Valjalo bi obnoviti onu staru parolu, što je bila popularna u državama sljednicama jugoslavenske federacije: Evropa – sada! Ali, u moderniziranoj verziji: Evropa sada, ili nikada!
Piše: Tomislav Jakić
Krvoproliće pred kabulskim aerodromom bilo je bez dvojbe uvod u završetak neslavnog kraja američke i NATO vojne intervencije u Afganistanu, ali vrlo vjerojatno i naznaka početka u najmanju ruku nestabilnog razdoblja u toj zemlji. Jer, odgovornost za akciju bombaša-samoubojica i brojne žrtve, većinom među onim nesretnicima koji su se nadali mogućnosti bijega od talibana, ali i među američkim vojnicima, preuzela je Islamska država (ISIL). Doduše, jedan njezin do sada malo poznati, ili nepoznati krajnje radikalni krak, ali u svakome slučaju – Islamska država. Vjerojatno je još dosta onih koji će se sjetiti kako je Donald Trump, a nije to bilo baš tako davno, objavio ‘konačni poraz Islamske države’, nastavljajući – slobodno se može reći – tradiciju američkih predsjednika koji svečano objavljuju ili ‘misija završena’, ili ‘zadatak obavljen’, da bi se vrlo brzo pokazalo kako niti je misija završena, niti je zadatak obavljen. Pa tako – očito – ni Islamska država nije poražena. Ona jest, poglavito u Siriji i zahvaljujući kako ruskim zračnim udarima, tako i snagama režima predsjednika Asada, bila dovedena do samoga ruba konačnog poraza, ali je preživjela.
U Afganistanu sada koristi i anarhičnu situaciju oko kabulskog aerodroma, ali i stanje u cijeloj zemlji koje je daleko od toga da bi bilo stabilizirano i mirno, kako bi odlazećim zapadnim snagama zadala udarac koji će ih još više dodatno osramotiti, jer ionako već bježe (nakon 20 godina u kojima su mnogo toga započele, a jedva nešto završile), nego i talibanima koji svoju iznimno brzo uspostavljenu vlast nastoje učvrstiti i konsolidirati.
I kakve to sve veze ima s Evropom? Ima zato što su u dvodecenijskoj avanturi u Afganistanu sudjelovale i neke zemlje članice Atlantskoga pakta (NATO), organizacije zamišljene i originalno koncipirane kao evropski obrambeni savez, što se – međutim – nakon kraja hladnoga rata prometnula u svjetskog policajca pod američkom upravom (mada je ovo potonje NATO uvijek bio, jer je glavni zapovjednik njegovih snaga uvijek, baš uvijek bio i morao biti američki general). No, Evropa ima veze s afganistanskim zbivanjima i zato što se Evropska unija silno pobojala novoga vala izbjeglica iz Afganistana. Evropa, idući utabanim stazama jedva prikrivene ksenofobije izlaz vidi u podizanju zidova i učvršćivanju svojih bedema, kako bi spriječila dolazak ‘nelegalnih imigranata’, kao da su svi oni koji su godinama radili za strane snage u svojoj zemlje, bez obzira na to što su radili, imali vremena i prilike za sebe i svoje obitelji redovnim putem zatražiti useljeničke vize. Cinizam na kvadrat!
S obzirom na to da se pokazalo kako Evropa (pa ni onaj njezin dio okupljen u NATO) nije u stanju razmišljati vlastitom glavom, jer je uz Sjedinjene Države bezumno uletila u afganistansku avanturu, da bi – i opet slijedeći Ameriku – jednako bezumno povukla svoje snage iz te zemlje, ostavljajući je na milost i nemilost talibanima, dakle upravo onima zbog kojih je Zapad prije dva desetljeća i pokrenuo akciju za koju se – prema svemu sudeći – ni danas ne zna koji joj je bio cilj, nije li trenutak da Evropa razmisli? I o tome što je bilo, i o tome što će biti, ili bi moglo biti. Predsjednik Biden danas kaže kako stvaranje nacije, odnosno nakalupljivanje modela zapadne demokracije nikada nije trebao biti cilj vojnog ulaska u Afganistan (nation building was never supposed to be the goal). To, što je prije nekoliko godina govorio nešto drugo, o tome nećemo. Oni koji su uvjeravali kako je okupacija Afganistana, jer u osnovi sve se ipak svelo na to, nužna ako se želi poraziti Al Quaeida, organizacija odgovorna za rujanske napade na nebodere – blizance u New Yorku, danas uglavnom mudro šute, jer je očito da taj cilj nije ostvaren, pa ni ubojstvom Osame Bin Ladena u susjednom Pakistanu. O tome da talibani i Al Quaeida nikada nisu bili saveznici, također nećemo.
Dakle, u Afganistan se ušlo bez jasnog plana, bez jasnih ciljeva, a iz Afganistana se izašlo ne zato što je tamo ostvaren bilo kakav uspjeh, nego zato što su se očito svi oni koji su na tamošnjem ratu dobro zarađivali, namirili, pa se sada okreću drugim poljima na kojima će ‘žeti’. Ovih se dana iz Washingtona mogla čuti jasna poruka, cinično jasna i nedvosmislena: američki strateški interes više nije prisutnost u Afganistanu; mi se sada orijentiramo na Kinu i Rusiju. Prevedeno na jezik svakodnevice: mi radimo samo ono što odgovara našem interesu. I samo tako dugo, dok to odgovara tom interesu. A kada taj interes prestane, mi više ne radimo, nego idemo dalje. Tko nas je slijedio, neka nas i dalje slijedi, ali na nekim drugim meridijanima i paralelama.
Upravo zbog toga, zbog naglog i sramotnog (u prvome redu zbog ostavljanja ‘na cjedilu’ brojnih Afganistanaca koji su radili za američke, odnosno NATO snage) povlačenja iz Afganistana koje je najprikladnije opisati riječju ‘bijeg’, Evropljani bi napokon morali razmisliti u kojoj je mjeri američki interes i evropski interes, što Evropa dobiva time što je dozvolila da se vojno-politički savez skrojen za potrebe njezine obrane od (danas nepostojećeg) sovjetskog hegemonizma pretvori u udarnu pesnicu američkih izvanevropskih vojnih avantura, ali i u predvodnika antiruske politike (inspirirane i opet iz Washingtona) u samoj Evropi, a što Stari kontinent ponovo pretvara u poprište sučeljavanja vrlo sličnoga onome iz vremena blokova. Dakle: što Evropa time dobiva? Kratko i jasno: ništa, odnosno preciznije rečeno: Evropa gubi.
Pristajući na ulogu američkog ‘posilnog’ na međunarodnoj sceni Evropa se odriče ne samo prava, nego i mogućnosti da kao integracija suverenih zemalja, artikulira svoju, doslovno: svoju, što će reći: evropsku i vanjsku i sigurnosnu politiku. Evropa prešutno pristaje da bude nominalno ujedinjena, ali svakim danom sve razjedinjenija, jer punog jedinstva ni u Evropskoj uniji, ni u Atlantskom paktu oko pokornog posrtanja za Amerikancima bespućima svjetske scene naprosto nema. Dapače: sve je jasnija i potencijalno za budućnost projekta evropskog ujedinjavanja sve opasnija podjela na one koji u tišini odbijaju ići bez pitanja za Amerikancima, one koji nevoljko pristaju da to rade i na one – napokon – koji su ponekada, osobito u slučaju antiruske politike, radikalniji i od Washingtona. U konačnici to rezultira razjedinjenom Evropom koja nije u stanju govoriti jednim jezikom, koja ne može zauzeti jedinstvenu poziciju gotovo ni prema čemu, pa to onda prikriva izjavama o jedinstvu koje pršte ispraznošću, Evropom – napokon – koja postaje jedinstvena samo u onom najnegativnijem aspektu: ksenofobičnom.
Pa se tako u recentnim zbivanjima u Afganistanu ne želi vidjeti tragedija jedne zemlje i jednoga naroda, tragedija kojoj je u ne maloj mjeri ‘kumovao’ Zapad, nego se isključivo iščitava navodna opasnost što Evropi prijeti od novoga vala izbjeglica – inovjeraca, ljudi ‘drugih i drugačijih’. Bitno je uvjeriti svoje birače kako se neće ponoviti godina 2015., kada je Evropa, predvođena Njemačkom, otvorila vrata nevoljnicima s Bliskog i Srednjeg istoka i iz Sjeverne Afrike. Bitno je graditi zidove na vanjskim granicama EU i ojačavati ih tzv. žilet žicom (novovjekom varijantom bodljikave žice, simbola koncentracionih logora iz vremena Drugog svjetskog rata). Bitno je ignorirati, do najveće moguće mjere, jadnike koji nalaze smrt u vodama Sredozemlja, jer je Evropska unija prekinula program prihvata tih izbjeglica brodovima i koncentrira se sada na pomoć vlastima sjevernoafričkih država u sprječavanju izbjeglica u njihovom naumu da krenu put Evrope.
Ako Evropska unija definitivno zakaže u slučaju afganistanske tragedije, a zakazala je već i samom činjenicom povlačenja svojih snaga, samo zato što su Amerikanci odlučili otići, ako ne pokaže u najmanju ruku volju da zrelo razmisli je li došao trenutak, ili je možda čak i posljednji trenutak da se od ideje evropskog jedinstva spasi ono što se još spasiti dade, onda je samo pitanje dana kada će se, u tišini dakako, odustati od projekta političkog objedinjavanja Staroga kontinenta i pretvaranja Evrope u ‘igrača’ koji bi se na međunarodnoj sceni mogao ravnopravno nositi i s Amerikom, i s Rusijom, i s Kinom. Ne kao s protivnicima, nikako, nego kao sa snažnim partnerima, ali i konkurentima. Samo ujedinjena bi Evropa to mogla. Ovakva, kakva je danas – ne može.
Velika Britanija već je izašla iz EU. Orbanova Mađarska, doduše ne službeno, nego kroz vladi bliske medije, najavljuje da bi mogla razmisliti o toj varijanti. Nije nimalo nerealno postaviti pitanje: a tko će biti sljedeći? Upravo zato čini nam se da su postafganistanski dani trenuci odluke za Evropu. Sudbinske odluke o tome hoće li, može li biti svoja, ili će sama sebe osuditi na razjedinjenost, a to znači i na poslušništvo velikima u svim ključnim pitanjima.
Valjalo bi obnoviti onu staru parolu, što je bila popularna u državama sljednicama jugoslavenske federacije: Evropa – sada! Ali, u moderniziranoj verziji: Evropa sada, ili nikada!
tacno
