Lista koju je okupio Miroslav Škoro podbacila je u odnosu na vlastita očekivanja i neće upravljati državom, ali 16 izabranih zastupnica i zastupnika svejedno će širiti reakcionarne, nacionalističke i antimanjinske poruke sa saborske govornice. Donosimo izbor onih koji u tome prednjače
Možda su ostali bez vlasti, ali ne planiraju izgubiti obraz. Pod obrazom Domovinskog pokreta podrazumijevaju se razni oblici progona društvenih skupina koje ne odgovaraju njihovim reakcionarnim pogledima na svijet. Novosti, stoga, donose biografske crtice 11 zastupnika Domovinskog pokreta koji najviše obećavaju.
Nakon niza medijskih objava koje su ukazale na tragikomične proturječnosti karijere predsjednika Domovinskog pokreta, vjerojatno ni najzagriženiji pobornici više ne vjeruju da Miroslav Škoro vjeruje u ono što promovira. To, međutim, ne znači da političke poruke koje odašilje nisu opasne i skandalozne. U samo godinu dana političkog angažmana uspio je otklizati u proustaški revizionizam, podučavati što bi trebale raditi silovane žene i najaviti ukidanje političkih prava cjelokupne srpske manjine u Hrvatskoj. O kakvoj viziji društva je riječ ponajbolje govori izjava koju je Škoro dao noć uoči izbora. Na pitanje Velimira Bujanca da komentira prethodni javni istup u kojem je najavio džihad protiv ‘antihrvatske’ kulture i civilnog društva, Škoro je odgovorio: ‘Nema njih i nas. Postoji samo nas.’ Tad je još mislio da će ući u vladu. Sada ove prijetnje nalikuju na isprazne stihove ražalovanog pjevača lakih nota. Problem je u tome što će takvi stavovi u narednom parlamentarnom sastavu biti obilato reproducirani iz različitih usta nemale količine nacionalista, vjerskih ekstremista i slobodnotržišnih fanatika s liste Domovinskog pokreta. Na prave poluge moći ta ekipa više ne može računati, pa će glavni fokus biti na daljnjoj popularizaciji i forsiranju priče oko referenduma i ‘narodne volje’, odnosno pokušaja realizacije niza dosadašnjih klerikalno-desničarskih kampanja protiv srpskih, seksualnih, reproduktivnih i radničkih prava.
Politički tajnik i financijski arhitekt Domovinskog pokreta i dalje je poprilična enigma. Dobar dio dosadašnjih rijetkih istupa potrošio je u demantiranju sumnji da je projekt Miroslava Škore tek jedan od mnogih pokušaja Rusa i Mađara da na vlast dovedu krajnju desnicu, destabiliziraju demokraciju i osiguraju dugoročni energetski monopol. Na ideološkoj razini, međutim, nije krio tko su mu uzori. ‘Svjetonazorski gledano, mislimo da trebamo u Višegradsku skupinu, a pokušava nas se izuzeti iz toga’, poručio je nedavno u proustaškom Hrvatskom listu, misleći na asocijaciju istočnoevropskih zemalja kojima pripadaju i Mađarska te Poljska. Te dvije države u čvrstim su rukama krajnje desnih reakcionara i oligarha, koji krčme javne resurse uništavajući demokratske institucije, ljudska prava, političku opoziciju, civilno društvo i manjine. Radi se, ukratko, o sadržaju emisije Bujica, glavne propagandne platforme Domovinskog pokreta na televiziji Z1, u posrednom vlasništvu Radića i PPD-a, firme koja je povezana s Gazpromom, ključnim Putinovim oruđem za širenje propagande. Gospodarski resursi, kao krunski dio ovakvih operacija, dolaze u paketu sa sudioništvom u izvršnoj vlasti koja im je izmakla. Nakon izbornog rezultata Domovinskog pokreta, pitanje je hoće li i koliko radišni poslovni čovjek Radić fizički boraviti u saborskoj opoziciji, lišenoj priželjkivanog utjecaja. Ako se i pojavi koji put, ideološka pravovjernost je garantirana. Radić, naime, voli ponavljati besmislice o sukobu globalista i suverenista u Hrvatskoj, naznačiti da je Milorad Pupovac poticatelj netrpeljivosti u Hrvatskoj i sugerirati da bi Zlatko Hasanbegović bio poželjan ministar kulture.
Povjesničar koji je karijeru napravio u HDZ-u Tomislava Karamarka. Nakon što je smijenjen s pozicije ministra kulture, gdje je u kratkom razdoblju marljivo radio na uništenju neprofitnog novinarstva, podrivanju nezavisne kulture i financiranju pročetničkih publicista, ostatak mandata proveo je u Saboru. Osnovao je novu stranku i klub s Brunom Esih, od koje se, manirom tipičnog pravaša, ubrzo odcijepio. Osim nekoliko neprispodobivih govora, Hasanbegović u parlamentu ništa nije napravio. Žarko Pukovski često je ukazivao na impresivnu lijenost dotičnog, što nije previše smetalo njegovim intelektualno zapuštenim podržavateljima. Samo jedan njegov potez – iznuda Milana Bandića da za održavanje većine u gradskoj Skupštini makne Trg maršala Tita – takvima predstavlja kredit za najmanje deset godina hibernacije. Principijelni Zlatko tako je postao prvi žetončić Milana Bandića. Na poziciji moći je izrazito maligna i destruktivna politička pojava, a u saborskoj opoziciji će opet biti naporni nacionalist koji u pauzama između političkog drijemeža napada antifašizam, Srbe i nevladine organizacije. Osim one koju vodi Željka Markić.
Penava je na glasu kao političar enormnih ambicija koje se značajno razilaze s političkim kapacitetom. Umislio je da će, u koaliciji s ekstremnim braniteljskim organizacijama, srušiti Plenkovića. Najprije kroz HDZ, a onda preko novih pokrovitelja iz Domovinskog pokreta koji u cijelosti odgovaraju njegovom političkom profilu. Oba pokušaja su propala, pa mu je sada preostalo da iz antisrpske i huškačke opozicije gradi ključni politički cilj: lišavanje Vukovara ćiriličnog pisma i manjinskih kvota u predstavničkim tijelima. To je još jedan razlog zašto Domovinski pokret inzistira na referendumskim inicijativama, jer računaju da će tako Srbima uskratiti postojeća politička prava. Teško je, međutim, biti dugovječni politički radikal u Hrvatskoj izvan okrilja HDZ-a. Već dobrano poljuljane ambicije Penave i Domovinskog pokreta na kraju bi se mogle svesti na regionalnu priču prije konačnog nestanka. Nešto kao HDSSB.
Zamjenik gradonačelnika Vukovara od 2014., a javnosti je postao poznatiji po video-snimci s vlastite svadbe iz 2012. godine, na kojoj je u društvu nekolicine lokalnih političara pjevao ustašku pjesmu ‘Evo zore, evo dana’ slaveći zločince Juru Francetića i Rafaela Bobana. Naslijedio je Ružu Tomašić na čelu Hrvatske konzervativne stranke koja pripada Hrvatskim suverenistima. Otad ova partija, gotovo potpuno neutjecajna izvan granica Vukovara, služi kao Penavin huškački satelit prema lokalnom stanovništvu srpske nacionalnosti. Sudjelovao je u brojnim antisrpskim operacijama krajnje desnice u tom dijelu Hrvatske, od ćirilice do tobožnje brige za neprocesuiranje ratnih zločina. Prava pozadina je nasrtaj na neželjenu manjinu, s naglaskom na njihove političke predstavnike. Pavliček je izjavio da je Hrvatska ugrožena od SDSS-a zato što ta parlamentarna stranka promovira velikosrpsku politiku na području Vukovara.
Provela je zadnja dva ciklusa u Evropskom parlamentu, u kojem će nemalu plaću i beneficije uzimati još jednu godinu, nakon čega dolazi po saborski mandat. Ruža je proustaška političarka i toga se ne stidi. Kad smo otkrili da je pisala i recitirala naci-poeziju posvećenu poglavniku i da je bila članica ustaške terorističke organizacije, rekla je da se ne odriče ustaša. U minuloj kampanji je imala nekoliko skandaloznih izjava. Osim što je širila teoriju zavjere prema kojoj Milorad Pupovac upravlja hrvatskom vladom u ime Aleksandra Vučića, oduzela je pravo boravka predstavnicima srpske manjine u Saboru i usporedila ih sa sudionicima balvan-revolucije, ubojicama i silovateljima. Narednu godinu mijenjat će je stranački kolega i asistent Marko Milanović Litre. Poput mnogih isturenih predstavnika Domovinskog pokreta, čini se da Marko vjeruje u malu državu i slobodno tržište. Osim toga, bivši član HSP-a rekao je da su 1945. Zagreb ‘oslobodili’ magarci. Nacionalne manjine su mu ‘takozvane’, a koalicija Možemo! tumor na političkoj sceni koji će parazitirati na proračunu. Potonje dolazi od čovjeka koji ide na saborsku plaću s 19 preferencijalnih glasova. To je nešto više od ništice koju Litre utjelovljuje u ideološkom i političkom smislu.
Predsjednik Centra za obnovu kulture i član Opus Dei, emigrant koji se ranih devedesetih u Hrvatsku vratio s fundamentalizmom zapadnog tipa: bešćutnom neoliberalnom ideologijom uparenom s katoličkim radikalizmom. Bartulica je hrvatski pionir u tom polju: godinama prije Škorinog istupa sudjelovao je na događajima na kojima su strani gosti podučavali domaćine kako zabraniti pobačaj čak i ako je riječ o plodu silovanja. I Bartulica je protivnik pobačaja, a usput okrivljuje homoseksualizam za pedofiliju u Crkvi. Nakon što se pridružio Domovinskom pokretu, Škoru je povezao s ekipom iz američkog Leadership instituta, koja se oglašava kao organizacija za treniranje potencijalnih konzervativnih lidera. U stvarnosti, riječ je o dijelu znatno šire platforme povezane s ekstremnim korporativnim krilom Republikanske stranke, koja se bavi uzgojem novih generacija političkih sociopata. Mete Škorinih trenera su gejevi, žene, sindikati, radnici i socijalna država. Takvo nešto može se očekivati i od Bartulice u Saboru.
Novinarka koja je zbog političkog angažmana ovaj put svojevoljno napustila HRT. Prije nekoliko godina to je učinila mimo volje: dobila je otkaz jer je u internoj komunikaciji kritizirala ravnatelja Gorana Radmana. Sudskom odlukom je vraćena na posao, gdje je u nekoliko navrata suspendirana i odstranjena s dotadašnjih pozicija. U njenoj emisiji je, među ostalim, spolni odgoj doveden u vezu s pedofilijom, a Igor Vukić slobodno je širio fašistoidne laži o Jasenovcu. Njeni poklonici, međutim, slave je kao divu hrvatske desnice, smatrajući da je borkinja protiv pedofilije i dominantne komunističke historiografije. Za razliku od Škore, čini se da Krišto doista vjeruje u ono što priča. U nedavnom predizbornom sučeljavanju rekla je da su fašizam i nacionalsocijalizam krakovi ekstremne ljevice. U drugom je sugerirala da teme koje se bave pitanjima nacionalnih manjina ne bi trebale biti u nacionalnom kulturnom interesu, a u trećem istupu izjavila je da se pozdrav ‘Za dom spremni’ treba koristiti ‘uvijek, u svakoj prilici i posvuda’. Sve to skupa možda zvuči sumanuto, ali će četiri godine neometano odzvanjati saborom i četvrtim programom HRT-a. Tako je Vidović Krišto pronašla način da na javnoj televiziji širi svoje ideje bez reperkusija. Dapače, to će raditi za 14 do 17 tisuća kuna mjesečno.
Ratni načelnik glavnog stožera HOS-a i bivši član HSP-a, čija je postrojba u BiH spominjana u kontekstu ratnih zločina nad civilima, vraća se u Sabor nakon više od dva desetljeća. Zadnjih godina vodio je lokalnu televizijsku emisiju ‘Sve se može popraviti’, gdje je redovno radio na rehabilitaciji ustaštva što, uostalom, čini tijekom cijele profesionalne karijere. Prkačin je širio laži da Crna legija nije činila zločine. ‘Gmazovi’ su po njemu oni koji smatraju da je Rafael Boban zločinac, ‘bagra’ su kritičari pozdrava ‘Za dom spremni’, a ‘žohari’ pojedinci koji kritiziraju Zlatka Hasanbegovića. Mišljenja je i da je ‘proslava Dana ustanka koji su vodili četnici puno veća sramota od NDH’, da se zločini ustaša i samo postojanje NDH mogu razdvojiti, da je Jasenovac radio punom parom u prvim godinama Titove Jugoslavije te da je vojska kojoj je sam Prkačin pripadao ‘najviše toga baštinila od povijesne hrvatske vojske, dakle ustaša’. Po objavi pravomoćne presude ratnom zločincu Slobodanu Praljku, Prkačin je s Velimirom Bujancem sudjelovao u prokazivanju tobožnjih domaćih veleizdajnika odgovornih za takav pravorijek, uz spominjanje njihovih imena. Tom je prilikom poručio da Stjepana Mesića treba ‘javno objesiti’ na Trgu bana Jelačića. Iako je ponešto osvježavajuća pojava zato što ne baštini licemjerje svojih istomišljenika koji se upiru odvojiti HOS od ustaštva, to ga ne ekskulpira od činjenice da je u svojoj biti ustaški huškač koji će degutantnim umotvorinama preko Sabora zagađivati javni prostor.
Ušao je u Sabor nakon gotovo dvije dekade neuspjeha. Iz HDZ-a se svojevremeno prešaltao u HSLS, preko kojeg se kandidirao 2007. godine. Nakon toga uslijedila je avantura s Akcijom za bolju Hrvatsku i Hrvatskim plamenom koji je osnovao sa Zvonkom Bušićem, Markom Perkovićem Thompsonom i sličnima. U zagrebačku Skupštinu pokušao je preko koalicije Zajedno. Sve je bilo uzaludno. Sačić se, stoga, upustio u ulični pritisak odozdo. Njegovo ime i navada da se gura u prve redove obilježila je gotovo sve veće braniteljske prosvjede kojim se nastojala destabilizirati vlada Zorana Milanovića. Prije nekoliko godina veteranski aktivizam upario je s idejama civilnih klerikalaca, ovaj put usmjerenima protiv HDZ-a Andreja Plenkovića. Sudjelovao je u osnivanju također neuspješne referendumske inicijative Istina o Istanbulskoj. Tema je, međutim, postala važan aspekt retorike krajnje desnice, koju je usvojio i Domovinski pokret. Sačić je utjelovljenje njihove politike: demonizira izbjeglice tvrdeći da su ‘vojno sposobni muškarci koji imaju svoj cilj’, promovira revizionizam oko ustaškog pozdrava ‘Za dom spremni’, zalaže se za referendumsku presiju prava društvenih manjina, s naglaskom na srpsku, s kojom inače dijeli i drugu vrstu priče. Sačić je 2009. godine uhićen pod sumnjom da je sudjelovao u zataškavanju likvidacija nemoćnih srpskih staraca u Gruborima. Oslobođen je optužbe, kao i izravni počinitelji u drugim postupcima. Prošle godine Vrhovni sud je u presudi napisao da je ‘na djelu bila sramotna konstrukcija o izmišljenom četničkom napadu i bešćutna ignorancija ratnog zločina protiv civilnog stanovništva’.
Jedan od rijetkih predstavnika krajnje desnice iz bivšeg saziva koji je preživio izbore. A preživio je tako što je našao novog domaćina. Prethodni mandat odradio je zahvaljujući političkom dogovoru Hrasta i HDZ-a, danas je ušao zbog Škorinog pokreta. Prije četiri godine dobio je 2015 preferencijalnih glasova, a sada je za njega kao predsjednika Hrvatskih suverenista i nositelja liste glasalo 5217 birača. Zekanović je bio glavni saborski megafon za širenje otrovne dezinformacijske kampanje klerikalne desnice o opasnostima Istanbulske konvencije, ‘rodnoj ideologiji’, islamskim teroristima na hrvatskim granicama i sličnim teorijama. Nije, dakako, izostalo ni nerijetko promoviranje netrpeljivosti prema političkim predstavnicima srpske manjine. Sada se Zekanović razmnožio u još tri osobe, s kojima je osnovao saborski klub Hrvatskih suverenista.
portalnovosti
Možda su ostali bez vlasti, ali ne planiraju izgubiti obraz. Pod obrazom Domovinskog pokreta podrazumijevaju se razni oblici progona društvenih skupina koje ne odgovaraju njihovim reakcionarnim pogledima na svijet. Novosti, stoga, donose biografske crtice 11 zastupnika Domovinskog pokreta koji najviše obećavaju.
Na pitanje Velimira Bujanca da komentira prethodni javni istup u kojem je najavio džihad protiv ‘antihrvatske’ kulture i civilnog društva, Škoro je odgovorio: ‘Nema njih i nas. Postoji samo nas.’ Tad je još mislio da će ući u vladu
Miroslav Škoro
Nakon niza medijskih objava koje su ukazale na tragikomične proturječnosti karijere predsjednika Domovinskog pokreta, vjerojatno ni najzagriženiji pobornici više ne vjeruju da Miroslav Škoro vjeruje u ono što promovira. To, međutim, ne znači da političke poruke koje odašilje nisu opasne i skandalozne. U samo godinu dana političkog angažmana uspio je otklizati u proustaški revizionizam, podučavati što bi trebale raditi silovane žene i najaviti ukidanje političkih prava cjelokupne srpske manjine u Hrvatskoj. O kakvoj viziji društva je riječ ponajbolje govori izjava koju je Škoro dao noć uoči izbora. Na pitanje Velimira Bujanca da komentira prethodni javni istup u kojem je najavio džihad protiv ‘antihrvatske’ kulture i civilnog društva, Škoro je odgovorio: ‘Nema njih i nas. Postoji samo nas.’ Tad je još mislio da će ući u vladu. Sada ove prijetnje nalikuju na isprazne stihove ražalovanog pjevača lakih nota. Problem je u tome što će takvi stavovi u narednom parlamentarnom sastavu biti obilato reproducirani iz različitih usta nemale količine nacionalista, vjerskih ekstremista i slobodnotržišnih fanatika s liste Domovinskog pokreta. Na prave poluge moći ta ekipa više ne može računati, pa će glavni fokus biti na daljnjoj popularizaciji i forsiranju priče oko referenduma i ‘narodne volje’, odnosno pokušaja realizacije niza dosadašnjih klerikalno-desničarskih kampanja protiv srpskih, seksualnih, reproduktivnih i radničkih prava.
Mario Radić
Politički tajnik i financijski arhitekt Domovinskog pokreta i dalje je poprilična enigma. Dobar dio dosadašnjih rijetkih istupa potrošio je u demantiranju sumnji da je projekt Miroslava Škore tek jedan od mnogih pokušaja Rusa i Mađara da na vlast dovedu krajnju desnicu, destabiliziraju demokraciju i osiguraju dugoročni energetski monopol. Na ideološkoj razini, međutim, nije krio tko su mu uzori. ‘Svjetonazorski gledano, mislimo da trebamo u Višegradsku skupinu, a pokušava nas se izuzeti iz toga’, poručio je nedavno u proustaškom Hrvatskom listu, misleći na asocijaciju istočnoevropskih zemalja kojima pripadaju i Mađarska te Poljska. Te dvije države u čvrstim su rukama krajnje desnih reakcionara i oligarha, koji krčme javne resurse uništavajući demokratske institucije, ljudska prava, političku opoziciju, civilno društvo i manjine. Radi se, ukratko, o sadržaju emisije Bujica, glavne propagandne platforme Domovinskog pokreta na televiziji Z1, u posrednom vlasništvu Radića i PPD-a, firme koja je povezana s Gazpromom, ključnim Putinovim oruđem za širenje propagande. Gospodarski resursi, kao krunski dio ovakvih operacija, dolaze u paketu sa sudioništvom u izvršnoj vlasti koja im je izmakla. Nakon izbornog rezultata Domovinskog pokreta, pitanje je hoće li i koliko radišni poslovni čovjek Radić fizički boraviti u saborskoj opoziciji, lišenoj priželjkivanog utjecaja. Ako se i pojavi koji put, ideološka pravovjernost je garantirana. Radić, naime, voli ponavljati besmislice o sukobu globalista i suverenista u Hrvatskoj, naznačiti da je Milorad Pupovac poticatelj netrpeljivosti u Hrvatskoj i sugerirati da bi Zlatko Hasanbegović bio poželjan ministar kulture.
Zlatko Hasanbegović
Povjesničar koji je karijeru napravio u HDZ-u Tomislava Karamarka. Nakon što je smijenjen s pozicije ministra kulture, gdje je u kratkom razdoblju marljivo radio na uništenju neprofitnog novinarstva, podrivanju nezavisne kulture i financiranju pročetničkih publicista, ostatak mandata proveo je u Saboru. Osnovao je novu stranku i klub s Brunom Esih, od koje se, manirom tipičnog pravaša, ubrzo odcijepio. Osim nekoliko neprispodobivih govora, Hasanbegović u parlamentu ništa nije napravio. Žarko Pukovski često je ukazivao na impresivnu lijenost dotičnog, što nije previše smetalo njegovim intelektualno zapuštenim podržavateljima. Samo jedan njegov potez – iznuda Milana Bandića da za održavanje većine u gradskoj Skupštini makne Trg maršala Tita – takvima predstavlja kredit za najmanje deset godina hibernacije. Principijelni Zlatko tako je postao prvi žetončić Milana Bandića. Na poziciji moći je izrazito maligna i destruktivna politička pojava, a u saborskoj opoziciji će opet biti naporni nacionalist koji u pauzama između političkog drijemeža napada antifašizam, Srbe i nevladine organizacije. Osim one koju vodi Željka Markić.
Ivan Penava
Penava je na glasu kao političar enormnih ambicija koje se značajno razilaze s političkim kapacitetom. Umislio je da će, u koaliciji s ekstremnim braniteljskim organizacijama, srušiti Plenkovića. Najprije kroz HDZ, a onda preko novih pokrovitelja iz Domovinskog pokreta koji u cijelosti odgovaraju njegovom političkom profilu. Oba pokušaja su propala, pa mu je sada preostalo da iz antisrpske i huškačke opozicije gradi ključni politički cilj: lišavanje Vukovara ćiriličnog pisma i manjinskih kvota u predstavničkim tijelima. To je još jedan razlog zašto Domovinski pokret inzistira na referendumskim inicijativama, jer računaju da će tako Srbima uskratiti postojeća politička prava. Teško je, međutim, biti dugovječni politički radikal u Hrvatskoj izvan okrilja HDZ-a. Već dobrano poljuljane ambicije Penave i Domovinskog pokreta na kraju bi se mogle svesti na regionalnu priču prije konačnog nestanka. Nešto kao HDSSB.
Marijan Pavliček
Zamjenik gradonačelnika Vukovara od 2014., a javnosti je postao poznatiji po video-snimci s vlastite svadbe iz 2012. godine, na kojoj je u društvu nekolicine lokalnih političara pjevao ustašku pjesmu ‘Evo zore, evo dana’ slaveći zločince Juru Francetića i Rafaela Bobana. Naslijedio je Ružu Tomašić na čelu Hrvatske konzervativne stranke koja pripada Hrvatskim suverenistima. Otad ova partija, gotovo potpuno neutjecajna izvan granica Vukovara, služi kao Penavin huškački satelit prema lokalnom stanovništvu srpske nacionalnosti. Sudjelovao je u brojnim antisrpskim operacijama krajnje desnice u tom dijelu Hrvatske, od ćirilice do tobožnje brige za neprocesuiranje ratnih zločina. Prava pozadina je nasrtaj na neželjenu manjinu, s naglaskom na njihove političke predstavnike. Pavliček je izjavio da je Hrvatska ugrožena od SDSS-a zato što ta parlamentarna stranka promovira velikosrpsku politiku na području Vukovara.
Ruža Tomašić
Provela je zadnja dva ciklusa u Evropskom parlamentu, u kojem će nemalu plaću i beneficije uzimati još jednu godinu, nakon čega dolazi po saborski mandat. Ruža je proustaška političarka i toga se ne stidi. Kad smo otkrili da je pisala i recitirala naci-poeziju posvećenu poglavniku i da je bila članica ustaške terorističke organizacije, rekla je da se ne odriče ustaša. U minuloj kampanji je imala nekoliko skandaloznih izjava. Osim što je širila teoriju zavjere prema kojoj Milorad Pupovac upravlja hrvatskom vladom u ime Aleksandra Vučića, oduzela je pravo boravka predstavnicima srpske manjine u Saboru i usporedila ih sa sudionicima balvan-revolucije, ubojicama i silovateljima. Narednu godinu mijenjat će je stranački kolega i asistent Marko Milanović Litre. Poput mnogih isturenih predstavnika Domovinskog pokreta, čini se da Marko vjeruje u malu državu i slobodno tržište. Osim toga, bivši član HSP-a rekao je da su 1945. Zagreb ‘oslobodili’ magarci. Nacionalne manjine su mu ‘takozvane’, a koalicija Možemo! tumor na političkoj sceni koji će parazitirati na proračunu. Potonje dolazi od čovjeka koji ide na saborsku plaću s 19 preferencijalnih glasova. To je nešto više od ništice koju Litre utjelovljuje u ideološkom i političkom smislu.
Stjepo Bartulica
Predsjednik Centra za obnovu kulture i član Opus Dei, emigrant koji se ranih devedesetih u Hrvatsku vratio s fundamentalizmom zapadnog tipa: bešćutnom neoliberalnom ideologijom uparenom s katoličkim radikalizmom. Bartulica je hrvatski pionir u tom polju: godinama prije Škorinog istupa sudjelovao je na događajima na kojima su strani gosti podučavali domaćine kako zabraniti pobačaj čak i ako je riječ o plodu silovanja. I Bartulica je protivnik pobačaja, a usput okrivljuje homoseksualizam za pedofiliju u Crkvi. Nakon što se pridružio Domovinskom pokretu, Škoru je povezao s ekipom iz američkog Leadership instituta, koja se oglašava kao organizacija za treniranje potencijalnih konzervativnih lidera. U stvarnosti, riječ je o dijelu znatno šire platforme povezane s ekstremnim korporativnim krilom Republikanske stranke, koja se bavi uzgojem novih generacija političkih sociopata. Mete Škorinih trenera su gejevi, žene, sindikati, radnici i socijalna država. Takvo nešto može se očekivati i od Bartulice u Saboru.
Karolina Vidović Krišto
Novinarka koja je zbog političkog angažmana ovaj put svojevoljno napustila HRT. Prije nekoliko godina to je učinila mimo volje: dobila je otkaz jer je u internoj komunikaciji kritizirala ravnatelja Gorana Radmana. Sudskom odlukom je vraćena na posao, gdje je u nekoliko navrata suspendirana i odstranjena s dotadašnjih pozicija. U njenoj emisiji je, među ostalim, spolni odgoj doveden u vezu s pedofilijom, a Igor Vukić slobodno je širio fašistoidne laži o Jasenovcu. Njeni poklonici, međutim, slave je kao divu hrvatske desnice, smatrajući da je borkinja protiv pedofilije i dominantne komunističke historiografije. Za razliku od Škore, čini se da Krišto doista vjeruje u ono što priča. U nedavnom predizbornom sučeljavanju rekla je da su fašizam i nacionalsocijalizam krakovi ekstremne ljevice. U drugom je sugerirala da teme koje se bave pitanjima nacionalnih manjina ne bi trebale biti u nacionalnom kulturnom interesu, a u trećem istupu izjavila je da se pozdrav ‘Za dom spremni’ treba koristiti ‘uvijek, u svakoj prilici i posvuda’. Sve to skupa možda zvuči sumanuto, ali će četiri godine neometano odzvanjati saborom i četvrtim programom HRT-a. Tako je Vidović Krišto pronašla način da na javnoj televiziji širi svoje ideje bez reperkusija. Dapače, to će raditi za 14 do 17 tisuća kuna mjesečno.
Ante Prkačin
Ratni načelnik glavnog stožera HOS-a i bivši član HSP-a, čija je postrojba u BiH spominjana u kontekstu ratnih zločina nad civilima, vraća se u Sabor nakon više od dva desetljeća. Zadnjih godina vodio je lokalnu televizijsku emisiju ‘Sve se može popraviti’, gdje je redovno radio na rehabilitaciji ustaštva što, uostalom, čini tijekom cijele profesionalne karijere. Prkačin je širio laži da Crna legija nije činila zločine. ‘Gmazovi’ su po njemu oni koji smatraju da je Rafael Boban zločinac, ‘bagra’ su kritičari pozdrava ‘Za dom spremni’, a ‘žohari’ pojedinci koji kritiziraju Zlatka Hasanbegovića. Mišljenja je i da je ‘proslava Dana ustanka koji su vodili četnici puno veća sramota od NDH’, da se zločini ustaša i samo postojanje NDH mogu razdvojiti, da je Jasenovac radio punom parom u prvim godinama Titove Jugoslavije te da je vojska kojoj je sam Prkačin pripadao ‘najviše toga baštinila od povijesne hrvatske vojske, dakle ustaša’. Po objavi pravomoćne presude ratnom zločincu Slobodanu Praljku, Prkačin je s Velimirom Bujancem sudjelovao u prokazivanju tobožnjih domaćih veleizdajnika odgovornih za takav pravorijek, uz spominjanje njihovih imena. Tom je prilikom poručio da Stjepana Mesića treba ‘javno objesiti’ na Trgu bana Jelačića. Iako je ponešto osvježavajuća pojava zato što ne baštini licemjerje svojih istomišljenika koji se upiru odvojiti HOS od ustaštva, to ga ne ekskulpira od činjenice da je u svojoj biti ustaški huškač koji će degutantnim umotvorinama preko Sabora zagađivati javni prostor.
Željko Sačić
Ušao je u Sabor nakon gotovo dvije dekade neuspjeha. Iz HDZ-a se svojevremeno prešaltao u HSLS, preko kojeg se kandidirao 2007. godine. Nakon toga uslijedila je avantura s Akcijom za bolju Hrvatsku i Hrvatskim plamenom koji je osnovao sa Zvonkom Bušićem, Markom Perkovićem Thompsonom i sličnima. U zagrebačku Skupštinu pokušao je preko koalicije Zajedno. Sve je bilo uzaludno. Sačić se, stoga, upustio u ulični pritisak odozdo. Njegovo ime i navada da se gura u prve redove obilježila je gotovo sve veće braniteljske prosvjede kojim se nastojala destabilizirati vlada Zorana Milanovića. Prije nekoliko godina veteranski aktivizam upario je s idejama civilnih klerikalaca, ovaj put usmjerenima protiv HDZ-a Andreja Plenkovića. Sudjelovao je u osnivanju također neuspješne referendumske inicijative Istina o Istanbulskoj. Tema je, međutim, postala važan aspekt retorike krajnje desnice, koju je usvojio i Domovinski pokret. Sačić je utjelovljenje njihove politike: demonizira izbjeglice tvrdeći da su ‘vojno sposobni muškarci koji imaju svoj cilj’, promovira revizionizam oko ustaškog pozdrava ‘Za dom spremni’, zalaže se za referendumsku presiju prava društvenih manjina, s naglaskom na srpsku, s kojom inače dijeli i drugu vrstu priče. Sačić je 2009. godine uhićen pod sumnjom da je sudjelovao u zataškavanju likvidacija nemoćnih srpskih staraca u Gruborima. Oslobođen je optužbe, kao i izravni počinitelji u drugim postupcima. Prošle godine Vrhovni sud je u presudi napisao da je ‘na djelu bila sramotna konstrukcija o izmišljenom četničkom napadu i bešćutna ignorancija ratnog zločina protiv civilnog stanovništva’.
Hrvoje Zekanović
Jedan od rijetkih predstavnika krajnje desnice iz bivšeg saziva koji je preživio izbore. A preživio je tako što je našao novog domaćina. Prethodni mandat odradio je zahvaljujući političkom dogovoru Hrasta i HDZ-a, danas je ušao zbog Škorinog pokreta. Prije četiri godine dobio je 2015 preferencijalnih glasova, a sada je za njega kao predsjednika Hrvatskih suverenista i nositelja liste glasalo 5217 birača. Zekanović je bio glavni saborski megafon za širenje otrovne dezinformacijske kampanje klerikalne desnice o opasnostima Istanbulske konvencije, ‘rodnoj ideologiji’, islamskim teroristima na hrvatskim granicama i sličnim teorijama. Nije, dakako, izostalo ni nerijetko promoviranje netrpeljivosti prema političkim predstavnicima srpske manjine. Sada se Zekanović razmnožio u još tri osobe, s kojima je osnovao saborski klub Hrvatskih suverenista.
portalnovosti
