"Jutarnji" i "Globus" - u čemu tek malo zaostaju druge "vodeće novine" - predstavljaju nešto kao topnički dnevnik aktualnog totalnog rata protiv javnog dobra, interesa širokih narodnih masa, demokracije, politike u pravom smislu riječi, pa i protiv pameti. Kao i korisnici lijekova, čitatelji novina moraju vjerovati ili se barem nadati da je ono što čitaju istina i da će im na ovaj ili onaj način pomoći. Međutim, kao i korisnici lijekova, čitatelji novina trebali bi biti svjesni da njima manipulira golema mašinerija, odnosno hobotnica čije krake predstavljaju različiti ekonomski i politički centri moći. Stoga čitatelji novina, kao i korisnici lijekova, nikada ne bi smjeli lakomisleno uzimati cijeli ponuđeni paket, nego bi trebali razmišljati o onome što kupuju i gutaju, zadržati određenu razinu trezvenosti, zdravu skepsu i zdrav razum, ukratko, kritičnost.
U tom smislu, vijesti u novinama i druge novinske sadržaje treba čitati na najmanje dvije razine: s jedne strane, nastojeći u svakom članku pronaći prikrivene motivacije aktera tih članaka, kao i namjere samih novinara i novinskih urednika koji donose i aranžiraju određenu vijest, a s druge strane, nastojeći umreženo čitati naizgled nepovezane članke, tj. izvući iz tog prividnog kaosa neki općenitiji zaključak, uočiti neke zajedničke tendencije i istumačiti ih s obzirom na cjelinu događanja koju, doduše, konstruiramo zahvaljujući samim medijima, ali i putem drugih izvora, primjerice, vlastitog neposrednog iskustva i kritičkog promišljanja. Dakle, i novine kao takve i svaki pojedini članak treba uvijek uzimati "cum grano salis", jer u njima predstavljene vijesti ne obavještavaju toliko o onome što se zaista dogodilo koliko o onome što netko želi poslati kao vijest. No, ipak nam nema druge nego da stvarnost iščitavamo iz medijski posredovane stvarnosti, tj. iz medija. Ako smo svjesni da mediji ne prenose uvijek ono što se zaista zbiva, onda pomoću medija možemo doznati što se zaista zbiva, ali imajući u vidu tvrdnju filozofa Günthera Andersa, izrečenu upravo u njegovoj analizi modernih medija: "Cjelina je manje istinita nego zbroj istina njezinih dijelova".
Zato je najčešće potrebno pročitati dnevne i tjedne novine, i to više njih, od naslovnice do zadnje stranice (uključujući sitnije tekstove i tekstove pisane sitnijim slovima) da biste mogli reći što se zapravo prethodnog dana i tjedna događalo i što bi se, s obzirom na to, moglo događati narednih dana, tjedana, mjeseci ili godina.
Ne bi trebalo diskriminirati ni jedan hrvatski mainstream-medij, ali ipak - radi onih koji nemaju vremena, živaca i želuca za iščitavanje sveg hrvatskog novinskog papira, a ipak imaju izvjesnu sklonost prema informiranju - treba istaknuti i preporučiti udarna izdanja Europapress Holdinga, konkretno, Jutarnji list i Globus. Dovoljno je, naime, pratiti samo te dvije tiskovine da bi se sve shvatilo ili, ako se ne upale određeni detektori, da se ne bi shvatilo ništa. Jer Jutarnji i Globus - u čemu tek malo zaostaju druge "vodeće novine" - predstavljaju nešto kao topnički dnevnik aktualnog totalnog rata protiv javnog dobra, interesa širokih narodnih masa, demokracije, politike u pravom smislu riječi, pa i protiv pameti. Te su objavljotine zapravo dnevni ili tjedni žurnali svih onih koji djeluju na platformi marketizacije i privatizacije, istrebljivanja koncepta radničkih prava, EU-forije, te rastućih antidemokratskih i antisocijalnih tendencija u Hrvatskoj i šire.
Autonomno napisani, kritički ili naprosto informativni tekstovi o gorućim problemima društva odavno su otpisani kao zastarjeli žanr; na to se uopće više ne vrijedi osvrtati. Pitanje je samo da li će propaganda političkih i ekonomskih moćnika biti posve otvorena ili će biti zaogrnuta plaštem takozvane objektivnosti. Recimo, intervjui. "Nisam ja kao novinar ništa rekao, to je rekao taj-i-taj." Premda uvijek isti ti-i-ti, ogromne količine tih-i-tih, i to baš kad tim-i-tim to treba, od Josipovića, preko Milanovića, do ovog ili onog "kontroverznog poduzetnika". Ili u sferi znanosti i obrazovanja: ako treba opaliti po nekim protivnicima zakonodavnih, pravilničkih i drugih oluja ministra Željka Jovanovića, zovi novinarku Jutarnjeg Tanju Rudež ili joj, u rukavicama, dojavi to preko Connect portala koji ima želju da formira (točnije, deformira) znanstveno-obrazovnu politiku u Hrvatskoj. Ili jednostavno kontaktiraj Ivanu (Brkić) Kalogjera, bivšu novinarku EPH-a, a sadašnju ministrovu savjetnicu. Ili sjaši malo s tog Jutarnjeg i Globusa, pa objavi dirljiv intervju sa Željkom Jovanovićem u Aktualu, drugom rođaku EPH-a, ili jednako dirljiv intervju sa Sašom Zelenikom u Novom listu, možda po riječkoj rodbinskoj liniji.
U svakom slučaju, vijesti, članci i intervjui dolaze i prolaze, narav tiskanih medija omogućuje brzo i lako zaboravljanje papirnatih događaja i činjenica, ali ipak sve to ostaje zapisano u svijesti čitatelja i građanina. Primjerice, sustavno i uporno jutarnje objavljivanje članaka protiv Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje ima za cilj uvjeriti narod kako je glavni problem hrvatskog zdravstva to što je u rukama države koja je, u perspektivi EPH-a, loš gospodar, te pripremiti narod za skoru komercijalizaciju i privatizaciju zdravstva. Danas vam je ta ideja još uvijek odbojna, sutra ćete posumnjati u sposobnost države da regulira područje zdravstva na vašu pacijentsku korist, a prekosutra ćete se već obratiti EPH-ovom zdravstvenom servisu, jer Ninoslav Pavić i njegov sin Miran na vrijeme su se ubacili u zdravstveni biznis.
Posebno brutalnu topničku paljbu pronalazimo u Globusovom "Dorinom dnevniku", tj. u člancima koje iz broja u broj objavljuje novinarka (ili glasnogovornica?) Dora Koretić. Treba li privatizirati Hrvatske željeznice ili Hrvatsku poštu - eto "istraživačkog novinarstva" topnice Dore, njezinih "studija" o "katastrofalnom stanju" u tim sektorima, s jedinim mogućim zaključkom: to ovako više ne ide, to treba privatizirati. Kritika privatizatorske politike vladajućih, o čemu je Dora također rekla svoje, usmjerena je pak na kritiku nedovoljnih napora oko privatizacije. Hrvatska gospodarska diplomacija je neuspješna jer dosad nije uspjela rasprodati ostatke ostataka hrvatske privrede, zemlje i ljudi.
A kad smo već kod privatizacije - zadržimo se malo na privatizaciji, jer to je zaista glavna odlika ekonomske politike i politike uopće u Hrvatskoj AD 2013, a onda i glavna tema za medijske domaće izdajnike te uporišna točka njihovog medijsko-političkog zagovaralaštva.
Na djelu je, naime, totalna rasprodaja, odnosno trend privatizacije svega i svačega, uključujući ono što nije i ne smije biti ničije posebno, dakle, ne smije biti privatizirano, jer je javno i zajedničko. Bio bi spoznajni uspjeh svakog pojedinog građanina Hrvatske, a onda i kolektivnog subjekta, tj. naroda, kada bi se uvidjelo da je najavljivana "jesenska rasprodaja" samo dio te opće privatizacije, tj. totalne rasprodaje.
Recimo, invazija Indonezije na Hrvatsku, o kojoj su mediji, osobito oni gore spomenuti, nedavno obilno izvještavali. Među hrvatskim političarima i poduzetnicima, te u hrvatskim medijima, a onda posljedično i u hrvatskoj javnosti, pravu je uzbunu izazvala mogućnost da neke indonezijske kompanije (ili multinacionalke s epicentrom u Indoneziji) ulete u Hrvatsku. Preko crvenog tepiha, dakako; u VIP-room, takoreći, gdje su piće i hrana skoro pa besplatni. Hrvatski ministri i drugi mešetari - ustreptali poput curica uz red carpet - pritom uopće ne pitaju ni tko dolazi, ni što nudi, ni kakve će biti posljedice toga. A dolazi, primjerice, aviokompanija Garuda Airlines, zainteresirana za kupnju Croatia Airlinesa ili nekih drugih segmenata hrvatskog avio-prometa; kompanija koja je donedavno, iz sigurnosnih razloga, imala zabranu letova po Europi.
Foto: Varazdin.hr
Dolazi i Abdullah Makhmud Hendropriyono, indonežanski biznismen zainteresiran za hrvatsku brodogradnju i energetiku; umirovljeni general iz doba krvave vojne diktature podržavane od strane Sjedinjenih Američkih Država. Ništa čudno, jer je SDP-ov parnjak HDZ u svoj savjetnički ekonomski tim pozvao Joséa Piñeru, čileanskog neoliberalnog ekonomista koji je u doba Pinochetove krvave diktature obnašao ministarske dužnosti, također uz potporu SAD-a. Ima tu još Indonežana, primjerice, Sumadi Kasuma, vlasnik kompanije Global Putra International, zainteresiran je za zračne luke Osijek i Rijeka, te morske luke Rijeku i Ploče. Uskoro će, prema najavama, u Indoneziju ići i predsjednik Josipović sa svojim izaslanstvom, kao i predstavnici Hrvatskih autocesta. Svi su se rastrčali oko Indonežana, a o drugim takozvanim "investitorima" da se i ne govori. "Kinesko čudo" Vesne Pusić dijelom je iste priče.
Sve je na meniju, ali istovremeno, ministri i Vlada uvjeravaju nas da nema govora o privatizaciji svega. Što to točno znači, pojasnio je ministar pomorstva, prometa i infrastrukture, Siniša Hajdaš Dončić: "Smatram da je za sve što nije strateški nacionalni resurs, poput šuma, voda i prometnih infrastruktura, puno bolji privatni vlasnik nego državni, i to ću pokušati prodati". Na stranu to što ove riječi izlaze iz usta jednog socijaldemokrata. Važnije je pitanje o kakvoj to strategiji, na temelju koje se utvrđuje što jest, a što nije "strateški nacionalni resurs", govori ministar. Takve strategije nema. Ima samo stihijskog privatiziranja skoro svega i sistematskog uništavanja onoga što je nekim čudom izbjeglo privatizaciji, kao što su, na primjer, Hrvatske šume. Ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak zvuči više kao lobist privatnih investitora nego kao ministar u jednom resoru od vitalne važnosti. Kaže: "Budućnost gospodarskog rasta je u kapitalnim investicijama europskih fondova i privatnog kapitala", jer "država nema novca", a na optužbe o rasprodaji svega i svačega poput Sfinge odgovara: "Mi ništa ne prodajemo, nego ubrzavamo."
Ubrzavaju i oni koji za sada tek pretendiraju na vlast. Čačićev Varaždinac, župan Predrag Štromar, koji pomalo razmišlja o tome da postane ministar financija, smatra da bi trebalo "privatizirati sve ono što može biti na tržištu", a ni HDZ-ova misteriozna gospodarska politika ne obećava nešto bitno drugačije, sudeći ne samo po onome što je HDZ u posljednjih dvadesetak godina pokazao, nego i po izjavama mistika Tomislava Karamarka.
O kakvoj to strategiji, na temelju koje se utvrđuje što jest, a što nije "strateški nacionalni resurs", govori ministar? Takve strategije nema. (Foto: Vlada.hr)
Naravno, "ubrzavanje investicija", "dokapitalizacija", "monetizacija", "sekuritizacija" i druge "zujeće riječi" samo su eufemizmi za internacionalnu privatizaciju domaćih resursa, koja je na djelu, ali će pučanstvu biti priopćena nešto kasnije, kad se narod malo navikne na eksproprijaciju javnoga i zajedničkog od strane stranih privatnika, kao što se naviknuo na eksproprijaciju društvene imovine od strane novostvorene nacionalne države i nacionalno osviještenih privatnika tokom devedesetih.
Skori Zakon o strateškim investicijskim projektima dat će dodatni poticaj tim trendovima, importu stranog kapitala i eksportu domaćih resursa. Međutim, u hrvatskom zakonu o strateškim investicijama nema ničega ni hrvatskog ni strateškog. Jedina strategija o kojoj ovdje može biti riječi je - strategija privatizacije, i to, po mogućnosti, na razini nereguliranog svjetskog tržišta. Radi se o privatizaciji tokom koje se inozemni ili globalni kapital slijeva u Hrvatsku i potom se odlijeva u iste one džepove iz kojih je potekao, obogaćen naplavinama domaćih prirodnih, ljudskih i društvenih resursa. Ono do čega je stalo našim političarima jest da ti tokovi kapitala malo poškrope naš presušeni državni proračun.
Ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak zvuči više kao lobist privatnih investitora nego kao ministar u jednom resoru od vitalne važnosti. (Foto: Vlada.hr)
I tu se opet vraćamo medijima. Opravdanja koja u medijskim ukazanjima koriste hrvatski ministri - tragikomična su, a stvarnost je tragična, tim više što njihove ideje i planovi ne bi bili ni izbliza tako ostvarivi da postoji neka brana u vidu kritički orijentiranih medija. Stoga s velikom pažnjom trebamo čitati sitna slova u ministarskim intervjuima, jer sve što se, kao usput, izlane - ubrzo osjetimo na svojoj koži. Tako je ministar gospodarstva u jednom nedavnom intervjuu rekao: "Velike mjere koje se trebaju dogoditi, trebaju provesti i drugi sektori kao što su obrazovanje, zdravstvo, socijala..."
Ako smo Europljani, pa se informiramo o tome što se zbiva u europskom komšiluku, onda nam je sve ovo naše - samo déjà vu, proces već viđen. Trojka te tuži, Trojka ti sudi; kao "rješenje za osvježenje" nude se samo kresanje javnih službi i privatizacija; zna se tko to naređuje, tko provodi, tko na koncu profitira i tko nagrabusi. Te su tendencije sve eksplicitnije, pogotovo na margini Europske unije i među kandidatkinjama, koje jedino pristajući na takve ucjene mogu dostići svoju "eurotopiju".
No, ako nema strategije općenito, možda je ima u pojedinim područjima? To bismo mogli zaključiti nakon što je javnosti predstavljena i javnoj raspravi predana Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije, dokument koji je, među ostalim, trebao strateški osmisliti područje znanosti i visokog obrazovanja, oko kojeg se već godinama akademska zajednica kolje s hadezeovim i esdepeovim ministarstvima znanosti, obrazovanja i sporta.
Riječima ministra Željka Jovanovića: "Moramo osigurati da poslodavci dobivaju kadrove sa sveučilišta koji će doprinijeti njihovu napretku." (Foto: Vlada.hr)
Ima tu lijepo formuliranih plemenitih ideja kao što je obrazovanje "svakomu dostupno, pod jednakim uvjetima, u skladu sa sposobnostima", ali naglasak je na razvijanju onih modela koji prate globalne, europske i lokalne hiperkapitalističke tokove. Primjerice, stavlja se naglasak na cjeloživotno obrazovanje, ali ne zato što svatko ima pravo i treba imati mogućnost da se obrazuje cijeli život, da se unapređuje kao čovjek, kao osoba, nego zato što tržište treba precizno kvalificiranu radnu snagu, a država mora rješavati zabrinjavajući problem nezaposlenosti. No, pritom se zaboravlja da za toliku nezaposlenost nisu krivi svi oni indolozi, etnolozi, sociolozi, filozofi, koji su, smatra se, napravili loš izbor studija, pa bi se sada trebali prekvalificirati na nešto iskoristivije, nego je krivac katastrofalna ekonomska politika koja je sustavno, više od dvadeset godina uništavala samu osnovicu opstanka i prosperiteta privrede. No, strategija preko toga prelazi, te govori o potrebi smanjivanja broja studijskih programa, takozvanoj racionalizaciji, opet pod vidom financijskih parametara, pri čemu će dakako najprije nastradati "neprofitabilni" i "beskorisni", odnosno humanističke i društvene znanosti. Naposljetku, tu je i famozno povezivanje znanosti i obrazovanja s tržištem rada, te suradnja s gospodarstvom koje bi trebalo diktirati cjelokupnu sferu znanosti i obrazovanja. Riječima ministra Željka Jovanovića: "Moramo osigurati da poslodavci dobivaju kadrove sa sveučilišta koji će doprinijeti njihovu napretku." Ministar je to vrlo precizno rekao: "njihovu napretku", napretku poslodavaca. Da parafraziramo onu poznatu "Ne trebaju mi neprijatelji pored ovakvih prijatelja": ne trebaju mi poduzetnici i kapitalisti pored ovakvih političara i državnika.
"Reformatorski duh" prožima i propovijedi Borislava Škegre, pionira pretvorbene pljačke, a danas uglednog ekonomskog analitičara i uglađenog zagovornika "privatizacijske ekonomije". (Foto: Saša Četković, Business.hr)
No, rečena Strategija treba biti kritizirana i kontekstualno, a ne samo sadržajno. Naime, ona nam dolazi nakon dvaju dokumenata kojima je - po logičkom i svakom drugom redu - trebala prethoditi. To su Pravilnik o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja, koji je najprije (uz veliku buru) donesen u veljači, i to u dvije verzije, a potom (uz još veću buru) opozvan u srpnju, te Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, koji je, nakon višegodišnje mučne borbe, donesen u srpnju. Potom je uslijedilo ponovno redigiranje tog srpanjskog zakona, ni dva mjeseca nakon što su ga vladajući progurali u Saboru, tako da imamo Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Dobrohotno bi se moglo reći: "Kakva šlampavost!" Međutim, šlampavost zakonopisaca i zakonodavaca, jednako kao i naslov Zakona o izmjenama i dopunama, prikrivaju činjenicu da se ne radi o kozmetičkim izmjenama i dopunama nego de facto o novom zakonu koji na mala vrata,nizom malih koraka umreženih s drugim zakonima i pravilnicima, uvodi i potiče komodifikaciju i komercijalizaciju znanosti i obrazovanja.
Kako god bilo, nakon pravilnika i zakona, dolazi strategija, a iz toga čovjek može zaključiti da je sve postavljeno naopako i da su odgovorne osobe vrlo neodgovorne i nesposobne za posao koji je u njihovu djelokrugu. Ako je tako - a mnogi će reći da jest - može se izvući i drugi zaključak: državni dužnosnici i država nisu u stanju urediti sektor znanosti i obrazovanja nikakvim pravilnikom, zakonom i strategijom. A ako je i tome tako, onda nam nema druge nego da se i to - u skladu s naputkom koji je dao, primjerice, ministar Hajdaš i Dončić - privatizira jer, podsjetimo se, "puno je bolji privatni vlasnik nego državni".
Da li to čine zato što ništa ne razumiju, zato što nemaju nikakvih ideja i zato što su nesposobni, ili to čine zato što im nema druge nego da to rade, pod nekim pritiskom, te će biti na neki način nagrađeni za to - gotovo da je svejedno. No, kako god bilo, zaključak je isti: nema tu nikakve vizije, nikakve strategije - ni u ekonomiji i politici općenito, a ni u pojedinim sektorima kao što su znanost i obrazovanje.
Definiranje uloge, postavljanje ciljeva i zacrtavanje smjera razvoja znanosti i obrazovanja naši akademici i stratezi ne obavljaju autonomno. Sliježu ramenima na bijedna sredstava koja se iz proračuna izdvajaju za znanost i obrazovanje, sliježu ramenima na istjerivanje znanosti i obrazovanja na tržište (ili utjerivanje tržišta u znanost i obrazovanje), te poslušno cupkaju u zadanim okvirima, uopće ih ne pokušavajući promijeniti, pa čak niti izložiti ozbiljnijim kritikama.
Ova heteronomna strategija zapravo i nije strategija znanosti i obrazovanja nego strategija uklapanja znanosti i obrazovanja u Prokrustovu postelju kapitalizma. A to nepostojanje čvrstoga stava i jasne vizije, nepostojanje dubinskih i sustavnih analiza te dalekovidnog strateškog planiranja; to glavinjanje znanosti i obrazovanja po bespućima kapitalističke zbiljnosti - neće promijeniti nikakav strateški dokument koji je navrat-nanos skuckalo "na brzu ruku skupljeno društvance".
Što nas onda očekuje u znanosti i obrazovanju, a i šire? Privatizatorsko ekonomsko-političko zaoštravanje i medijsko ublažavanje. Velimir Šonje, "novi strateg Hrvatske udruge poslodavaca", koja je već stavila svoju šapu na znanost i obrazovanje, u jednom je intervjuu dobro oslikao ova dva paralelna trenda: "Reforma zdravstva ne znači ukidanje besplatnih zdravstvenih usluga, nego efikasniju organizaciju sustava. Reforma obrazovanja ne znači ukidanje besplatnog školstva, nego modernizaciju sadržaja i metoda, i poticanje privatnih ulaganja u obrazovanje kako bi se sektor dodatno razvio i ponudio novija znanja ili efikasnije procese učenja od onih koji se nude u državnim ustanovama." Pametnome dovoljno, a skeptičnome još dovoljnije.
Taj "reformatorski duh" prožima i propovijedi Borislava Škegre, pionira pretvorbene pljačke, a danas uglednog ekonomskog analitičara i uglađenog zagovornika "privatizacijske ekonomije". On je nedavno, govoreći o javnozdravstvenom sistemu, također rekao nešto vrlo poučno: "Rješenje je u tome da političari konačno prestanu prodavati lažna obećanja o besplatnosti zdravlja i puste ekonomiste, privatne poduzetnike i na kraju liječnike da organiziraju i osiguraju održiv sustav. Sustav koji bi sasvim sigurno polučio bolje zdravstvene rezultate, sustav u kojem bi barem neki od sudionika postali zadovoljni." Liječnici su "na kraju"; pacijenata, tj. građana ni nema u toj križaljci; a "barem neki od sudionika" koji bi bili zadovoljni su očito privatni poduzetnici i njihovi advokati u liku "ekonomista". Također, znakovita je tvrdnja "barem neki od sudionika". To je kapitalistička vizija pravednosti i jednakosti koju je Radimir Čačić, bivši i budući guru naše političko-medijske distopije, jednom prilikom lijepo nazvao "iluzijom jednakosti".
Izvor: H-alter
