O čemu maštaju Hrvatice? Za čime žude? Prema čemu, pak, snatre i usmjeruju svoju želju žene koje potječu s juga Lijepe Naše? Konačno, kako do svojeg feminina ispunjenja stižu – ili to barem pokušavaju – Dalmatinke, Splićanke tako stereotipno opisane u Severininoj estradnoj eponimnoj himni „Gospe moja, ljubav tvoja, bîla boja?

Tri su filma s prošlogodišnje Pule (2020.) obilježila festival. Trojac djela, s većom ili manjom srećom dotaknuo se ženskog pisma, naravno na HR-način. Glumački (Mater, s Dariom Lorenci Flatz i Nevom Rošić), redateljski i glumački (Mare Andree Štaka s Marijom Škaričić), scenaristički i glumački (Tereza37 Lane Barić) – ovo su tzv. ženski filmovi. I to u tolikoj mjeri da su njihove protagonistice istodobno i zbiljske autorice triju ostvarenja. Je li time hrvatsko kino dobilo novi zamah? Radi li se o koherentnim i uspjelim autorskim ostvarenjima? Konačno, hoće li dotični kinematografski pokušaji ostaviti neki trag i u socijalnoj psiho-patologiji HR-društva? Svakako, no to još uvijek nije i jednoznačna pohvala tim filmovima.

Tereza37 film je koji redateljski potpisuje Danilo Šerbedžija, izuzetan čovjek i dobar profesionalac, međutim autorski još uvijek nedvosmisleno potvrđen (njegova 72 dana i Oslobođenje Skoplja ostaju tek, blagonaklono, umjereno uspjela ostvarenja. Bolji mi dojam ostavlja debitantski TV-sitcom Luda kuća). Ipak, u Terezi 37 radi se o autorskom djelu iza kojeg stoji – Lana Barić. Priča je to o eponimnoj ženi na pragu 40-ih. Biološki joj sat pomalo istječe.

Protagonistica filma stiješnjena je u braku s Markom (Leon Lučev), pomorcem na dugooceanskim plovidbama. (Što podrazumijeva dugu odvojenost i osamu.) Njezina najbolja prijateljica Mirela (Marija Škaričić) veseli se novoj vezi i odlasku u Berlin, a sestra Renata (Ivana Roščić) zabavljena je brigom o svoje troje još male djece. A Tereza? Tereza je doživjela već četvrti spontani pobačaj, čime i započinje film. A ona želi djecu… Želi li? I, zbog čega? To baš i nije posvema jasno. Fotografija Mirka Pivčevića i art-dekor (Petra Poslek) sugeriraju neko stalno ponavljajuće žutilo i bljedoću. Kao i kod Jure Pavlovića u Materi – ali ne u toliko artističkoj maniri izraženo, kamera je zalijepljena za Terezin lik i njezine ekspresije lica koje su stalno tmurne.

„Liježem umorna, a budim se jednako umorna“, rečenica je koja možda ponajbolje uobličuje njezin životni habitus u trenutku života kojeg obuhvaća film. Razdražljivost i pritajena agresivnost neprestano je u zraku. Rekli smo već… htjela bi dijete. Zašto? Da ispuni svoju majčinsku funkciju, ali i ono što društvo od žene i očekuje. Naime, da bude majka, supruga i, time „prava Hrvatica“. I što će ona po tom nalogu superega učiniti? Predati svoje tijelo u ljubavni zagrljaj jednom Srbinu! Apage satanas…

Taj njezin prvi izlet u seksualni avanturizam biti će tek jedna – pokazat će se i najvažnija, epizoda u nizu Terezinih preljuba – nekih voljnih, nekih baš i ne. Kakav je lik Tereza? Kako je filmski-pripovjedno uobličen njezin karakter? Osim maske (vrlo proročanski za današnjicu) natmurena joj lica, i ne saznajemo previše. Osim… frustracije. Smještena u milje stereotipne predodžbe hrvatskog braka – u kojem muškarac provodi vrijeme u gledanju nogometa i ispijanju piva a žena u spremanju ručka i podavanju njegovim nagonima u bračnim dužnostima, i Tereza traži nešto drugo. A što je drugo? Opet podavanje! Pri prvom, spomenutom seksualnom izletu s Nikolom (tumači ga međunarodno aktivni Dragan Mićanović), protagonistica i sama traži odmah seks a ne razgovor. A kad se razgovor i zbude, opet je Ona ta koja otkriva svoje čežnje, a On ostaje tek profesor matematike i fizike.

Općenito, dijegeza filmske pripovijesti postavljena je u niz epizoda koje baš i ne otkrivaju puno toga karakterološki. I sama Tereza ostaje poprilično plošnom. Da, jasno je da ona želi uključivanje u svijet roditeljstva… ali je li to i njezina stvarna karta za sreću? Sluti li se neka zbiljska žudnja za djecom? Jedino razotkrivanje zbiva se u dramaturški najbolje razrađenoj sekvenci. A to je svakako ona s karaoke-pjevanjem uz čuvenu Felicità. Jedino je tada, uz Nikolu, Tereza iskreno radosna i s širokim osmijehom na licu. (A i zapravo jedina duhovita replika filma zbiva se kad se Nikola pita voli li ona baš plivanje, a ne „pivanje“ (pevanje/pjevanje). Uglavnom, samozatajni Nikola mogao bi biti iscjelitelj od besmisla, dosade i Terezina umora od života.

Ipak, naracija filma ne ide u tome smjeru. Tu je pomalo neočekivani (i naizgled nemotivirani) Terezin verbalni obračun s doktorom (Vicko Bilandžić) koji je, kao se pokazuje, bio svojedobnim oduzimateljem nevinosti joj. Sve ostalo postaje su na Terezinoj kalvariji seksualnog putešestvija, od kojih se ne zna koja je degutantnija u prikazu: ona u kojoj ju Ante (Stipe Radoja) ispred Zente uzima otpozadi ili pak sasvim nemotivirano Vedranovo (Goran Marković) silovanje (iako se on činio prijateljem kojemu se mogla povjeriti). Asocijativno snažan detalj te sekvence poslovična je krunica u autu silovatelja.

Čemu sav taj bijes? I, može li se gledatelj filma na neki način poistovjetiti s tako iscrtanim karakterom(ima) protagonistice/a? (Ponekad se čini da je scenaristici i protagonistici Tereze37 uzor bio u slično izgubljenoj, no bitno mlađoj anti-junakinji filma Hane Jušić, Ne gledaj mi u pijat iz 2016.) No, nakon svega crnila i dosade seks-jeremijade, ukazuje se ponovno tračak nade. Tereza zatrudni. Ali s odlaskom Mirele na avion, odlazi i opet njezina pregnantnost. Autor(i)/ca film zaključuju/e sjetnom i neopisivo melankoličnom (i osobno mi vrlo dragom) pjesmom Gigliole Cinquetti.

Tereza37 vizualno je i emotivno iscrpljujući film za gledanje. Poput Mare Andree Štake izlaz (i smisao?) nalazi u besmislenom dispozitivu seksa. (Ili sam ja sasvim pogrešno ovdje iščitao toponim Foucaultove Volje za znanjem!?). Režija je tvrda, likovi usiljeno žalobni i pohotni, radnja šablonski predvidiva, a naracija slijedi tu samonametnutu, sumornu egzegezu. Gledam, kako već rekoh pri početku napisa, ovaj film kao dio trojedine cjeline koja je obilježila prošlogodišnju Pulu. Vrline su te cjeline (Mater, Mare, Tereza37) u slutnji nečeg goreg od onoga u filmu prikazanog. Dakle, korone, potresa, korupcije

Međutim, u detaljima – osobito u glazbenim motivima dvaju pjesama, Tereza37 je za nijansu bolji film od ostalih dvaju. Piscu ovih redaka, pak, ostaje žal za njegovom slikom Lane Barić kao čedne, simpa-cure iz susjedstva. A što ćeš  – melankolija, nostalgija za nekim drugim, radosnijim, čednijim vremenima.

filmovi