Kada je upravo njemačka kancelarka smogla snage da nakon očito neuspješnog summita G7 proglasi SAD nepouzdanim partnerom, onda bi trebalo biti jasno da smo na pragu mogućih korjenitih promjena
Možda svijet toga nije svjestan, možda to ne dopire potpuno (ili: još) ni do svijesti glavnim protagonistima međunarodnih odnosa, a pogotovo onima koji stoje iza njih i dobrim dijelom upravljaju njihovim postupcima, ali činjenica je da se suočavamo s trenutkom istine. Nastupio je nakon prve inozemne turneje američkog predsjednika Donalda Trumpa, čovjeka koji se – do sada, barem – pokazao virtuozom u naglom mijenjanju stanovišta, u odustajanju od onoga što je uporno i konzistentno proklamirao dulje od pola godine i što je, od rijetkih doduše, bilo percipirano kao njegova velika odlika u odnosu na hladnoratovsku bojovnicu Hillary Clinton. Trump je obišao dijelove Bliskog, odnosno Srednjeg istoka, susreo se s papom Franjom i prisustvovao summitima Atlantskoga pakta i skupine G7, najrazvijenijih zemalja svijeta. Svojstveno sebi, po povratku u SAD, gdje ga i dalje uporno i prozivaju i istražuju zbog kontakata s Rusijom (kao da je SAD u ratu s tom zemljom) proglasio je svoju turneju velikim uspjehom, očito ne shvaćajući (ili odbijajući da shvati) kako je njome postigao dva učinka, podjednako potencijalno štetna upravo za zemlju kojoj je na čelu. Zbog upornog odbijanja da prizna činjenicu globalnog zagrijavanja i klimatskih promjena, pa i najave da će povući SAD iz Pariškog sporazuma kojim se pokušalo utvrditi smjernice spašavanja svijeta od pogubnih posljedica nuspojava brzog razvoja (najjednostavnije rečeno), ostao je usamljen na summitu G7 (pa je bilo šest prema jedan, a taj jedan je bio – Trump). No, što je daleko važnije, naveo je njemačku kancelarku, do sada poznatu po – blago rečeno – krajnje opreznom i dobrohotnom stanovištu prema SAD-u (pa čak i onda kada je špijuniraju) da otvoreno izjavi kako ‘Sjedinjene Države više nisu pouzdan partner’ i kako će se u budućnosti Evropa morati osloniti sama na sebe, njegujući – doduše – i dalje prijateljske odnose i s Washingtonom, i s Londonom, i s Moskvom (!).
Može li biti jasnijeg poziva da se Evropa oslobodi višedesetljetnog tutorstva s onu stranu Atlantika i da počne nastupati, zajednički, kao samostalni čimbenik međunarodnih odnosa? I može li biti jasnijeg pokazatelja kako tek mali korak dijeli Trumpovu parolu ‘Amerika na prvome mjestu’ od mogućeg, ali realnog scenarija što ga se može sažeti u konstataciju ‘Amerika sama’? Odgovor je na oba ova pitanja: ne može. Jer, kada je upravo njemačka kancelarka, žena odrasla u nekadašnjoj Njemačkoj Demokratskoj Republici u kojoj je – grubo rečeno – uvjet opstanka bio da se sluša ‘velikoga brata’ s Istoka, dokazani bliski saveznik novog ‘velikog brata’ sa Zapada (svjesno nećemo upotrijebiti izraz: poslušnik, jer ujedinjena je Njemačka ipak previše značajna da bi samo slušala i izvršavala) smogla snage i našla za shodno da nakon očito neuspješnog summita G7, proglasi Sjedinjene Države nepouzdanim partnerom i u istom dahu se zauzme za dobre odnose i sa SAD-om, i s Velikom Britanijom (koja izlazi iz Evropske unije, što je Trump neskriveno pozdravljao), ali i s Moskvom koja je pod američkim i evropskim sankcijama, uvedenima prvenstveno na inzistiranje Washingtona, onda bi i političkom laiku trebalo biti jasno da smo na pragu mogućih, mada još uvijek ne i izvjesnih, korjenitih promjena. Da smo suočeni s trenutkom istine.
Naravno, bilo bi naivno povjerovati kako će sada odmah Evropa postati svjesna svojih potencijala i potrebe da vodi politiku polazeći od svojih, evropskih, ali i od svjetskih interesa (klimatske promjene). Evropa je, naime, duboko podijeljena, što je izravna posljedica i opet američke politike (Rumsfeld-Cheneyeva formula o staroj i novoj Evropi) što je svjesno igrala na kartu te podjele i na slabu Evropu koja neće biti sposobna voditi svoju politiku, još manje postati značajan čimbenik na svjetskoj sceni, ali će zato biti (ostati, zapravo) poslušni izvršitelj naloga proizašlih iz koncepta jedne druge politike, politike što je nerijetko bila u izravnom srazu s onime što bi unaprijedilo projekt evropskog ujedinjavanja. Jednako bi tako bilo naivno vjerovati da će svi oni koji su – iz različitih razloga – u Americi protiv Trumpa, shvatiti kako im je on, inzistiranjem na svojem sloganu ‘Amerika prije svega’, pa i prije i iznad svih onih koji žele ograničiti ubojite posljedice klimatskih promjena, dao ključni argument da dovedu u pitanje njegov politički kurs, pa i njega kao predsjednika. Ne, sva je prilika da će se američki ‘jastrebovi’, kako republikanski, tako i demokratski, i dalje iscrpljivati u konstruiranju optužbi protiv šefa države i njegovih najbližih suradnika zbog kontakata s Rusijom. Mada Trump, ‘zaboravljajući’ što je govorio za vrijeme cijele predizborne kampanje, pa i u svojem inauguracijskom govoru, sada – objektivno gledano – stoji na njihovim pozicijama, proglašavajući Rusiju opasnošću za SAD i najavljujući ne odustajanje od sankcija, nego njihovo pooštravanje.
Evropa je, rekosmo, podijeljena i realno je očekivati da će istup njemačke kancelarke, makar u prvome trenutku, samo produbiti tu podjelu. Jer ‘američka peta kolona’ na Starom kontinentu postoji i Washington će je sasvim sigurno aktivirati. Riječ je o mahom tranzicijskim zemljama, nekadašnjim satelitima Sovjetskog Saveza, a danas pronositeljima rusofobne politike i šampionima borbe protiv (nepostojećeg!) komunizma (ne treba ovdje nikako isključiti ni Hrvatsku). Ne bi bilo nerealno očekivati čak ni podjelu Evrope na dva, uvjetno rečeno, bloka – onaj zapadnoevropskih zemalja, uglavnom starih članica EU-a, zemalja u kojima vlada (uza sve svoje nedostatke) zaista demokratski poredak i onaj drugi – ‘novodemokratskih’ zemalja, onih koje su početkom devedesetih godina samo promijenile društveni i gospodarski poredak, padajući ničice pred neoliberalnim kapitalizmom i obučavajući svoje vojnike za intervencije širom svijeta, ‘pod kapom’ NATO-a, a zapravo u službi politike Washingtona. Taj drugi evropski blok, ta skupina nekadašnjih ‘socijalističkih’ zemalja, pružit će vrlo vjerojatno snažan otpor odmaku od američke politike, jer je upravo ta politika (izuzmemo li razdoblje detanta, kada su one, doduše, još bile u sastavu ‘lagera’) bila glavno uporište njihovoj današnjoj antiruskoj orijentaciji, proizašloj iz posve iracionalnog, mada povijesno razumljivog odbojnog stava prema Rusiji.
Pa stoga koliko god da je istina kako je svijet suočen s trenutkom istine, toliko je istina i da smo na početku procesa s vrlo neizvjesnim završetkom. I upravo u takvoj situaciji scenu je napustio jedan od najdosljednijih boraca ne samo protiv sovjetskog modela, protiv socijalizma i svega što je taj pojam značio (ili trebao značiti), nego i protiv Rusije kao značajnog geopolitičkog čimbenika u međunarodnim odnosima: Zbigniev Brzezinski. Poljak rođenjem, Amerikanac državljanstvom, znanstvenik i političar, savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Cartera glavni je arhitekt politike selektivne borbe za ljudska prava što se pokazala vrlo uspješnom u podrivanju sustava kako Sovjetskog Saveza, tako i istočnoevropskih zemalja. Govorimo o selektivnoj borbi za ljudska prava, jer ju je Washington vodio (i vodi do dana današnjega) samo onda kada to odgovara američkoj politici i samo tamo gdje je to u američkom interesu. Što je, uostalom, dokazao i Donald Trump, birajući upravo Saudijsku Arabiju kao prvu zemlju koju će posjetiti nakon što je postao predsjednikom Amerike. Nije se obazirao ni na položaj žena u Saudijskoj Arabiji, niti na bombe iz saudijskih vojnih zrakoplova što danomice ubijaju civile u Jemenu. Ali je zato sa Saudijcima potpisao ugovor o isporukama oružja vrijedan negdje oko 110 milijardi (!) dolara (informacije se razlikuju).
Brzezinski koji je, spomenimo to tek usput, bio u sukobu s tadašnjim šefom diplomacije Vanceom i vrlo skeptičan prema Kissingerovoj politici detanta (normaliziranja odnosa i s Moskvom, i s Pekingom), koju je Vance pokušavao nastaviti, bio bi vjerojatno Trumpovim potezom vrlo zadovoljan. Što bi mislio o posljedicama katastrofe na summitu G7 i izjavi njemačke kancelarke, to nećemo nikada saznati. No, kakve će biti posljedice i jednoga, i drugoga, to ćemo doživjeti. I moći ćemo reći kako smo bili svjedoci trenutka istine s kojim se svijet suočio u prvoj polovici 21. stoljeća. Znači li to da ćemo biti svjedoci nečega pozitivnoga, teško je reći. Jer, otpori stvarnom evropskome osamostaljenju i ujedinjavanju, kao i oduzimanju Americi do sada neupitnog primata u odlučivanju o svim ključnim pitanjima, uključujući sudbine cijelih zemalja i njihovih čelnika, ti će otpori biti veliki. Upravo zato Evropa bi danas, više nego ikada, morala pokazati kako je svjesna onoga što jest, a još više onoga što bi trebala biti. Morala bi se vratiti idejama onih mudrih državnika koji su inicirali (a drugi, poput Charlesa de Gaullea i Konrada Adenauera, kasnije nastavili provoditi) dugi proces evropskog ujedinjavanja, želeći spriječiti da Stari kontinent ikada više bude poprište rata. Hrvatska bi pak vanjska politika morala shvatiti gdje je mjesto zemlji koju zastupa. No to već, bojimo se, spada u znanstvenu fantastiku, ili – da se poslužimo imenom popularnog filma – to se čini kao ‘mission imposible’.
Suočiti se s trenutkom istine – težak, ali neizbježan zadatak. U tome suočavanju svaka će država definirati ne samo sebe danas, nego i svoju budućnost. Ni manje, ni više od toga.
portalnovosti
Možda svijet toga nije svjestan, možda to ne dopire potpuno (ili: još) ni do svijesti glavnim protagonistima međunarodnih odnosa, a pogotovo onima koji stoje iza njih i dobrim dijelom upravljaju njihovim postupcima, ali činjenica je da se suočavamo s trenutkom istine. Nastupio je nakon prve inozemne turneje američkog predsjednika Donalda Trumpa, čovjeka koji se – do sada, barem – pokazao virtuozom u naglom mijenjanju stanovišta, u odustajanju od onoga što je uporno i konzistentno proklamirao dulje od pola godine i što je, od rijetkih doduše, bilo percipirano kao njegova velika odlika u odnosu na hladnoratovsku bojovnicu Hillary Clinton. Trump je obišao dijelove Bliskog, odnosno Srednjeg istoka, susreo se s papom Franjom i prisustvovao summitima Atlantskoga pakta i skupine G7, najrazvijenijih zemalja svijeta. Svojstveno sebi, po povratku u SAD, gdje ga i dalje uporno i prozivaju i istražuju zbog kontakata s Rusijom (kao da je SAD u ratu s tom zemljom) proglasio je svoju turneju velikim uspjehom, očito ne shvaćajući (ili odbijajući da shvati) kako je njome postigao dva učinka, podjednako potencijalno štetna upravo za zemlju kojoj je na čelu. Zbog upornog odbijanja da prizna činjenicu globalnog zagrijavanja i klimatskih promjena, pa i najave da će povući SAD iz Pariškog sporazuma kojim se pokušalo utvrditi smjernice spašavanja svijeta od pogubnih posljedica nuspojava brzog razvoja (najjednostavnije rečeno), ostao je usamljen na summitu G7 (pa je bilo šest prema jedan, a taj jedan je bio – Trump). No, što je daleko važnije, naveo je njemačku kancelarku, do sada poznatu po – blago rečeno – krajnje opreznom i dobrohotnom stanovištu prema SAD-u (pa čak i onda kada je špijuniraju) da otvoreno izjavi kako ‘Sjedinjene Države više nisu pouzdan partner’ i kako će se u budućnosti Evropa morati osloniti sama na sebe, njegujući – doduše – i dalje prijateljske odnose i s Washingtonom, i s Londonom, i s Moskvom (!).
Može li biti jasnijeg pokazatelja kako tek mali korak dijeli Trumpovu parolu ‘Amerika na prvome mjestu’ od scenarija’Amerika sama’?
Može li biti jasnijeg poziva da se Evropa oslobodi višedesetljetnog tutorstva s onu stranu Atlantika i da počne nastupati, zajednički, kao samostalni čimbenik međunarodnih odnosa? I može li biti jasnijeg pokazatelja kako tek mali korak dijeli Trumpovu parolu ‘Amerika na prvome mjestu’ od mogućeg, ali realnog scenarija što ga se može sažeti u konstataciju ‘Amerika sama’? Odgovor je na oba ova pitanja: ne može. Jer, kada je upravo njemačka kancelarka, žena odrasla u nekadašnjoj Njemačkoj Demokratskoj Republici u kojoj je – grubo rečeno – uvjet opstanka bio da se sluša ‘velikoga brata’ s Istoka, dokazani bliski saveznik novog ‘velikog brata’ sa Zapada (svjesno nećemo upotrijebiti izraz: poslušnik, jer ujedinjena je Njemačka ipak previše značajna da bi samo slušala i izvršavala) smogla snage i našla za shodno da nakon očito neuspješnog summita G7, proglasi Sjedinjene Države nepouzdanim partnerom i u istom dahu se zauzme za dobre odnose i sa SAD-om, i s Velikom Britanijom (koja izlazi iz Evropske unije, što je Trump neskriveno pozdravljao), ali i s Moskvom koja je pod američkim i evropskim sankcijama, uvedenima prvenstveno na inzistiranje Washingtona, onda bi i političkom laiku trebalo biti jasno da smo na pragu mogućih, mada još uvijek ne i izvjesnih, korjenitih promjena. Da smo suočeni s trenutkom istine.
Naravno, bilo bi naivno povjerovati kako će sada odmah Evropa postati svjesna svojih potencijala i potrebe da vodi politiku polazeći od svojih, evropskih, ali i od svjetskih interesa (klimatske promjene). Evropa je, naime, duboko podijeljena, što je izravna posljedica i opet američke politike (Rumsfeld-Cheneyeva formula o staroj i novoj Evropi) što je svjesno igrala na kartu te podjele i na slabu Evropu koja neće biti sposobna voditi svoju politiku, još manje postati značajan čimbenik na svjetskoj sceni, ali će zato biti (ostati, zapravo) poslušni izvršitelj naloga proizašlih iz koncepta jedne druge politike, politike što je nerijetko bila u izravnom srazu s onime što bi unaprijedilo projekt evropskog ujedinjavanja. Jednako bi tako bilo naivno vjerovati da će svi oni koji su – iz različitih razloga – u Americi protiv Trumpa, shvatiti kako im je on, inzistiranjem na svojem sloganu ‘Amerika prije svega’, pa i prije i iznad svih onih koji žele ograničiti ubojite posljedice klimatskih promjena, dao ključni argument da dovedu u pitanje njegov politički kurs, pa i njega kao predsjednika. Ne, sva je prilika da će se američki ‘jastrebovi’, kako republikanski, tako i demokratski, i dalje iscrpljivati u konstruiranju optužbi protiv šefa države i njegovih najbližih suradnika zbog kontakata s Rusijom. Mada Trump, ‘zaboravljajući’ što je govorio za vrijeme cijele predizborne kampanje, pa i u svojem inauguracijskom govoru, sada – objektivno gledano – stoji na njihovim pozicijama, proglašavajući Rusiju opasnošću za SAD i najavljujući ne odustajanje od sankcija, nego njihovo pooštravanje.
Zbigniev Brzezinski glavni je arhitekt politike selektivne borbe za ljudska prava što se pokazala vrlo uspješnom u podrivanju sustava Sovjetskog Saveza i istočnoevropskih zemalja
Evropa je, rekosmo, podijeljena i realno je očekivati da će istup njemačke kancelarke, makar u prvome trenutku, samo produbiti tu podjelu. Jer ‘američka peta kolona’ na Starom kontinentu postoji i Washington će je sasvim sigurno aktivirati. Riječ je o mahom tranzicijskim zemljama, nekadašnjim satelitima Sovjetskog Saveza, a danas pronositeljima rusofobne politike i šampionima borbe protiv (nepostojećeg!) komunizma (ne treba ovdje nikako isključiti ni Hrvatsku). Ne bi bilo nerealno očekivati čak ni podjelu Evrope na dva, uvjetno rečeno, bloka – onaj zapadnoevropskih zemalja, uglavnom starih članica EU-a, zemalja u kojima vlada (uza sve svoje nedostatke) zaista demokratski poredak i onaj drugi – ‘novodemokratskih’ zemalja, onih koje su početkom devedesetih godina samo promijenile društveni i gospodarski poredak, padajući ničice pred neoliberalnim kapitalizmom i obučavajući svoje vojnike za intervencije širom svijeta, ‘pod kapom’ NATO-a, a zapravo u službi politike Washingtona. Taj drugi evropski blok, ta skupina nekadašnjih ‘socijalističkih’ zemalja, pružit će vrlo vjerojatno snažan otpor odmaku od američke politike, jer je upravo ta politika (izuzmemo li razdoblje detanta, kada su one, doduše, još bile u sastavu ‘lagera’) bila glavno uporište njihovoj današnjoj antiruskoj orijentaciji, proizašloj iz posve iracionalnog, mada povijesno razumljivog odbojnog stava prema Rusiji.
Pa stoga koliko god da je istina kako je svijet suočen s trenutkom istine, toliko je istina i da smo na početku procesa s vrlo neizvjesnim završetkom. I upravo u takvoj situaciji scenu je napustio jedan od najdosljednijih boraca ne samo protiv sovjetskog modela, protiv socijalizma i svega što je taj pojam značio (ili trebao značiti), nego i protiv Rusije kao značajnog geopolitičkog čimbenika u međunarodnim odnosima: Zbigniev Brzezinski. Poljak rođenjem, Amerikanac državljanstvom, znanstvenik i političar, savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Cartera glavni je arhitekt politike selektivne borbe za ljudska prava što se pokazala vrlo uspješnom u podrivanju sustava kako Sovjetskog Saveza, tako i istočnoevropskih zemalja. Govorimo o selektivnoj borbi za ljudska prava, jer ju je Washington vodio (i vodi do dana današnjega) samo onda kada to odgovara američkoj politici i samo tamo gdje je to u američkom interesu. Što je, uostalom, dokazao i Donald Trump, birajući upravo Saudijsku Arabiju kao prvu zemlju koju će posjetiti nakon što je postao predsjednikom Amerike. Nije se obazirao ni na položaj žena u Saudijskoj Arabiji, niti na bombe iz saudijskih vojnih zrakoplova što danomice ubijaju civile u Jemenu. Ali je zato sa Saudijcima potpisao ugovor o isporukama oružja vrijedan negdje oko 110 milijardi (!) dolara (informacije se razlikuju).
Brzezinski koji je, spomenimo to tek usput, bio u sukobu s tadašnjim šefom diplomacije Vanceom i vrlo skeptičan prema Kissingerovoj politici detanta (normaliziranja odnosa i s Moskvom, i s Pekingom), koju je Vance pokušavao nastaviti, bio bi vjerojatno Trumpovim potezom vrlo zadovoljan. Što bi mislio o posljedicama katastrofe na summitu G7 i izjavi njemačke kancelarke, to nećemo nikada saznati. No, kakve će biti posljedice i jednoga, i drugoga, to ćemo doživjeti. I moći ćemo reći kako smo bili svjedoci trenutka istine s kojim se svijet suočio u prvoj polovici 21. stoljeća. Znači li to da ćemo biti svjedoci nečega pozitivnoga, teško je reći. Jer, otpori stvarnom evropskome osamostaljenju i ujedinjavanju, kao i oduzimanju Americi do sada neupitnog primata u odlučivanju o svim ključnim pitanjima, uključujući sudbine cijelih zemalja i njihovih čelnika, ti će otpori biti veliki. Upravo zato Evropa bi danas, više nego ikada, morala pokazati kako je svjesna onoga što jest, a još više onoga što bi trebala biti. Morala bi se vratiti idejama onih mudrih državnika koji su inicirali (a drugi, poput Charlesa de Gaullea i Konrada Adenauera, kasnije nastavili provoditi) dugi proces evropskog ujedinjavanja, želeći spriječiti da Stari kontinent ikada više bude poprište rata. Hrvatska bi pak vanjska politika morala shvatiti gdje je mjesto zemlji koju zastupa. No to već, bojimo se, spada u znanstvenu fantastiku, ili – da se poslužimo imenom popularnog filma – to se čini kao ‘mission imposible’.
Suočiti se s trenutkom istine – težak, ali neizbježan zadatak. U tome suočavanju svaka će država definirati ne samo sebe danas, nego i svoju budućnost. Ni manje, ni više od toga.
portalnovosti
