Trevor Paglen: Dolazi vrijeme videćih mašina i države algoritma

Špijunski sateliti, podzemni svijet tajnih vojnih baza i tvornica, nadzor i kontrola – samo su neke od tema kojima se u svojim radovima bavi američki umjetnik Trevor Paglen (40), koji je umjetnost magistrirao na čikaškom Umjetničkom institutu, a geografiju doktorirao na kalifornijskom Sveučilištu Berkeley, gdje danas radi kao istraživač. U svom multidisciplinarnom radu istražuje ono što bismo mogli podvesti pod termin tamnog svijeta: nevidljivo obavještajno podzemlje i geografske lokacije nepristupačne najvećem dijelu čovječanstva, poput ‘nepostojećih’ vojnih baza i mjesta od najveće tajnosti. Aktivan je i kao istraživač, teoretičar i pisac, a najveći uspjeh postigao je knjigama ‘Izbrisana mjesta na karti: tamna geografija tajnog svijeta Pentagona’ i ‘Taksi za mučenje’, koja je napisana s istraživačkim novinarom A. C. Thompsonom i prvo je sveobuhvatno istraživanje tajnih letova i otmica koje je godinama provodila američka CIA. Paglenova treća knjiga ‘Mogao bih ti reći, ali bih te onda morao uništiti’ zanimljiv je konceptualni rad u kojem o tajnom svijetu vojske progovara putem fotografija amblema tajnih jedinica.

Početkom osamdesetih u Americi se podižu najveće zatvorske zgrade u povijesti svijeta, a populacija zatvorenika desetostruko se uvećava. Novi zatvori izgrađeni su u udaljenim pustinjama, što je posve različito od nekadašnjih zatvora u središtima gradova. To me ponukalo da se počnem baviti odnosom geografije i vidljivosti

- Devedesetih godina prošlog stoljeća puno sam radio na temi zatvora u Sjedinjenim Američkim Državama. Početkom osamdesetih u Americi, poglavito u Kaliforniji, podižu se najveće zatvorske zgrade u povijesti svijeta, a populacija zatvorenika desetostruko se uvećava. Promatramo li ih kroz prizmu geografije, novi zatvori, poput Pelican Baya, posve su drugačiji od onih u 19. stoljeću: izgrađeni su u udaljenim pustinjama i zaleđima i jako su izolirani, što je posve različito od nekadašnjih zatvora, podizanih u središtima gradova. To me ponukalo da se počnem baviti odnosom geografije i vidljivosti, a kada je SAD započeo tzv. rat protiv terorizma, vidio sam puno sličnih tema u sve većoj geografiji rata – tajnost, šutnju, izgradnju mjesta izvan zakona… Istodobno, počeo sam shvaćati da su mnogi od zatvora koje sam promatrao na sličnim mjestima kao i vojna infrastruktura. Kako bih ih što bolje upoznao, proveo sam puno vremena vozeći se oko njih. To je bio početak mog projekta - kaže Paglen na početku razgovora za ‘Novosti’.

Kao što država ima pravo na monopol nad nasiljem, tako u novije vrijeme, bez ikakvih javnih rasprava, prisvaja i pravo na tajno nadgledanje, pa je nadzor postao aktualno pitanje o tome tko ima moć i kako njome raspolaže. U svome radu Paglen taj pogled vraća prema onima koji proizvode tehnologiju i kontroliraju strojeve za koje nismo ni svjesni da nas nadgledaju. Stoga je u njegovu radu prisutna iznimno snažna performativna gesta, kojom uzvraća pogled i nadzire nadzirače.

- U svom radu ne činim ništa ilegalno; gdje god radio, veoma se pažljivo pridržavam zakona. Nije da nisam imao poteškoća s predstavnicima vlasti i ljudima koji su naprosto ludi, ali to nikada nije bio velik problem. Nikada nikome nisam dopustio da mi oduzme film ili fotografije, nikada nisam bio uhapšen zbog svog rada. Performativni dio mojih fotografija zasigurno čini velik dio moga rada: sam čin snimanja vojnog pogona, tajnog satelita ili tajnog zatvora jednako mi je važan kao i slike koje će iz njega nastati. Fotografiranje i fotografija dvije su strane istog novčića, obje podjednako važne - kaže.

Neke od Paglenovih najvažnijih fotografija za motiv imaju nešto uzvišeno, s malim prikazima dronova; njima nam se ukazuje nevidljivi svijet posvuda oko nas. Paglen tvrdi da je vidjeti dron u 21. stoljeću slično kao i kada je Turner prvi put vidio željeznicu, tehnološko čudo 19. stoljeća. Dronovi danas mijenjaju slike i način na koji vidimo svijet oko sebe. Strojevi su razvili svoj način gledanja, autonoman od ljudske kontrole; to je ono što definiramo terminom ‘operativne slike’, koji je prvi upotrijebio nedavno preminuli njemački filmaš Harun Farocki.

- Ne mislim da su dronovi važni kao i vlakovi u 19. stoljeću ili internet potkraj 20. i na početku 21. stoljeća: vidim ih kao primjer trenda automatizacije i onoga što možemo nazvati ‘državom algoritma’ u nastajanju, gdje strojevi konstantno nadziru, reguliraju i kontroliraju društvo. Naravno, dio toga je i uporaba sile, počevši od operacija na granicama do nepriznatih i nepostojećih ratova. Ta vladavina je moguća zbog mogućnosti da se automatski snimi, procesira, istraži i analizira velika količina podataka; ono što ja nazivam ‘videćim mašinama’ su uređaji poput dronova, automatskih čitača registarskih oznaka i kamera za prepoznavanje lica, što je prije zahtijevalo čitavu armiju tumača i golemu količinu vremena - objašnjava naš sugovornik i dodaje kako, za razliku od dronova, vlakovi nisu bili direktno odgovorni za tisuće smrti, iako brzi pogled na njemačku poslijeratnu literaturu i istraživanja Drugoga svjetskog rata potvrđuje njihovu veliku ulogu u tome.

Paglen spada u sam vrh suvremene umjetničke scene, a na tržištu umjetnina zastupa ga i njujorška galerija Metro Pictures, čiji su klijenti, uz ostale, Cindy Sherman i naš David Maljković. Prije tri godine odbio je Appleu prodati svoju fotografiju špijunskog satelita u orbiti iznad zemlje, koju je kompanija željela iskoristiti kao pozadinski zaslon novog modela svog tableta. Zanimaju ga teme poput ekonomske i kulturne produkcije umjetnosti.

- Svjestan sam mnogo različitih ‘svjetova umjetnosti’, čiji sam i sam dio i čijoj produkciji i reprodukciji pripadam. Radim s velikim brojem institucija i osoba, od njujorških galerija pa do zagrebačke Galerije Nova koju vodi kolektiv Što, kako i za koga, i koja mi je jedna od najdražih na svijetu. No radim i s puno ljudi i institucija nevezanih uz umjetnost, poput novinarskog Intercepta, tehnoloških Electronic Frontier Foundationa i The Chaos Computer Cluba ili neformalnih istraživačkih grupa koje pokrivaju različite strukture, od astronoma amatera do ljudi koji proučavaju komunikacijske infrastrukture. Imam mogućnost živjeti kao umjetnik, imam dovoljno vremena i slobode raditi na projektima koji nisu financijski samoodrživi, što je zapravo najveći dio posla kojim se bavim - objašnjava Paglen.

Fotografija teško može nadići razinu reprezentacije u kojoj je počesto zaglavljena, no naš sugovornik o tom pitanju ima zanimljiv stav.

- Zapravo nisam velik pobornik paradigme reprezentacije, koju često koristimo kako bismo kritički mislili o fotografiji. Ne vjerujem da fotografija previše ‘predstavlja’, da slike imaju značenje koje im pridajemo: značenje nikada nije očito i uvijek se može osporavati. Uzmimo kao primjer kanonske fotografije iz Abu Ghraiba: ne može postojati očitiji primjer fotografija koje dokumentiraju teške zločine, ali one i dalje pokazuju samo specifičnosti koje su se dogodile unutar okvira slike. Postoje beskrajne diskusije i kontroverze o tome što te fotografije zaista ‘znače’, no one su zasigurno jedne od najjasnijih i nedvosmislenih slika koje imamo - tumači ovaj umjetnik.

Fetišizacija vojske i obavještajnih agencija u američkoj je kulturi golema. Ne postoji obavezna vojna služba, pa je vojska prilično odvojena od kulture u cjelini. Zbog toga ljudi stvaraju veoma maštovite slike o vojsci i obavještajnim agencijama kao visoko kompetentnim i dobronamjernim institucijama, koje su u kontrastu s onim što vidimo na TV-u

Paglenova praksa zasigurno nadilazi ono što danas podrazumijevamo pod umjetničkom reprezentacijom: iako neumorno piše teorijske tekstove i u svom radu konstantno istražuje svijet i društvo u kojem živimo, ističe da želi razdvojiti znanje od vizije.

- Mislim da je posao umjetnika da bude istraživač društva, da upotrijebim vaše riječi. Mislim da je njegov zadatak pokušati naučiti vidjeti svijet i drugima pokazati povijesne momente u kojima živimo. Izvan toga, umjetnik možda može dati i uvid u to kako stvari mogu biti drugačije. Ali zaista mislim da je najvažniji posao umjetnika naučiti vidjeti svijet u kojem živi. Osobno su mi najprivlačnije fotografije koje ne govore same se za sebe ili koje su vizualno ili epistemološki paradoksalne. Gledanje i znanje su na ekstremno skliskom terenu, to su stvari koje se konstantno moraju propitivati. Za mene su slike paradoksalna ili samoponištavajuća pomoć, preko koje promatrač ulazi u proces propitivanja, što možda može biti produktivno - objašnjava Paglen.

Svjedoci smo da američka kultura počesto fetišizira vojsku, a istovremeno putem industrije filma kreira različite narative koji možda s nekom namjerom stvaraju lažnu sliku, kao što možemo vidjeti u filmu ‘Top gun’ ili seriji ‘Dosje X’.

- Fetišizacija vojske i obavještajnih agencija u američkoj je kulturi golema. Mislim da dio toga ima veze s činjenicom da ne postoji obavezna vojna služba, pa je vojska prilično odvojena od kulture u cjelini. Zbog toga ljudi stvaraju veoma maštovite slike o vojsci i obavještajnim agencijama kao visoko kompetentnim i dobronamjernim institucijama, koje su u kontrastu s onim što vidimo na televiziji. S druge strane, SAD već dugo flertuje s izravnim fašizmom, u što spada i obožavanje vojske - smatra Paglen.

U projektu ‘Posljednje fotografije’ naš je sugovornik napravio selekciju stotinu fotografija različitih autora pričvršćenih na konstrukciju televizijskog satelita koji će sljedećih 15 godina kružiti oko Zemlje, a potom postati smećem koje se nagomilava u orbitalnom ‘prstenu mrtvih mašina’; taj prsten, posljedica ljudske djelatnosti, najvjerojatnije nikada neće pasti, nego će postojati sve do eksplozije Sunca.

- Moj izbor fotografija se ne emitira, one su pohranjene na disk sličan dijamantu, koji je pričvršćen na konstrukciju satelita. Kada taj komunikacijski satelit bude isključen i mrtav, ostat će u orbiti narednih nekoliko milijuna, a možda i milijardi godina, jer je daleko od površine Zemlje. Premisa projekta je da će ljudi jednog dana otići sa Zemlje, ali će u svemiru ostati strojevi koje smo izgradili; slično pećinskim crtežima, te fotografije ostaju za neku daleku budućnost - kaže autor.

Među fotografijama koje je izabrao za svoj projekt je i ona koja prikazuje mozak Lava Trockog, snimljena nedugo nakon što je taj ruski revolucionar i teoretičar ubijen za pisaćim stolom u svom meksičkom egzilu.

- Ne postoji nikakav poseban razlog zašto sam među odabrane fotografije uvrstio i tu; jedan sam od onih koji vjeruju da slike teže pokazati ono što mi želimo da pokažu, da žele biti poput zrcala. Slično kao s pećinskim crtežima: nemamo nikakvu ideju što je umjetnik iz prapovijesti mislio ili radio, što ti crteži predstavljaju, no iznova ih i iznova nastavljamo interpretirati. Svaki novi povijesni trenutak donosi i nove interpretacije tih crteža, a one pokazuju kakvi su trendovi u trenutačnoj kulturi - kaže Paglen.