U povodu objavljivanja knjige Stribora Uzelca Schwendemanna Tri tenora, napisao sam prikaz Striborova autobiografija o drugima koji će opet i ovdje poslužiti kao mali vodič kroz geografiju Striborovog beletrističkog stvaralaštva. Dakle, danas uvodno prenosim taj vodič, a potom, ako nastavite skrolati, nastupa Striborov prvi tenor BAURK HILMO. U iduća dva tjedna SBPeriskop će omogućiti izlazak pred publiku drugog i trećeg tenora. Uživajte!
Urednik: Veljko Lukić
______________________
Knjiga Tri tenora Stribora Uzelca Schwendemanna, velikog poznavatelja brodske povijesti, pedantnog feuilltonističkog izričaja, polemičara uvijek spremnog započeti novinsku kavgu s devijantnim političko-kulturnim pojavama i njihovim nositeljima, novinskog pisca smionih, kompetentnih, istraživanja politike i političkog i kao vještine i kao usuda – uspješno je skretanje na prostrani teritorij beletristike, a iznenadilo je samo one koji iz njegovog dosadašnjeg opusa nisu umjeli naslutiti logiku i moguće smjerove njegovog razvoja, širinu i razmjere kinetičke energije njegovog stvaralačkog duha i konstantnu sklonosti prema evokaciji.
Iza naslova Tri tenora koji asocira na svjetski poznatu skupinu opernih pjevača, kriju se tri priče o tri nesvakidašnje, ali autentične pričalice, tri antijunaka koji, također, imaju prepoznatljivi repertoar i koji svako toliko održavaju svoje verbalne koncerte za sve one koji ih žele saslušati. Riječ je o tri individualista, čiji monolozi predstavljaju, kako sam autor kaže, onu vrstu nepokorenosti koja u biću slobode stoji gotovo uz rame intelektualne i umjetničke disencije. Tri priče u monološkoj formi, nazvane su po likovima koji se, gotovo u jednom dahu, bez posebnog povoda, vođeni nekom nevidljivom potrebom da se bude bezuvjetno iskren – neobuzdano ispovijedaju, ogoljujući se pred slušateljima među koje spada i sam autor- po Hilmi Baurku, Lale Taraleji i Bajici Živiću Guzu. U pokušaju da odmatanjem njihovih životnih bilanci odnosno jednostavnim evociranjem poetskih trenutaka koji su pohranjeni negdje duboko u njihovoj prošlosti,u vječnosti takoreći, stvori iluziju oživljene prošlosti, Stribor, uz pomoć zbiljskog jezičnog čina, zapravo ispisuje prozno djelce kaouvjetnu istinu o vremenu u kojem živimo. I, doista, „ništa u ovoj knjižici nije bilo kako je zapisano, ali je sve istinito”.
Hilmo Baurk, pedesetogodišnjak, Bošnjak iz Odžaka, tesar, sočnim bosanskim jezikom prepunih turcizama, u bolničkoj sobi, prije gašenja svjetla pred spavanje, u prisustvu svojih cimera, prisjeća se svojih radnih, intimnih i izbjegličkih dana doživljenih tokom života marginalca i izbjeglice na relaciji Bosna-Njemačka-Mađarska-Hrvatska. Bilježi Uzelac Hilminu ispovijed dosljedno slijedeći žanrovski obrazac, kuha on priču po slobodno primijenjenoj osnovnoj recepturi za neku od monodrama Josipa Pejakovića iz sedamdesetih godina, naravno, uz dodavanje neponovljivih, vlastitih sastojaka i pomno odabranih začinjavaca koji (d)jelo čine prihvatljivim, probavljivim, s osobenim okusom, okusom melankolije, humornog doživljaja svijeta i osjećaja za vitalnost preživljavanja. (I tako se ja oženi. Telefonom iz Harkanja. A plaho mi je bila dobra. Kad joj uvalim Hašima, cvili ko Zaimovi basamci. Udovca. Moreš si mislit. A ona stvar, da prostiš, miriše u nje ko ptica popunac. Znaš li ti za otu pticu? Popunac. Ne znaš. E, ta ptica popunac miriše bolje od Vegete. Jašta.)
Lale Taraleja, Cigan iz sela Babini Guzovi kod Zaplanje u Suvi Dol kot Smederevo, prije odlaska na pijacu Vaterlo gdje ga čeka njegova žena Petkana, neobuzdano vozi svoju priču na četiri padeža, tumara životnim prečacima, upada u stvarne i simbolične rupe na krivudavim cestama svijeta periferije od Srbije preko Kozari Boka u Zagrebu, sve do Nizozemske. (Anđa bila, ne žena nego regal, bre, cepelin. Kad skine aljinu misliš neko zaboravio cirkuski šator. Ne može da prođe kroz dvokrilna vrata, a da se ne očeše. Šta da ti zborim, kada je pop vidi u petak, odma ide na ispoved, ko da se omrsio.) Stribor je Taralejin nezaustavljivi izljev autsajderstva i strastvena pretjerivanja na svoj način uhvatio po uzoru na burlesknu ispovijest “belopalanačkog kontramitingaša” Dragana Ujevca, koja je skoro godinu i pol dana – tjedan za tjednom, krajem devedesetih, izlazila u satiričnom listu “Naša krmača” koja je objavljena i kao roman „Glupi tornik” NIN-ovog novinara Dragana Jovanovića.
Bajica Živić Guz, Brođanin, legenda i stvarni stanovnik periferije, Vijuša, svijeta koji kao da postoji paralelno uz svijet socijalističkog napretka, svijeta polazišta za upoznavanje centra grada koji je po mnogočemu ružniji i suroviji od tog ružnog brodskog kraja. Slijep („Od kad sam oslijepio lakše dovodim u pamćenje zvukove, mirise i okuse: miris parne lokomotive, alaisanih podova, nužnika dezinficiranih krezolom, Fehervarijevog jegervuršta, Prpićevog kruha… Okus šabese, malinovca, svilenih bombona, mirisa i okusa Micine pičke…”), na svojoj ribarskoj splavi na Savi (ta tko ju od Brođana ne zna!!), muški brutalno, a opet nekako nježno i s puno humoristične ornamentike u bakrene ploče uspomena, pred Bubom Uzelcem (autorom) i svojim ami-cochon Piklom, urezuje prizore iz djetinjstva i mladosti pripadnika generacije iz četrdeset i neke. Defiliraju gustim stranicama duhovi desetina brodskih legendi, dječaka i djevojčica, mladića i djevojka, izranjaju oživljeni iz diluvijalnog Vijuša kao Guzova sjećanja na vrijeme koje zapravo nikada nije prestalo sentimentalno trajati. Lokalne legende na neodređeno vrijeme sastavni su dio života i sudbina u određenom razdoblju, na određenom teritoriju, krugovima koji se šire. Oni su aroma života. U životu koji se pokazuje, kako iskusni vele, kao staro vino u novim bocama, legende su bile i jesu svi oni s petljom da usprkos savjetima i napucima iskusnih, vino života zagriju do vrenja, da u njega ubace klinčiće i cimet, dodaju sodu, pomiješaju s colom ili sokom, a sve prema vlastitim pobudama, inspiraciji, nahođenju i, po mogućnosti, pred publikom. Na ravnalu mogućeg ponašanja legende su graničnici. Oni su autoriteti za rušenje autoriteta. Divili smo im se, jer su smjeli, mogli i umjeli od života načiniti predstavu, a od predstave život, namjerno ili nenamjerno. Divili smo se drugima, a možda su se drugi divili nama!? Uostalom, zar to ne potvrđuje Radoslav Mihajlović Mihiz u svojoj Autobiografiji iz 1990. g., u kojoj na samom početku kaže: „Svako pokoljenje, svaki ljudski pas, sklon je da veruje, u izuzetnost svoje istorijske sudbine.”
Prisjećajući se mladosti, imena, lokacija, događaja čije tumačenje katkada odstupa od općeprihvaćenih (revidirao je povijest obitelji Ivice Račana koja je živjela na Vijušu), stari mangup Guz, surovo iskren, ne štedeći ni sebe ni druge, kao da recitira Arsenove stihove:Znam da će još biti mladosti, Ali ne više ovakve – u prosjeku 1938/Ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite/I ta će mi mladost teško pasti/A bit će ipak da ste vi u pravu/Jer sam sam na ovoj obali/Koju ste napustili i predali bezvoljno.
U rasponu od impresivnog lirskog privida do tijesnog prianjanja uz realno, atraktivnom jezičnom i stilskom razinom, dosljednom pripovjednom strategijom, crnovalnim poetskim postupcima- Stribor Uzelac Schwendemann stvorio je snažnu pripovijest, evocirao je kroz stvarne, žive predstavnike svog pokoljenja doba surovosti, doba u kome se ništa nije moglo skriti, ali i doba ljubavi i drugarstva (ispovijest je idealna forma za evokaciju!). Humor i ironija koji svojom izravnošću i oblicima razoružavaju (kalmburi, dosjetke, metafore, vulgarnosti, psovke, pretjerivanja, sarkazam, invektive, kaustičnost, destrukcija, denuncijacije, društvena i osobna kritika, nepovjerljivost, parodije, cinizam), spretne poveznice u iznošenju sjećanja, tematska drskost u skladu s pozicijom polemičara, osjećaj za životne distorzije- pomake izvan ušminkane normalnosti građanskog života, odsustvo stereotipa, uvjerljivost – sve su to dijelovi upečatljive, književne cjeline koja je živa, koja pulsira, koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim i koja je kao takva vodič za početnike kroz urbanu mitologiju Broda. Slikajući gradsku bijedu, mlade tragatelje za užitkom, rituale i traume djetinjstva, zakone mladićkog bratstva, robove nagona i okolnosti koji slijede vlastite luzerske ili šampionske tragove, djevojke kao posude užitka, potpuno i vjerno označivši nutrinu svojih junaka, Stribor je vratio dug formativnim godinama i napisao, zapravo, autobiografiju o drugima.
Tri tenora su na izvjestan način tri opširne fusnote njegovog vlastitog života, pokušaj da se dopre do smisla vlastitog postojanja. Kao što Guz nikada nije prestao biti mlad, tako to nije prestao ni Stribor. A mladost? I opet Arsen: Poklanjala si al’ si krala/I nevjerna si bila ti/Ne, suvise mi nisi dala/O mladosti, o mladosti,/O mladosti moja… Jos prepun nade, sto da radim/Na pola puta tek smo mi/A jutros vec su drugi mladi/O mladosti, o mladosti….Guz je slijep, a mladost je razdoblje koje metaforički biva predstavljeno svjetlošću, tek s iskustvom spoznajemo da je svjetlost tek dio tame. Ipak, nosivi stup Tri tenora oko kojeg se širi cijela pripovjedna šatra je satiričnost kao korektiv ljudske naravi i duha. Ona znači, kako kaže Igor Mandić, neslaganje, neodobravanje, nepriznavanje, nemirenje, nepokoravanje, gorka je i opasna. A toga u knjizi ima kao nagaznih mina. Oprezno, čitatelji, da ne umrete od smijeha!
Knjiga Tri tenora literarna je poslastica i kulturna vrijednost godine u gradu kojeg steže dominantna garota tradicionalnog, repetirajućeg i neinventivnog gomilanja tzv. kulturnih događaja.
__________________
BAURK HILMO
Desetog aprila 1979. ode ja u Njemaćku. Bila kiša. Kijametski dan. Javlo mi da ima poso. Došo ja gori ko kave tesar. A ono mene rasporedlo u klaoncu. Jebiga. Koljem ja. Neznam jezka. Nemereš ništa pitat. Dalo me za hilfsarbajtera židovskom mesaru. Otaj je klao telad obućen u crno. Vazda je imo i crni šešir na glavi. Klao ja šnjim šest mjeseci. Naućio i nješto jezka. Jedan dan upane otom bradatom Ćivutu noga između razvaljenih letava po kojima smo koljuć gacali. Moj abab Muzafer nije ih bio pasent naređo. Kako valja. Upane Ćifto, a ona krv iz teleta pljusne po njem. Ne znaš ko izgleda više zaklan jal tele jal Židov. Izvukli mi tu njem nogu. Ja uzo onu paletu i zaćas je naredio kako valja. Sakuple se Švabe i ćude se kako ja to znam. A ja njima: ih bin tesar, kain mesar. Odvedu oni mene šefu, a on prevrnuo one moje ćage. Kad ono pogrešlo u našem arbajtzamtu. Napisalo mesar umjesto tesar. Danima sam ja hodo po Minhenu, dok sam to ispravijo. Krenem ujutro. Na sabajle. Al nemereš ti potrefit za Centrum da si pita. A tek Uban. Kad tamo sajdeš onda si tek najebo. I ha, ha, hodaj, lutaj, alakaj, dobi ja poso u tvornci bremzi. Znaš valda šta su bremze?
A bi fin poso. Pola sjediš pola stojiš. Ne mere bolje. Al jebiga, Švabe nas nisu volile. A nisu volile ni radit. Ma ćoeće to i ne zna ništa radit. Znaju one njihove igraće sve napamet. Jebo ih Karlhancrumenige. I samo o tom divane. Vas dan. Ma šta vas dan. Heftu. Jašta neg heftu. Jednog dana dojdoše neki mršuljavi iz Dedeera sa kosurnama i naušnicama u ušima i mene otpustlo. A radio sam komotno osamdeset komada u smjeni. Onaj s minđušom nemere tolko u tri mjeseca. I to još sa trojicom.
Osta ja tako brez posla. Nješto para sam ušparo, pa kontam, ajd da si uznem teke stana. Tu đe sam ja bijo došli njeki novi, pa nas već bilo šesnajst u sobi. Eto tolšnoj ko ova đe smo sad nas trojca. I najdem ja seb finu barakicu. Na izbaćaju smeća uznem dobar jogi i pećnicu. I štaš više. Preko sindikata dobijem novi poso. Na drebanku. Jebo ti mene, ja to nikad nisam radijo. A sve automatski. Sjebem ja mašinu, tako da počne pušit i jopet neide. Pita mene poslovođa oš ti radit. Ja kaem oću. On kae, ondak ispuni akord. A ja znam da u njia ne moraš radit akord, ako imaš 55 godina. Al de ti to budali objasni, a ne znaš jezka. I prebace oni mene da radim gori na tavanu od otog trajvana. Da povezujem ona zvona gori. Jebla ih zvona da ih jebla. I tako ja gori na trajvanu. Stavlo mi one kapke na uši. Ništa ne ćujem. Viđam samo, da se majstor doli kerebeći. Skinem one kapke, a on meni rukama nješto kazuje. Ni danas ne znam šta je ćeo. Ostanem i tu brez posla. Jopet ovi iz sindikata nješto petljali, đe ovđe, đe onđe i odvedoše me u institut đe se ispituju koćnice za avijone. Biva, već sam radijo sa bremzama. Tu radit! Bolje ti je pogint. Ovo ti je ovo. Ovo ti je ono. Ma nemereš ti to ćoeće popamtit da si pita. Nosi anamo. Peri u kiselini. Ja se vas isfurim, a on kae falš. Viđam ja neće to valjati. I Alah imanet, dadoše meni oni dvajspethiljada maraka i ja ode. Prvo su mi davali samo dvaesthiljada. Ja nisam znao pa umalo potpiso. Nikad ne smiješ prvi potpisat. Moraš pušćat njega da on prvi. I tako ja napustim. I jebiga kad sam se vraćo, ono zarati. U Sikerevcima skrećali Bešlaga, Ibrišim i ja prema Šamcu. Imali Mercedes dvestodvajst repaš. I stali mi tu da pišamo. Priđe nama tu njeki ćoek. Bio Rvat. Imamo, kae on, ono što vama Bosancima treba. Još se tu Bešlaga zajebavo pa pito jel vi to nudite pićke. Otaj Rvat samo reče dođite viđat.
Odemo mi š njim do kamijona kud je krenio. Bio je namah, tu priko puta. Odmakne on ciradu, a u kamijonu papovke, kalašnjikovi, bombe. Dvi, tri sorte bombi. Pošto? Zapita Bešlaga. I drž vamo, drž tamo uznem ja seb tojizi kalašnjikova i bombi za iljadupetsto maraka. Uzmu seb i Bešlaga i Ibrišim. Na šamačkoj ćupriji, s ove strane, niko ništa ne pita. S one pitalo me što imate u gepeku? Ja kaem, imamo ono što nama Bosancima treba. On kae, ajd daj sto maraka i prolazi. Dadosmo nas trojica svaki po sto. I priđemo mi. Došli u Odžak pridveće. Ja digo svoje oružje i bombe na tavan. Sutra na sabajle njeko navalio na kapiju. Kad mi se učini da je hajvan odnio šegu, ja priko avlije, nako u gaćama. Odmandalim. Ono naoružani Rvati. Isti oni s ćuprije. Napravlo premetaćnu i sve mi oružje odnesoše. Još mi jedan nako smrznutom, u gaćama, razvali i šamarćinu, da mi pizda materina balijska. Sutridan eto ih jopet. Uzeše mi deset iljada maraka. Za obranu, rekoše. Odvedoše i stoku. Ja i ne zapita kuda i zašto. Zadnjih sto maraka uzelo mi na skeli u Svilaju, kad smo bježali. Kad smo prišli na ovu stranu, odmah nas pokuplo, pa što na stadion u Brodu, što na marvenu pijacu u Trnjane. Ja zapo na stadion. I kad padoše one granate po ljudma, mene je nješto ovdi gore u prsima prvi puta prisjeklo. Odnjelo me s onijem ranjenicima u bolncu i udarlo iglu tu u ruku. Natakarlo onu cjevćuru sa flašom. Kae mi sestra - infrakt. A u mene zet imo infrakt na godinu dana prije rata. Usta mu se bila iskrivila. Pa pošlje popravla. Viđaš da su kriva samo ako mu prijdeš blizu... Ljudi, jebu me nješto toji makaroni od većere. Garant su iz humanitarne. Stari i bajati... Jel i vas nadulo?...
Išo ja jedanput u Harkanj kupit eksere. Tamo su jeftiniji. Na skeli u Svilaju eto ti, s one strane, kamijona sa humanitarnom. Velk kamijon i na njem piše Hesen. Tolko je velk, da su na skeli on i red auta. Inaće stane tri reda. Kad je izlazio sa skele, zape nako težak za oni peton u obali. I ni vamo ni tamo. Pitam ja šofera na njemačkom šta vozi. Kae on meni sve što vami je najpotrebnije. Ima l’ eksera, pitam ja? Nagel? Neima. Ajte u kurac i vi i pomoć. Govorim ja naglas. Baš me briga. Znam da ne razumije. Ukrcam se ja na skelu i pravo u Mađu. Kupim seb eksere kod Dede u Šiklošu. Dedo je zor ćoek. Velki šalađija. Ima njeku guzatu Mađarcu i živi i ne živi šnjom. Rodla ona njem i dijeta. On ga zove Mujica, a ona Mikloš. Kae men Dedo, dobro da si naišo, danas sunetim Mujicu. A Mujici treća i po godna. Velk već. Stigo i sunetar. Berbo. Sve lijepo pripremito, al nemereš ti ufatit Mujicu. Fatali mi njega po dvorištu, nako malo pripiti. A dijet nestade. Neđe se sakri. Zaintačili mi i najdemo ga kod Jašara u kamp kućici. Spava sa još petoro Jašarovih. Pitam ja Dedu koji je? Ovaj kae on. I mi ga tu ufatimo. Berbo nosa za nama oni halat. Skinli mi djetetu gaće. Ono skići i otima se. A berbo mu meti na glavić njeki kalupić i klap - odreže mu kožcu. Tri kapi krvi. Ništa. Ništa ćoeće. Za tri dana gotovo. Zaraslo. Dijete malo skićalo, a mi mu nadavali para, pa prestalo. Onda mi sjedosmo i udarismo seir. Mađarca napravla tortu, a mi još nabavili hurmašica i tahan alve. Zadržo se ja do pridveće. Vratim se u Odžak umrak. Kad ono čitav Odžak duhne po roštilju. Janjetna! Ćuje se dobro. Pitam komšiju šta to bi, a on kae donijelo u humanitarnoj zamrznutu autralsku janjetnu. Pu, jebo šejtan i eksere i sunet tortu, kontam ja. Osto brez janjetne. Sutri ujutro kad je komšija kostma ranijo ćukove, dade men jedan polojav komad. A ja ga turim u vruću pogaču i tako se i ja omrsim… A pravo da ti kaem, mene jebe banja. Harkanj. Ja sam ti s otom banjom ko ovca kad joj osoliš malo livade. Đe si metio tu ona legne. Tako ja u Harkanju. Dam ruskom hećimu sto maraka. Dobijem kartu s kojom imam pravo da se prigledam jednoć nedeljno. A dobar bio otaj ruski hećim. Vi kaete doktor, a mi hećim. Pokojnu mi je ženu lječio. Da ne bi njega, ona bi meni umrla prije šest godina. A eto, šućur Alahu, umrla mi je prije pet.... A jest nam bilo lijepo u Harkanju. Kad ogladnimo, ja kod Safeta u mesaru. Taj po vas dan peće janjetnu. Uznem ja seb rebara i plećku. Kupim hljeba i paradajza. Pa namah što se napucam, nako još masnih ruku, navalim na starku. Ona meni, biva, ma šta ti je, ko hoće me se kurtalisat, al ja nepušćam jel viđam kolko joj je drago. I neima tu klap, klap, pa gotovo. Nego ko pravi muškarac stisnem zube pa ožeži po pol sahata. Neka i njojzi bude hairli i rahatli… Uh, puknit ću ako ne prdnem, plaho me naduli oni makaroni… Nemojte zamjerit. A ljudi jest mi lakše, ko kad skiniš tjesne kondure.
A vid ovo. Saš ćut. Bilo je to iljadu devetsto osamdeset pete. Ne. Osamdeset šeste. Ja. Osamdesetšeste. Bit će sada jedanajst godina. Pijem ja sabajle sa ženom kahvu. A u mene bila u Odžaku velka avlija. I komšinca udovca. Da izajde na cestu, valja joj oko po kilometera, a priko moje avlije namah. I dozvolio ja njoj da tuda gaca. I samo što ja uze filđan i srknu kajmak s kahve, eto nje. Nako mala, guzata, laka za baratat. U mene drugi srk kahve, a ona još uvijek maršira po avliji. Neima šalvara, nego neku haljincu, a gujica u nje radi li radi. Ne mereš izdurat. Kad je ona izmakla, srknem ja treći put, pa ću ženi: ja dobre gujice u naše komšince. A žena se ko malko uvridi i reće, eto, kad ja umrem ti je oženi kad ti je dobra. I ko da me ućara. Jebla je ženska moć. Umre ona januara devedeset druge i ja je sahrani gore u Tešnju. Bila bolja đenaza na tešanjskom groblju. Znaš groblje u Tešnju. Eto tu ona leži. Vako mater, vako ona, vako njen otac. A groblje je malko uzbrdo. Jedno ćetres koraka... I šta sam ono ćeo reć? Ja. Devedeset ćetvrte ja oženim komšincu. Zaboravi reć da je bila udovca. Dvi sam godine ja nju provjeravo što se nije udavala nakon smrti muža. Nemereš saznat da si pita. A za njenog muža Adema saznao sam. Jedni kažu da je bio dobar čoek. Što želi seb želi i tebi. Drugi kažu da je bio na svoju ruku. Ala salamet. Svako veće u njega mora biti pljoska meke. Bilo para u kući ili ne. Ako neima žena mora ić posuđivat. Poginuo kod silaže. Upala mu ruka u ventilator, koji ćera silažu u prikolcu. Bila subota. I kako mu je išćupalo ruku, ode pola ruke u silažu. Ne bi njemu ništa bilo, nego kad ga je ono laplo, udari glavom u njeko željezo i ode... A kažu da su on i žena mu baš fajn poćeli s teladima. Ranli deset komada. Kuplo u Šidu. E, neima ljepše stoćne pijace od one u Šidu... I šta sam ono ćeo reć? Ja. Pitam ja Konu, njenu prijateljcu, da zašto se Hilma, viđaš Hilma se zvala, ja Hilmo, ona Hilma ....nije udavala? Kae men Kona, biva eto nije ćela. Ma deder ti nju ozbiljno pitaj, navaljivam ja. I tako je to trajalo i trajalo. Jedan dan odo ja u Mađarsku u banju, a i po fasung. I već sutridan nazovem ja nju u Županju. Javi se zet. Šta radite, pitam ja? Eto ništa, kae on. Crkajemo. Bio sam vam kod familije, kaem ja, pozdravlo vas. Hvala, kae on. Di ti je punca, pitam ja? Eto je neđe oko kuće, kae on. Zovider je, kaem. Zovnu on nju. Hilma ovdje, kae ona. A ja namah. Ja sam ovdje u Harkanju u banji. Nemeremo mi sad tu puno razgovarat. Eto ja ti nudim brak. Ti si sama, ja sam.. A ona: uf, uf, ma šta mi to naprića ćoeće? Iznenadi se. Kae, aj ti mene nazov ujutro. More, kaem ja. Poselami sve tamo. I ja na sabajle, zovi. Javi se dijet. Njen unuk. Ja je zaišćem, a dijet reče evo ide baba. I vidi ti sad, ode ona jedna kartica od
180 forinti, dok ona reče: ajd kad si baš tolko navalio neka bude. A bilo je to onda 13 maraka. Ota kartica. I tako se ja oženi. Telefonom iz Harkanja. A plaho mi je bila dobra. Kad joj uvalim Hašima, cvili ko Zaimovi basamaci. Udovca. Moreš si mislit. A ona stvar, da prostiš, miriše u nje ko ptica popunac. Znaš li ti za otu pticu? Popunac. Ne znaš. E, ta ptica popunac
miriše bolje od “Vegete”. Jašta.
E, jebemti život i bolest. Na moju glavu navadio se belaj, ko na hadžiju ćepenak. Prvi put sam se razbolio u Islamabadu. Poslalo me tamo iz Njemačke. Biva ko Musliman divanim turski. A tamo roštilj, šašljici, ćevapi u somunu, njekakvi krastavci. Isti ko naši samo nijesu kiseli. I štaš? Mlati po otom. A to ti je ćoeće sve što valja za ćir. I dobijem ti ja njega. Vratlo me u Njemačku u bolncu. Držalo me tamo s još jednim u sobi. A sestra, neka zajebana, drži stalno otvoren penđer. Zima, jebiga, nemereš se ti ispod ono malo ćebeta zagrijat. Ja kaem, daj ba švester, zatvori otaj fenster, zima je. A ona meni: friše luft gut fir kranke. Dignem se ja i zamandalim. Jebo te luft da te jebo. Zec se cijeli život luftira i da je luft za koji kurac, narasto bi velk ko ćoek. A on sa sve luftom ostade zec... Ljudi ma šta mi rade oni makaroni.
A šejtanluka. Ma kako more ovako nadut. Ja to ne anlaišem. A vama ništa?
Ćudan je narod. Imali mi u selu mualima. Znaš šta je mualim. Vi kaete ućitelj. Bio on u partizanima. Dva puta ranjen. A u njega sira i kajmaka ko na pijaci u Modrići. Cijelo selo nosi. A ništa taj radio nije. Djeca po vas dan cijepala drva, štijala bašću, ranla marvu, nosla vodu. Uze jednog dana moj otac oni mali sepetić jaja i ode k njemu. Veljo se zvao. Selam aleikum. Zdravo. Bil ti meni mualime pismo sinu napiso? Bi, al sad nemam vremena. Ode moj babo do Hase da proljudekaju malo dok mualim završi svoje. Naiđe ponovo kasnije. Jel more? More. Uzni der tu šamlicu i sjedi. Sjede. I sad babo divani, a mualim tefteri. Dragi sine ja sam dobro, hvala Alahu, kao što i tebi želim. Imamo, hvala Alahu, dva janjca, pet kokoša, horoza, nješto piladi i ako Alah da kupit ćemo od Hilmije jednog ovanćića, da nam se nađe za Kurban Bajram... i sve tako veze on Veljku, a Veljo tefteri li tefteri. Deder ti sad to meni proćitaj, kae babo. Ćita Veljko, al gdje god babo Alaha spomenio, on priskoćio. Što ispreskaka Alaha Veljko, pita moj babo. Zato. A i jel ikad iko viđo tog tvog Alaha? Nije. A moj babo Veljku vako. Deder Veljko prikući tu šamlicu do mene.Veljko prikući. Prikući bliže. Veljko prikući bliže. E tako valja. A viđaš li ti bolan Veljko one topole tamo uz Bajrinu livadu? Viđam. Viđaš kako im lišće hoda, ljulja se i bjelasa. Viđam. A osjetiš li vjetar. Ne. E, viđaš, moj jarane, ta sila što premeće topolno lišće kad neima vjetra je Alah. Sila, a ne viđaš je. Veljko skoči sa šamlice. Sikter, stara beno, povika na mog babu. Nađi ti seb drugu budalu za pisanje i nosi ota jaja. Diže se babo sa šamlice i promrsi: najteže je biti čoek međ ljudima. A ona komunistićka fukara zafrli oni sepetić s jajima na njega i uvati se med noge pa povika, eto ti kurac s otim jajima. Bio neki pogan ćoek otaj Veljko. Volio sovat. A ima nas svakaki na tom svjetu…Ma da mene ne jebu one pilule što nam ih dadoše nakon makarona. Kažu da su za srce. Vidi ti meni belaja u stomaku...
Kupovo ja konje. Uznem para za jednog, a drugog ću kupiti il na vakat ili kad prodam ona svoja dva stara. U Đakovu na vašaru najdem dobrog konja. Pošto, pitam ja. Gazda šuti. Šutim i ja. Ćekam. Nakon pet minuta pita on mene šutke, samo podigo ombrve. Ja šutim. Projde još pet minuta. On nemere više izdurat pa upita: imaš bikova? A ja znam šta će njemu bikovi. Da ih namah vozi gori u Jelašku zadrugu kod Tešnja. Tek sad ja njem pitanje: a imaš li ti novaca? Valja platit ko teletnu, jer sve to ode Šiptarima za ćevape.
I tako se mi tu nagađali, kad eto ti Hasana i Bešlage. Ajmo na polić meke. Ajmo. I vodali se miod birtije do birtije. Ode pola mog konja. Hasan imo isto nješto para. Kae on men: ti vadi pare i plaćaj iz mog džepa, a ja ću iz tvog. Pojeli mi i popili konja i po. Iz Đakova krenli u Vukovar, hoću reć Borovo. Između Đakova i Osijeka ima ona jedna pofajn dola. A mi naki pijani dvared njom letli. Okrenemo se, vratimo anamo do ciglane, pa jopet sredinom đade onom dolom. I vrištimo u kolma. Stigli u Borovo namah završla druga smjena. Druga je najjaća. Prva i treća slabe. A mi seb, ne po jednu, već po dvi hanumce, pa u Osijek u Ćingilingi ćardu. I udri do zore... A oni moji stari konji valjali su mi još par godina. Sve dok ih nisu odveli oni iz HVO-a... Uh uležo sam se na ovoj desnoj ruci... Viđaš ova kvrga, ovdi, to mi je još iz djetinjstva. Išli mi krast hurmašice hodžinici iz kelera. Mi ćeli razvalit vrata sikerom i taman ja upro, a Husnija gurno ruku, da otvori s one strane, kad eto ti hodže. Prišuljo se s druge strane i mlatne mene pićkaralom po ruci. Ja pusti onu sikeru, Husnija vrisnu, jer mu prsti ostaše prićepiti. Poslije zbog tih prstiju nije ni armiju služio, a ja sam, jebem te Tito, dvi godine kuće nevidijo. A đe li je sada Jovanka? Pitaj Boga jokinoga... Deder mi te novine. Valjda ću lakše zaspat. A znaš kako volim najviše zaspat. Kad odjebem, nako domaćinski, pa zapalim cigaru... To je đenetli... Nadirkaj slobodno to radijo. Ne smeta men... A i ovi krevet smrdi po gumilejzungu.... Šta piše na ovoj plahti? Skaraborga Lansting. Jebla vas humanitarna da vas jebla. Makaroni humanitarna, plahta humanitarna, pilule humanitarna. Sestroooooo. Koje da uznem prije spavanja, vas sam zbrkan s otijem pilulama. Kaeš ote za krv. Ja. Slaba mi je krv kae hećim. Samo ćetir milijuna i trista otih mrvica u krvi. Oćel to valjat? Kako kojih mrvica. Otih bijelih ili crnih. Ne razumijem ti se ja u to. A kaeš crvenih. Ja, ja crvenih. Vid mene tokmaka. Pa ja. Krv je i u mene crvena. Sestro ba deder mi pripomozi ugasit to svjetlo. Mi ćemo sad spavat... E, nemoj sve gasit ovaj s oćalima bi ćito. Jebeš ćitanje. Umro ko ćito, umro ko nećito...
Urednik: Veljko Lukić
______________________
Knjiga Tri tenora Stribora Uzelca Schwendemanna, velikog poznavatelja brodske povijesti, pedantnog feuilltonističkog izričaja, polemičara uvijek spremnog započeti novinsku kavgu s devijantnim političko-kulturnim pojavama i njihovim nositeljima, novinskog pisca smionih, kompetentnih, istraživanja politike i političkog i kao vještine i kao usuda – uspješno je skretanje na prostrani teritorij beletristike, a iznenadilo je samo one koji iz njegovog dosadašnjeg opusa nisu umjeli naslutiti logiku i moguće smjerove njegovog razvoja, širinu i razmjere kinetičke energije njegovog stvaralačkog duha i konstantnu sklonosti prema evokaciji.
Iza naslova Tri tenora koji asocira na svjetski poznatu skupinu opernih pjevača, kriju se tri priče o tri nesvakidašnje, ali autentične pričalice, tri antijunaka koji, također, imaju prepoznatljivi repertoar i koji svako toliko održavaju svoje verbalne koncerte za sve one koji ih žele saslušati. Riječ je o tri individualista, čiji monolozi predstavljaju, kako sam autor kaže, onu vrstu nepokorenosti koja u biću slobode stoji gotovo uz rame intelektualne i umjetničke disencije. Tri priče u monološkoj formi, nazvane su po likovima koji se, gotovo u jednom dahu, bez posebnog povoda, vođeni nekom nevidljivom potrebom da se bude bezuvjetno iskren – neobuzdano ispovijedaju, ogoljujući se pred slušateljima među koje spada i sam autor- po Hilmi Baurku, Lale Taraleji i Bajici Živiću Guzu. U pokušaju da odmatanjem njihovih životnih bilanci odnosno jednostavnim evociranjem poetskih trenutaka koji su pohranjeni negdje duboko u njihovoj prošlosti,u vječnosti takoreći, stvori iluziju oživljene prošlosti, Stribor, uz pomoć zbiljskog jezičnog čina, zapravo ispisuje prozno djelce kaouvjetnu istinu o vremenu u kojem živimo. I, doista, „ništa u ovoj knjižici nije bilo kako je zapisano, ali je sve istinito”.
Hilmo Baurk, pedesetogodišnjak, Bošnjak iz Odžaka, tesar, sočnim bosanskim jezikom prepunih turcizama, u bolničkoj sobi, prije gašenja svjetla pred spavanje, u prisustvu svojih cimera, prisjeća se svojih radnih, intimnih i izbjegličkih dana doživljenih tokom života marginalca i izbjeglice na relaciji Bosna-Njemačka-Mađarska-Hrvatska. Bilježi Uzelac Hilminu ispovijed dosljedno slijedeći žanrovski obrazac, kuha on priču po slobodno primijenjenoj osnovnoj recepturi za neku od monodrama Josipa Pejakovića iz sedamdesetih godina, naravno, uz dodavanje neponovljivih, vlastitih sastojaka i pomno odabranih začinjavaca koji (d)jelo čine prihvatljivim, probavljivim, s osobenim okusom, okusom melankolije, humornog doživljaja svijeta i osjećaja za vitalnost preživljavanja. (I tako se ja oženi. Telefonom iz Harkanja. A plaho mi je bila dobra. Kad joj uvalim Hašima, cvili ko Zaimovi basamci. Udovca. Moreš si mislit. A ona stvar, da prostiš, miriše u nje ko ptica popunac. Znaš li ti za otu pticu? Popunac. Ne znaš. E, ta ptica popunac miriše bolje od Vegete. Jašta.)
Lale Taraleja, Cigan iz sela Babini Guzovi kod Zaplanje u Suvi Dol kot Smederevo, prije odlaska na pijacu Vaterlo gdje ga čeka njegova žena Petkana, neobuzdano vozi svoju priču na četiri padeža, tumara životnim prečacima, upada u stvarne i simbolične rupe na krivudavim cestama svijeta periferije od Srbije preko Kozari Boka u Zagrebu, sve do Nizozemske. (Anđa bila, ne žena nego regal, bre, cepelin. Kad skine aljinu misliš neko zaboravio cirkuski šator. Ne može da prođe kroz dvokrilna vrata, a da se ne očeše. Šta da ti zborim, kada je pop vidi u petak, odma ide na ispoved, ko da se omrsio.) Stribor je Taralejin nezaustavljivi izljev autsajderstva i strastvena pretjerivanja na svoj način uhvatio po uzoru na burlesknu ispovijest “belopalanačkog kontramitingaša” Dragana Ujevca, koja je skoro godinu i pol dana – tjedan za tjednom, krajem devedesetih, izlazila u satiričnom listu “Naša krmača” koja je objavljena i kao roman „Glupi tornik” NIN-ovog novinara Dragana Jovanovića.
Bajica Živić Guz, Brođanin, legenda i stvarni stanovnik periferije, Vijuša, svijeta koji kao da postoji paralelno uz svijet socijalističkog napretka, svijeta polazišta za upoznavanje centra grada koji je po mnogočemu ružniji i suroviji od tog ružnog brodskog kraja. Slijep („Od kad sam oslijepio lakše dovodim u pamćenje zvukove, mirise i okuse: miris parne lokomotive, alaisanih podova, nužnika dezinficiranih krezolom, Fehervarijevog jegervuršta, Prpićevog kruha… Okus šabese, malinovca, svilenih bombona, mirisa i okusa Micine pičke…”), na svojoj ribarskoj splavi na Savi (ta tko ju od Brođana ne zna!!), muški brutalno, a opet nekako nježno i s puno humoristične ornamentike u bakrene ploče uspomena, pred Bubom Uzelcem (autorom) i svojim ami-cochon Piklom, urezuje prizore iz djetinjstva i mladosti pripadnika generacije iz četrdeset i neke. Defiliraju gustim stranicama duhovi desetina brodskih legendi, dječaka i djevojčica, mladića i djevojka, izranjaju oživljeni iz diluvijalnog Vijuša kao Guzova sjećanja na vrijeme koje zapravo nikada nije prestalo sentimentalno trajati. Lokalne legende na neodređeno vrijeme sastavni su dio života i sudbina u određenom razdoblju, na određenom teritoriju, krugovima koji se šire. Oni su aroma života. U životu koji se pokazuje, kako iskusni vele, kao staro vino u novim bocama, legende su bile i jesu svi oni s petljom da usprkos savjetima i napucima iskusnih, vino života zagriju do vrenja, da u njega ubace klinčiće i cimet, dodaju sodu, pomiješaju s colom ili sokom, a sve prema vlastitim pobudama, inspiraciji, nahođenju i, po mogućnosti, pred publikom. Na ravnalu mogućeg ponašanja legende su graničnici. Oni su autoriteti za rušenje autoriteta. Divili smo im se, jer su smjeli, mogli i umjeli od života načiniti predstavu, a od predstave život, namjerno ili nenamjerno. Divili smo se drugima, a možda su se drugi divili nama!? Uostalom, zar to ne potvrđuje Radoslav Mihajlović Mihiz u svojoj Autobiografiji iz 1990. g., u kojoj na samom početku kaže: „Svako pokoljenje, svaki ljudski pas, sklon je da veruje, u izuzetnost svoje istorijske sudbine.”
Prisjećajući se mladosti, imena, lokacija, događaja čije tumačenje katkada odstupa od općeprihvaćenih (revidirao je povijest obitelji Ivice Račana koja je živjela na Vijušu), stari mangup Guz, surovo iskren, ne štedeći ni sebe ni druge, kao da recitira Arsenove stihove:Znam da će još biti mladosti, Ali ne više ovakve – u prosjeku 1938/Ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite/I ta će mi mladost teško pasti/A bit će ipak da ste vi u pravu/Jer sam sam na ovoj obali/Koju ste napustili i predali bezvoljno.
U rasponu od impresivnog lirskog privida do tijesnog prianjanja uz realno, atraktivnom jezičnom i stilskom razinom, dosljednom pripovjednom strategijom, crnovalnim poetskim postupcima- Stribor Uzelac Schwendemann stvorio je snažnu pripovijest, evocirao je kroz stvarne, žive predstavnike svog pokoljenja doba surovosti, doba u kome se ništa nije moglo skriti, ali i doba ljubavi i drugarstva (ispovijest je idealna forma za evokaciju!). Humor i ironija koji svojom izravnošću i oblicima razoružavaju (kalmburi, dosjetke, metafore, vulgarnosti, psovke, pretjerivanja, sarkazam, invektive, kaustičnost, destrukcija, denuncijacije, društvena i osobna kritika, nepovjerljivost, parodije, cinizam), spretne poveznice u iznošenju sjećanja, tematska drskost u skladu s pozicijom polemičara, osjećaj za životne distorzije- pomake izvan ušminkane normalnosti građanskog života, odsustvo stereotipa, uvjerljivost – sve su to dijelovi upečatljive, književne cjeline koja je živa, koja pulsira, koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim i koja je kao takva vodič za početnike kroz urbanu mitologiju Broda. Slikajući gradsku bijedu, mlade tragatelje za užitkom, rituale i traume djetinjstva, zakone mladićkog bratstva, robove nagona i okolnosti koji slijede vlastite luzerske ili šampionske tragove, djevojke kao posude užitka, potpuno i vjerno označivši nutrinu svojih junaka, Stribor je vratio dug formativnim godinama i napisao, zapravo, autobiografiju o drugima.
Tri tenora su na izvjestan način tri opširne fusnote njegovog vlastitog života, pokušaj da se dopre do smisla vlastitog postojanja. Kao što Guz nikada nije prestao biti mlad, tako to nije prestao ni Stribor. A mladost? I opet Arsen: Poklanjala si al’ si krala/I nevjerna si bila ti/Ne, suvise mi nisi dala/O mladosti, o mladosti,/O mladosti moja… Jos prepun nade, sto da radim/Na pola puta tek smo mi/A jutros vec su drugi mladi/O mladosti, o mladosti….Guz je slijep, a mladost je razdoblje koje metaforički biva predstavljeno svjetlošću, tek s iskustvom spoznajemo da je svjetlost tek dio tame. Ipak, nosivi stup Tri tenora oko kojeg se širi cijela pripovjedna šatra je satiričnost kao korektiv ljudske naravi i duha. Ona znači, kako kaže Igor Mandić, neslaganje, neodobravanje, nepriznavanje, nemirenje, nepokoravanje, gorka je i opasna. A toga u knjizi ima kao nagaznih mina. Oprezno, čitatelji, da ne umrete od smijeha!
Knjiga Tri tenora literarna je poslastica i kulturna vrijednost godine u gradu kojeg steže dominantna garota tradicionalnog, repetirajućeg i neinventivnog gomilanja tzv. kulturnih događaja.
__________________
BAURK HILMO
Desetog aprila 1979. ode ja u Njemaćku. Bila kiša. Kijametski dan. Javlo mi da ima poso. Došo ja gori ko kave tesar. A ono mene rasporedlo u klaoncu. Jebiga. Koljem ja. Neznam jezka. Nemereš ništa pitat. Dalo me za hilfsarbajtera židovskom mesaru. Otaj je klao telad obućen u crno. Vazda je imo i crni šešir na glavi. Klao ja šnjim šest mjeseci. Naućio i nješto jezka. Jedan dan upane otom bradatom Ćivutu noga između razvaljenih letava po kojima smo koljuć gacali. Moj abab Muzafer nije ih bio pasent naređo. Kako valja. Upane Ćifto, a ona krv iz teleta pljusne po njem. Ne znaš ko izgleda više zaklan jal tele jal Židov. Izvukli mi tu njem nogu. Ja uzo onu paletu i zaćas je naredio kako valja. Sakuple se Švabe i ćude se kako ja to znam. A ja njima: ih bin tesar, kain mesar. Odvedu oni mene šefu, a on prevrnuo one moje ćage. Kad ono pogrešlo u našem arbajtzamtu. Napisalo mesar umjesto tesar. Danima sam ja hodo po Minhenu, dok sam to ispravijo. Krenem ujutro. Na sabajle. Al nemereš ti potrefit za Centrum da si pita. A tek Uban. Kad tamo sajdeš onda si tek najebo. I ha, ha, hodaj, lutaj, alakaj, dobi ja poso u tvornci bremzi. Znaš valda šta su bremze?
A bi fin poso. Pola sjediš pola stojiš. Ne mere bolje. Al jebiga, Švabe nas nisu volile. A nisu volile ni radit. Ma ćoeće to i ne zna ništa radit. Znaju one njihove igraće sve napamet. Jebo ih Karlhancrumenige. I samo o tom divane. Vas dan. Ma šta vas dan. Heftu. Jašta neg heftu. Jednog dana dojdoše neki mršuljavi iz Dedeera sa kosurnama i naušnicama u ušima i mene otpustlo. A radio sam komotno osamdeset komada u smjeni. Onaj s minđušom nemere tolko u tri mjeseca. I to još sa trojicom.
Osta ja tako brez posla. Nješto para sam ušparo, pa kontam, ajd da si uznem teke stana. Tu đe sam ja bijo došli njeki novi, pa nas već bilo šesnajst u sobi. Eto tolšnoj ko ova đe smo sad nas trojca. I najdem ja seb finu barakicu. Na izbaćaju smeća uznem dobar jogi i pećnicu. I štaš više. Preko sindikata dobijem novi poso. Na drebanku. Jebo ti mene, ja to nikad nisam radijo. A sve automatski. Sjebem ja mašinu, tako da počne pušit i jopet neide. Pita mene poslovođa oš ti radit. Ja kaem oću. On kae, ondak ispuni akord. A ja znam da u njia ne moraš radit akord, ako imaš 55 godina. Al de ti to budali objasni, a ne znaš jezka. I prebace oni mene da radim gori na tavanu od otog trajvana. Da povezujem ona zvona gori. Jebla ih zvona da ih jebla. I tako ja gori na trajvanu. Stavlo mi one kapke na uši. Ništa ne ćujem. Viđam samo, da se majstor doli kerebeći. Skinem one kapke, a on meni rukama nješto kazuje. Ni danas ne znam šta je ćeo. Ostanem i tu brez posla. Jopet ovi iz sindikata nješto petljali, đe ovđe, đe onđe i odvedoše me u institut đe se ispituju koćnice za avijone. Biva, već sam radijo sa bremzama. Tu radit! Bolje ti je pogint. Ovo ti je ovo. Ovo ti je ono. Ma nemereš ti to ćoeće popamtit da si pita. Nosi anamo. Peri u kiselini. Ja se vas isfurim, a on kae falš. Viđam ja neće to valjati. I Alah imanet, dadoše meni oni dvajspethiljada maraka i ja ode. Prvo su mi davali samo dvaesthiljada. Ja nisam znao pa umalo potpiso. Nikad ne smiješ prvi potpisat. Moraš pušćat njega da on prvi. I tako ja napustim. I jebiga kad sam se vraćo, ono zarati. U Sikerevcima skrećali Bešlaga, Ibrišim i ja prema Šamcu. Imali Mercedes dvestodvajst repaš. I stali mi tu da pišamo. Priđe nama tu njeki ćoek. Bio Rvat. Imamo, kae on, ono što vama Bosancima treba. Još se tu Bešlaga zajebavo pa pito jel vi to nudite pićke. Otaj Rvat samo reče dođite viđat.
Odemo mi š njim do kamijona kud je krenio. Bio je namah, tu priko puta. Odmakne on ciradu, a u kamijonu papovke, kalašnjikovi, bombe. Dvi, tri sorte bombi. Pošto? Zapita Bešlaga. I drž vamo, drž tamo uznem ja seb tojizi kalašnjikova i bombi za iljadupetsto maraka. Uzmu seb i Bešlaga i Ibrišim. Na šamačkoj ćupriji, s ove strane, niko ništa ne pita. S one pitalo me što imate u gepeku? Ja kaem, imamo ono što nama Bosancima treba. On kae, ajd daj sto maraka i prolazi. Dadosmo nas trojica svaki po sto. I priđemo mi. Došli u Odžak pridveće. Ja digo svoje oružje i bombe na tavan. Sutra na sabajle njeko navalio na kapiju. Kad mi se učini da je hajvan odnio šegu, ja priko avlije, nako u gaćama. Odmandalim. Ono naoružani Rvati. Isti oni s ćuprije. Napravlo premetaćnu i sve mi oružje odnesoše. Još mi jedan nako smrznutom, u gaćama, razvali i šamarćinu, da mi pizda materina balijska. Sutridan eto ih jopet. Uzeše mi deset iljada maraka. Za obranu, rekoše. Odvedoše i stoku. Ja i ne zapita kuda i zašto. Zadnjih sto maraka uzelo mi na skeli u Svilaju, kad smo bježali. Kad smo prišli na ovu stranu, odmah nas pokuplo, pa što na stadion u Brodu, što na marvenu pijacu u Trnjane. Ja zapo na stadion. I kad padoše one granate po ljudma, mene je nješto ovdi gore u prsima prvi puta prisjeklo. Odnjelo me s onijem ranjenicima u bolncu i udarlo iglu tu u ruku. Natakarlo onu cjevćuru sa flašom. Kae mi sestra - infrakt. A u mene zet imo infrakt na godinu dana prije rata. Usta mu se bila iskrivila. Pa pošlje popravla. Viđaš da su kriva samo ako mu prijdeš blizu... Ljudi, jebu me nješto toji makaroni od većere. Garant su iz humanitarne. Stari i bajati... Jel i vas nadulo?...
Išo ja jedanput u Harkanj kupit eksere. Tamo su jeftiniji. Na skeli u Svilaju eto ti, s one strane, kamijona sa humanitarnom. Velk kamijon i na njem piše Hesen. Tolko je velk, da su na skeli on i red auta. Inaće stane tri reda. Kad je izlazio sa skele, zape nako težak za oni peton u obali. I ni vamo ni tamo. Pitam ja šofera na njemačkom šta vozi. Kae on meni sve što vami je najpotrebnije. Ima l’ eksera, pitam ja? Nagel? Neima. Ajte u kurac i vi i pomoć. Govorim ja naglas. Baš me briga. Znam da ne razumije. Ukrcam se ja na skelu i pravo u Mađu. Kupim seb eksere kod Dede u Šiklošu. Dedo je zor ćoek. Velki šalađija. Ima njeku guzatu Mađarcu i živi i ne živi šnjom. Rodla ona njem i dijeta. On ga zove Mujica, a ona Mikloš. Kae men Dedo, dobro da si naišo, danas sunetim Mujicu. A Mujici treća i po godna. Velk već. Stigo i sunetar. Berbo. Sve lijepo pripremito, al nemereš ti ufatit Mujicu. Fatali mi njega po dvorištu, nako malo pripiti. A dijet nestade. Neđe se sakri. Zaintačili mi i najdemo ga kod Jašara u kamp kućici. Spava sa još petoro Jašarovih. Pitam ja Dedu koji je? Ovaj kae on. I mi ga tu ufatimo. Berbo nosa za nama oni halat. Skinli mi djetetu gaće. Ono skići i otima se. A berbo mu meti na glavić njeki kalupić i klap - odreže mu kožcu. Tri kapi krvi. Ništa. Ništa ćoeće. Za tri dana gotovo. Zaraslo. Dijete malo skićalo, a mi mu nadavali para, pa prestalo. Onda mi sjedosmo i udarismo seir. Mađarca napravla tortu, a mi još nabavili hurmašica i tahan alve. Zadržo se ja do pridveće. Vratim se u Odžak umrak. Kad ono čitav Odžak duhne po roštilju. Janjetna! Ćuje se dobro. Pitam komšiju šta to bi, a on kae donijelo u humanitarnoj zamrznutu autralsku janjetnu. Pu, jebo šejtan i eksere i sunet tortu, kontam ja. Osto brez janjetne. Sutri ujutro kad je komšija kostma ranijo ćukove, dade men jedan polojav komad. A ja ga turim u vruću pogaču i tako se i ja omrsim… A pravo da ti kaem, mene jebe banja. Harkanj. Ja sam ti s otom banjom ko ovca kad joj osoliš malo livade. Đe si metio tu ona legne. Tako ja u Harkanju. Dam ruskom hećimu sto maraka. Dobijem kartu s kojom imam pravo da se prigledam jednoć nedeljno. A dobar bio otaj ruski hećim. Vi kaete doktor, a mi hećim. Pokojnu mi je ženu lječio. Da ne bi njega, ona bi meni umrla prije šest godina. A eto, šućur Alahu, umrla mi je prije pet.... A jest nam bilo lijepo u Harkanju. Kad ogladnimo, ja kod Safeta u mesaru. Taj po vas dan peće janjetnu. Uznem ja seb rebara i plećku. Kupim hljeba i paradajza. Pa namah što se napucam, nako još masnih ruku, navalim na starku. Ona meni, biva, ma šta ti je, ko hoće me se kurtalisat, al ja nepušćam jel viđam kolko joj je drago. I neima tu klap, klap, pa gotovo. Nego ko pravi muškarac stisnem zube pa ožeži po pol sahata. Neka i njojzi bude hairli i rahatli… Uh, puknit ću ako ne prdnem, plaho me naduli oni makaroni… Nemojte zamjerit. A ljudi jest mi lakše, ko kad skiniš tjesne kondure.
A vid ovo. Saš ćut. Bilo je to iljadu devetsto osamdeset pete. Ne. Osamdeset šeste. Ja. Osamdesetšeste. Bit će sada jedanajst godina. Pijem ja sabajle sa ženom kahvu. A u mene bila u Odžaku velka avlija. I komšinca udovca. Da izajde na cestu, valja joj oko po kilometera, a priko moje avlije namah. I dozvolio ja njoj da tuda gaca. I samo što ja uze filđan i srknu kajmak s kahve, eto nje. Nako mala, guzata, laka za baratat. U mene drugi srk kahve, a ona još uvijek maršira po avliji. Neima šalvara, nego neku haljincu, a gujica u nje radi li radi. Ne mereš izdurat. Kad je ona izmakla, srknem ja treći put, pa ću ženi: ja dobre gujice u naše komšince. A žena se ko malko uvridi i reće, eto, kad ja umrem ti je oženi kad ti je dobra. I ko da me ućara. Jebla je ženska moć. Umre ona januara devedeset druge i ja je sahrani gore u Tešnju. Bila bolja đenaza na tešanjskom groblju. Znaš groblje u Tešnju. Eto tu ona leži. Vako mater, vako ona, vako njen otac. A groblje je malko uzbrdo. Jedno ćetres koraka... I šta sam ono ćeo reć? Ja. Devedeset ćetvrte ja oženim komšincu. Zaboravi reć da je bila udovca. Dvi sam godine ja nju provjeravo što se nije udavala nakon smrti muža. Nemereš saznat da si pita. A za njenog muža Adema saznao sam. Jedni kažu da je bio dobar čoek. Što želi seb želi i tebi. Drugi kažu da je bio na svoju ruku. Ala salamet. Svako veće u njega mora biti pljoska meke. Bilo para u kući ili ne. Ako neima žena mora ić posuđivat. Poginuo kod silaže. Upala mu ruka u ventilator, koji ćera silažu u prikolcu. Bila subota. I kako mu je išćupalo ruku, ode pola ruke u silažu. Ne bi njemu ništa bilo, nego kad ga je ono laplo, udari glavom u njeko željezo i ode... A kažu da su on i žena mu baš fajn poćeli s teladima. Ranli deset komada. Kuplo u Šidu. E, neima ljepše stoćne pijace od one u Šidu... I šta sam ono ćeo reć? Ja. Pitam ja Konu, njenu prijateljcu, da zašto se Hilma, viđaš Hilma se zvala, ja Hilmo, ona Hilma ....nije udavala? Kae men Kona, biva eto nije ćela. Ma deder ti nju ozbiljno pitaj, navaljivam ja. I tako je to trajalo i trajalo. Jedan dan odo ja u Mađarsku u banju, a i po fasung. I već sutridan nazovem ja nju u Županju. Javi se zet. Šta radite, pitam ja? Eto ništa, kae on. Crkajemo. Bio sam vam kod familije, kaem ja, pozdravlo vas. Hvala, kae on. Di ti je punca, pitam ja? Eto je neđe oko kuće, kae on. Zovider je, kaem. Zovnu on nju. Hilma ovdje, kae ona. A ja namah. Ja sam ovdje u Harkanju u banji. Nemeremo mi sad tu puno razgovarat. Eto ja ti nudim brak. Ti si sama, ja sam.. A ona: uf, uf, ma šta mi to naprića ćoeće? Iznenadi se. Kae, aj ti mene nazov ujutro. More, kaem ja. Poselami sve tamo. I ja na sabajle, zovi. Javi se dijet. Njen unuk. Ja je zaišćem, a dijet reče evo ide baba. I vidi ti sad, ode ona jedna kartica od
180 forinti, dok ona reče: ajd kad si baš tolko navalio neka bude. A bilo je to onda 13 maraka. Ota kartica. I tako se ja oženi. Telefonom iz Harkanja. A plaho mi je bila dobra. Kad joj uvalim Hašima, cvili ko Zaimovi basamaci. Udovca. Moreš si mislit. A ona stvar, da prostiš, miriše u nje ko ptica popunac. Znaš li ti za otu pticu? Popunac. Ne znaš. E, ta ptica popunac
miriše bolje od “Vegete”. Jašta.
E, jebemti život i bolest. Na moju glavu navadio se belaj, ko na hadžiju ćepenak. Prvi put sam se razbolio u Islamabadu. Poslalo me tamo iz Njemačke. Biva ko Musliman divanim turski. A tamo roštilj, šašljici, ćevapi u somunu, njekakvi krastavci. Isti ko naši samo nijesu kiseli. I štaš? Mlati po otom. A to ti je ćoeće sve što valja za ćir. I dobijem ti ja njega. Vratlo me u Njemačku u bolncu. Držalo me tamo s još jednim u sobi. A sestra, neka zajebana, drži stalno otvoren penđer. Zima, jebiga, nemereš se ti ispod ono malo ćebeta zagrijat. Ja kaem, daj ba švester, zatvori otaj fenster, zima je. A ona meni: friše luft gut fir kranke. Dignem se ja i zamandalim. Jebo te luft da te jebo. Zec se cijeli život luftira i da je luft za koji kurac, narasto bi velk ko ćoek. A on sa sve luftom ostade zec... Ljudi ma šta mi rade oni makaroni.
A šejtanluka. Ma kako more ovako nadut. Ja to ne anlaišem. A vama ništa?
Ćudan je narod. Imali mi u selu mualima. Znaš šta je mualim. Vi kaete ućitelj. Bio on u partizanima. Dva puta ranjen. A u njega sira i kajmaka ko na pijaci u Modrići. Cijelo selo nosi. A ništa taj radio nije. Djeca po vas dan cijepala drva, štijala bašću, ranla marvu, nosla vodu. Uze jednog dana moj otac oni mali sepetić jaja i ode k njemu. Veljo se zvao. Selam aleikum. Zdravo. Bil ti meni mualime pismo sinu napiso? Bi, al sad nemam vremena. Ode moj babo do Hase da proljudekaju malo dok mualim završi svoje. Naiđe ponovo kasnije. Jel more? More. Uzni der tu šamlicu i sjedi. Sjede. I sad babo divani, a mualim tefteri. Dragi sine ja sam dobro, hvala Alahu, kao što i tebi želim. Imamo, hvala Alahu, dva janjca, pet kokoša, horoza, nješto piladi i ako Alah da kupit ćemo od Hilmije jednog ovanćića, da nam se nađe za Kurban Bajram... i sve tako veze on Veljku, a Veljo tefteri li tefteri. Deder ti sad to meni proćitaj, kae babo. Ćita Veljko, al gdje god babo Alaha spomenio, on priskoćio. Što ispreskaka Alaha Veljko, pita moj babo. Zato. A i jel ikad iko viđo tog tvog Alaha? Nije. A moj babo Veljku vako. Deder Veljko prikući tu šamlicu do mene.Veljko prikući. Prikući bliže. Veljko prikući bliže. E tako valja. A viđaš li ti bolan Veljko one topole tamo uz Bajrinu livadu? Viđam. Viđaš kako im lišće hoda, ljulja se i bjelasa. Viđam. A osjetiš li vjetar. Ne. E, viđaš, moj jarane, ta sila što premeće topolno lišće kad neima vjetra je Alah. Sila, a ne viđaš je. Veljko skoči sa šamlice. Sikter, stara beno, povika na mog babu. Nađi ti seb drugu budalu za pisanje i nosi ota jaja. Diže se babo sa šamlice i promrsi: najteže je biti čoek međ ljudima. A ona komunistićka fukara zafrli oni sepetić s jajima na njega i uvati se med noge pa povika, eto ti kurac s otim jajima. Bio neki pogan ćoek otaj Veljko. Volio sovat. A ima nas svakaki na tom svjetu…Ma da mene ne jebu one pilule što nam ih dadoše nakon makarona. Kažu da su za srce. Vidi ti meni belaja u stomaku...
Kupovo ja konje. Uznem para za jednog, a drugog ću kupiti il na vakat ili kad prodam ona svoja dva stara. U Đakovu na vašaru najdem dobrog konja. Pošto, pitam ja. Gazda šuti. Šutim i ja. Ćekam. Nakon pet minuta pita on mene šutke, samo podigo ombrve. Ja šutim. Projde još pet minuta. On nemere više izdurat pa upita: imaš bikova? A ja znam šta će njemu bikovi. Da ih namah vozi gori u Jelašku zadrugu kod Tešnja. Tek sad ja njem pitanje: a imaš li ti novaca? Valja platit ko teletnu, jer sve to ode Šiptarima za ćevape.
I tako se mi tu nagađali, kad eto ti Hasana i Bešlage. Ajmo na polić meke. Ajmo. I vodali se miod birtije do birtije. Ode pola mog konja. Hasan imo isto nješto para. Kae on men: ti vadi pare i plaćaj iz mog džepa, a ja ću iz tvog. Pojeli mi i popili konja i po. Iz Đakova krenli u Vukovar, hoću reć Borovo. Između Đakova i Osijeka ima ona jedna pofajn dola. A mi naki pijani dvared njom letli. Okrenemo se, vratimo anamo do ciglane, pa jopet sredinom đade onom dolom. I vrištimo u kolma. Stigli u Borovo namah završla druga smjena. Druga je najjaća. Prva i treća slabe. A mi seb, ne po jednu, već po dvi hanumce, pa u Osijek u Ćingilingi ćardu. I udri do zore... A oni moji stari konji valjali su mi još par godina. Sve dok ih nisu odveli oni iz HVO-a... Uh uležo sam se na ovoj desnoj ruci... Viđaš ova kvrga, ovdi, to mi je još iz djetinjstva. Išli mi krast hurmašice hodžinici iz kelera. Mi ćeli razvalit vrata sikerom i taman ja upro, a Husnija gurno ruku, da otvori s one strane, kad eto ti hodže. Prišuljo se s druge strane i mlatne mene pićkaralom po ruci. Ja pusti onu sikeru, Husnija vrisnu, jer mu prsti ostaše prićepiti. Poslije zbog tih prstiju nije ni armiju služio, a ja sam, jebem te Tito, dvi godine kuće nevidijo. A đe li je sada Jovanka? Pitaj Boga jokinoga... Deder mi te novine. Valjda ću lakše zaspat. A znaš kako volim najviše zaspat. Kad odjebem, nako domaćinski, pa zapalim cigaru... To je đenetli... Nadirkaj slobodno to radijo. Ne smeta men... A i ovi krevet smrdi po gumilejzungu.... Šta piše na ovoj plahti? Skaraborga Lansting. Jebla vas humanitarna da vas jebla. Makaroni humanitarna, plahta humanitarna, pilule humanitarna. Sestroooooo. Koje da uznem prije spavanja, vas sam zbrkan s otijem pilulama. Kaeš ote za krv. Ja. Slaba mi je krv kae hećim. Samo ćetir milijuna i trista otih mrvica u krvi. Oćel to valjat? Kako kojih mrvica. Otih bijelih ili crnih. Ne razumijem ti se ja u to. A kaeš crvenih. Ja, ja crvenih. Vid mene tokmaka. Pa ja. Krv je i u mene crvena. Sestro ba deder mi pripomozi ugasit to svjetlo. Mi ćemo sad spavat... E, nemoj sve gasit ovaj s oćalima bi ćito. Jebeš ćitanje. Umro ko ćito, umro ko nećito...
