Ove jeseni gradonačelnica Petrinje najavila je organizirane ture po razrušenom centru Petrinje, dok se na kanarskom otoku La Palma vulkanska erupcija koristi kao atrakcija za privlačenje turista. Ivana Perić piše o tzv. turizmu katastrofe ili mračnom turizmu, koji bi s vremenom mogao donijeti i posebne “pandemijske ture”.
Španjolska ministrica turizma María Reyes Maroto optužena je ove jeseni za manjak senzibiliteta nakon što je sugerirala da bi se razorna vulkanska erupcija na kanarskom otoku La Palma mogla iskoristiti kao “atrakcija” za privlačenje turista. “Ovo također možemo maksimalno iskoristiti kao atrakciju, tako da mnogi turisti koji žele uživati u onome što je priroda donijela u La Palmu mogu to učiniti u nadolazećim tjednima i mjesecima”, rekla je Reyes Maroto.
Na La Palmi, popularnoj turističkoj destinaciji, vulkanske erupcije su počele u rujnu i trajale puna tri mjeseca. U posljednjih 70 godina bile su tri erupcije na otoku: 1949., 1971. i 2021. godine. Oko šest tisuća ljudi evakuirano je tijekom jeseni iz La Palme, a stotine kuća su uništene. O “vulkanskom turizmu” koji je paralelno eruptirao na La Palmi za Deutsche Welle izvještavala je Stefanie Claudia Müller,koja u pomalo nadrealnoj reportaži piše: “Čim avion iz Madrida sleti u Santa Cruz de La Palma – najveći grad na španjolskom kanarskom otoku La Palma – putnici nestrpljivo drže svoje kamere na mobitelu, nadajući se da će snimiti slike dima i lave. Ovog dana u listopadu, pilot ima razočaravajuće vijesti. ‘Danas vjetar dolazi iz drugog smjera’, poručuje putnicima”.
Svi zainteresirani za posjet vulkanu morali su nositi zaštitne naočale i pokrivala za glavu kako bi spriječili oštećenje očiju, a nekim je danima bilo potrebno nositi i gas maske. Ture su se pojavile odmah nakon prve erupcije u rujnu. Isla Bonita Tours i Getholiday bile su prve tvrtke koje su ih ponudile, a zatim su slijedili i drugi turoperatori. Toliko je turista bilo zainteresirano za posjet aktivnom vulkanu, da je došlo do neuobičajene suradnje turoperatora koji inače funkcioniraju po principu zakletog solo igranja i kontriranja konkurenciji. Obilasci su se odvijali i noću i danju.
“Bez dnevnog svjetla, spektakl je nedvojbeno impresivniji – raspoloženje u turističkom autobusu gotovo je pobožno pred vatrenom, uzavrelom snagom prirode. U blizini naseljenog grada Los Llanos de Aridane, mogu se vidjeti parovi koji stoje zajedno, zagrljeni, zure u nebo. Neki su čak donijeli i boce vina. Pomalo kao novogodišnja noć — s dodatkom potresa i lave”, piše Müller.
U našem sokaku
S negodovanjem lokalaca i komentarima o neosjetljivosti krajem ljeta u nas se susrela gradonačelnica Petrinje Magdalena Komes (HDZ), koja je po dolasku na gradonačelničko mjesto poručila da je Banija sve zanimljivija turistima nakon potresa, pa gradska vlast planira organizirane ture po razrušenom centru Petrinje. “Svakodnevnim prolaskom kroz grad, neposredno nakon potresa, viđam goste koji dolaze, razgledavaju i fotografiraju katastrofu koja nas je zadesila. Sigurna sam da bi ti posjetitelji voljeli čuti nešto o tim ruševinama. S obzirom na to da sam tek prije mjesec dana preuzela upravljanje gradom, u kojem sam zatekla potpuni kaos, turizam je tek prije nekoliko dana došao na dnevni red. Razgovarali smo o potrebi organiziranja tura kroz centar grada, o kojemu imamo toliko toga za reći iz bogate petrinjske povijesti. Dosad su to bili uglavnom privatni aranžmani, ali svakako ćemo organizirati vodiče koji će posjetitelje voditi po najzanimljivijim lokacijama”, izjavila je tada Komes.
Iz Turističke zajednice Petrinje pozvali su se na to da “turizam katastrofe” postoji i opstaje i drugdje u svijetu, i da ga treba koristiti kao priliku za razvoj i obnovu zajednice. “Turizam katastrofe”, “morbidni turizam”, “mračni turizam” neki su od naziva kojima se definiraju posjeti turista mjestima povezanima sa smrću, prirodnim katastrofama, ratovima, genocidom i sl. O tome su u knjizi “Mračni turizam: Atrakcija smrti i katastrofa” prvi pisali profesori Malcolm Foley i John Lennon. Lennon i Foley su uzeli potonuće Titanica kao početnu točku ovakvoga turizma, zaključujući da je mračni turizam “proizvod postmoderne kulture, s globalnim mrežama komunikacija i naglaskom na komodifikaciju”.
Od Netflixove serije do književne Džungle
Mračnim se turizmom bavi “Dark Tourist“ (“Mračni turist“), Netflixova novozelandska dokumentarna serija ) iz 2018. godine koju je vodio novinar David Farrier, a svoje je mjesto ovaj fenomen našao i u književnosti. Lani je objavljen roman južnokorejske autorice Yun Ko-eun, “The Disaster Tourist“ (“Turist katastrofe“). U središtu romana nalazi se Džungla, južnokorejska putnička agencija koja radi turističke aranžmane za ljude koji vole putovati na mjesta nesreće. Radnici Džungle mrtvi hladni kvantificiraju prirodne katastrofe i preračunavaju ljudsku patnju u turističke dolare, osmišljavajući bombastične pakete, njih čak stotinu i pedeset. Yona, 33-godišnja protagonistkinja koja u Džungli radi desetak godina objašnjava: “Imamo potrese, tajfune, vulkane, lavine, suše, poplave, požare, masakre, ratove, radioaktivnost, dezertifikaciju, serijske ubojice, tsunamije, zlostavljanje životinja, zarazne bolesti, zagađenje vode, azile, zatvore i još mnogo toga.”
Kako bi obišla potencijalna izletnička mjesta, Yona u jednom trenutku odlazi u selo koje muči siromaštvo (dok sama u međuvremenu boravi u luksuznom odmaralištu), a obilazi i vrtače koje prijete domaćem stanovništvu, koje joj se na prvu ne čine dovoljno “katastrofične”. Roman nas zapravo tjera da se pitamo zašto su ljudi u potrazi za katastrofama, i zašto je tuđa patnja svedena na poželjnu kulisu na kojoj pritom profitiraju samo oni koji su je na to sveli.
Možemo ovdje spomenuti i indonezijski grad Palu koji je nakon potresa i tsunamija 2018. godine naglo postao atrakcija – kuće zatrpane blatom postale su “fascinacija” brojnih turista, a radi se o mjestu na kojem su recentno poginule tisuće ljudi. Tlo se pretvorilo u tekuće blato i doslovno progutalo kuće. “Čak i groblja mogu postati turistička atrakcija”, navodi se u jednoj reportaži kako vodič govori posjetiteljima koji snimaju selfije usred ruševina i preživjelih lokalaca koji im pak nude obilaske onoga u što su se pretvorili njihovi nekadašnji domovi. Je li to zaista jedini, primarni, ili uopće način kojim bi se zajednice trebale “obnavljati” nakon katastrofa?
Tog se cijepanja traume u turističke aranžmane dotiče i David Stubbs kada, pišući o seriji “Dark Tourist”, spominje kako je jedna od najneugodnijih glasina koju pamti iz 1990-ih, za vrijeme zadnjeg rata na ovim prostorima, bila ta da je njemačka agencija organizirala izlete za turiste kako bi “posjetili” sukob, pa čak i u njemu sudjelovali. Prije nekoliko godina agencija City Soul Belgrade iz Beograda, u svom je “Meet a Gypsy” paketu pak nudila obilazak romskih naselja, svjedočenje skupljanju i recikliranju željeza i bakra, te “opcionalni razgovor s Ciganinom”. Tura je brzo ukinuta zbog kritika na društvenim mrežama.
Posljednjih je godina sve veći broj gradova i gradskih vlasti uključio razvoj turizma propagirajući ga kao pomoć nakon katastrofe i strategiju obnove zajednice. Pritom se lokalne stanovnike, njihove osjećaje, ali i postavljanje pravih temelja buduće egzistencije, nije puno uzimalo u obzir. To je ono što nam je od ranije već poznato na primjeru tzv. pro poor turizma, koji je rezultirao turama po svjetskim slumovima, na štetu onih koji u njima žive. Prije desetak godina o tome je, na primjeru Nairobija, dobro pisao Kenny Odede u članku za New York Times. “Slum turizam pretvara siromaštvo u zabavu, nešto što se može doživjeti u trenutku i potom pobjeći. Ljudi misle da su stvarno ‘vidjeli’ nešto, a zatim se vraćaju svojim životima i ostavljaju mene, moju obitelj i moju zajednicu tamo gdje smo bili i prije”, piše Odede.
Na sličnom je tragu i Ana Preloščaniz Petrinje, kada o planovima gradske vlasti za turističke ture komentira: “Ne znam što očekuju, da im budemo dio kulise među ruševinama, da stojimo iza ograde i plačemo. Meni to nije dobar osjećaj, jer se ništa drugo u gradu ne dešava. Dobijemo tu i tamo informaciju koji će se objekt i kada rušiti, ali nema zapravo nikakvog plana ni strategije za cijeli grad i kraj. Planovi u stilu ‘doći će turisti i pojesti gulaš u nekom od preživjelih OPG-ova i malo razgledati ruševine u kojima i dalje živimo’ u ovom su trenutku zadnje što želim čuti”.
I Covid u katalogu katastrofe?
Logično je da turoperatori ne izražavaju velike namjere za pokretanjem putovanja povezanih s Covid-19 katastrofama dok je pandemija još uvijek u tijeku, jer im to otežavaju mjere i pravila prekograničnih putovanja, boravka, ulaska i izlaska iz zemalja, koja se konstantno mijenjaju. Međutim, velika je mogućnost da će s vremenom uključiti i posebne “pandemijske ture” u svoju ponudu. Primjerice, unatoč tome što je bio epicentar Covida-19, i samim time posebno rizično mjesto, čini se da se Wuhan već našao na tom popisu. Grad je za vrijeme pandemije iskočio na prvo mjesto među domaćim destinacijama koje bi kineski turisti željeli posjetiti, prema studiji koju je proveo Centar za istraživanje turizma u Kini. Iako se porast domaćih posjetitelja u Wuhanu može tumačiti i osjećajem dužnosti u mnogih građana, odnosno željom da podrže grad koji se oporavlja, među (potencijalnim) posjetiteljima je sigurno i onih koje ne vodi takva motivacija. Turoperatori ionako ne vode puno računa o motivaciji posjetitelja i “otisku” koji ostavljaju u mjestima na koje dolaze upravo zbog toga kako i zašto dolaze, što se upisuje u odnos prema prostoru i ljudima.
Ako i kada bi se poticala tematska Covid putovanja, iz branše prognoziraju da bi, osim posjećivanja gradova koji su bili posebno pogođeni pandemijom, ture najvjerojatnije uključivale mjesta na kojima su podignuta spomen-obilježja u čast preminulima od Covida (jedan takav je Nacionalni spomen-zid Covida-19 u Londonu). U svakom slučaju, paket aranžmana će biti i bit će naizgled raznoliki.
Širenje mračnog turizma možemo gledati i kao zadnje pomicanje granica u kontekstu prakticiranja kapitalističko-turističke poslanice, koja u potrazi za inputom jeftine prirode sada ždere golu katastrofu, a u koju je brojna druga mjesta pretvorio onaj drugi, “obični” turizam.
bilten
