Trebamo li odustati od Hrvatske radiotelevizije?

Hrvatska radiotelevizija godinama postoji zahvaljujući izravnom financiranju građana u obliku obavezne mjesečne pretplate. O raspodjeli naših sredstava obično ne postavljamo mnogo pitanja, dok kap ne prelije čašu. HRT već duže vrijeme ne zastupa javni interes, već se oportunistički povinuo interesu snažnih faktora: HDZ-ove vlade i klerikalne desnice. Stoga je došlo vrijeme da preispitamo kako se troše naša sredstva. 

Dok je ono prije nekoliko godina duže vremena trajala žestoka i raritetno stupidna haranga protiv emisije “Na rubu znanosti” autora Krešimira Mišaka na Hrvatskoj televiziji, logično se nametalo pitanje bi li svi oni gordi štovatelji znanstvenih principa i tekovina ikad u javnosti tako smjelo peticijski ustali protiv jačeg protivnika. Recimo, protiv samog HTV-a i njegove sad već totalne prakse gaženja navedenih vrijednosti, pa i kudikamo šire. Ne bi, naravno, jer je Mišak politički i ekonomski bezazlena pojava koja pristojno smješta svoje teme u jasno označeni prostor alternativnog te neobavezujućeg, kao i marginalnog. Ali kad se dušobrižnički miševi suoče s istinski zloćudnim, pseudoznanstvenim falsificiranjem glavnih činjenica iz političkog života, ekonomije, povijesti ili prirodoslovlja, onda s njihove strane imamo baš ovo što imamo danas – napadnu i krotku šutnju prekidanu tek rijetkim potihim cviležom.

Jer, javna radiotelevizija u posljednje vrijeme opet dodatno podiže udio svinjarija te vrste, a različitih profila. Nagla klerikalizacija programa, na primjer, zabilježena je još prije dvije godine, no u novije doba netko je shvatio da uz kućnu produkciju raznih emisija ili priloga o ređenjima biskupa i seoskim proštenjima, vojno-redarstvenim vjerskim hodočašćima, obljetnicama stradavanja crkvenih mučenika, prisustvima viših državnih funkcionera misama, ili naprosto viđenijim datumima iz katoličkog kalendara, dakle, da uz to dobro dođe i vanjski materijal. Pa je sklopljena suradnja s vjerskom televizijom Laudato koja se, međutim, baš i ne bavi isključivo religijom.

Povijesni i klerikalni revizionizam

HTV je prošli mjesec prikazao dva filma s Laudata, tj. dva bezočna revizionistička naslova o 1945. godini u Hrvatskoj i Jugoslaviji, a nije sasvim nevažan ni fakat da taj kanal za slične gadosti prima javne dotacije. Javna je radiotelevizija, s druge strane, u cijelosti subvencionirana kroz obaveznu pretplatničku potporu; oko 70 tisuća javnih kuna tako se u ove dvije stavke prelilo s Prisavlja na račun malenog, ali moćnog crkvenog medija. Ali pogledajmo i ostale primjere, mimo pukog klerikalizma i revizionizma, jer se HTV u svome galopirajućem natražnjaštvu više ne ograničava na uže tematske i žanrovske odrednice. Ovih dana aktualna je tema neprocijepljenosti hrvatskog stanovništva, s prijetnjom epidemijama ponekih smrtonosnih boleština. Treba li uopće reći: HTV je i protivnicima vakcine, tzv. antivakserima, bez mnogo skanjivanja davao značajan prostor, sve dok se iznova nije pojavila realna opasnost od zaraza već smatranih potisnutima.

Najnoviji incident na istim frekvencijama priređen je prošli tjedan dovođenjem u goste Igora Vukića, novinara te publicista i tajnika Društva za istraživanje trostrukog (op. I.L.) logora Jasenovac čiji se istup i ovom prilikom dade svesti na tezu da taj logor uopće nije bio tako grozan ambijent kakvim ga mnogi tendenciozno opisuju. Dvoje benevolentnih voditelja emisije “Dobar dan, Hrvatska”, Marina Medved Pulić i Franjo Riđan, srdačno su o tome proćaskali s Vukićem, pomalo se i dureći zbog nedolaska povjesničara Hrvoja Klasića koji je jednostavno odbio njihov poziv kad je čuo s kim bi trebao dijeliti studio.

Par dana zatim, HTV se javno ogradio od istovarenog proljeva – ipak je holokaust činjenica preosjetljiva u međunarodnom kontekstu – ali ni to ne mijenja bitno na stvari, jer bismo takvih slučajeva mogli nabrajati unedogled. Nižući primjere, međutim, moglo bi se uslijed njihova intenziteta pomisliti da je prisavski etnodesničarski i konzervativni otklon uglavnom samostojeća pojava, sve dok se ne suočimo s pojedinim teškim manipulacijama najkrupnijim materijalno-interesnim momentima. A onda postane očito da sva ona kreacionistička gluparanja i filoustaške provokacije služe tek za odvlačenje pažnje od procesa koji se bave opipljivijim vrijednostima. I zbiva se to ustvari nonstop, mada najširoj publici možda nije eksplicitno shvatljivo dok se ne prelomi kroz malo izrazitije afere.

Bomba zvana Agrokor 

Otud i ovoliki uvod, poput uklanjanja izolacijskih slojeva, do motivacijske srži abnormalne uređivačke politike na Prisavlju. Početkom prošle godine u ovoj zemlji pukla je bomba zvana Agrokor, a prije nekoliko tjedana – krajem aprila – na portalu Index počeli su curiti konspirativni mejlovi koji vladinu sanaciju očekivane goleme štete nad razvalinama tog poduzeća razotkrivaju kao pothvat grupe biranih privatnih lica i najviših državnih funkcionera s ciljem stjecanja osobne financijske koristi neviđenih razmjera. Pogledajmo kako se prema tome postavio HTV, dok smo se iz kućnih fotelja zgražali nad paralelnim njegovim svjetonazorskim i moralnim posrtajima.

Ma, nikako se nije postavio, barem prvih par tjedana; glavnina okolnih medija dotad je dramatično zabrujala od efekta gornjeg saznanja koje se odmotavalo iz dana u dan, a HTV je uporno održavao svoj – muk. I to, pokazat će se, sve dok na reakciju nije prinuđen sami vrh kompromitirane hrvatske vlade. Index je prve mejlove objavio 25. aprila, da bi HTV u najviđenijim emisijama odreagirao tek na četvrtu tranšu materijala, izdanu 9. maja, kad je svima ionako bilo kristalno jasno da će od posljedica objave u najmanju ruku pasti potpredsjednica vlade Martina Dalić. Četiri dana ranije, novinar Damir Smrtić u glavnoj informativnoj emisiji HTV-a vodi razgovor s premijerom Andrejem Plenkovićem u trajanju od punih 17 minuta, ali ga ne pita ništa o aferi. Jer, premijer se i pojavio baš zato da bi sugerirao kako se o tome nema što relevantno pričati, i kako je javna televizija posve u pravu kad tako uviđavno šuti.

Kroz dva dana nakon 9. maja, vrh izvršne vlasti otpočinje s paničnom defenzivom koja će nakon četiri dana rezultirati odlaskom Dalić, a HTV prvih 48 sati izvodi nekoliko akrobacija koje ne da nisu uvrstive niti na rub znanosti, nego se kreću otprilike između vračanja i fake newsa. Izdvojit ćemo dvije, od koji se prva bavi stanovitim izmišljenim sms-ovima ubačenim u javni prostor isti dan kad je plasirana i ta presudna tura mejlova. Autentičnost mejlova ni tad niti kasnije nitko nije doveo u pitanje, a sms-ovi su bili toliko neuvjerljivi da nisu uspjeli privući ničiju pažnju na period duži od jednog dana.

Gazda i fake news

HTV ih je svejedno u tom intervalu stigao podmetnuti svojim manje obaviještenim recipijentima, nastojeći izazvati pometnju poistovjećivanjem sms-ova i mejlova. Naime, potpredsjednica Vlade RH je prokomentirala sms-ove kao lažne, no bili su već i prije toga demantirani od samih medija koji su pisali o njima. Ipak, portal Hrvatske radiotelevizije donosi njezinu izjavu s naslovom-citatom “Dokumentacija je lažna; neću podnijeti ostavku”. Nema veze što su sms-ovi u tom trenutku nebitni, jer taj medij ih zlorabi stvarajući dojam kako su neki ključni dokumenti lažni, a ključni su samo jedni, pa su valjda upravo oni izmišljeni. Osim toga, pak, emisija Tema dana, emitirana u udarnom terminu iza večernjeg Dnevnika, za predmet razmatranja odjednom ima iscurjele mejlove, ali dva dana zaredom, 10. i 11. maja. Pritom ne samo da ponavljaju predmet Teme dana, nego ponavljaju i jednog od gostiju, politologa Pera Maldinija koji će se pokazati nepokolebljivim braniteljem Martine Dalić, bez obzira na zapanjujuće odsustvo ikakvih argumenata.

Svoje mutavo zastupanje interesa nekolicine ljudi HTV će samo zaokružiti emisijom Otvoreno emitiranom 15. maja, gdje biva pozvano četvoro novinara drugih medija da rasprave tu aferu, nazvanu Hotmail, no u studiju nema najistaknutijeg pojedinca koji sve vrijeme producira slučaj – Ilka Ćimića s Indexa. Drugim riječima, Hrvatska televizija čini najviše što može da prikrije istinu, da je zaobiđe ili aktivno iskrivi, što koristi samo čelništvu državne egzekutive s biranim suradnicima te, na koncu, Plenkoviću koji poput kapelmajstora udara ritam prisavskim urednicima i voditeljima. No, poznato je, činio je tako HTV u vezi s Agrokorom i prije lanjske godine, itekako.

Nećemo podsjećati na sve praktične vidove HTV-ova udvorništva spram Ivice Todorića u razdoblju prije negoli je ponajveći hrvatski tajkun ispustio Agrokor iz svojih ruku. Navedimo jedino da javna televizija nije željela emitirati dokumentarni film “Gazda” o toj kompaniji, već potvrđeni festivalski hit, a onda je Gazda neslavno utekao iz zemlje, e da bi se reportažna kola s Prisavlja napokon parkirala uz kapiju opustjelog doma Todorićevih, ali samo radi eventualnih tračerskih atrakcija. Tako kako su služili njemu, dugogodišnjem najvećemu moćniku u Hrvatskoj, tako danas u vezi s Agrokorom služe onima koji su daljnje procese oko iste kompanije podredili svojem privatnom koristoljublju. I tako kako su njemu u pravome momentu hitro okrenuli leđa, pokazat će ih nesumnjivo jednom i njima, a za koju najavu nije potrebno vizionarstvo, znamo li da je sličnih primjera bilo napretek, baš kao da drukčije nije niti moguće.

Bučni i kad šute

Zaključno, doista nije lako odgovoriti na pitanje je li više išta bolje od toga moguće očekivati od HTV-a, onome tko je iole upućen u davno poodmakle procese ispod krova te kuće. Ona već treće desetljeće jedva da slijedi opći interes, ne zastupa ni približno sve univerzalne civilizacijske vrednote, ne brani ranjive društvene skupine. HTV je žarište visokoprofitnog obrta za privilegirane političare, poduzetnike, menadžere, novinare i ine, a generalno predan ideologiji komercijalnog, premda je dakako posrijedi javni medij s posve drukčijim poslanjem, ako su nekome uopće još na umu i takve odrednice.

Nimalo slučajno, baš Hrvatska radiotelevizija je ove godine proglašena za najgoreg medijskog poslodavca u izboru Sindikata novinara Hrvatske. Od najvećeg hrvatskog medija, dakle, javnog i općenito, u tom su vidu bolji svi privatni te komercijalni, izuzev jednako lošeg Večernjeg lista. Rješenje za njen spas se niti ne nazire, najprije zato što nije moguće izvan promjena u znatno širem okviru, pa ne treba ozbiljno uzimati ni ideje kao što je ona Živog zida da se financiranje pretplatom obustavi i zamijeni državno-budžetskim, nadomak mahnitim prijedlozima da se ukine i sam taj medij. On je javno dobro od kakvog se ne odustaje čak ni kad pušta maloumnike da tumače kako je Zemlja ravna kao LCD-ekran, nego ga treba osvojiti i poboljšati. Već i zbog toga što nam iskustvo oko Agrokora i vlade pokazuje da je Hrvatska televizija često utjecajnija i kad šuti pa tako čini štetu, negoli su mnogi drugi mediji dok su najbučniji.

 

bilten