Nakon što su trojica napadača ubila sedmoro i ranila 48 osoba u najnovijem terorističkom napadu u Londonu od 3. lipnja, svjetske vođe su se upustile u najnoviju rundu osuđivanja terorizma. Premijerka Velike Britanije, Theresa May, tako je stala na iza govornice u Downing Streetu i održala govor u kojem je decidirano izjavila „što je dosta, dosta je“.
„Stvari se moraju promijeniti“, zavapila je May, nadodajući da „britanske pluralističke vrijednosti“ moraju kontrirati ideologiji radikalnog islamizma te se obrušila i na internet koji, tvrdi ona, pruža utočište teroristima zbog čega je i najavila njegovu žestoku regulaciju. U isto vrijeme američki predsjednik Donald Trump ukazao se na Twitteru napadajući gradonačelnika Londona Sadiqa Khana i oportunistički iskorištavajući londonsku tragediju kako bi progurao narativ o potrebi svoje islamofobne zabrane putovanja, već odbačene od niza američkih sudova, prije nego što se ukrcao na avion i pobjegao na svoju 23. vikend-partiju golfa u 19 tjedana otkako je došao na vlast.
Ovakve reakcije spomenutih državnika ukratko otkrivaju svu dubinu tragično neinformiranog populističkog narativa koji hara javnim prostorom i euroatlantskom politikom po pitanjima terorizma, anti-terorizma, ali i islama te intervencionizma na području Bliskog istoka. Kako drugačije interpretirati izjave spomenutih državnika koje se već po bogzna koji puta bave pitanjima zapadnih vrijednosti i guranjima vlastitih propalih političkih programa u svjetlu tragedije umjesto da se okrenu konkretnim potezima koji bi mogli zaustaviti rast terorizma?
Kosturi iz ormara Therese May
Pozivi Therese May na regulaciju Interneta radi terorističkih aktivnosti koje se odvijaju na njemu vjerojatno je najperfidnija od izjava koje je premijerka Velike Britanije dala. Ne treba otići daleko u povijest da bismo se sjetili američkog „Patriot Acta“, dokumenta koji je omogućio američkoj obavještajnoj zajednici zadiranje u privatnost američkih građana pod izlikom borbe protiv terorizma te koji je otvorio vrata sve većem i većem broju kasnijih javnih i tajnih obavještajnih programa koji su malo po malo pretvorili Internet u igralište za američke obavještajne agencije.
May je kao ministrica unutarnjih poslova srezala broj policajaca za 18.991, odnosno za oko 13 posto od ukupnog broja (FOTO: Hina/EPA/CHRIS J. RATCLIFFE/POOL)
Velika Britanija i njene obavještajne agencije ne mogu se mjeriti s američkim kolegama, ali su u usporedbi s europskim obavještajnim službama apsolutno masivne. Dok se budžet njemačkih obavještajaca kreće oko 832 milijuna eura, a francuskih oko 640 milijuna eura, britanski obavještajni budžet iznosi 2,29 milijardi eura, gotovo tri puta više od njemačkog i gotovo četiri puta više od francuskog.
I dok je takav napad na slobode britanskih, a vjerojatno i stranih, državljana očekivana taktika, upravo je Theresa May, koja je u ponedjeljak zavapila da „moramo napraviti više u borbi protiv terorizma“ bila osoba koja je stajala na čelu Ministarstva unutarnjih poslova Velike Britanije između 2010. i 2016. godine dok je njena konzervativna Vlada u tom ministarstvu vršila klasične neoliberalne mjere „bolnih rezova“ u javnoj upravi koji su rezultirali kresanjem policijskog kadra u Engleskoj, Škotskoj i Walesu za točno 18.991 osobu ili oko 13 posto. Rezultati takvih rezova brzo su postali očiti. Jedan britanski policajac pružio je uvid u posljedice konzervativne politike u Britaniji objašnjavajući da su presušili upravo oni resursi koji najviše doprinose borbi protiv terorizma, poput interakcije policajaca s lokalnim zajednicama i izgradnje povjerenja. Umjesto da se policajci koncentriraju na svakodnevne patrole u lokalnim zajednicama i komunikaciju s građanima u svrhu razmjene informacija koje bi mogle biti ključne u identificiranju potencijalnih terorističkih prijetnji, oni su, radi smanjenog kadra, prisiljeni koncentrirati se na hitne situacije te nerijetko rade i po 18 dana u komadu bez pauze.
Misteriozni putevi Donalda Trumpa
No, Theresa May, koliko god da je neinformirana, koliko god da nepotrebnim mjerama pokušava zamaskirati svoje vlastite, kao i mnoge druge britanske promašaje u borbi protiv terorizma, svejedno nije na prvom mjestu međunarodne ljestvice državnika koji naprosto nisu sposobni ili voljni shvatiti gdje leže problemi terorizma i kako ih riješiti. Ta pozicija pripada neprikosnovenom prvaku nesuvislog odnosa prema terorizmu, islamu i Bliskom istoku - Donaldu Trumpu. To je bilo jasno od početka njegove kampanje za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država (a naziralo se još i prije), a nastavilo se do danas, dok se kruna njegovih promašenih strategija iskristalizirala u njegovom nedavnom posjetu Bliskom istoku.
Trump je pokazao nerazumijevanje koncepta religijskih sloboda kada je zazivao zatvaranje džamija u SAD-u. Pokazao je inklinaciju teorijama zavjere kada je godinama inzistirao na budalaštini da je Barack Obama musliman iz Kenije. Pokazao je prijezir prema demokraciji kada mu je na pamet pala ideja o izradi baze podataka muslimana u SAD-u, a otkrio je i da apsolutno nema pojma o čemu priča kada je ustvrdio „islam nas mrzi“.
Marc Lynch, profesor političkih znanosti sa Sveučilišta George Washington o Trumpovim komentarima na temu Bliskog istoka, islama i izbjeglica izjavio je da su „užasni prema bilo kojim standardima“, no također je za njegovu službenu politiku prema toj regiji ustvrdio da je „začuđujuće uobičajena“. Trump je na privatnoj razini bio i ostao neuki laik koji je spreman u svakom trenu izrecitirati ama baš bilo kakvu glupost za koju smatra da će mu u datom trenutku povećati popularnost među glasačima, te je pokazao izniman prijezir prema informiranju samoga sebe. Svjedočanstva iz Bijele kuće govore o tome da se Trump informira uglavnom preko omiljenih televizijskih programa dok obavještajne izvještaje koji su bili i ostali standard za svakog američkog predsjednika ignorira. Živeći u svojoj vlastitoj realnosti, Trump smatra da mu dnevni obavještajni izvještaji nisu potrebni zato jer je „pametna osoba“. Ipak, Trump nije sam u Bijeloj kući - na njegovu vanjsku politiku utječe cijeli niz savjetnika, kao i ustaljena američka birokracija te Kongres, nastavivši usmjeravati američku vanjsku politiku u manje-više sličnom smjeru kao i do sada.
Donald Trump - previše pametan da bi čitao obavještajne izvještaje (FOTO: Hina/EPA/OLIVIER DOULIERY/POOL)
Trumpov posjet Bliskom istoku tijekom kojega je svratio u Saudijsku Arabiju, Izrael i okupiranu Zapadnu obalu dokaz su toga da stvari uglavnom nastavljaju starim putem sa svega nekoliko iznenađenja. Američki predsjednik se tako našao sa starim saveznicima iz zaljevskih monarhija koje se redom nalaze pri dnu svake liste demokratskih država, kao i s izraelskim premijerom Benjaminom Netanjahuom. Što se događalo tijekom susreta u Izraelu artikulirano je u medijima klasičnim floskulama o željama za nastavkom mirovnog procesa između Izraela i Palestine, kao i odlučnošću za nastavkom borbe protiv terorizma. Pretpostavlja se da o svemu tome nije bio obaviješten ministar obrazovanja Naftali Benet koji je prije nekoliko mjeseci bio odlučan u ideji obavještavanja Trumpa da je realnost ta da se palestinska država naprosto neće dogoditi. Ministar znanosti Ofir Akunis dijeli Benetov stav da Palestinci naprosto nemaju šanse dobiti svoju državu što se Izraelaca tiče, kao uostalom i sam Netanjahu zajedno sa cijelim svojim kabinetom, ako je vjerovati ministru javne sigurnosti Giladu Erdanu koji je podijelio svoje mišljenje o tome u izraelskim medijima. Šlag na tortu Trumpovog prospekta za mirovni proces dala je i anketa eminentne agencije Pew u kojoj je otkriveno da se 48 posto Izraelaca zalaže za izbacivanje Palestinaca iz Izraela.
I dok se u Izraelu stvari odvijaju po scenariju koji se ne mijenja značajno već desetljećima, najbitnija destinacija Trumpove turneje po Bliskom istoku bio je Rijad, glavni grad Saudijske Arabije. Tamo se Trump susreo s predstavnicima zaljevskih monarhija nakon čega su se dogodile tri stvari. Prvo, SAD i Saudijska Arabija su potpisali ugovor o američkoj prodaju 110 milijuna dolara vrijedne vojne opreme. Saudijska Arabija već četiri godine divljački razara Jemen, jednu od najsiromašnijih zemalja regije uz diplomatsku, logističku, a ponekad i izravnu potporu SAD-a pa je sasvim jasno da joj je potrebno tih 110 milijuna dolara oružja. Drugo, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati su uložili 100 milijuna dolara u projekt Ivanke Trump, Trumpove kćeri, u potezu koji je još samo jedan u nizu dokaza koji impliciraju neetično korištenje službenih pozicija za privatni profit u Trumpovoj obitelji.
Posljednji događaj u regiji koji može, ali i ne mora biti posljedica Trumpovog posjeta Rijadu iskristalizirao se posljednjih dana kad je niz arapskih država odjednom prekinulo diplomatske odnose s Katarom. Nominalno objašnjenje je podrška Katara terorističkim skupinama (uvjerljivije objašnjenje je navodna otvorenost Katara prema dijalogu s Iranom), što je točno, ali sasvim uobičajeno za regiju. Katar već niz godina, čak i desetljeća financira i tolerira financiranje terorističkih skupina, počevši s Al Kaidom (o čemu svjedoče američki Kongres i Međunarodni monetarni fond) i nastavljajući s financiranjem Al Nusre, sirijskog ogranka Al Kaide kroz otplaćivanje ogromnih suma novca za oslobađanje taoca i naposljetku i same „Islamske Države“. Američki odgovor na nove sankcije prema Kataru je bio umjeren - Sjedinjene Države neće povući svoje vojnike iz vojne baze u toj zemlji i nastaviti će odnose kao i do sada.
Regionalno financiranje terorizma: Katar, Turska i Saudijska Arabija
Iako je Katar najočitiji financijer terorističkih skupina na Bliskom istoku, to ne znači da ostale države u regiji poput Saudijske Arabije i Turske, koje su kao i Katar američke saveznice, ne financiraju terorizam. Dokazi su nešto rjeđi, ali ih ne manjka. Sada već neslavni procureni e-mail između Hillary Clinton i Johna Podeste iz 2014. godine otkriva kako je optužba kako Katar, ali i Saudijska Arabija, financiraju „Islamsku Državu“ maltene općepoznata činjenica u američkom State Departmentu. Djelatnik tog istog State Departmenta, Stuart Jones, je na nedavno novinarsko pitanje o tome zašto SAD kritizira Iran po pitanju podrške terorizmu, ali ne i Saudijsku Arabiju odgovorio s točno 20 sekundi zbunjene tišine, da bi zatim skrenuo s teme. Britanske obavještajne službe očito su kvalitetno iskoristile onih 2,24 milijardi eura budžeta pa su napravile izvještaj o saudijskoj podršci terorizmu koja, kako stvari stoje, neće biti dostupna za javnost zbog delikatnog sadržaja.
Puno bolje ne stoji ni Turska, još jedna država s kojom Trump pokušava popraviti narušene odnose. Još 2014. godine David L. Philips sa sveučilišta Columbia u New Yorku napravio je iscrpnu kompilaciju dokaza da Turska podržava „Islamsku Državu“, najvjerojatnije radi napada te skupine na Kurde u Siriji što je Turskoj izrazito odgovaralo. Te su sumnje kasnije bile potvrđene kada su američke snage, u raciji bunkera „Islamske Države“ pronašli „čiste i nepobitne dokaze“ suradnje Turske s „Islamskom Državom“ nakon analize pronađenih dokumenata službenika IS-a, Abu Sajafa koji se bavio preprodajom nafte.
Trump pokušava popraviti narušene odnose s Turskom iako postoje „čisti i nepobitni dokazi“ suradnje Turske s „Islamskom Državom“(FOTO: EPA/MICHAEL REYNOLDS/POOL)
Ti pronalasci, na kraju krajeva, ne trebaju nikoga začuditi. Države podržavaju terorizam iz različitih razloga. Iran već tri desetljeća financira libanonski Hezbolah zato jer im on omogućava stratešku dubinu koja je ključna u iranskom odnosu prema Izraelu. Katar i Saudijska Arabija financiraju terorizam kako bi utjecali na međunarodnu politiku u regiji, isto kao što je Pakistan financirao (zajedno s SAD-om) mudžahedine tijekom sovjetske invazije Afganistana te kasnije i talibane kako bi utjecao na politiku u svojoj regiji. Iz identičnog razloga Sjedinjene Države i Velika Britanija uporno podržavaju i toleriraju države koje se prikriveno ili otvoreno zalažu protiv makar i nominalnog demokratskog poretka te koje financiraju terorizam upravo stoga jer su im potrebne u toj regiji. Takva je situacija s Trumpom, a takva je situacija bila i s Barackom Obamom koji se vidljivo gnušao saudijske i izraelske politike, no nije bilo puno opcija koje je mogao poduzeti. Krvava mašinerija međunarodne politike toliko se duboko ukorijenila kroz desetljeća i u velikom postotku slučajeva je naprosto veća i moćnija od želja i ideala pojedinaca koji bi mogli, a nešto rjeđe i htjeli promijeniti ju.
Dvoličnost na gostujućem terenu - porazi na domaćem terenu
Dvoličnost međunarodne politike neupitno je povezana s nemogućnošću pronalaska optimalnih rezultata kod kuće. Trump bi gradio nepotrebni zid, a Theresa May bi nadgledala Internet. To su potezi koji neće donijeti rezultate, koji su opasni (nadgledanje Interneta) ili naprosto kriminalno glupi (zid), i koji su na kraju priče samo prodavanje magle. U SAD-u mediji eksplodiraju na svaki spomen terorizma povezanog uz islamski ekstremizam dok je situacija na terenu takva da su radikalni desničari odgovorni za 73 posto svih ekstremističkih incidenata u Sjedinjenim Državama od 12. rujna 2001. godine. U Europi je većina terorista povezanih s „Islamskom Državom“ rođena i odrasla u Europi, a ne došla u Europu izbjegličkim rutama. To znači da rješenja problema valja tražiti na drugim mjestima.
Medijsko pokrivanje terorizma također je iznimno problematično. Michael Jetter, istraživač na Institutu za proučavanje rada u Bonnu analizirao je preko 60.000 terorističkih napada između 1970. i 2012. godine te je ustvrdio da senzacionalistički medijski pristup pogoršava stvari nudeći teroristima besplatnu platformu za reklamiranje. David Olney sa sveučilišta u Adelaidu došao je do sličnog zaključka napominjući da terorizam nije prijetnja demokratskom poretku, kao što se u medijima često navodi, već naprosto rizik.
Senzacionalističko prenošenje vijesti potpaljuje javni strah od terorizma, iskrivljuje percepciju o prijetnjama i dezinformira javnost. Mediji, osobito televizijski kanali također preferiraju davati prostor kontroverznim laicima poput Katie Hopkins i Mila Yiannopoulosa koji taj prostor koriste za rasistička potpaljivanja antagonizma prema muslimanima i samopromociju koja je uostalom krajnji cilj takvih istupa, umjesto da medijski prostor prepuste stručnjacima koji su sposobni kritički pristupiti problematici. No, izgleda da stručnjaci ne dižu gledanost.
Kako dalje protiv terorizma?
Unatoč senzacionalističkom pristupu medija i pojedinaca te usprkos promašenim mjerama političara poput May i Trumpa, važno je napomenuti da ipak postoje ljudi koji naporno rade na analizi ekstremizma i načinima na kojima im se može suprotstaviti.
Studija Europskog parlamenta iz 2014. godine jasno je istaknula prioritete u tom procesu: odmaknuti se od alarmističkog diskursa o ekstremizmu i polarizacije javne debate, promotriti radikalizaciju kao dinamičan proces, shvatiti da radikalizacija mladeži nije odvojena od socijalnog i političkog konteksta, promotriti radikalizaciju kroz okvir sociologije sukoba i nasilja i proučavati radikalizaciju ne kao linearni korak prije terorizma nego pojasniti dinamiku između radikalizacije i terorizma.
Radikalni ekstremizam ne treba promatrati kroz povratak tradicionalizma nego kroz njegov raspad i potragu mladeži za novim socijalnim identitetom (FOTO: Hina/EPA/FRANCIS R. MALASIG)
Socioekonomski aspekt radikalizacije naglašava se već godinama od strane znanstvenika i eksperata, pa tako Shireen T. Hunter sa sveučilišta Georgetown napominje da je radikalizacije kompleksan problem s kompleksnim korijenima i da okrivljavanje islama kao navodno inherentno nasilnoga nikako ne pridonosi rješavanju tog problema. Scott Atran, antropolog i istraživač na cijelom nizu sveučilišta, od Oxforda, Cambridgea, Jeruzalema i Michigana u prezentaciji pred Vijećem Sigurnosti UN-a 2015. godine ustvrdio je da je sada već debelo opovrgnuta teza o „sukobu civilizacija“ promašena i da radikalni ekstremizam ne treba promatrati kroz povratak tradicionalizma nego kroz njegov raspad i potragu mladeži za novim socijalnim identitetom. U nedostatku povjerenja prema državnim strukturama koje su im bile dužne pružiti sigurnost i šansu za napredak, mladež koja se često nalazi u socijalno nepovoljnom položaju okreće se drugim opcijama. Bernard Haykel sa sveučilišta Princeton također ističe da je ideologija „Islamske Države“ revizionistička umjesto tradicionalna, utemeljena u pažljivo izabranim povijesnim činjenicama i dijelovima vjerskih tekstova, ignorirajući one koje im nisu odgovarali. Na kraju krajeva, prezentacija islama kao monolitnog je krajnje pogrešna. Islam nije ništa manje i ništa više od skupa interpretacija ljudi koji sami sebe nazivaju muslimanima. Muslimanima se smatraju teroristi koji aktiviraju eksplozivni prsluk usred gužve, isto kao što se muslimanima smatraju vozači taksija koji žrtve voze besplatno do bolnice. To je religija s gotovo nikakvim centralnim autoritetom, razgranana na desetke i stotine interpretacija. Stoga teze da islam inherentno nalaže nasilje u ime vjere naprosto ne stoje, što ne znači da mala, ali očito utjecajna skupina muslimana, u to ne vjeruje.
Pitanje je očito kompleksno. Znanstvenici pokušavaju shvatiti zašto se mladež koja živi u Europi i preko Atlantskog oceana okreće radikalizmu, zašto odlučuju da je ideologija „Islamske Države“, vođena, kako Haykel kaže, „ahistoričnom teologijom“ koja ignorira preko jednog tisućljeća kompleksnosti islamske jurisprudencije, ono čemu žele posvetiti ostatak svojeg života. Možda bi stoga svjetla reflektora trebalo usmjeriti na sociologe i antropologe koji se bave tim pitanjima, kao i na politologe koji pokušavaju analizirati zamršene niti međunarodnih odnosa, umjesto da se medijski prostor daje rasistima i jeftinim opinion-makerima željnima samopromocije po cijenu tuđih života.
lupiga
