Posljednje vijesti o zabrani ili ograničavanju poslovanja kineskoj telekomunikacijskoj kompaniji Huawei iznova su u prvi plan stavile takozvani trgovinski rat između USA i Kine. Te vijesti nameću čitav niz pitanja o karakteru globalnog kapitalizma i odnosu imperijalističkih sila u aktualnom povijesnom periodu. Ono što je znakovito za kontekst Hrvatske, kao zemlje kapitalističke (polu)periferije, jest da politike i strategije zemalja kapitalističkog centra pokazuju koliko su glasnogovornici „slobodnog tržišta“ i nemiješanja države u ekonomiju, a isti govore s najistaknutijih pozicija u politici, medijima i znanosti, odlijepljeni od realnosti i koliko su em kompradorski paraziti em „korisne budale“ u procesu uništavanja preostale domaće industrije, daljnjeg „okoštavanja“ proizvodne strukture i zakucavanju Hrvatske još dublje na poziciji zaostale ekonomije.
Kratki rezime posljednjeg trgovinskog zaoštravanja između USA i Kine možda je najbolje započeti informacijom da američke i kineske vlasti nisu uspjele postići novi trgovinski sporazum nakon posljednje runde pregovora. Trumpova administracija okrivljuje Kinu za neuspjeh, tvrdeći da se kineska delegacija nije držala prethodno dogovorenog i da je promijenila vlastite uvjete kada je stigla u Washington. Ipak, pokazuje se da je to bio još jedan Trumpov spin i da su Kinezi pristali na čitav niz američkih zahtjeva – od toga da američkim bankama i kompanijama dozvole više od 51 % vlasništva u zajedničkim „joint venture“ kompanijama u Kini, do toga da će Kina u sljedećih pet godina od USA kupiti poljoprivrednih, industrijskih proizvoda i plina u vrijednosti od minimalno 1.000 milijardi dolara. No, Trumpovoj administraciji to nije bilo dovoljno, već su od kineskih vlasti tražili ne samo da prestanu s preuzimanjem tehnologija američkih firmi koje posluju u Kini, već da američkim kompanijama i znanstveno-istraživačkom sektoru otvore pristup njihovoj tehnologiji, gdje su u umjetnoj inteligenciji, 5G-u i cyber sigurnosti došli na vodeće pozicije. No, ni to im nije bilo dovoljno, već su tražili od kineskih vlasti da prestane sa subvencioniranjem kompanija u državnom vlasništvu jer to stavlja američke kompanije u nepovoljniji položaj, bez obzira na to što američka vlada nastavlja subvencionirati vlastite kompanije poreznim olakšicama, specijalnim trgovinsko-izvoznim kreditima itd. Pored toga, američka administracija je najavila kako će bez obzira na sklapanje sporazuma, zadržati tarife na kineski izvoz u USA (250 milijardi dolara) i da će nastaviti s globalnim naporima kako bi spriječila ili odgovorila američke saveznike od poslovanja s kineskim tehnološkim kompanijama kao što su Huawei, ZTE, China mobile itd. Iz prethodno navedenog, jasno je da se upravo američka administracija postavila ucjenjivački i da će biti glavni krivac ako se sporazum ne postigne, što onda prijeti preći u pravi trgovinski rat između dviju ekonomskih velesila.
Ipak, ono što je ovdje interesantno s obzirom na hrvatski kontekst i aktualna događanja s gašenjem brodogradnje jest kako su državne politike najsnažnijih kapitalističkih ekonomija suprotne onome što zagovara domaći politički, medijski i stručni mejnstrim i što promovira ili zahtijeva EU. Naime, USA i Kina potpuno razumiju važnost državnih subvencija njihovim kompanijama, ali se strateški bore za njihovo smanjivanje kod konkurenata. USA i Kina itekako dobro razumiju koliko je važan transfer tehnologije za konkurentsko pozicioniranje, pa nastoje sebi osigurati dostupnost „state of the art“ tehnologije i spriječiti ili otežati konkurentima da se domogne njihove najnovije tehnologije i know-howa. Poznati južnokorejski ekonomist Ha-Joon Chang, koji predaje na britanskom Cambridgeu, u nizu studija je pokazao kako niti jedna od najrazvijenijih kapitalističkih ekonomija nije do vodećih pozicija došla na principima „slobodnog tržišta“, već je njihov uspon bio praćen državnim intervencionizmom i protekcionizmom. Tek kada su postali tržišno dominantni, počeli su inzistirati prema drugima, a posebno manje razvijenima, na načelima „slobodnog tržišta“ i deregulirane trgovine. Što je i razumljivo jer su na taj način sebi osigurali nova tržišta i na njima dominaciju svojih kompanija te podređivanje ili uništavanje domaće konkurencije.
Za razliku od najsnažnijih kapitalističkih ekonomija, (polu)periferne ekonomije poput Hrvatske nekritički su prihvatile tržišne integracije i zahtjeve EU da se odbaci intervencionistički i protekcionistički pristup ekonomiji. Zadnja žrtva takvog pristupa gašenje je domaće brodogradnje i tisuća radnih mjesta, sektora u kojem preostali značajan know-how se više neće imati di materijalizirati, osim u stranim brodogradilištima i za strane nacionalne ekonomije. Liberalni medijski mejnstrim nas uvjerava da to mora biti tako jer tako zahtijevaju načela „slobodnog tržišta“ i gašenja svega onoga što nije samoodrživo na tržištu bez pomoći države. Dakle, USA se ne drži načela „slobodnog tržišta“ i nemiješanja države u ekonomiju kako bi spasila banke, osiguravajuća društva i autoindustriju, Italija se ne drži pravila EU kada treba izvlačiti iz financijskih problema strateške kompanije poput brodograđevnog koncerna Fincantieri, Njemačka razvija intervencionističke strategije državne pomoći njihovim ključnim sektorima i kompanijama za 2020-e, a naš liberalni mejnstrim, zajedno sa eurobirokratima, i dalje mantrički ponavlja: treba gasiti sve što nije tržišno samoodrživo, uloga države u ekonomiji ne smije biti intervencionistička, tehnološka modernizacija će se financirati preko EU fondova (horizontalnih subvencija) i kupnje drugorazredne tehnologije od kapitalističkog centra itd.
Treba podsjetiti na to da nije uvijek bilo tako i da su prostori nekadašnje Jugoslavije, u periodu socijalističke modernizacije u svega dvadesetak godina nakon Drugog svjetskog rata od pretežito agrarne zemlje s većinski ruralnim i nepismenim stanovništvom, došli u rang srednje razvijenih industrijskih zemalja sa stanovništvom koje se preselilo u gradove, opismenilo i obrazovalo se, osiguralo adekvatnu zdravstvenu brigu, stanove, mirovine. Poznati jugoslavenski ekonomist Branko Horvat izračunao je tu dinamiku konvergencije i prikazao je slikovito kroz smanjivanje jaza u razvijenosti, mjereno u godinama, između Jugoslavije i zemalja kapitalističkog centra: „Između 1952. i 1966. godine jaz u razvitku izmedju Francuske i Jugoslavije smanjio se od 130 godina na 53 godine, u odnosu na Belgiju od jednog stoljeća na 40 godina, u poređenju sa Švedskom od 90 godina na 44 godine, u odnosu na Italiju od pola stoljeća na svega jednu deceniju. Drugim riječima, poslednjih 14 godina u Jugoslaviji, u Francuskoj su trajale 80 godina, u Belgiji 60 godina, u Švedskoj 46 godina i u Italiji nešto više od 40 godina.“
Rapidna ekonomska konvergencija i društveni razvoj nisu se desili na principima „slobodnog tržišta“ već na podlozi državne planske intervencije u ekonomiju, na podlozi strateškog geopolitičkog pozicioniranja koje je osiguralo transfer potrebne tehnologije iz najrazvijenijih kapitalističkih zemalja, s ciljem da se ne samo izgradi industrijska baza za izravno zadovoljenje potreba domaćeg stanovništva, već da se razvijaju izvozni proizvodi koji će se direktno razmjenjivati za nedostajuće resurse i proizvode ili za devize potrebne za njihovu kupnju. Takav intervencionistički pristup razvoju proizvodne baze omogućio je da jugoslavenska brodogradnja početkom 1980-ih bude treća u svijetu, da na sebe veže industriju brodske opreme, domaće brodarske kompanije, špediciju i logistiku, brodarske fakultete i institute, te u lancima proizvodnje i u dohodovnoj multiplikaciji koju generira, zapošljava na desetke tisuća ljudi, financira stanogradnju i izgradnju objekata društvene namjene. Dakle, država je svojim industrijskim politikama i intervencionističkom podrškom brodogradnji, osiguravala domaću zaposlenost, rast dohotka, pozicioniranje u sofisticiranim tehnološkim nišama i kompleksnim industrijskim sektorima kao što je brodogradnja.
Ekonomski važnu razvojnu ulogu državni intervencionizam i protekcionizam imali su u usponu Južne Koreje koja je bila čak i slabije razvijena od Jugoslavije nakon drugog svjetskog rata. Situacija s Korejskim ratom početkom 1950-ih osigurala je Južnoj Koreji, kao saveznici USA, privilegirani tretman što je značilo priliv financijskih sredstava, transfer tehnologije te istovremenu protekciju korejske ekonomije od uvozne, pretežito američke, konkurencije i slobodan izvoz proizvoda u USA. Na podlozi državnog intervencionizma i protekcionizma započela je rapidna industrijalizacija Južne Koreje i njezin uspon u rang svjetske velesile u brodogradnji, elektroničkoj i automobilskoj industriji. Kina se također ekonomski razvila i rapidno industrijalizirala putem poluga državnog intervencionizma i danas spada među tri najjače svjetske ekonomije i ne pomišlja da odustane od tih poluga i ekonomski rast i razvoj prepusti principima „slobodnog tržišta“ i nemiješanju države u ekonomiju.
Postavlja se pitanje zašto onda politički, medijski i znanstveni mejnstrim na kapitalističkoj periferiji, kao što je Hrvatska, inzistira da je jedini put razvoja i približavanja najrazvijenijima micanje države iz aktivnog upliva u ekonomiju, makar to dovodi do gašenja još preostalih industrijskih grana poput brodogradnje i daljnjeg „okoštavanja“ proizvodne strukture na način da se smanjuje zaposlenost i dodana vrijednost u domaćim lancima proizvodnje, povećava udio rentijerskih dohodaka i konkurentnost gradi na smanjivanju radničkih prava i nadnica?
Ideologiju o konvergenciji na principima „slobodnog tržišta“ od 1980-ih i uspona neoliberalizma zastupaju ključne međunarodne institucije poput Svjetske banke, Svjetske trgovinske organizacije i Međunarodnog monetarnog fonda koje imaju nominalnu misiju globalno pomagati manje razvijene ekonomije kako bi se modernizirale, približile najrazvijenijima i riješile svoje dugove i vanjskotrgovinske neravnoteže. U slučaju zemalja nekadašnjeg istočnog bloka, navedene institucije svoje su recepture, a one uključuju privatizaciju, deregulaciju, fiskalnu disciplinu, snižavanje poreza itd., predstavile kao najbolji tranzicijski put u tržišnu ekonomiju. Inače, te recepture objedinjene su u dokumentu poznatom kao „Washingtonski konsenzus“ i prvi puta primijenjene u zemljama Latinske Amerike, a i dan danas stoje kao osnovni savjeti ili zahtjevi koji se postavljaju pred vlade (polu)perifernih ekonomija.
Na stranu nominalni ciljevi, no recepture „Washingtonskog konsenzusa“ osigurale su kapitalu najjačih ekonomija plasman proizvoda i kredita na nova tržišta, autsorsanje proizvodnje u zemlje s jeftinom i obrazovanom radnom snagom i preuzimanje postojećih profitabilnih poduzeća i infrastrukture na kapitalističkoj (polu)periferiji. To se u zemljama „realno postojećih socijalizama“ poklopilo s interesima elita koje su predvodile tranziciju u kapitalističku tržišnu ekonomiju, a posebno u republikama nekadašnje Jugoslavije. S obzirom da više nije bilo jugoslavenskog okvira, političke i ekonomske elite u maloj ekonomiji kakva je Hrvatska, vidjele su proces tranzicije kao priliku za vlastito kompradorsko pozicioniranje i odbacivanje državnog intervencionizma i protekcionizma kao „alata“ ekonomske regulacije koji postavljaju parametre zaposlenosti, dohotka i materijalnih interesa najširih slojeva kao prioritetne.
U ekonomskoj politici državni intervencionizam i protekcionizam zamijenjeni su makroekonomskim fokusom na stabilnost precijenjenog tečaja, nisku stopu inflacije i potpunu liberalizaciju trgovine, prema naputcima ključnih međunarodnih ekonomskih institucija (MMF, Svjetska banka, WTO, EU, ECB). To je osiguralo da novoj kapitalističkoj klasi bude isplatljivije baviti se uvoznom trgovinom i nekretninskim biznisom nego raditi na očuvanju i transformaciji domaće proizvodnje.
Posljedice takve promjene u institucionalnom okviru (npr. ukidanje društvenog vlasništva) i ekonomskoj politici su „okoštavanje“ proizvodne strukture, deindustrijalizacija, porast strukturne nezaposlenosti i pritisak prema njezinom ublažavanju putem zapošljavanja u javnom sektoru i poslovanja sa javnim sektorom. Dakle, povlačenje države iz aktivnog angažmana na oblikovanju proizvodne strukture koja će osigurati zaposlenost, zadovoljenje potreba i poboljšanje standarda za najšire slojeve, vodilo je prema sve manjem udjelu domaće komponente u proizvodnim lancima, sa sve manjom dodanom vrijednošću i zaposlenošću, što je povratno usmjerilo pritisak prema političkim vlastima u državi, kao najsnažnijem ekonomskom i financijskom subjektu, da egzistencijalno zbrinu ljude ili putem klijentelističkog zapošljavanja u javnom sektoru ili financiranjem i materijalnim privilegiranjem – recimo, putem povlaštenih mirovina i raznih drugih povlastica hipertofiranoj ratno-veteranskoj populaciji – ili legalizirano koruptivnim ugovaranjem poslova sa privatnim sektorom.
S druge strane, zanimljiv je primjer Slovenije u periodu od raspada Jugoslavije do početka dvijetisućitih, kada je nazivana tranzicijskim tigrom. Naime, u Sloveniji u tom periodu nisu se u ekonomskoj politici držali neoliberalnog modela, po recepturama „Washingtonskog konsenzusa“, nisu privatizirali bankarski sustav, koristili su industrijske politike i proaktivnu tečajnu politiku i ciljane devalvacije kako bi konkurentnijim činili vlastiti izvoz i temeljna briga je bila očuvanje zaposlenosti i proizvodnje sa što većim udjelom domaće komponente. Takve politike nisu bile rezultat prosvijetljenosti i benevolentnosti nositelja političke vlasti i novih kapitalista, već posljedica snažnog i sindikalno organiziranog pritiska radništva i javnosti da je ključno sačuvati radna mjesta, relativnu društvenu egalitarnost i solidarnost i što veću „robusnost“ proizvodne strukture. S druge strane, Hrvatska prepušta gašenju brodogradnju i to dodatno „okoštavanje“ proizvodne strukture opravdava kao čišćenje svega onog što ne stoji na zdravim temeljima tržišne konkurentnosti.
No, što bi zapravo značilo da je proizvodna struktura hrvatske ekonomije dodatno „okoštala“?! Vrlo pojednostavljeno, to znači da će proizvoditi robe na još nižem stupnju tehnološke i organizacijske sofisticiranosti, što će se manifestirati kao niska produktivnost rada utjelovljenog u njezinim robama. Tržišna razmjena između roba proizvedenih produktivnijim radom „robusne“ proizvodne strukture kapitalističkog centra i roba proizvedenih neproduktivnim radom „okoštale“ proizvodne strukture periferije na „slobodnom tržištu“ uspostavlja njihov odnos razmjene na način da radu centra priznaje veću stvorenu vrijednost za jednaku količinu utrošenog radnog vremena nego radu periferije. Takva asimetrija znači puno veći manevarski prostor za kapitale centra da izguraju sa tržišta tehnološki manje sofisticirane kapitale i manje produktivnu radnu snagu periferije ili pak mogućnost da ih preuzmu u vlastiti proizvodni lanac i fiksiraju u razmjenski podređenu poziciju.
U takvim uvjetima odbacivanje politika državnog intervencionizma i protekcionizma na kapitalističkoj (polu)periferiji ide u prilog kapitalima i „robusnosti“ proizvodnih struktura kapitalističkog centra gdje njihove javne vlasti poreznim zahvatima u zarade i goleme viškove ostvarene na zajedničkom tržištu kao i povoljnim uvjetima zaduženja mogu financirati velika ulaganja u obrazovanje, istraživanje i razvoj, zdravstvo, izgradnju prometne i energetske infrastrukture, formirati investicijske fondove te na brojne druge načine ispunjavati aktivnu ulogu u zadržavanju dominantne pozicije njezinih kapitala i očuvanju „robusnosti“ njezinih nacionalnih, regionalnih i lokalnih proizvodnih struktura. U takvoj situaciji čak i nominalno više porezne stope od onih u (polu)perifernim kapitalističkim ekonomijama i relativno veći trošak javnog sektora u odnosu na društveni proizvod, ne predstavljaju sputavajuće opterećenje kapitalu i radnoj snazi, već čine presudan uvjet njihove konkurentske prednosti na tržištu.
Tehnološka, organizacijska i financijska prednost kapitala centra omogućava i visoku stopu zaposlenosti i svojevrsnu monopolističku rentu radnoj snazi centra. Ona je, pored smanjenih pritiska na tržištima rada zbog ograničene migracije, rezultat „robusnosti“ proizvodne strukture i pozitivnog sinergijskog učinka brojnih elemenata koji se međusobno potiču i osnažuju. U sinergiji oni stvaraju uvjete da proizvedene robe utjelovljuju u sebi visokoproduktivan rad što u odnosima razmjene, pod pravilima „slobodnog tržišta“, niskoproduktivnu snagu periferije stavlja u podređen položaj. To se manifestira, prvo, kao isključenje iz tržišnih odnosa tj. kao visoka nezaposlenost jer radna snaga na periferiji nije u mogućnosti proizvesti dobra i usluge pod uvjetima koji će kapitalu biti profitabilni. Drugo, tehnološka, organizacijska i „know-how“ zaostalost proizvodnih struktura periferije znači da njezini kapitali i radna snaga mogu na zajedničkom tržištu konkurirati prvenstveno nesofisticiranim robama i uslugama koje sadrže više uloženog „živog“ rada i niži trošak nadnica.
Sve to pokazuje kako je inzistiranje na principima „slobodnog tržišta“, posebno na kapitalističkoj (polu)periferiji, ideološka agenda onih koji ne zastupaju interese radne većine tih društava. A taj interes je da se ekonomska politika vodi s ciljem povećanja „robusnosti“ proizvodne strukture kako bi se osigurao rast zaposlenosti, sigurnost i kvaliteta radnih mjesta te zadovoljenje potreba najširih slojeva.
Umjesto toga, nastavak dominacije ideologije „slobodnog tržišta“ i odbacivanje državnog intervencionizma znači nastavak „okoštavanja“ ekonomske strukture i sve izraženiju monokulturnu usmjerenost na turizam, što će pred prvim naletom nove ozbiljnije kapitalističke krize rezultirati daljnjom drastičnom deprivacijom stanovništva i izglednom političkom i socijalnom eksplozijom. S obzirom na slabost ljevice u osvještavanju i mobiliziranju ljudi na kritici takvih ideoloških mantri i na artikuliranju vizije političke i ekonomske alternative, takav scenarij ići će u prilog daljnjem jačanju ekstremne desnice.
noviplamen
