Šta lik Lolite predstavlja nakon kontroverzi po izlasku romana, negativnih kritika povodom eksplicitnog uvođenja teme pedofilije, opravdanosti izgradnje lika Humberta Humberta i parodijskih elemenata za koje se vjerovalo da ne odgovaraju ozbiljnosti postavljene problematike?
Lolitu Vladimira Nabokova redovno pronalazimo u listama Klasici koje nikad nismo pročitali, a pojam nimfice pustio je istovremeno korijene u popularnoj kulturi. Glavni lik romana Humbert Humbert djevojčicu Dolores Haze naziva Lolitom, nimficom i već tada u tzv. predgovoru knjige naslućuje prelazak izraza u širu i kontinuiranu upotrebu sve do danas. Šta lik Lolite predstavlja nakon kontroverzi po izlasku romana, negativnih kritika povodom eksplicitnog uvođenja teme pedofilije, opravdanosti izgradnje lika Humberta Humberta i parodijskih elemenata za koje se vjerovalo da ne odgovaraju ozbiljnosti postavljene problematike? Ipak, možda je manje poznata činjenica o postojanju dva istoimena filma američkih redatelja Stanleya Kubricka i Andriana Lyna. Filmske adaptacije snimane 1962. i 1997. godine imaju posve različit odnos spram književnog predloška i načina konstrukcije lika Dolores Haze. Zakonitosti književnog i filmskog medija te tehnički i redateljski postupci iznjedrili su, zapravo, tri Lolite.
Fokusirajući se na roman Lolita, pripovjedač Humbert Humbert strukturalni je dio teksta koji recipijente vodi kroz sjužet [1] romana. Njegovu prošlost obavija mrak što skriva nekoliko boravaka na psihijatrijskim klinikama, razvod braka, stalno mijenjanje partnerica i osjećanje privlačnosti ka djevojčicama. Podjednako kao što nije vjerodostojan slijed događaja, objašnjenja i stvarnih dešavanja, nepouzdani pripovjedač posljedično prazninama u tekstu, te subjektivnoj viziji kako vlastitog života tako i okoline, ima i posve limitiranu, nepotpunu i iskrivljenu sliku djevojčice Dolores Haze. Humbert je ujedno i interni fokalizator [2], odnosno, onaj lik kroz čiji su pogled i viđenje prikazani radnja i preostali likovi romana. Kada je glavni lik upozna, Dolores ima dvanaest godina pri čemu Humbertu ostaju još tek dvije godine uživanja u njenom nimfičanstvu koje pripovjedač opisuje kao: Ima djevojčica u dobi između devete i četrnaeste godine koje nekim očaranim putnicima, što su dvaput i višeput stariji od njih, pokazuju svoju pravu narav koja nije ljudska nego nimfinska (to jest demonska); predlažem da se takva mala izabrana stvorenja zovu “nimfice”.[3] Limitiranost u njenoj psihologizaciji izražena je i Humbertovom odlukom da svoju nimficu ne naziva pravim imenom i prezimenom, već joj dodjeljuje ime Lolita: Lolita, svjetlo moga života, oganj mojih prepona. Grijeh moj, duša moja. Lo-li-ta: vrh jezika prelazi put od tri stupnja niz nepce da bi na trećem lupnuo o zube. Lo.Li.Ta. Ujutro je bila Lo, naprosto Lo, sto četrdeset osam centimetara visoka s jednom čarapom na nozi. U hlačama je bila Lola. U školi je bila Dolly. U formularima je bila Dolores. Ali je u mom zagrljaju uvijek bila Lolita.[4] Naratološki postupak imenovanja lika određuje njegovu daljnju karakterizaciju posebno ako pri tome jedina perspektiva kroz koju vidimo Lolitu pomjerena, iskrivljena i nastrana. Kako se roman razvija, pripovijedni glas uvodi sve više imena, nadimaka, deminutiva i mnogih aludiranja na različite ženske likove iz istorije književnosti u čijem mnoštvu nestaje njena stvarna osobnost i svaki mogući prikaz njene percepcije tekućih i minulih događaja.
Na sličan način kao što topos Venecije u liku Von Aschenbacha iz pripovijetke Smrt u Veneciji Thomasa Manna budi eros i dovodi ga u stanje zaluđenosti i opsjednutosti dječakom Tazzom, topos Amerike djeluje na hladnog Evropljanina što je u sistemu starih i tradicionalnih vrijednosti dužan poštovani društvene konvencije, zakone i zadane etičke vrijednosti. Teoretičar Yuri Lotman u knjizi Struktura umjetničkog teksta izlaže ideju o suodnosu određenih toposa i promjene u karakteru lika na kojeg on djeluje: Sistem prostornih odnosa, struktura toposa pojavljuje se kao jezik za izražavanje drugih, neprostornih odnosa u tekstu i događaja koje je stvorio protagonist i njegova djelovanja predstavljena su u obliku kretanja što rezultira promjenom lokacije.[5] Svjestan vlastite žudnje, suzdržani i oprezni Humbert Humbert u rodnoj Francuskoj nije se upustio u pokušaj ostvarivanje veze sa nimficom. Iako priznaje sopstvene moralne pogreške i kršenja američkih zakona, Humbert Humbert ne propušta priliku da posvoji, odnosno, objektivizira Dolores Haze. Kada se iz razmatranja izuzme i po strani ostavi njegova ljubavna fantazija i erotska čežnja za Lolitom, fokus se pomjera na simbolizam njenog lika u preostalom sloju karakterizacije. Dolores Haze, barem onako kako je vidi Humbert, jeste oličenje tinejdžerskog konzumenta 50-ih godina prošlog stoljeća, otjelovljenje dekadencije američkog sna u vremenu kada se već počelo nazirati u šta se pretvorila utopija o novom kontinentu; obećana zemlja postaje hiperkonzumerističko grotlo gdje sve želje počinju i završavaju sa kupovinom i nekontrolisanim trošenjem novca: Dolores Haze također je slobodna u izvjesnom smislu zato što je priroda suvremene američke „prigradske“ kulture veže uz ništa, ne traži ništa od nje, ne predstavlja joj ništa. Šta je ona? Mladi potrošač stripova i žvakaćih guma, „starleta“ sa žeđi za jeftinim filmovima i Colom.[6]
Suprotno od romana, prikaz Lolite na filmu zbog zakonitosti samog medija isključuje primarno tačku gledišta glavnog lika, a Dolores Haze biva prepuštena oku kamere. Ukoliko se prisjetimo da medij filma omogućava doslovno intersemiotičko prevođenje tačke gledišta književnih likova pomoću upotrebe tzv. subjektivnog kadra [7], odrekavši se ovog tipa filmske tehnike, Kubrick je isprovocirao dodatne kritike na račun smanjivanja važnosti, tačke gledišta glavnog lika i unutrašnjih poriva. Umjesto toga te uzimajući u obzir Nabokovljev scenario, redatelj filma fokusira se na jedan određeni ton romana kojem dozvoljava da prevlada i uvjetuje žanrovsku metamorfozu filma. U tekstu Letting Lolita Laugh, Victoria Duckett izlaže ideju o uspostavljanju novog žanra crne komedije: Ako započnemo sa samim platnom – to jest, ako dopustimo sebi vizualnu i književnu dubinu – tada ćemo konačno imati dozvoliti Loliti da se nasmije.[8] Pored toga što termin Lolitin smijeh može značiti metaforični opis promjene žanra gdje Kubrick dozvoljava Nabokovljevom tekstu da u prvom planu iznese parodijsku crtu, posljedično tome i glavna junakinju koja je naizgled mnogo vedrija, opuštenija i nonšalantnija u načinu kako se nosi sa situacijom na koju je prisiljena – ostati sa Humbertom Humbertom. Ipak, naglašavanje crnokomične crte te posljedično tome nezainteresovanosti i ležernosti Dolores Haze za posljedicu također ima i eufemizaciju [9], odnosno, sužavanje ličnosti glavne junakinje. Pri prvom susretu sa Humbertom, Lolita ima dvanaest godina, dok je u filmu zbog MPAA [10] standarda njena dob podignuta u rane tinejdžerske godine, a razlog za izbor glumice Sue Lyon leži upravo u njenom zrelom izgledu koji minimalno podsjeća na činjenicu da je riječ o djevočici u pubertetu. Kjubrik je bio ograničen u mogućnostima, a vezu Hamberta i Lolite sveo je na nagoveštaje zavođenja i ljubavnog odnosa u kome je junakinja uvek korak ispred svog vernog pratioca, zaljubljenog sredovečnog muškarca koji se, kao i u svim pričama o opsesivnoj ljubavi, pretvara u njenog roba.[11] Dijana Metlić navodi da je komičnost u Humbertovom ponašanju i karakteru u bliskoj vezi sa Lolitinim hladnim, odraslim i zavodničkim stavom. Glumica Sue Lyon otjelovljuje ideju tradicionalno shvaćene ljepote, skladnih crta lica, plave kose i gracioznih pokreta karakterističnih za glumice u američkim muzičkim komedijama i melodramama 1950-ih godina. Njeni maniri svojstveni su idealtipskom, patrijarhalnom obrascu ženskog ponašanja; uzdržani, ozbiljni, mistični i svjesno zavodnički, dok su plač, smijeh i općenito emotivne reakcije odglumljene odmjereno. Richard Corliss u knjizi Lolita opisao je nastup Sue Lyon u Kubrickovom filmu ne kao glumu, već kao ponašanje.[12] Iako u različitim scenama glavna junakinja drži flašicu Coca-Cole ili se pojavljuje u raskošnim haljinama, kao simbol dekadencije američkog sna u filmu ostvaruje se upravo odabirom tipizirane glumice američkih filmova zlatnog doba i popularne kulture 1950-ih godina. Dokidanjem slojevitosti njenog karaktera i dijaboličnosti između nevinosti, djetinjastosti te s druge strane tajanstvene i početne vulgarnosti, Sue Lyon utjelovila je lik Dolores Haze gotovo neovisan o književnom predlošku.
Lolita snimljena 1997. godine samo je jedan u nizu Lynovih filmova koji potvrđuju njegove opsesivne teme, njihovo prikazivanje i ponuđene slike svijeta. Baveći se primarno erotskim temama koje na eksplicitan način pokušavaju predočiti žensku seksualnost u nedoličnim, nekonvencionalnim te posve tabuiziranim pojavnim oblicima, nije ni čudo da se književni predložak romana Lolita pridružio listi Lynovih filmskih ostvarenja. Erotizacija je uvedena eksplicitno, putem vizualizacije, a ne tek naslućivanja u riječima, simboličnim dijalozima i ponašanju glavnih likova kao što je urađeno u filmu Stanleyja Kubricka. Scene u kojima Lolita sjedi u Humbertovom krilu ili gdje je iz krupnog plana prikazan dio Lolitinog tijela, govore u prilog tome da se Lyn umnogome oslanjao na tačku gledišta glavnog lika, a uslovljava eksplicitniji, izravniji i intimniji prikaz Dolores Haze koja na koncu zbog snažnog utjecaja Lynove filmske poetike, ponovo ostaje nedorečena.
U romanu Humbert Humbert opisuje djevojčicu kao kombinaciju nježne, sanjarske djetinjastosti i jezive vulgarnosti. Za razliku od glavne junakinje u filmu Stanleya Kubricka, u drugoj filmskoj adaptaciji ponuđena je dualna priroda Lolite onako kako je opisuje sam narator teksta. Utjelovljujući lik Dolores Haze, glumica Dominique Swain iznijela je čitav spektar emocija, oblika ponašanja te prikaz nestalnosti karaktera. Za razliku od Sue Lyon, uspjela je u individualiziranju lika razvijenom i prilagođenom gestikulacijom, imitacijom buntovnog dječijeg ponašanja i nevine provokativnosti koja graniči sa vulgarnošću. Humbert Humbert u romanu ne navodi da Lolitu odlikuje klasična ljepota, već ljupkost shvaćena na nekonvencionalni način zbog čega se odabir glumice u ovom slučaju čini odgovarajućim i realističnijim. Naizgled paradoksalno, problem u ovakvoj karakterizaciji lika leži u bezuslovnom podržavanju i preslikavanju tačke gledišta naratora. Odlučivši da vjerodostojnije slijedi radnju romana Lolita, Adrian Lyn isključio je mogućnost samostojnosti filmske strukture i inovativnosti u pristupu temi. Dolores Haze u filmu Adriana Lyna stoji za reprezentativnu, prosječnu i stereotipiziranu predodžbu Lolite. Scene u Lynovom filmu koje oslikavaju sretne trenutke u odnosu između glavnog junaka i junakinje, mišljene su idealizirano i suprotne su uvjerenju da je druga adaptacija vjernija slika njihove prisilne veze. Dok Kubrick distanciranim odnosom i odmjerenom glumom Suy Lyon sugerira njen negativni stav prema postupcima očuha, Lyn naglašava temu muške opčinjenosti, propasti i zaluđenosti nimficama, antijunakinjama koje svojom bezobzirnom seksualnošću dovode muške likove pred najteže moralne izazove. Dominique Swain utjelovila je viziju Humbertove Lolite.
Ipak, vjerodostojnost ne znači nužno i uspješniju filmsku adaptaciju. Naglasivši ponajviše erotski pogled na Dolores Haze koristeći se subjektivnim kadrom, Lolita (1997) bazirana je na nepotpunom i krnjem liku glavne junakinje. Uprkos većoj samostalnosti da izrazi vlastite porive, osjećaje i gledišta na situaciju, Lolita u Lynovom filmu predstavljena je naglašeno kao erotski objekat, a u zaluđenosti njome pronalazi se razlog za propast glavnog junaka. U filmu Stanleyja Kubricka, Dolores Haze prikazana je više distancirano, ali je u ovome slučaju takav postupak opravdan zakonitostima žanra zbog čega prva filmska adaptacija djeluje kao koherentnija struktura.
Kakogod, tek ako zamislimo priču o poetičnom pedofilu i luckastoj djevojčici iz tačke gledišta glavne junakinje dopustivši joj da progovori, možemo nastaviti postavljeni niz pokušajem zamišljanja četvrte Lolite i promišljanjem da li bi napokon onda umjesto iskrivljenog lika obilježenog prišivenim nadimkom, mogli vidjeti intimnu ispovijest Dolores Haze u svoj njenoj složenosti.
Autor: Emina Adilović, Prometej.ba
Izvor: Art Mozaik
Izvor fotografije: Bert Stern, designyoutrust.com
pulse
Lolitu Vladimira Nabokova redovno pronalazimo u listama Klasici koje nikad nismo pročitali, a pojam nimfice pustio je istovremeno korijene u popularnoj kulturi. Glavni lik romana Humbert Humbert djevojčicu Dolores Haze naziva Lolitom, nimficom i već tada u tzv. predgovoru knjige naslućuje prelazak izraza u širu i kontinuiranu upotrebu sve do danas. Šta lik Lolite predstavlja nakon kontroverzi po izlasku romana, negativnih kritika povodom eksplicitnog uvođenja teme pedofilije, opravdanosti izgradnje lika Humberta Humberta i parodijskih elemenata za koje se vjerovalo da ne odgovaraju ozbiljnosti postavljene problematike? Ipak, možda je manje poznata činjenica o postojanju dva istoimena filma američkih redatelja Stanleya Kubricka i Andriana Lyna. Filmske adaptacije snimane 1962. i 1997. godine imaju posve različit odnos spram književnog predloška i načina konstrukcije lika Dolores Haze. Zakonitosti književnog i filmskog medija te tehnički i redateljski postupci iznjedrili su, zapravo, tri Lolite.
Porobljavanje imenovanjem
Fokusirajući se na roman Lolita, pripovjedač Humbert Humbert strukturalni je dio teksta koji recipijente vodi kroz sjužet [1] romana. Njegovu prošlost obavija mrak što skriva nekoliko boravaka na psihijatrijskim klinikama, razvod braka, stalno mijenjanje partnerica i osjećanje privlačnosti ka djevojčicama. Podjednako kao što nije vjerodostojan slijed događaja, objašnjenja i stvarnih dešavanja, nepouzdani pripovjedač posljedično prazninama u tekstu, te subjektivnoj viziji kako vlastitog života tako i okoline, ima i posve limitiranu, nepotpunu i iskrivljenu sliku djevojčice Dolores Haze. Humbert je ujedno i interni fokalizator [2], odnosno, onaj lik kroz čiji su pogled i viđenje prikazani radnja i preostali likovi romana. Kada je glavni lik upozna, Dolores ima dvanaest godina pri čemu Humbertu ostaju još tek dvije godine uživanja u njenom nimfičanstvu koje pripovjedač opisuje kao: Ima djevojčica u dobi između devete i četrnaeste godine koje nekim očaranim putnicima, što su dvaput i višeput stariji od njih, pokazuju svoju pravu narav koja nije ljudska nego nimfinska (to jest demonska); predlažem da se takva mala izabrana stvorenja zovu “nimfice”.[3] Limitiranost u njenoj psihologizaciji izražena je i Humbertovom odlukom da svoju nimficu ne naziva pravim imenom i prezimenom, već joj dodjeljuje ime Lolita: Lolita, svjetlo moga života, oganj mojih prepona. Grijeh moj, duša moja. Lo-li-ta: vrh jezika prelazi put od tri stupnja niz nepce da bi na trećem lupnuo o zube. Lo.Li.Ta. Ujutro je bila Lo, naprosto Lo, sto četrdeset osam centimetara visoka s jednom čarapom na nozi. U hlačama je bila Lola. U školi je bila Dolly. U formularima je bila Dolores. Ali je u mom zagrljaju uvijek bila Lolita.[4] Naratološki postupak imenovanja lika određuje njegovu daljnju karakterizaciju posebno ako pri tome jedina perspektiva kroz koju vidimo Lolitu pomjerena, iskrivljena i nastrana. Kako se roman razvija, pripovijedni glas uvodi sve više imena, nadimaka, deminutiva i mnogih aludiranja na različite ženske likove iz istorije književnosti u čijem mnoštvu nestaje njena stvarna osobnost i svaki mogući prikaz njene percepcije tekućih i minulih događaja.
Simbol dekadencije američkog sna
Na sličan način kao što topos Venecije u liku Von Aschenbacha iz pripovijetke Smrt u Veneciji Thomasa Manna budi eros i dovodi ga u stanje zaluđenosti i opsjednutosti dječakom Tazzom, topos Amerike djeluje na hladnog Evropljanina što je u sistemu starih i tradicionalnih vrijednosti dužan poštovani društvene konvencije, zakone i zadane etičke vrijednosti. Teoretičar Yuri Lotman u knjizi Struktura umjetničkog teksta izlaže ideju o suodnosu određenih toposa i promjene u karakteru lika na kojeg on djeluje: Sistem prostornih odnosa, struktura toposa pojavljuje se kao jezik za izražavanje drugih, neprostornih odnosa u tekstu i događaja koje je stvorio protagonist i njegova djelovanja predstavljena su u obliku kretanja što rezultira promjenom lokacije.[5] Svjestan vlastite žudnje, suzdržani i oprezni Humbert Humbert u rodnoj Francuskoj nije se upustio u pokušaj ostvarivanje veze sa nimficom. Iako priznaje sopstvene moralne pogreške i kršenja američkih zakona, Humbert Humbert ne propušta priliku da posvoji, odnosno, objektivizira Dolores Haze. Kada se iz razmatranja izuzme i po strani ostavi njegova ljubavna fantazija i erotska čežnja za Lolitom, fokus se pomjera na simbolizam njenog lika u preostalom sloju karakterizacije. Dolores Haze, barem onako kako je vidi Humbert, jeste oličenje tinejdžerskog konzumenta 50-ih godina prošlog stoljeća, otjelovljenje dekadencije američkog sna u vremenu kada se već počelo nazirati u šta se pretvorila utopija o novom kontinentu; obećana zemlja postaje hiperkonzumerističko grotlo gdje sve želje počinju i završavaju sa kupovinom i nekontrolisanim trošenjem novca: Dolores Haze također je slobodna u izvjesnom smislu zato što je priroda suvremene američke „prigradske“ kulture veže uz ništa, ne traži ništa od nje, ne predstavlja joj ništa. Šta je ona? Mladi potrošač stripova i žvakaćih guma, „starleta“ sa žeđi za jeftinim filmovima i Colom.[6]
Eufemizacija Lolite u crnoj komediji
Suprotno od romana, prikaz Lolite na filmu zbog zakonitosti samog medija isključuje primarno tačku gledišta glavnog lika, a Dolores Haze biva prepuštena oku kamere. Ukoliko se prisjetimo da medij filma omogućava doslovno intersemiotičko prevođenje tačke gledišta književnih likova pomoću upotrebe tzv. subjektivnog kadra [7], odrekavši se ovog tipa filmske tehnike, Kubrick je isprovocirao dodatne kritike na račun smanjivanja važnosti, tačke gledišta glavnog lika i unutrašnjih poriva. Umjesto toga te uzimajući u obzir Nabokovljev scenario, redatelj filma fokusira se na jedan određeni ton romana kojem dozvoljava da prevlada i uvjetuje žanrovsku metamorfozu filma. U tekstu Letting Lolita Laugh, Victoria Duckett izlaže ideju o uspostavljanju novog žanra crne komedije: Ako započnemo sa samim platnom – to jest, ako dopustimo sebi vizualnu i književnu dubinu – tada ćemo konačno imati dozvoliti Loliti da se nasmije.[8] Pored toga što termin Lolitin smijeh može značiti metaforični opis promjene žanra gdje Kubrick dozvoljava Nabokovljevom tekstu da u prvom planu iznese parodijsku crtu, posljedično tome i glavna junakinju koja je naizgled mnogo vedrija, opuštenija i nonšalantnija u načinu kako se nosi sa situacijom na koju je prisiljena – ostati sa Humbertom Humbertom. Ipak, naglašavanje crnokomične crte te posljedično tome nezainteresovanosti i ležernosti Dolores Haze za posljedicu također ima i eufemizaciju [9], odnosno, sužavanje ličnosti glavne junakinje. Pri prvom susretu sa Humbertom, Lolita ima dvanaest godina, dok je u filmu zbog MPAA [10] standarda njena dob podignuta u rane tinejdžerske godine, a razlog za izbor glumice Sue Lyon leži upravo u njenom zrelom izgledu koji minimalno podsjeća na činjenicu da je riječ o djevočici u pubertetu. Kjubrik je bio ograničen u mogućnostima, a vezu Hamberta i Lolite sveo je na nagoveštaje zavođenja i ljubavnog odnosa u kome je junakinja uvek korak ispred svog vernog pratioca, zaljubljenog sredovečnog muškarca koji se, kao i u svim pričama o opsesivnoj ljubavi, pretvara u njenog roba.[11] Dijana Metlić navodi da je komičnost u Humbertovom ponašanju i karakteru u bliskoj vezi sa Lolitinim hladnim, odraslim i zavodničkim stavom. Glumica Sue Lyon otjelovljuje ideju tradicionalno shvaćene ljepote, skladnih crta lica, plave kose i gracioznih pokreta karakterističnih za glumice u američkim muzičkim komedijama i melodramama 1950-ih godina. Njeni maniri svojstveni su idealtipskom, patrijarhalnom obrascu ženskog ponašanja; uzdržani, ozbiljni, mistični i svjesno zavodnički, dok su plač, smijeh i općenito emotivne reakcije odglumljene odmjereno. Richard Corliss u knjizi Lolita opisao je nastup Sue Lyon u Kubrickovom filmu ne kao glumu, već kao ponašanje.[12] Iako u različitim scenama glavna junakinja drži flašicu Coca-Cole ili se pojavljuje u raskošnim haljinama, kao simbol dekadencije američkog sna u filmu ostvaruje se upravo odabirom tipizirane glumice američkih filmova zlatnog doba i popularne kulture 1950-ih godina. Dokidanjem slojevitosti njenog karaktera i dijaboličnosti između nevinosti, djetinjastosti te s druge strane tajanstvene i početne vulgarnosti, Sue Lyon utjelovila je lik Dolores Haze gotovo neovisan o književnom predlošku.
(Ne)opravdanost istovjetnog prikaza
Lolita snimljena 1997. godine samo je jedan u nizu Lynovih filmova koji potvrđuju njegove opsesivne teme, njihovo prikazivanje i ponuđene slike svijeta. Baveći se primarno erotskim temama koje na eksplicitan način pokušavaju predočiti žensku seksualnost u nedoličnim, nekonvencionalnim te posve tabuiziranim pojavnim oblicima, nije ni čudo da se književni predložak romana Lolita pridružio listi Lynovih filmskih ostvarenja. Erotizacija je uvedena eksplicitno, putem vizualizacije, a ne tek naslućivanja u riječima, simboličnim dijalozima i ponašanju glavnih likova kao što je urađeno u filmu Stanleyja Kubricka. Scene u kojima Lolita sjedi u Humbertovom krilu ili gdje je iz krupnog plana prikazan dio Lolitinog tijela, govore u prilog tome da se Lyn umnogome oslanjao na tačku gledišta glavnog lika, a uslovljava eksplicitniji, izravniji i intimniji prikaz Dolores Haze koja na koncu zbog snažnog utjecaja Lynove filmske poetike, ponovo ostaje nedorečena.
U romanu Humbert Humbert opisuje djevojčicu kao kombinaciju nježne, sanjarske djetinjastosti i jezive vulgarnosti. Za razliku od glavne junakinje u filmu Stanleya Kubricka, u drugoj filmskoj adaptaciji ponuđena je dualna priroda Lolite onako kako je opisuje sam narator teksta. Utjelovljujući lik Dolores Haze, glumica Dominique Swain iznijela je čitav spektar emocija, oblika ponašanja te prikaz nestalnosti karaktera. Za razliku od Sue Lyon, uspjela je u individualiziranju lika razvijenom i prilagođenom gestikulacijom, imitacijom buntovnog dječijeg ponašanja i nevine provokativnosti koja graniči sa vulgarnošću. Humbert Humbert u romanu ne navodi da Lolitu odlikuje klasična ljepota, već ljupkost shvaćena na nekonvencionalni način zbog čega se odabir glumice u ovom slučaju čini odgovarajućim i realističnijim. Naizgled paradoksalno, problem u ovakvoj karakterizaciji lika leži u bezuslovnom podržavanju i preslikavanju tačke gledišta naratora. Odlučivši da vjerodostojnije slijedi radnju romana Lolita, Adrian Lyn isključio je mogućnost samostojnosti filmske strukture i inovativnosti u pristupu temi. Dolores Haze u filmu Adriana Lyna stoji za reprezentativnu, prosječnu i stereotipiziranu predodžbu Lolite. Scene u Lynovom filmu koje oslikavaju sretne trenutke u odnosu između glavnog junaka i junakinje, mišljene su idealizirano i suprotne su uvjerenju da je druga adaptacija vjernija slika njihove prisilne veze. Dok Kubrick distanciranim odnosom i odmjerenom glumom Suy Lyon sugerira njen negativni stav prema postupcima očuha, Lyn naglašava temu muške opčinjenosti, propasti i zaluđenosti nimficama, antijunakinjama koje svojom bezobzirnom seksualnošću dovode muške likove pred najteže moralne izazove. Dominique Swain utjelovila je viziju Humbertove Lolite.
Ipak, vjerodostojnost ne znači nužno i uspješniju filmsku adaptaciju. Naglasivši ponajviše erotski pogled na Dolores Haze koristeći se subjektivnim kadrom, Lolita (1997) bazirana je na nepotpunom i krnjem liku glavne junakinje. Uprkos većoj samostalnosti da izrazi vlastite porive, osjećaje i gledišta na situaciju, Lolita u Lynovom filmu predstavljena je naglašeno kao erotski objekat, a u zaluđenosti njome pronalazi se razlog za propast glavnog junaka. U filmu Stanleyja Kubricka, Dolores Haze prikazana je više distancirano, ali je u ovome slučaju takav postupak opravdan zakonitostima žanra zbog čega prva filmska adaptacija djeluje kao koherentnija struktura.
Kakogod, tek ako zamislimo priču o poetičnom pedofilu i luckastoj djevojčici iz tačke gledišta glavne junakinje dopustivši joj da progovori, možemo nastaviti postavljeni niz pokušajem zamišljanja četvrte Lolite i promišljanjem da li bi napokon onda umjesto iskrivljenog lika obilježenog prišivenim nadimkom, mogli vidjeti intimnu ispovijest Dolores Haze u svoj njenoj složenosti.
Autor: Emina Adilović, Prometej.ba
Izvor: Art Mozaik
[1] U tekstu se koristi ruski termin sjužet umjesto siže kako bi izbjegla pogreška u značenju termina. U nezvaničnoj terminologiji, siže označava kratki i sažeti tok razvoja radnje, dok ruski formalisti termin sjužet koriste u značenju umjetničke i naknadne stilizacije fabule, odnosno, hronološkog reda događaja ispričanih u uzročno-posljedičnom slijedu. (Vidi Rječnik književnih termina)
[2] Fokalizator, za razliku od pripovjedača, odnosno, onoga ko priča priču, označava instancu koja gleda.
[3] Nabokov, Vladimir: Lolita, Globus media, Zagreb, 2004, str. 19.
[4] Ibid, str. 11.
[5] Lotman, Jurij: The Structure of the Artistic Text, Brown University Press, Michigan, 1977, str. 232.
[6] Wright, George T: Seven American Stylists: from Poe to Mailer: an introduction, University of Minnesota, Minneapolis, 1973, str. 191.
[7] Lesikografski zavod Miroslav Krleža: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=58576
[8] Duckett, Victoria 2014, Letting Lolita Laugh, Literature-Film quarterly, vol. 42, no. 3, str.539.
[9] Termin eufemizacije u nastavku teksta biće upotrebljavan u značenju ublažavanja izvornih i provokativnih odlika glavne junakinje.
[10] Regulišući prava i obaveze filmskih producenata od 1930. do 1968, zahvaljujući bivšem republikanskom političaru, generalu Vilu Hejsu, prvom predsedavajućem Američke asocijacije filmskih producenata (u daljem tekstu MPAA), ovaj kodeks bio je rigorozan i zabranjivao je prikazivanje seksualnih perverzija, telesnog odnosa između pripadnika različitih rasa, baš kao i bilo kakvo uključivanje dece u provokativne radnje. (vidi Dijana)
[11] Metlić,Dijana: Nabokov, Kubrick and Stern: Who Created Lolita? U: Issues in Ethnology and Anthropology, vol 14, iss 2, 2019, DOI: https://doi.org/10.21301/eap.v14i2.2, str. 446.
[12] Corliss, Richard. Lolita. London: BFI, 1994, str. 29.
Izvor fotografije: Bert Stern, designyoutrust.com
pulse
