U intervjuu za Slobodni Filozofski član Radničke fronte Karlo Jurak odgovara na pitanja o istovremenom djelovanju te organizacije kao stranke i kao pokreta, o njenom "tranzicijskom programu", o edukaciji članstva i radništva općenito, o važnosti suprotstavljanja nacionalizmu za borbu protiv kapitalizma, o značaju solidarnog i kooperativnog planiranja i upravljanja te o kulturnim aspektima nužnima za transformiranje društva. Naznačuje da se "alternativne vizije upravljanja društvom mogu legitimirati samo ako ih se počne 'živjeti', što znači da ih treba graditi i odgajati društvo u tom duhu."



Definirate se kao antikapitalistička stranka, a i povijesni su uvjeti u kojima započinjete djelovati takvi da vas prisiljavaju uglavnom na defenzivne akcije. No koji je pozitivan sadržaj vašeg programa? Kako izgleda minimalni program promjene koji Radnička fronta namjerava ponuditi?

 
Borba za demokratski socijalizam 21. stoljeća predstavlja pozitivan sadržaj našeg programa. Smatramo da jedini istinski antikapitalizam mora biti demokratskoga i socijalističkoga usmjerenja, ponajviše zato što je socijalizam nedovršena ideja te zato što kapitalizam pati od deficita demokracije (koja se svodi na puku predstavničku demokraciju u kojoj kapital igra glavnu ulogu kao i u ostalim sferama života). Naš minimalni program svodi se na zaštitu i povećanje radničkih prava (kroz zahtjeve za isplatom zaostalih plaća i doprinosa, većim zapošljavanjem, povećanjem minimalne plaće...). Međutim, tranzicijski program je vrlo važan za nas jer povezuje naš minimalni program s maksimalnim programom i to preko zahtjeva koji u društvu zaoštravaju odnos između rada i kapitala te raspiruju klasnu borbu i napadaju kamen-temeljac našeg kapitalizma (zahtjev za revizijom pretvorbe i privatizacije, smanjenjem radnog dana, povećanjem zaposlenosti bez smanjenja plaće...).
Tranzicijski program povezuje naš minimalni s maksimalnim programom preko zahtjeva koji u društvu zaoštravaju odnos između rada i kapitala i raspiruju klasnu borbu

Dalje, tranzicijski program uključuje i novu ekonomsku politiku ("rezove" koji bi napadali bogate, a ne siromašne, reindustrijalizaciju, poticanje kooperativne proizvodnje), internacionalne odnose koji počivaju na solidarnosti i odbijanju asocijacija u kojima se nalazimo u podređenom položaju. Naš program sličan je programu slovenske Inicijative za demokratski socijalizam koja je dio široke lijeve koalicije Udružena ljevica (Združena levica). U tom smo smislu dosta radikalniji od savezničkih Podemosa i Syrize.


 
Na "velikom Plenumu RF-a" odlučili ste izaći na sljedeće parlamentarne izbore. U kojoj je fazi i na koji način se izrađuje cjeloviti program s kojim namjeravate izaći? U strateškom smislu, otkuda započeti provedbu društvenih promjena koje predlažete?

 
Bazični dio našeg programa čine, kao što je već spomenuto, naši zahtjevi i programski principi. Međutim, naš program se stalno nadograđuje te svako malo na našoj stranici izađe jedan programski segment. Mislimo djelovati i kroz medije te se obraćati radnicima, nezaposlenima, studentima, svima obespravljenima i potlačenima, a ne apstraktnim "građanima" u koje se ubrajaju i tajkuni i radnici. U tome se značajno razlikujemo od svih stranaka u RH dosad.

 
Za razliku od sistemskih, tj. prokapitalističkih političkih stranaka, temeljni društveni antagonizam na koji želite skrenuti pažnju onaj je između kapitala i rada. Da biste skrenuli pažnju na taj antagonizam, koristite kritičku, no vrlo provokativnu, gotovo prokazivačku, retoriku. Postoji li opasnost da takva retorika dovede do nepoželjnog pojednostavljivanja složenih društvenih problema i percepcije Radničke fronte kao još jedne ljutite, populističke prosvjedne stranke?

 
Upravo se o tome radi – skretanje pažnje na odnos između rada i kapitala velika je novina na našoj političkoj sceni. Međutim, to nije novina u svjetskim povijesnim razmjerima.
Skretanje pažnje na odnos između rada i kapitala velika je novina na našoj političkoj sceni.
Radnička fronta je daleko od toga da joj se može dogoditi vlastita vulgarizacija i banalizacija

Socijalističko učenje (ne izvedba) iznjedrilo je ogroman teorijski korpus koji prati svaku našu akciju i svaki naš istup. Tako da po prirodi stvari ne može biti riječ o pojednostavljivanju. S druge strane, treba čak više paziti da nam idiom ne bude previše "teorijski", da ne sagradimo vlastitu "kulu u oblacima" i udaljimo se od proleterske baze. Obrnut ću stvar – pojednostavljivanje je na djelu sada jer se kao samorazumljivi serviraju neki postupci koji otkrivaju samo prvi sloj društvene pojave. Nijedna mainstream stranka ne nudi neku teoriju, samo "tehnička" rješenja koja su duboko nepravedna i ideološki suspektna. Pa i neke populističke prosvjedne stranke, poput Živog zida, nude pojednostavljenja – svođenje svega problema na monetarnu politiku bez teorijske pozadine. RF je daleko od toga da joj se može dogoditi vlastita vulgarizacija i banalizacija.


 
Primarno se obraćate kategoriji radnika. No u socio-političkom, mobilizacijskom smislu radi se o relativno širokoj kategoriji unutar koje postoje različite društvene skupine poput obrazovanih i nezaposlenih mladih, stanovnika većih gradova i provincije, freelancera i onih s ugovorima na neodređeno, i slično. Uzmimo, na primjer, ove prve – obrazovane, mlade, nezaposlene ili prekarno zaposlene. U kulturnom smislu oni se često ne doživljavaju "radnicima", što naravno predstavlja problem ako im se kao radnicima obraćate. Na koji način ih politički obrazovati i mobilizirati?

 
Stvar je u tome da je radnik svatko tko radi za svoju plaću, a ne da parazitira na tuđem radu (poput kapitalistâ i njihovih političara). Mi se, za početak, moramo izboriti za primat nad pojmom "radnika" koji je u zadnjih četvrt stoljeća prognan, a nerijetko i zamijenjen s "djelatnikom", "zaposlenikom" i sl. Zaposleni u obrazovnom i zdravstvenom sektoru također su radnici (ako baš hoćete - "intelektualni radnici"), a takvo ime još više odgovara kada osvijestimo da su oni u sve težem položaju zbog prodora kapitala u te sfere. Prema tome, doista bi se moglo reći da danas ima više smisla pozivati se na radničku klasu nego u prvoj polovici 20. stoljeća na ovim prostorima.
Nezaposleni su svakako jedna od društvenih skupina koje treba među prvima mobilizirati. Oni su "nezaposleni radnici", žrtve sistema i dominacije kapitala nad radom u uvjetima perifernog kapitalizma

Radnike se, naravno, ne smije izjednačavati s "plavim ovratnicima", to je krajnje pojednostavljivanje i ignorancija. Nezaposleni su "nezaposleni radnici", žrtve sistema i dominacije kapitala nad radom u uvjetima perifernog kapitalizma. Svakako su jedna od društvenih skupina koje treba prvo mobilizirati. Naš ideološko-politički rad mora se sastojati od toga da se svi navedeni prepoznaju kao "radnici", te da se u njima razvije klasna svijest toliko napuštana u kontrarevoluciji devedesetih godina. Valja zamijeniti "nacionalno" s "klasnim" i prepoznavanje u "radništvu" bit će manji problem. To je stvar političkoga rada.


 
Kad Radnička fronta govori o kapitalu kao problemu i kapitalistima kao klasi eksploatatora, pravite li političku razliku između moćnih oligopola i sitnih kapitalista (malih poduzetnika, obrtnika...) koji su u ovakvom sistemu često također u vrlo nepovoljnom položaju? Na koji način teorijski formulirate tu razliku i smatrate li da je, s obzirom da se u slučaju potonjih ipak radi o brojnom i utjecajnom društvenom segmentu, potrebno ili moguće zadobiti njihovu podršku? Ako da, na koji način?

 
Najveći problem jesu svakako krupni kapitalisti, i točno je da je mnogo sitnih kapitalista propalo ili je pred propašću zbog navale konkurencije krupnog kapitala. Međutim, ono što je indikativno, naročito u zadnje vrijeme, jest to da su sitni kapitalisti postali najveći zagovaratelji kapitalizma. Oni pak pritom iskrivljuju stvarnost govoreći da još živimo u socijalizmu, da tržište nije slobodno, da ovo nije kapitalizam i slične gluposti.
U svakom slučaju, ako se koji sitni kapitalist hoće boriti protiv kapitalizma kao sistema, odnosno ako vidi u njemu problem, svakako je dobrodošao

Dovoljno je samo pogledati spektar ljudi koji često pišu kolumne na Indexu ili dobivaju medijski prostor u nekim biznis-medijima. Sitni kapitalisti na duge staze (a to se upravo primjećuje) nikako ne mogu biti saveznik radničke klase jer je njihov klasni interes interes klase eksploatatorâ. Druga je stvar to što oni djeluju u uvjetima perifernog i relativno novog kapitalizma, pa se on ni ne može drugačije graditi nego na zasadama oligopolâ i klijentelističkih mreža. U svakom slučaju, ako se koji sitni kapitalist hoće boriti protiv kapitalizma kao sistema, odnosno ako vidi u njemu problem, svakako je dobrodošao. Treba oštro razlučivati pojedinačne instance koje klase od samog sustava u kojemu je jedna klasa vladajuća. Međutim, ne treba zaboraviti činjenicu da mnogo sitnih kapitalista postupa zaista eksploatatorski prema svojim radnicima, jer tako brane svoj klasni interes. Dobili smo i neka radnička pisma vezana uz to. To je puno važnije istaknuti nego njihovo potencijalno savezništvo.


 
Na koji način u svojem djelovanju pristupate problemima koji zahvaćaju studentsku populaciju – poput bolonjskog procesa, sve većih troškova školarina i opadajućeg standarda većine studenata te velikih materijalnih prepreka školovanju za studente iz socioekonomski slabijih slojeva društva?

 
Mi za sada još nemamo detaljnije razložen studentski i obrazovni dio programa, ali u bliskoj budućnosti sigurno će i to doći na repertoar. Međutim, studenti su društvena skupina na koju se mi svaki put pozivamo što se i vidi iz naših dokumenata. Smatramo da oni, upravo iz navedenih razloga, mogu biti itekako progresivna društvena skupina,
Na Radničkoj je fronti da napravi potreban politički "link" između dosad partikulariziranih skupina – studenata, radničke klase i obespravljenih općenito

a prema tome i organski povezani s radničkom klasom i svim obespravljenima općenito. Na RF-u je da napravi potreban politički "link" između njih, koji se dosad nije dogodio u većoj mjeri jer su problemi nasilno bivali partikularizirani i fragmentirani (uglavnom medijskim posredstvom). Svakako valja reći da je RF nastao dijelom i kao tekovina studentskog pokreta i blokade 2009. godine što je bio najveći revolucionarni događaj u preko 20 godina reakcionarnih zbivanja.


 
Kroz složene procese raspada socijalističke Jugoslavije i u Hrvatskoj i u ostalim postsocijalističkim republikama prazno je mjesto delegitimirane ideologije socijalizma zauzeo etnonacionalizam. Već više od četvrt stoljeća on ne samo da je ugrađen u sam institucionalni poredak kapitalističke države, već predstavlja spontanu, zdravorazumsku ideologiju velikog dijela radništva kojem se obraćate. Kako se prema ovom problemu postavlja Radnička fronta?

 
To je ono što je već spomenuto – devedesetih se dogodila zamjena "klasnoga" s "nacionalnim", a na nama je sada da stvar obrnemo – zamijenimo "nacionalno" s "klasnim". To je temelj našeg ideološko-političkog rada. Osim što je to vrlo težak proces i što podrazumijeva konstantno osvješćivanje i edukaciju, valja naglasiti da je taj etnonacionalizam uglavnom nametan "odozgo" (naročito od HDZ-a i njegovih još desnijih produženih ruku).
Nacionalizam treba prokazati kao vrlo reakcionarnu buržoasku ideologiju. Treba zamijeniti "nacionalno" s "klasnim" – to je temelj našeg ideološko-političkog rada

To je bio slučaj još i netom prije devedesetih kad su prosvjednici iz Borova išli u Beograd na protest kao "radnici", a vratili su se kao "Srbi" i "Hrvati". Sve je unaprijed bilo pripremano za tu reakciju najgore moguće vrste koja se prelomila na leđima stotina tisuća ljudi pogođenih ratom i restauracijom kapitalizma. I točno je da su brojni radnici nerijetko ustajali protiv vlastitih interesa, ali pristup i analiza tome ne smije ostati na razini "sami su si krivi" i slično jer to samo produbljuje ovu društvenu agoniju. Upravo stalno ponavljajući ovakve stvari možemo učiniti mnogo da se stvari doda klasna dimenzija i da se nacionalizam prokaže kao vrlo reakcionarna buržoaska ideologija. Od nekud treba početi, socijalizam ponovno treba oživjeti, da buržoaske ideologije poput nacionalizma i liberalizma prestanu uništavati radnike.


 
Često se spominju izrazi "rad na terenu" i "rad s bazom" – što to točno znači u slučaju Radničke fronte, i koji su oblici tog rada?

 
To znači da nastojimo biti što bliži radnicima te kroz direktne akcije (poput prosvjedâ) ukazati na probleme i osvijestiti ih. Dakle, to je onaj rad koji se ne svodi samo na beskonačne skupove, traženje političkih partnera i sl., nego uistinu izlaženje na teren u cilju direktnog djelovanja u društvenoj stvarnosti.

 
Na koje načine pristupate ljudima, kako potencijalnim biračima, tako i potencijalnim članovima, osim kroz mainstream medijsko polje koje nije naklonjeno antisistemskim inicijativama? Postoji li, u pogledu političkog obrazovanja, kontinuirana edukacija članstva i kojim se sadržajima i oblicima obrazovanja pripremate za specifičnu ulogu parlamentarne stranke i istovremeno šireg pokreta koji teži djelovati na terenu te educirati i organizirati velik broj radnika i drugih skupina koje želite mobilizirati?

 
Kontinuirana edukacija članstva odvija se u obliku interne političke škole koja se održava svaku subotu, a pripremaju se i terenske političke škole (koje ne bi bile internoga karaktera) te kružoci

Tu je prisutno i alternativno medijsko polje koje je manje čitano, ali prijateljski nastrojeno. Kontinuirana edukacija članstva odvija se u obliku interne političke škole koja se održava svaku subotu, pripremaju se i terenske političke škole (koje ne bi bile internoga karaktera) te kružoci. Sadržaji uključuju razno – od političke i ekonomske teorije do konkretnih primjera i modela djelovanja. Dakle, sve što je potrebno jednoj partiji da izgradi svoju generalnu liniju i da bude sposobna artikulirati svoje stavove, te njima prilaziti klasi. Moramo priznati da je veoma teško doprijeti do radnikâ zbog specifičnih uvjeta kapitalizma danas kada većina najugroženijih radnika (u privatnom sektoru) nije sindikalno organizirana (mahom zato i što rade u malim firmama), a oni koji su sindikalno organizirani i dalje u svom sindikatu vide jedinog branitelja njihova prava. Potrebna je ta "politizacija" i nju treba poticati kroz medije, kroz akcije i kroz pojavljivanje na što više mjesta gdje se mogu zateći radnici i ostale savezničke društvene skupine.

 
S obzirom na to da postoji tendencija da se Radnička fronta definira i kao neka vrsta pokreta, a ne usko kao parlamentarna stranka, što potvrđuju programska načela gdje stoji kako vas "nadahnjuje stoljetna povijest međunarodnog sindikalnog i radničkog pokreta", kako namjeravate smanjiti rizik prenapregnutosti organizacije zbog paralelnog djelovanja u parlamentu kao stranka i na terenu kao pokret? Kakva je organizacijska infrastruktura potrebna da se cjelokupna stvar efikasno odvija na dva plana?

 
O ovome je vrlo teško još sada govoriti dok to još nije u praksi isprobano. I svakako da će ovo biti jedan od glavnih problema RF-a u bliskoj budućnosti.
RF se treba isprofilirati kao potencijalna parlamentarna stranka kojoj, za razliku od buržoaskih političkih stranaka, nije cilj po sebi ući u parlament i trgovati mandatima, nego kojoj je parlament samo sredstvo za raspirivanje klasne borbe u društvu

RF se treba isprofilirati kao potencijalna parlamentarna stranka kojoj, za razliku od buržoaskih političkih stranaka, nije cilj po sebi ući u parlament i trgovati mandatima, nego kojoj je parlament samo sredstvo za raspirivanje klasne borbe u društvu (saborska govornica, kao mjesto koje treba iskoristiti za to, je nužno zlo). A također se trebamo isprofilirati kao stranka ili pokret, kako hoćete, koji paralelno djeluje "na terenu", odnosno izvanparlamentarno gradeći paralelna tijela na radnim mjestima (štrajkačke odbore npr.) te organizirajući akcije koje moraju biti sve masovnije i masovnije da prerastu u opći društveni pokret. U krajnjoj liniji, RF se ne nameće kao "osloboditelj" i "avangarda", nego nudi ljudima da uzmu uzde svoga života i sudbine u svoje ruke.


 
Ukoliko na izborima osvojite zastupnička mjesta, jedna od negativnih strana planirane rotacije saborskih zastupnika Radničke fronte mogla bi biti i potreba za konstantnim obrazovanjem novih i neiskusnih zastupnika. Hoće li se na to trošiti previše energije i time smanjivati efikasnost odgovaranja na konkretne teme i probleme unutar parlamentarne procedure?

 
Iskreno, ne znamo, i teško je o tome govoriti dok se još nije isprobalo. U svrhu stvaranja kvalitetnog političkog kadra i pristupa parlamentarizmu osnovana je radna grupa za izbore na kojoj bi se trebalo o tome i sličnim stvarima dogovoriti. Ipak, ono što je važnije jest to da bi naši zastupnici bili samo avatari opće volje partije, a ne osamljeni predstavnici koji bez ikakve partijske i kolektivne discipline odlaze u parlament radi ostvarivanja vlastitih interesa.

 
Koje još probleme s parlamentarnom procedurom očekujete kao organizacija koja veliku važnost pridaje direktnodemokratskom donošenju odluka i kojim ih praktičnim mehanizmima namjeravate riješiti?

 
Kao što je već spomenuto, RG za izbore bi se time trebala detaljnije pozabaviti i proučiti naše izborne zakone, te se spremno suočiti s potencijalnim teškoćama. Direktnodemokratsko odlučivanje dosad nije predstavljalo nikakav problem jer su čak na Ministarstvu uprave bili oduševljeni tom vrstom ustrojstva. Nama to najmanje predstavlja problem jer sprječava da se pojedinci osame na vrhu i udalje od baze.

 
Poznati kanadski društveni znanstvenik Leo Panitch, koji je nedavno gostovao u Zagrebu, već godinama govori o potrebi za ponovnim "rasplamsavanjem socijalističke imaginacije". Pritom navodi da postoji potreba za radom na novom teorijskom, kulturnom, političkom jeziku koji bi pomogao legitimirati alternativne vizije upravljanja društvom i koji bi bio nužno povezan s konkretnim društvenopolitičkim radom. Pritom Panitch cilja na probleme šire od tehničkih problema političke organizacije i borbe te govori o modusima ljudske društvenosti, pesimizmu i utopizmu, vezi između "vizija i praksi"... Dakle govori o nadbirokratskom, širem društvenom samooblikovanju. Kako mlada politička organizacija koja brzo po svom osnivanju ulazi u zahtjevan projekt rada kroz parlament namjerava sudjelovati u tom širem društvenom samooblikovanju? Kako graditi vezu između parlamentarne forme političke borbe i potrebe za širom – kulturnom, organizacijskom, ideološkom – transformacijom društva?

 
Na "društveno samooblikovanje" o kojemu Panitch govori može se gledati kao na ulaženje u sferu svijesti, koja je, prije svega, klasna, a kasnije mora biti i socijalistička, što podrazumijeva da se odnosi bazirani na kooperativnosti i solidarnosti moraju internalizirati kao društvene vrijednosti

Prije svega, to je permanentna borba za kulturnu hegemoniju, taj "dugi marš kroz institucije" bez kojega ni nema osvajanja vlasti. I to pogađa srž problema – najlakše je (u relativnom smislu) politički pobijediti (osvojiti političku vlast), nešto teže ekonomski (izgraditi ekonomiju na drugačijim, egalitarnijim i pravednijim osnovama), a najteže duhovno. Poznat je problem – "novi društveni odnosi, a stara svijest…" I to ne može tako funkcionirati, i na ovo "društveno samooblikovanje" o kojemu Panitch govori može se gledati kao na ulaženje u sferu svijesti, koja je, prije svega, klasna, a kasnije mora biti i socijalistička, što podrazumijeva da se odnosi bazirani na kooperativnosti i solidarnosti moraju internalizirati kao društvene vrijednosti. Borba za kulturnu hegemoniju u jezičnoj oblasti samo je jedan od nužnih segmenata (pretendiranje na neke označitelje poput "slobode" i "demokracije", te ispunjavanje istih sadržajem koji odgovara nama i društvu koje se treba izgraditi). Edukacija u širem smislu te doslovno "življenje" vrijednosti postuliranog društva u tom smislu moraju biti imperativom. Alternativne vizije upravljanja društvom mogu se legitimirati samo ako ih se počne "živjeti", što znači da ih treba graditi i odgajati društvo u tom duhu. Treba nam neka vrsta socijalističkoga guvernmentaliteta. Tako shvaćam kulturnu, organizacijsku i ideološku transformaciju društva.

 
S obzirom na ekološku neodrživost kapitalističkog sustava te nužnost hitnog i solidarnog internacionalnog djelovanja da bi se spriječile i/ili ublažile klimatske promjene i uklonile ekološke i energetske nejednakosti na svjetskoj razini, kakvo mjesto u vašem programu i političkom radu zauzimaju politike kojima bi se uvele ekološki održive energetske i klimatske prakse te postojeća proizvodna infrastruktura zamijenila onom ekološki održivom? Koliku važnost pritom pridajete direktnodemokratskom planiranju i upravljanju takvom sistemskom transformacijom te upravljanju zajedničkim dobrima općenito?

 
Naš program uključuje i potiče ekonomsku politiku baziranu na održivom razvoju u socijalističkom smislu

Dio naših programskih principa i zahtjeva uključuje ekonomsku politiku baziranu na održivom razvoju u socijalističkom smislu. Smatramo da takve politike i ekonomske modele treba propagirati i poticati. Direktnodemokratski principi samo su dodatna potpora tome jer se solidarno i kooperativno planiranje i upravljanje "po defaultu" vode društvenim potrebama (a ekološka održivost je jedna od društvenih potreba), za razliku od dosadašnjih praksi autoritarnih, nedemokratskih i stihijskih oblika upravljanja koji se vode interesom pojedinca ili manjine na vrhu.