U mojoj staroj kući, u starom ormaru vise stara odijela. Prekrajana su i popravljana. Tvrdilo se da je šteta ne iskoristiti fine materijale. Osjeti se miris naftalina. Rađena su da se nose, a za to je bilo malo prilika. Jedan polucilindar nosio sam u maškarama, a hubertus u kratkom razdoblju kad je bio u modi. Nekada su se odijela šivala po mjeri, pa su meni danas rukavi kratki, hlače široke, a kopčanje izvan trenda. Što sada, da ih ponovo prekrajam? Poklonim Caritasu, ostavim kao gozbu moljcima?
Tako je i s našim ustavima. I onu su krojeni prema trenutnim odnosima snage, višestruko prekrajani pa se postavlja isto pitanje. Baciti ili kupiti novi? Prekrojiti jer su kratki i neudobni, našiti krpice da se prekriju izlizana mjesta?
Ustavi ipak nisu odijela. Rade se za neke buduće situacije, uređuju načela uz nadu donositelja da će ih se pridržavati i daleki nasljednici, da će na vlasti biti državnici koji će braniti smisao ustava i popunjavati praznine stvarajući ustavne običaje, čuvajući duh ustavne vladavine i razumijevajući potrebe vremena.
Ustavi ipak nisu odijela. Rade se za neke buduće situacije, uređuju načela uz nadu donositelja da će ih se pridržavati i daleki nasljednici, da će na vlasti biti državnici koji će braniti smisao ustava i popunjavati praznine stvarajući ustavne običaje, čuvajući duh ustavne vladavine i razumijevajući potrebe vremena
Ustavi ne vise u ormarima, ne brane se mirisima lavande, ali problem oko kojeg se vrtimo jest da su hrvatski ustavi krojeni prema vođama.
Kad je vođa Tuđman, onda imamo sustav koji mu daje političku vlast i zadnju riječ u važnim odlukama, ali vlada obavlja svakodnevne poslove, vodi ekonomiju, diže kredite, formalno odgovara za sve, najprije njemu.
Formalno polupredsjednik, po svojim ovlastima on je bio predsjednik i pol. On je predlagao i opozivao ministre, donosio važne odluke ili sve one koje je on smatrao važnima. To je bio Ustav napravljen za njega, po njegovim mjerama, prema osjećaju da će njegove vizije i povijesna misija propasti ako si ograniči vlast, ako nema potpunu podložnost i realne instrumente zastrašivanja drugih. Dvorske igre i intrige prikrivala je ustavna forma za koju sam i sam vjerovao da će postati stvarnost.
Naizgled mi smo pred tom dilemom: prekrajati ili ostaviti sve slučaju i raspletima budućih sukoba i borbi za naklonost naroda i birača, a zapravo tajnih službi, sudova, medija, domaćih i stranih smutljivaca, samoproglašenih spasitelja ili danas tražiti razumno rješenje za sadašnje probleme i predvidivu budućnost.
Glavni problem ustava je mogućnost da on postane uporište loših populističkih političara koji svoju vlast zakrivaju romantičnim mitovima o slavnoj prošlosti, nedovoljne rezultate i nesposobnost opravdavaju Zvonimirovom kletvom, hrvatskim mentalitetom (ma što to bilo), sportske uspjehe smatraju dokazom nadmoći i razlogom za ponos i nacionalni fanatizam.
Na takvom tlu klica karizmatske vlasti začas naraste u prašumu u kojoj divljaju jači, u kojoj uvijek nastradaju slabiji, u kojoj svi pričaju o solidarnosti i plemenskom jedinstvu, a zapravo lešinare nad tuđim radom i plijenom, tvrde da je sav svijet džungla i da iz nje nema izlaza.
U Amazoni su živjeli Nambikwara Indijanci. Kad bi nastala kriza, to pleme bi biralo vođu koji ima svu vlast, njemu pripadaju sve žene i slava. Oni vođu tješe da će sve ispasti dobro i od silne muke i odgovornosti na sebe uzimaju svu neizvjesnost života i opstanka.
Prizivaju duhove i mole pretke za pomoć i spas. Ratnici i lovci čekaju u hladu, žene se prepuštaju sudbini.
Glavni problem ustava je mogućnost da on postane uporište loših populističkih političara koji svoju vlast zakrivaju romantičnim mitovima o slavnoj prošlosti, nedovoljne rezultate i nesposobnost opravdavaju Zvonimirovom kletvom, hrvatskim mentalitetom (ma što to bilo), sportske uspjehe smatraju dokazom nadmoći i razlogom za ponos i nacionalni fanatizam
Nas će poput Nambikwara Indijanaca voditi vladari kojima ćemo odobravati sitne prednosti i socijalni status, a mi ćemo pokorno i poslušno čekati da se takvi pokažu nesposobnima.
Mislim da Ustav treba mijenjati. Ozračje za to stvorili su predsjednički kandidati koji su Ustavnim promjenama dali značaj pretpostavke i uvjeta normalnog djelovanja, ali su izgubili od kandidata koji se nije razbacivao prijedlozima izmjene Ustava već je zagovarao normalnu vlast.
Radikalni prijedlozi koji su sasvim negirali diobu vlasti i vladavinu prava, način djelovanja predsjednika stvorili su visoka očekivanja da Ustav treba mijenjati.
Milanović to ne može ignorirati. Istina, on je očito za korekcije, diskretnu i stručnu pripremu razumnih prijedloga, no neće moći zaobići očekivanja da se u to uključe svi. Za sada, nakon izbora, nitko ne predlaže sustavnu promjenu Ustava, ali raspoloženje je za radikalne i odlučne reforme
Dvije okolnosti su važne. Milanović neće takve promjene smatrati dijelom izborne promidžbe, programom kojim se trebao dodvoriti biračima, već nužnom racionalizacijom sistema vladanja.
Dakle, neće ni poticati referendume i površne parole da je neposredna demokracija ideal. Druga stvar je činjenica da izmjene ustava zahtijevaju kvalificiranu većinu u Saboru te da to treba koncilijantnost i kompromis.
On je po svom položaju upravo osoba za to, nije vezan stranačkim odnosima, ne mora birati samo zgodna i popularna rješenja.
Ustav je opterećen odredbama koje su ušle kao interes pojedinih skupina i predstavljat će područje sukoba žele li se imalo radikalnije promjene.
Ustavi, pored ostalog, određuju odnose moći. Funkcija neposredno izabranog predsjednika je stvarna dioba vlasti. Dioba vlasti nije samo načelo već oduvijek i temelj ustavne arhitekture.
Spartanci su vlast dijelili između dva kralja. Sun Yat Sen predlagao je konkurenciju sedam podijeljenih dijelova vlasti. Montesquieu i Locke predviđali su tri. Poštovani Jadranko Crnić smislio je da je Ustavni sud četvrta vlast. Broj nije važan. Smisao je u tome da se vlast ne koncentrira u jednoj ličnosti (ruci). Zato mi se ne sviđa prijedlog da saborska stranačka većina koja uostalom bira vladu, bira i predsjednika.
Nas će poput Nambikwara Indijanaca voditi vladari kojima ćemo odobravati sitne prednosti i socijalni status, a mi ćemo pokorno i poslušno čekati da se takvi pokažu nesposobnima
Suprotno, mislim da treba pojačati političku ulogu predsjednika, no s mjerom, bez dramatizacije. Treba je osnažiti.
Čini mi se zato prikladnim predložiti da predsjednik može uskratiti svojoj potpis kod proglašenja zakona pri čemu se tada zakon vraća u parlament na izglasavanje uz kvalificiranu većinu.
Zakoni se kod nas većinom donose po kratkom postupku, u jednom čitanju, usvajaju vladi lojalnom većinom. Suspenzivni veto bi bio prepreka takvoj praksi, povratio bi dio utjecaja predstavničkom tijelu, stvorio potrebno raspoloženje da se teži kompromisima (ne mističnoj slozi po svaku cijenu).
Takvu ovlast predsjednik po prirodi stvari ne bi mogao često koristiti. Takva izmjena, reformistička i neradikalna, ublažila bi i ishitrene inicijative za koncentracijom moći, ideje da se ustavni sistem mijenja serijama ishitrenih referenduma.
Veto nije apsolutan on obvezuje na ponovnu raspravu, bolja obrazloženja i određenu novu većinu.
Takvo rješenje je često. U Rimu su tribuni štitili plebs vetom na odluke patricijskog senata. U Sjedinjenim Državama jedno je od osnovnih oruđa balansirane podjele vlasti. Poznaju ga i Estonija, Island, Irska, Mađarska, Italija, Francuska, Portugal i Ukrajina u različitim varijantama.
Medeni mjesec po definiciji je kratak. To vrijedi i za političare. Zato prvi dani i služe tome da se obavi najvažnije i teško. Predsjednik ima dugi mandat, no malo vremena. Ne smije zatvarati oči, već zasukati rukave.
autograf
