U Split sam s roditeljima doselio 1969. godine, kad sam imao pet godina. Istina, i do tada smo formalno živjeli u Splitu, ali na samom kraju splitskog poluotoka, podno Bambine Glavice na Marjanu - u maloj podstanarskoj kolibi iznad mora, okruženoj gustom borovom šumom - pa sam se u našem novom stanu u staroj predratnoj zgradi podno tvrđave na Gripama osjećao kao mali, zbunjeni i uplašeni Ivica Kičmanović što je u veliki grad stigao ravno s nekog pučinskog otoka.
Marjanska šuma u kojoj i s kojom sam do tada živio bila je neodvojiv dio mog malog bića, a stabla alepskog bora moji prvi prijatelji. Osvijestio sam to gotovo pola stoljeća prije nego što će dobri splitski profešur Nikola Visković u svom kapitalnom i temeljito prešućenom djelu “Stablo i čovjek” zapisati kako se “ne može smisleno priznati bilo kakva vrijednost animalnom (po sebi, u biološkom ciklusu, i za čovjeka, u kulturnom ciklusu), ako se ujedno načelno ne prizna slična vrijednost vegetalnom” – pa sam odahnuo kad sam preko puta naše nove kuće u Velikom Gradu ugledao borov šumarak.
U Splitu, u kojemu mi je sada bilo živjeti, bila je to jedina prava šuma – ne dakle park, nego šuma – sve od Rive i Pazara do vinograda iza tvrđave Gripe, na samom Kraju Grada. Bila su, istina, još dva borova šumarka, znatno veća, na vrhu ulice, ali jedan je bio uređen, u službi kvartovske trafostanice, a drugi praktički privatno imanje. Samo je naš bio divlja mala šuma, nazvana jednostavno Šumica: zeleni trokutić stranica od dvadesetak metara, sa svega par pelegrinki i deset-petnaest stabala alpskog bora. Meni, međutim, sasvim dovoljno.
Tih nekoliko stabala bili su moj novi privatni Marjan, moja Amazona i moja Afrika, a ja neumorni istraživač, mali David Livingstone: mjesecima sam lutao Prašumicom, penjao se na stabla, osluškivao zvukove divljine i kopao po suhoj travi tražeći tragove drevnih gradova. Izradio sam tada i pravu pravcatu mapu, prvu poznatu kartu Šumice na Gripama, s precizno ucrtanim svim stablima, livadicama, mravinjacima, grmovima divlje kupine, izmaštanim ostacima Izgubljene Civilizacije i Velikim Kanjonom sa sjeverne strane, gdje je Šumica završavala strminom iznad Partizanske ulice.
Kako sam rastao, tako se moja Šumica smanjivala. Sedamdesetih je bila poprište nekih od najkrvavijih povijesnih bitaka između naše male ulične vojske i bande iz Nebodera u Smodlakinoj. Neko vrijeme bila je i trening kamp našeg kvartovskog nogometnog kluba, pomoćni teren na kojemu se naš vratar Gigi umjesto po betonu i tupini mogao bacati po travi i borovim iglicama. Bila je potom i mjesto prvih nespretnih poljubaca, prvih pijanstava i prvih adolescentskih pizdarija. Jednom smo tako pronašli pedeset metara brodskog konopa i u nedjelju ujutro nakon mise u svetoga Roka preko ulice rastegli zamku za katolike: nakon što nas je don Ivan razjurio, sve razmišljajući čemu još pedeset metara konopa može poslužiti, najbolje čega smo se sjetili bilo je da ga prebacimo preko najviše grane velikog bora usred Šumice i Kurtu objesimo za noge.
Nesretni Kurta kako mlatara rukama viseći s velikog bora moje je posljednje sjećanje Šumice. Uskoro sam odrastao i otkrio Grad, cijelu onu dugo traženu drevnu civilizaciju, i krenuo u nova uzbudljiva istraživanja.
Više od četrdeset pet godina prošlo je otada. Split je rastao zajedno sa mnom, na mjestu vinograda iza tvrđave Gripe osvanuli su Koteksov kompleks i nova sportska dvorana, a Kraj Grada preselio se do dalekog i neistraženog Mertojaka. Onda je došla hrvatska država, u grad su provalile horde investitora i mape naših djetinjstava postale su karte Izgubljene Civilizacije. Bez ikakvog urbanističkog plana i zakona rušene su stare, oronule kuće i građene nove, a svaka gradska ledina postala je gradilište.
Samo je naša divlja Šumica još netaknuta stajala usred grada. Vikendima bih dolazio na ručak kod roditelja i gledao moj mali privatni Marjan, nekoć nepreglednu i neistraženu alepsku prašumu, danas tek zeleni trokutić stranica od dvadesetak metara, sa svega par pelegrinki i deset-petnaest velikih stabala alepskog bora.
Konačno, prije par godina u Šumicu su stigli radnici s motornim pilama. Mojim roditeljima i ostalim uznemirenim stanarima okolnih zgrada objašnjeno je da nema mjesta strahu od zloglasnih Investitora: par manjih borova moralo se posjeći zbog – arheoloških istraživanja. Ispalo je, da skratim, kako je trokutasta šumica zapravo izrasla na mjestu ruševina trokutastog sjeverozapadnog bedema mletačke tvrđave, izgrađene prije tristo pedeset godina za obranu od Turaka. Bio sam u pravu. Odavno sam ja znao da u našoj Šumici leže ostaci Izgubljene Civilizacije.
Uskoro je u novinama objavljena i računalna simulacija izgubljene utvrde. Izgledala je, doduše, prilično neuobičajeno za mletačku fortifikacijsku gradnju sedamnaestog stoljeća: moćno utvrđeni bedem bio je viši od ostatka tvrđave, imao je tri kata, staklene ograde na balkonima, podzemne garaže i njegovani travnjak s tri lijepe afričke palme datulje. Otkud, međutim, datulje oko mletačke utvrde iz sedamnaestog stoljeća, kad su prve palme u Splitu posađene na Rivi prije samo stotinu godina?
Tako smo saznali da “arheolozi” na mjestu Izgubljene Civilizacije u našoj Šumici zapravo grade stambeni kompleks. Ustala je naša mala kvartovska javnost, ustala je ona, kako se zove, “struka”, a kad se ispostavilo kako je vlasnik dobrog dijela Šumice zapravo Hrvatska Država, javnost i struka umireni su uvjeravanjem kako nikakvog nakaznog betonskog bedema tu neće biti. Čak i kad bi imao sve dozvole, objašnjavala je struka, investitor ne smije sjeći stabla pod gordom zaštitom Grada.
Onda su gordo zaštićeni borovi u našoj šumici iznenada počeli padati: svaki je ljetni popodnevni maestralić alepskim gorostasima bio orkanska bura. Čudo su klimatske promjene, mislili smo, dok se nije otkrilo kako to zapravo mitološki Nepoznati Počinitelj buši stabla i u rupe usipa naftu. Izlazila je na teren struka, izlazili su inspektori, policajci i komunalni redari, pa sastavljali zapisnike i nemoćno slijegali ramenima. Ne može se protiv klimatskih promjena, tumačili su nam, sve dok u mojoj nekad nepreglednoj prašumi nije ostalo samo par usamljenih starih alepskih borova, i među njima najveći, čuveni Kurtin bor.
Onda sam prošle subote za ručkom kod roditelja čuo reski zvuk motorne pile. Vrlo brzo u Šumicu je stigla policija i razjurila Investitorove radnike zajedno s nekim rmpalijom koji je motornom pilom zarezao Kurtin bor. Onda sam, jedva sat vremena kasnije, opet začuo isti reski zvuk, izjurio van i opet zatekao istu grupu radnika, i među njima istog onog rmpaliju kako s moćnom njemačkom motornom pilom reže Kurtin bor. Snimio sam ga mobitelom i krenuo zvati policiju, kad se rmpalija zaletio i s leđa mi oteo mobitel urlajući kako ga ja nemam pravo snimati i kako on ima pravo izbrisati snimak. Mirno sam se udaljio, sa susjedovog telefona zvao policiju, i rmpalija je uskoro ponovo otjeran, ovaj put s kaznenom prijavom zbog otuđivanja imovine i napada na novinara.
Zasad.
Za razliku od onih prethodnih – od bitaka s Turcima u sedamnaestom stoljeću do bitaka s bandom iz Nebodera u dvadesetom – ova je povijesna bitka u Šumici, naime, unaprijed izgubljena: u ovom gradu, u ovoj državi ne postoji kazna za posječeno stablo. Provjerio sam, ne postoji. Već sutra ili prekosutra – možda i upravo sada, dom čitate ovu priču – slavni Kurtin bor bit će dokrajčen i srušen. To je tako, potpuno izvjesno i nepromjenjivo. Na mjestu povijesne Šumice na Gripama niknut će na koncu veličanstveni mletački betonski bedem s najskupljim stanovima u Splitu, staklenim ogradama na balkonima, podzemnim garažama, njegovanim travnjakom i tri lijepe afričke palme datulje.
Tri palme na poluotoku nesreće.
Horde investitora stigle su, eto, pod gradske bedeme, provalili su milijuni kuna i eura poput Huna i Avara, da iza njih ne ostane ni spomen na spomenu. Stari Kurtin bor pridružit će se tako onoj bagerom rastrganoj splitskoj pelegrinki s gradilišta Small Malla i cijelim dugačkim, tužnim drvoredima braće i sestara koji su pali pod motornim pilama Kuna i Eura, sve dok ne padne i posljednje splitsko stablo, dok posljednja gradska šumica ne postane Small Forest Luxury Residence ili kakav Similar Meaninglessly Named Shopping Mall, i dok Investitori na kraju ne otkriju potpuno neiskorištenu parcelu na drugom kraju poluotoka nesreće, besmislenu i beskorisnu borovu šumicu koju ovdašnja djeca zovu Marjan.
Klimatske promjene ne mogu se zaustaviti. Pohlepni i nezajažljivi sjebali smo prirodu i klimu, i na koncu nam je stigla najokrutnija, najstrašnija i najneprijateljskija od svih koje znanost poznaje – poduzetnička klima.
U toj neprijateljskoj klimi i vrlom novom, ćelavom betonskom svijetu danas žive samo ljudi s motornim pilama i oni koji se stabala još uopće sjećaju. Drvosječe i drvosjeće. Iza njih ostat će tek stare, požutjele karte s precizno ucrtanim šumama i šumicama, livadama, mravinjacima i grmovima divlje kupine.
Ostacima Izgubljene Civilizacije.
