen i privremen, ali pokazuje da je moguće. To je uspio pokušaj da se surfa na globalizacijskom tsunamiju.
Što će dobiti oni koji se odluče posjetiti vaša predavanja? Kakve spoznaje?
Ova predavanja u MSU-u su moj eksperiment, neka konceptuala na znanstvenom području, vježba iz javnog pamćenja…Mišljena su za one koji nisu čitali Halbwachsa, Adorna, Poppera ili Baudrillarda…odnosno i za one koji jesu, ali ih ili nisu dovoljno razumjeli (kao ni ja) ili im na kraju nije bilo jasno što da misle o prošlosti i baštini. Dokazujem da je svakom profesoru, kao i glumcu, potrebna publika, a kako su me najmanje zvali da predajem u Hrvatskoj (ako ne računamo moj posao), to ja sebe i sredinu provjeravam: što ako su imali pravo, pa ja i nisam zasluživao pozive. Dakle, moji će slušatelji dobiti neka znanja o svijetu u kojem živimo i ulozi povijesti, prošlosti, pamćenja, baštine i identiteta u našim životima.
Rado bih da dođu oni koji žele praviti svoj muzej, zbirku, etno-kuću ili tko zna što slično. Neka me samo pitaju kako da svoje teorije primijenim na njihovu praksu. To baš trebam. Rado se izlažem riziku, jer tako saznajem o sebi i svijetu. Studenti su znali da ih čeka ispit, a ovi znaju da mene čeka ispit pred njima. To je proces odrastanja koji nikad ne prestaje. Kad bismo govorili jezikom vjernika (što ja nisam) ili vjerovanja u duhovnost (čemu sam odan), za sjedinjenje s Gospodom ili Apsolutom se trebamo usavršiti do granica svojih mogućnosti. To je smisao. Meni je Krist bliska metafora Dobra i nemam s istinskim vjernicima teškoća u razumijevanju. Kao i s baštinom, problem su institucije, njihov mentalitet i užasne zablude.
Studirali ste i arhitekturu. Da li vam se dopada nova zgrada Muzičke akademije na Trgu maršala Tita u Zagrebu?
Ta zgrada je moj simbolički razlaz sa stvarnošću. Ostario sam valjda s njenim uspjehom. Svi je hvale, a meni je užasna: nakinđurena, prosta, kičasta, izvan dimenzija, nametljiva…To nije duh Zagreba. Kao gimnazijalcu legendarni prof. Laszowski iz Pete gimnazije mi je ulio nemir u dušu svojom indignacijom Fabrisovim staklenim kubusom. Da je bilo po arhitektu, bio bi baš gladak i nenametljiv kakav je i unatoč kompromisima (skoro) uspio biti. Bio je skromna, ali jaka izjava o modernosti i mijeni, decentno zauzimajući mjesto i urastajući raznolikošću u svoj ušminkani historicistički ambijent. S tim staklenim kavezom to je bio dobar trg.
Ova zgrada je napuhani, debeli skorojević koji se šepuri trgom: preglasan, psuje i pravi se važan. A, fol, riječ je o kulturi. Ona crna rešetka je nepotrebna i napasna. Igla je psovka prostoru: ništa. Prevelika, preoštra, nepotrebna, bez ikakvog dijaloga s ikim i ičim. Čemu je uperena i čemu stremi? Ako je skulptura, zvao bih je besmisao. Kugla se pokazala, vjerujem bez namjere, sprdnja na temu jedne poetske slike prizemljenog sunca koje je par godina svijetlilo tim trgom. Kao da je netko imao višak novca (!?). Meni je ta zgrada poraz intelektualne elite i simbolični kraj gospodskog Zagreba, grada sa smislom za mjeru, Zagreba u kojem sam rođen i kakvog sam u sebi čuvao kao neki parametar. Ali, vjerujte mi na riječ, nitko sretniji od mene ako sam u krivu: mi smo prolaznici, a Zagreb ostaje.
Zašto ste se profesionalno posvetili muzeologiji, a ne arhitekturi ili novinarstvu, što je također bilo predmet vašega zanimanja?
Ako mi netko ne uspije u poznim godinama pokvariti životnu strategiju, ja sam radio samo ono što mi se dopadalo, ili bolje – s tim na umu kao ciljem -mijenjao sam svoje poslove vazda misleći kako ću napraviti nešto dobro i izvan svojeg prvog interesa. Kako volim ono čim se bavim, i danas nerijetko radim desetak sati dnevno. To su moje stranke, druženja, ribičija i što sve ljudi ne rade da se odmore od posla, mene posao od posla odmara, a kako volim svoju porodicu, svoj stan i svoja mjesta za odmor, samo mi sretnija i prosperitenija sredina treba za sreću. Ja se bavim teorijom i praksom baštine ili, preciznije (ali i šire), javnim pamćenjem. Pisat ću više na engleskom ne iz protesta nego zato jer pišem za one koji čitaju. Ja jako volim svoj jezik, pa možda prave stvari tek predstoje: uostalom kako ja ne znam dobiti novac za knjige (a možda ga i ne zaslužuju), meni jako odgovara i forma samizdata i ograničene tiraže. Neka knjiga: možda požive duže od mene.
Zakrvavimo sada malo ruke. Vlado Gotovac je rekao da mu se bila zgadila politika i da je za njega bila moralno nepodnošljiva. Nije bila suprotna samo njegovim političkim uvjerenjima, nego i temeljnim vrijednostima svijeta kojemu je pripadao i za koji se cijelog života zalagao. Ona je u osnovi, rekao je, nihilistička i da se takvim političkim relativizmom svijetu oduzimaju moralni temelji. U tome ni na koji način nije želio imati nikakva udjela. Primjerice, lakoća kojom se u Saboru u kojem je on djelovao izbacivao moral iz politike znak je unutarnje destrukcije vrijednosti, početak nihilističke ravnodušnosti, samozadovoljstva i odbijanja svake odgovornosti. Diraju li vas ove Gotovčeve riječi i kako?
Vjerujem da je tako i mislio, ali rado bih da je to jasnije pokazao. Ipak figurira kao dio te politike koja nas je dovela tu gdje jesmo. Vjerujem da je zbog te spoznaje umro ranije no što je morao. Naša politika nema načela: sve je laž, licemjerje i manipulacija – opasna je, jer među nama, normalnim ljudima, traže protivnike i neprijatelje i tako se namiruju. Njih je rat stvorio i bez nekog rata i neprijatelja ne mogu. Sprdali smo se s komunističkim ”unutrašnjim i vanjskim neprijateljima” i teško je priznati da ljudi s istom nesposobnošću, ali pohlepniji i štetniji, i danas vladaju. Nema tu ni desne ni lijeve strane, samo što su jedni agresivni tako da vas srsi prolaze.
Zamislite da vas sluša ili čita cijela naša studentska populacija. Koje savjete imate za njih i kakva očekivanja kao profesor imate od vaših studenata?
Ja sam jako aktivan, ali kao profesor sam bivši. Imao sam nekad uvodno predavanje za studente prve godine: Prividna lakoća studiranja. Naravno, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ja sam ih mogao učiti samo pozitivnim znanjima i pravilima uređenog društva (koje nemamo). Svaki put kad bi ispred prozora Fakulteta progrmio motor od 30.000 eura s dvadesetogodišnjakom, ja sam prekinuo predavanje i rekao da sustavu koji to omogućuje ne mogu parirati baš ničim. U njihovo ime se nadam vremenima kad će se brojati samo moral i stručnost, a patriotizam biti definiran kao djelovanje za opće dobro, za zajednicu kojoj pripadaju, čuvanje svoje porodice i svega što čini zajednicu mira i blagostanja. Kao mali Hrvat (jer sam se krstio još kao malen) ja nemam osim te nade nikakva oružja protiv velikih Hrvata koji su se (pogađate) krstili kad su bili veliki. Eh da, za razliku od onih koji su ustanovili nove kriterije kulturnog identiteta i političke ispravnosti, – ja nisam nikad bio u Partiji.
O prof. Šoli:
Tomislav Šola je rođen u Zagrebu 1948. godine. Profesor je na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu, Odsjek za informacijske znanosti. Bio je predstojnik Odsjeka za infomacijske znanosti i voditelj Poslijediplomskog studija muzeologije. Sad je u mirovini. Diplomirao je povijest umjetnosti i engleski jezik i književnost na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je studirao i novinarstvo te muzeologiju (CSBDIZ). Studij muzeologije nastavio je u Parizu, a doktorat je obranio na sveučilištu u Ljubljani.
Petnaest godina strukovne prakse započeo je kao kustos u Galerijama Grada Zagreba, a nastavio kao direktor Muzejskog dokumentacijskog centra u Zagrebu, te glavni i odgovorni urednik časopisa “Informatica Museologica”. Objavio je osam knjiga i poglavlja u devet knjiga u inozemstvu. Objavio je 262 rada u strukovnim časopisima i novinama. Tekstovi su mu prevedeni na jedanaest jezika. Autor je i direktor godišnje međunarodne konferencije ”Najbolji u baštini“ u Dubrovniku. Prilozima je sudjelovao na stotinjak međunarodnih skupova. Održao je oko 300 sati pozivnih predavanja po svijetu. Predavao je regularno nekoliko godina u Španjolskoj i Finskoj, gdje je kasnije osnovao Međunarodnu školu za studij baštine.
Bio je član Izvršnog savjeta i predsjednik Nacionalnog komiteta svjetske muzejske organizacije (ICOM/UNESCO). Godine 1997. dobio je posao starijeg kustosa-istraživača za muzeologiju u Nacionalnom muzeju Danske. Bio je član žirija Europske nagrade za muzej godine (EMF/Evropski savjet). Radeći kao konzultant, autor je koncepcije nekoliko inozemnih projekata obnove ili izgradnje muzeja. Član je redakcija časopisa ”Museum International“, ”Museum Practice“ i ”International Journal of Heritage Studies”. Predsjednik je jednog od žirija Europe Nostre za nagrade Europske unije.
Nažalost, za pet godina ne planira postati predsjednikom Republike Hrvatske.
