Trebali bismo imati mnogo više razumijevanja prema lapsusima, socijalnim nespretnostima i greškama, sitnim psihičkim poremećajima i bezazlenih emocionalnim i intelektualnim devijacijama kod ljudi. Općenito, trebali bismo imati više razumijevanja.
Sredinom rujna sam putovao u Šibenik, na Festival Škure, koji organizira naša prijateljica Olja Runjić, u znak sjećanja na samozatajnog i važnog hrvatskog i šibenskog pjesnika Stjepana Gulina. Išao sam veseleći se Olji i dragoj pjesničkoj uspomeni, te nekoj dragoj čeljadi koju ću u Šibeniku sresti, ali istovremeno i strepeći od nekih drugih susreta, koje bih svakako volio izbjeći, s ljudima s kojima sam se u životu ledenim mukom razišao. I kao što to u mene biva, strepnja je na kraju nadvladala svaku radost, pa sam putovao u strahu i nelagodi, koji su se svakim trenutkom uvećavali. A takva nelagoda, kao i strah od ljudi, čovjeka ograničavaju, raspamećuju i gotovo na začudan način umanjuju i njegove rasudbene moći, i sve emocionalne, intuicijske, duhovne i duševne potencijale. Strah od ljudi, nelagoda pred svim kontaktima, koji postaju sveprožimajući poput astmatičnog napadaja, na kraju nas blokiraju i pred ljudima koji su nam dragi.
I evo što se događalo. Nakon mog nastupa pred dvoranom koju je ispunila publika nekih dragih i pažljivih ljudi – među kojima sam u strahu pogledom tražio one druge – prilazi mi Almin Kaplan, odlični naš pisac iz Hercegovine, donosi “Trojicu za Kartal”, htio bi posvetu. I tu ja ispišem posvetu, koju proširim na Alminovu ženu i dvojicu njihovih sinova. Sve ih dobro poznajem, baš smo nedavno zajedno proveli dan u Istri, često ih on sve poimence spominje u elektronskim pismima, tako da su mi njihova imena odavno srođena s njihovim osobama. Ali već dok sam upisivao ta imena u posvetu, nešto mi je bilo čudno. Toliko čudno da sam, protivno onom očekivanom automatizmu, dobro zapamtio ne samo svaku riječ koju sam napisao, nego i oblik svakog slova. Sinovi Anesini i Alminovi zovu se Feđa i Malik. Nekoliko minuta po izlasku iz dvorane u kojoj se sve ovo događalo osjetio sam kako me svog preplavljuje hladan val, obliva me hladan znoj, ali bez znoja, jer sam shvatio da sam u posveti napisao: Maku i Maliku? Odakle mi Mak? Odatle što su Kaplanovi iz Stoca, kao i Mak Dizdar. I odatle što su Mak i Malik imena iz iste leksičke, značenjske i imeničke fascikle. Imena s granice svjetova, čiji nositelji poput Alise prolaze kroz zrcalo. Malik je na arapskome kralj, potječe još iz predislamskih vremena. Ali Malik je i Malik Tintilinić. Mak je, pak, cvijet. Ali je i pjesničko ime Mehmedalije Dizdara… Ali sve to na stranu: nisam pogriješio zbog te sličnosti i bliskosti, niti zbog toga što je Feđa također i Fjodor, i Fedor, i Ferhat, nego sam pogriješio zato što sam bio u strahu od susreta s ljudima koje ne želim sresti, koji mi je na kraju pojeo pamet i počeo je, taj strah, proizvoditi sasvim začudne učinke.
Ono što se dalje događalo opet ima veze s nekim nepopravljivostima ljudskog karaktera. Uhvatila me panika, silno sam se uznemirio, sve u svemu osjećao sam se kao junak jedne jako važne i poučne pričice Antona Pavloviča Čehova. Prepričavam je po sjećanju, dakle netačno i neprecizno: došao neki običan čovjek u kazalište, kad ono vidi da ispred njega sjedi velevažni gubernijski sudac. Ili je to, možda, bio sam gubernijski načelnik? Ili neka druga, u svakom slučaju važna i usljed svoje velevažnosti prilično mrzovoljna individua. I to ovog običnog čovjeka toliko obuzme, toliko se on unezgodi pred činjenicom da tako važna ličnost ispred njega sjedi, da mu se omakne pa kihne gubernijskom sucu ravno za vrat. Ovaj se na to gnjevno okrenuo, i jadan mu se čovjek pokuša ispričati. Ali te isprike bile su nekako nedovoljne, a i gospodin sudac bio je nekako baš mrzovoljan, da bi se on krenuo ispričavati i po izlasku iz kazališta, i sutradan ujutro, ispred gubernijskog suda, i nakon toga opet, i tako danima… Sa svakom upućenom mu isprikom upljuvani je gospodin bivao sve neljubazniji, a ispričivač sve očajniji. I tako mu se ispričavao sve dok nije umro od užasa, jer je, eto, važnome čovjeku kihnuo za vrat.
E, upravo takav sam ja! I da nisam na vrijeme čitao ovu Čehovljevu priču, vjerojatno bi mi se dogodilo da umrem ispričavajući se zbog ovakvih stvari. A pogriješiti Feđi ime u posveti na “Trojici za Kartal” još je i gore nego kihnuti gubernijskom sucu ili samom gubernijskom načelniku za vrat.
I tako sam sav izbezumljen napustio dvoranu, gledao sam s užasom Almina kako otvara knjigu i čita posvetu. U sebi sam osjećao njegovo strašno razočaranje u mene. Koje, jasno je meni to, nije fatalno, ali ipak se nešto u njemu bolno odlomilo, istopio se i otplovio neki do maloprije čvrst ledenjak njegova pouzdanja u mene kao u prijatelja i u pisca.
Užasnut, krenuo sam van, na zrak, da dođem sebi, da se saberem. Kad tamo eto ti Ane Marije Rossi, beogradske filmske redateljice, jedne od onih rijetko čestitih osoba, koje se svojim poslom bave onako kako se, recimo, rudare bave svojim. Tu je na nekom dugom ljetovanju, pa je došla da na Škurama sluša pisce. Malo je u nas filmskih redatelja koji umiju slušati i čitati pisce. Općenito, malo je ljudi koji se znaju poput ćilima rasprostrijeti pred drugim ljudima. E, ona je, dakle, takva! Oko nje neki fin svijet, Milena Marković, Monika Herceg, Olja Runjić, a tu je i moja Ana, pa ja, ne bih li na trenutak popravio ono što sam upropastio s Alminom, pridružim se i krenem veselo ćaskati.
Inače, to je za priču važno, Ana Maria Rossi autorica je filma “Ajvar”, jednog od zapaženijih i važnijih postjugoslavenskih filmova, uopće. I tu ja, ne bih li se nekako digao u vlastitim očima, kažem Ani, tako da čuju i ostali, da sam bio u komisiji Filmskog centra Srbije (što bi se reklo: srpskog HAVC-a), koja je film Ane Marije Rossi predložio za realizaciju. Sjajan je to bio scenarij, govorim, jer se toga do u detalje i sjećam. I onda Ana upita, a koji je to film bio. “Sarma”, rekoh. I sjećam se da mi je u uhu malo čudno zazvučala riječ “Sarma”. Ali ni sad ne razumijem kako mi tog trenutka nije na um palo da protabirim malo po fajlovima u svojoj glavi, kako mi nije na um pao scenarij u kojem nije bilo nikakve sarme, dok je ajvara bilo napretek…
Pet mi je minuta trebalo prije nego što sam shvatio što sam rekao. Da me je barem netko ispravio! Da barem Ana Maria Rossi nije bila toliko pristojna, ili da je od svega napravila neku šalu: Kakva sarma, čovječe Božji, odakle ti sarma na um pade! Ili da uz tu strašnu osobinu blebetanja svega i svačeg, i proizvodnje ogromne količine socijalne nelagode, koja je izazvana prethodnom socijalnom nelagodom, nemam i jednu po sebe još goru osobinu da neprestano sebe negdje odozgo nadgledam, da sam svjestan većine onoga što uradim i skoro svega onog što izgovorim ili napišem, ali obično s vrlo kratkim zakašnjenjem. Umjesto da ništa ne primjećujem, ja se poput onog nesretnika koji je kod Čehova kihnuo užasnem, i ta moja užasnutost samo dalje raste. Možda i ovo pišem samo zbog te svoje užasnutosti, ne bi li Alminu Kaplanu i Ani Mariji Rossi objasnio što se to zapravo dogodilo.
Čovjek u pravilu stradava samo od onog od čega strahuje. Potekao sam iz takvoga svijeta koji je jedva čekao da učinite neki lapsus, da izgovorite neku glupost, da se “provalite”, pa da vas danima i mjesecima ismijavaju. Ili da vam po tome nadjenu nadimak. A takvo je bilo i vrijeme kada je naša generacija odrastala: morali ste paziti što govorite, svako neznanje tada je bilo kažnjivo, čovjek se stalno morao truditi da nadpameti samoga sebe. Danas je sve drukčije, a i Zagreb je drukčiji grad od Sarajeva u kojem sam odrastao. Mnogo mekši, pitomiji i blagonakloniji prema ljudskoj gluposti. Međutim, svatko je od nas dijete svoga vremena, čije sve traume i frustracije potječu iz onih avlija i dvorišta, s onih ulica, trgova i sokaka na kojima je primao prve udarce i gdje ga je odgajalo jedno njegovo čovječanstvo. Mene je odgojilo tako da mi se i danas čini da je od svega u životu ipak najgore biti ignorant: zaboraviti kako ti se zovu prijateljeva djeca, zaboraviti koji je naslov scenarija čijim se poznavanjem hvališ u društvu… A nije mnogo bolje ni stalno vrebati tuđe greške, zagledati prijatelje dok izlaze iz zahoda, jesu li se zapišali po nogavicama.
