Treći program Hrvatske televizije, tamo gdje u njega nije prodro zloćudni utjecaj naših talibana, ultimativno je javno dobro. To je najkvalitetniji program kojeg se uopće može vidjeti u hrvatskom eteru, pa i šire, a lavovski dio zasluga za to treba pripisati Deanu Šoši
Dnevnik, N1, 5. svibnja, 20:20
U jednoj jedinoj rečenici razgovora s Ninom Kljenak mlađahni Vuk Vuković (rođen 1988. godine, doktorirao na Oxfordu) razriješio je štetan frontalni sukob između javnog i civilnog sektora. ‘Treba rezati koruptivni dio javnog sektora, a ne uzimati onima koji stvaraju javno dobro’, rekao je Vuković. I to je to. Najistaknutiji čelnici javnosektorskih sindikata uvijek, međutim, prodaju priču u kojoj ta važna razlika ne postoji, recitirajući staru pjesmu: ‘A kome bi vi uzimali, medicinskim sestrama, vatrogascima, policajcima?’ Baš nitko to ne traži: uzimati treba žetončićima, vidoševićima, bandićima, burilovićima i sličnima, ima ih na tone. Mnogo ih je i među liberalima. ‘Javni sektor nije samo onaj uski dio na državnom proračunu. Javni sektor su i javne firme i ‘paraprivatni’ sektor – firme koje žive isključivo od poslovanja s državom. Dvije trećine gospodarstva ovise o proračunu, tek jedna trećina je pravi privatni sektor’, rekao je Vuković.
Neki sindikati javnih službi žalosna su travestija pravih sindikata. Oni su Superhik koji se lažno predstavlja kao Robin Hood. Ne želeći odijeliti žito od kukolja, uistinu štite vladajuću elitu, odnosno državnu birokraciju koja je vlasnik dvije trećine Hrvatske. Milovan Đilas tu je skupinu ljudi nazvao ‘nova klasa’; mi bismo rekli da su oni ne samo klasa ‘po sebi’ (an sich), već i klasa ‘za sebe’ (für sich), dakle, da imaju jasnu svijest o pripadnosti privilegiranoj skupini kao i jasnu svijest da te privilegije štite svim sredstvima. Rade u Fini, ovršuju, špekuliraju s dionicama, grade poslovne zgrade, putuju u biznis klasi, hvale se da su jedini pravi tajkuni u Hrvatskoj – tako već 30 godina - a onda pred TV kamerama recitiraju dosadne jeremijade o položaju radničke klase u Hrvatskoj. Sjajno, samo da još kažu – kakve oni veze imaju s njom?
Misterij Picassa, HRT, 6. svibnja, 20:05
Treći program Hrvatske televizije, tamo gdje u njega nije prodro zloćudni utjecaj naših talibana, jest ultimativno javno dobro, što nije osobito teško uočiti u zemlji u kojoj dominira javno zlo. To je najkvalitetniji program kojeg se uopće može vidjeti u hrvatskom eteru, pa i šire, a lavovski dio zasluga za to treba pripisati Deanu Šoši, eruditu i filmofilu koji vjerojatno nikad neće steći reputaciju Đele Hadžiselimovića, a trebao bi. Elem, Šoša je narečenoga nadnevka na program stavio odličan film Misterij Picassa (Henri-Georges Clouzot) u kojemu vidimo slavnog Španjolca u radu na slikama. Riječ je o čistoj igri. Picasso najprije črčka skicu, pa na nju nabacuje boju, zabavlja se, eksperimentira, potom prvu verziju slike bojom mijenja do neprepoznatljivosti, onda tako nastalu kompoziciju uzima kao polazište za nešto novo… I tu, u tom filmu vidimo zapravo gdje je Picassova veličina. Kao slikar, on nije ni do gležnja Rafaelu, on nije tako značajan zato što je majstor tehnike, već zato što je fantom slobode. Slikati kao dijete, to se nitko u povijesti nije usudio, a on, najveći homo ludens suvremenog slikarstva, jest, i s tim je postao besmrtan. Nakon Picassa daljnji iskorak nije moguć, mogući su samo povratci u prethodna stilska razdoblja. To je kraj povijesti.
Spomenimo, ovdje, pravde i istine radi – velike riječi! - i marljive radnike, galiote u katakombama Prisavlja, koji za bijedne plaćice (‘Položaj radničke klase u Engleskoj’, Engels) održavaju taj veliki brod na životu, dok se njegovi kapetani na palubi goste kavijarom i šampanjcem, znajući da u močvari kojom plove nema čovjeka koji bi ih s palube bacio u dubine zaborava, kako zaslužuju.
RTL Danas, 7. svibnja, 19:00
Ekskluzivno u Visoku je ušla Leona Šiljeg, kaže voditeljica Danasa Jelena Pajić, a pred našim očima puca strašan prizor: Visoka je pukla, više od nesuđene joj stanarke! Državna rezidencija u kojoj su stolovali predsjednici predsjedništva SR Hrvatske – Jakov Blažević, Ema Derossi-Bjelajac i Franjo Tuđman (koji ju je napustio samo zato što Pantovčak ima sklonište za zračne napade, a Visoka nema) vjerojatno na dulje vrijeme neće ugostiti nijednog predsjednika, aktualnog ili bivšeg, jer ju je potres doista demolirao. Ured u kojemu je Kolinda trebala ‘raditi’ ima više od sto kvadrata, ali sad je neupotrebljiv. Predsjednički apartman je uređen eklektički: u kupaoni su neke stare pločice iz socijalizma, dok je namještaj skrpljen od kombinacije bidermajera i Luja XV; to je tipičan odraz ukusa naših nouveau riche koji stilski namještaj nisu nasljeđivali, već su ga otimali ili kupovali. Povijest plače zbog propuštenog zadovoljstva. Kakvi su se prizori tu mogli odvijati, kakve scene odigravati da je naša slavna državnica uselila u Visoku! U toj je zgradi, ako se dobro sjećamo, Tito primio ruskog ambasadora koji mu je donio Staljinovo optužujuće pismo 1948; Titov pas prepoznao je opasnost i zalajao na ambasadora; tu je Kolinda 1992. radila sa Sanaderom, tu je stolovao dr. Mate Granić… No umjesto Kolinde, idućih godina tu će se šetati zidari, statičari, armirači, restauratori – ukratko, koristan, radni narod.
Novi dan, N1, 8. svibnja, 9:00
Rada Borić, žena koja je prva napravila hrvatsko-finski rječnik, pokazala je u kratkom razgovoru više pameti, lucidnosti, inteligencije i znanja nego Miki Bandić u dvadeset godina vladanja Zagrebom. Borić je komentirala Plenkovićev paunski ispad dan ranije, kad se došetao do skupštinara na otvorenom, pa im se pohvalio kako je on jučer predsjedao cijelom Europom dok se oni tu vucaraju po pločniku, kao neki parlamentarni homelessi. ‘On ne pozna zakon; pitao nas je jesmo li prijavili javni skup, a nas je bilo 19, prijaviti treba skupove više od 20 ljudi, ali ja sam mu rekla da smo se mogli okupiti i u obližnjoj Crkvi svetog Marka, u crkvama se mogu okupljati ljudi’, rekla je Borić aludirajući na predizborni manevar Stožera koji je crkve proglasio sigurnima, premda ni papa još ne radi mise s vjernicima. Osvrnula se i na Bandićev primitivni ispad pozivanja gradske čistoće da, kako je rekao, ‘deratizira’ trg nakon njihovih okupljanja. (Rat je štakor, deratizacija je uništavanje glodavaca. Izjava dobro oslikava gradonačelnikovu paniku, a još bolje njegovu kulturnu razinu).
Gdje je ta mehanizacija bila kad je trebalo skupljati šutu i otpad nakon potresa, upitala se Borić. Otpad je, dakako, skupljala vojska, ali ne Bandićeva (u Gradu i Holdingu radi 24.000 ljudi i imaju masu mehanizacije) nego prava, koju vodi bivši pitomac ju es armi vor koliđa, a sad evo i bivši ministar. Na Plenkovićevu gornjogradsku paunijadu lucidno se osvrnuo i Tomislav Klauški. Razmeći se ti, premijeru, pred Bandićem ako si frajer, rekao je Klauški i pogodio bit stvari.
N1 live, 9. svibnja, 12:25
Riječi koje slijede trebao je izgovoriti zagrebački nadbiskup. Izgovorio ih je, međutim, Zoran Milanović i one će ući u povijest. Predsjednikova izjava je kopernikanski obrat u odnosu na zloćudno tumačenje povijesti i Novoga zavjeta koje je u nas postalo uobičajenim. ‘Ubojstva jesu činjenica,’ rekao je Milanović, ‘ali nikakav križni put. Da bi se nešto zvalo križnim putom, protagonist mora biti pravednik, a to je Isus. Vojnici u ratu nisu Isus, ni jedni ni drugi. Stradavali su zbog huljskog odnosa svojih lidera. Križni put je gruba zlouporaba Isusovog križnog puta i žrtve, a tu se radilo o ratu, odbijanju da se predaš i zločinima…’
Možemo li zamisliti Isusa kako se penje na Golgotu, a u njegovom su društvu Pavelić, Nedić, Luburić, Filipović-Majstorović, Momčilo Đujić? Možemo, svašta možemo zamisliti: neke crkve u Rusiji na ikonama prikazuju lik Staljina, dok je na zidu crkvice u Gorici, u Sovićima, prikazan Rafael Boban u ustaškoj uniformi. To, dakle, možemo ne samo zamisliti, nego i vidjeti, ali teško možemo zamisliti da bi se Isusu takvi prikazi dopali, kao što ne možemo zamisliti ni da bi vrhovi ovdašnjih crkava osudili blasfemične sakralizacije koljača.
‘I u obitelji sam’, nastavio je Milanović, ‘imao slučaj gdje je moj djed završio tako da su mu nabacili uniformu tri mjeseca prije kraja rata i morao je u zatvor. Bio je u Staroj Gradišci, nakon toga je izašao van, no to nije križni put. Zato neću sudjelovati u komemoraciji koju organizira Počasni bleiburški vod. To sa časti veze nema, na čelu tog voda je čovjek koji je u njemačkoj robijao za ubojstvo, i to ubojstvo prvog stupnja od 1984. do 1991. i onda je pušten u Hrvatsku. Kao i onaj čovjek u Okučanima ispred premijera, vukao se po hrvatskim sudovima zbog ubojstva u Domovinskom ratu nekoliko civila iz podruma. I greškom Državnog odvjetništva izvukao se iako je već bio osuđen’. Milanović je govorio i o Šoškočaninu, i jednako je dobro rekao: i tu ploču treba maknuti zbog suživota dvaju naroda, a njegove riječi – jedino ispravno tumačenje novozavjetne poruke - treba stalno citirati: ‘Nek se širi vira Isusova.’
