"Znate što, problem su i Republikanci i Demokrati, ne samo jedna stranka. Problem je cijeli sustav. Izabrani dužnosnici više ne predstavljaju narod. Nije bitno jeste li republikanac ili demokrat, ako pogledate na ovu situaciju kao Amerikanac, bit će vam jasno kako oni ne brinu za vas." - rekao je jučer za televizijsku kuću NBC jedan prosvjednik ispred Bijele kuće, prosvjedujući protiv privremenoga gašenja vladinih službi, uslijed prijepora oko proračuna u toj zemlji.
Nije to samo američki fenomen, slične su opservacije izazvali ne tako davni izbori u Njemačkoj i Austriji, a taj fenomen postoji i u nas. Nije potrebno ponavljati kartice i kartice teksova napisanih o tomu i na ovome portalu, dovoljno je pogledati smjer ekonomske politike sviju izabranih upravljača u poslijednjih dva i pol desetljeća te taj smjer usporediti sa situacijom u kojoj se nalazi ova zemlja.
Ovaj globalni fenomen nije se pojavio prvi puta u povijesti. Fenomen je to kada se u politici ne vide suštinske razlike između okoštalih elita, koje se tada bave perifernim temama ili temama koje nemaju vezu s elementarnom egzistencijom građanina. Nebrojene su takve teme u nas, spomenimo samo ćirilicu. U povijesti su se u tim trenutcima javljali tzv. treći putevi. Bilo ih je koji su se održali do danas, liberalizam, kršćanska demokracija, kao i Blairova inačica laburizma; no bilo je i onih trećih puteva koji su ostali po zlu upamćeni, poput nacionalsocijalizma. Potonji je to opasniji što je utro put demokratskom legitimitetu suspenzije ili pak potpunog ukidanja demokracije.
Živimo u vremenu kada su, u nas, političko ekonomske elite, barem prostome oku prosjećnoga građanina, gotovo indentične. Tomu je tako valjda još od vremena tranzicije, te se još od tada rabi termin "treći put", za Koaliciju narodnoga sporazuma, HSLS, HSS, LS, HNS, te za koaliciju tih stranaka pred izbore 2000. godine. U novije vrijeme govorili smo o Lesarovim Laburistima, koji su iako su se zadržali na nekom stabilnom postotku, u svojevrsnoj defenzivi, što je čudno ukoliko promotrimo karakter ove krize i sindikalnu pozadinu frontmena. Još je čudnije što karakter aktualne krize nije pospješio razvoj liste don Ivana Grubišića koja se temeljila na visokom stupnju etike, no njihova dva mandata nisu polučila gotovo nikakvu promjenu. Pojavili su se i poduzetnički treći putevi, poput Ladonje, liste Veloga Mista ili pak Željka Keruma, za koje su kružili mitovi uspješnih menadžera i ljudi koji imaju mnogo, te stoga, na vlasti, neće krasti. Sve je to ostalo manje-više regionalnog i ograničenog karaktera. Trećim putem možemo smatrati i HDSSB te njihovu sestrinsku stranku HDSSD. Ova raznorodnost i nesvodljivost pod zajednički nazivnik čini sintagmu "trećega puta" gotovo besmislenom.
No, ponovno se, u poslijednjih godinu dana, pojavljuje ideja alternative aktualnom viđenju politike, koja također dolazi iz redova poduzetnika. Medicinski poduzetnik Nikica Gabrić oformio je Nacionalni forum koji je u svoje redove privukao raznorodne intelktualce koji imaju za cilj promisliti budućnost naše zemlje. Ideološko, sinkretistički forum, ideologije je odlučio zanemariti te predložiti programe demografske obnove, pokretanja industrije, visokog stupnja meritokracije i programa vode za naftu. Nacionalni je forum podržao i predsjednik Republike, a njegova simpatija išla je do kuluarskih priča o Gabriću kao hrvatskome Montiju.
Sada Gabrić osniva stranku, doduše bez podrške s Pantovčaka. Ne krije svoje simpatije za tip upravljanja koji bi se mogao nazvati prosvijećenim apsolutizmom. Na stranu sada to što je taj tip vladavine uspio jedino Mariji Tereziji, Gabrić se odlučio povezati s ljudima koji su i u prošlosti koketirali s takvim oblikom vladavine. Spominju se ovdje Milan Bandić, Željko Kerum, Ivan Jakovčić, Darinko Kosor, Radimir Čačić.... Nejasno je što bi osim vlasti i novca bio kohezivni faktor sviju ovih imena.
Iako bi za teme koje je pokrenuo Gabrićev Nacionalni forum i za njegovu upravljačku sposobnost zasigurno bilo mjesta u hrvatskoj politici, za njegove bi simpatije u pogledu upravljanja očigledno trebalo mijenjati i politički sustav. Gabrić u svojoj novoj stranci kao podupiratelje vidi još desetak posto birača u Hrvatskoj.
Postavlja se pitanje političkoga djelovanja u svijetlu spomenute činjenice o količini stranačke "vojske" u Hrvata. Naime, pitam se hoće li Gabriću bez određenih kompromisa začahurene medijsko-političke strukture dopustiti neko realno alternativno djelovanje? I što će biti, ukoliko dođe u priliku participirati u upravljanju? Hoće li, kao i svi dosadašnji "treći putevi", nagrađivati svoje stranačke vojnike sinekurama i poslovima? Trebali bismo dobiti neke garancije u tome smjeru.
Konačno, vidljivo je kako su ideje koje zastupa Nikica Gabrić dijelom legitimnog spektra ideja dobrodošlih za osvježenje našeg političko-ekonomskoga smjera, no simpatije prema djelomičnoj suspenziji demokracije i nepoznanice glede tehnologije politike mogle bi biti opasnije po politički sustav nego što to izgleda. Građani Hrvatske umorni su od destrukcija sustava kroz povijest, žudimo za konstruktivnim elitama.
Izvor: SEEbiz
