Tri tenora: Striborova autobiografija o drugima (Prvi dio)


Tri tenora: Striborova autobiografija odrugima (Drugi dio)


 

Bajica Živić Guz


 

Kada se olovno ožujsko nebo zbog težine vlage spusti na vijuški horizont i rano prijepodnevno sunce ga probija kosim zrakama, na mjestima njegove manje gustoće, s početka puta prema Poloju, ukaže se prizor holandskog pejsaža Jakoba Ruisdaela ili Aerta van der Neera. Desno - zeleno sive vode Save, lijevo - divlja šikara, u sredini vijugava zmija vlažnog puta, a gore nejednako gusti niski oblaci iza kojih se naslućuje sunce. Sad je kosi reflektorski snop zraka na silueti bjeliškog silosa, potom na tri velike topole negdje kod ušća Glogovice, pa onda jedan okomiti zabljesak na proljetnim vodama koji plave dijelove ceste. Ta igra sunca i vode ne traje dugo. Nekad nadvlada sunce, nekad oblaci, ovisno o tome da li pejsaž blješti u plavetnilu i zelenilu ili uranja u deprimirajuće sivilo koje raspoloženje pretvara u melankoliju i kontemplativnu raznježenost.

Nedaleko početka puta s bajera se, prema koritu rijeke, spuštaju stepenice do ribarske splavi Bajice Živića Guza. Pikla, Bajica i ja prelazimo s obale na splav preko daske. Iz sulundara splavarske barakice izvija se tanki dim...

***

Pikla naloži. Šta ščim? Mojim kurcem. Pa da ima drva ja bi sam naložio. Potraži okolo. Uzmi tu korpu. Idi do splavi Tome Bosanca i donesi deset metara. Ako ima. Ako nema donesi dvadeset, trideset metara... Dobar je Pikla. Zna o Malom Vijušu sve. Ko i ja. Često se svađamo oko imenâ, mjesta, događaja. Sjeća se bolje nego ja, ali ga, svaki put kad je u pravu, pošaljem u kurac. Zato sam ti i rekao da ga povedeš. Kad me iznervira sjetim se i onog što nikada nisam ni znao... A voli pičku više od Boga. Kurac mu je dvadesetčetiri sata na raspolaganju. Taj brsti pičku ko jarac travu. Voli dupetare. Kaže da mu je najslađe kad mu ruke potpuno utrnu od težine ženskih guzova. Ja ga zajebavam da je junfer izgubio sa starom žlundrom Marom Astaloš. Znaš krevetaru Maru. Svi je znaju: rotvajler s perikom. Radila je, kao upravo načeta, u kupleraju Martina Kovača Kurjaka. Stanovala u Filipovićevoj ulici prva kuća do stadiona. Kad je prolazila Filipovićevom psi su uznemireno zavijali od mirisa njenog znoja pomiješanog s jeftinim parfemom. Znaš šta, to je bazdilo na tvora izvučenog iz guzice drugog tvora. Aco Debelić ju je jebao na dah. Udahne i ne diše dok nije gotov... Mara je bila 1921. godište. Mi smo svi za nju bili picani, mlađi dvadeset i više godina. Imala je curicu Nikicu s nekim Švabom još za vrijeme rata. Nju je oženio Šefkija. Onaj što je u Brod došao šlauhom preko Save. Stanovali su u samostanu. Kad su njih dvoje razgovarali na samostanu je otpadala žbuka, a čulo se kilometar dalje, skroz do savskog mosta. Oboje su bili gluvi. Mara je otišla u Njemačku pod stare dane. Jedanput kad je dolazila u Brod ponijela je sa sobom 36 kofera koje je pred kuću istovario sa svog platoa kirijaš Ten. Onaj što se objesio u štali u Gundulićevoj. A koferi su bili oni veliki plastični na pruge. Taj događaj je bio jedna od većih senzacija u povijesti Filipovićeve ulice. Zadnji put sam je vidio pred smrt. Smanjila se napola... Umrla je, a da nikad nijednog muškarca nije upoznala prije seksa. Njen dobar štos je bio, jebati se možemo, ali molim, bez ikakvih intimnosti.

A evo ga. Mi o puškaru, a on na vrata. Pikla priznaj da ti je Mara Astaloš skinula junfer u «Šangaju». Opet lažeš. On ti ima otmjeniju verziju. Prva djevojka mu je bila sestra Ivice Račana. Kako se zvala? Da, Zdenka. Račan mu je bio prvi komšija dolje na kraju Vrazove. Pikla je stanovao na samom kraju ulice koja se zaustavila pred kukuruzištem. A Račanovima se išlo još kroz kukuruze do osamljene kućice na rubu gradskog smetlišta. Tu su Cigani, prije Račanovih, držali ukradene konje na sigurnom. Moglo se do tamo i bajerom, ali je dalje. Ma šta da ti puno opisujem. To je kraj u kojem su po tarabama još visile lubanje. Ti Pikla, izvini. Račani su 1954. došli u Brod iz Gline. Stari Račan je rođen 1909. u Osijeku. Kao dijete odrastao je u nekoj gospodskoj obitelji. Dvije su priče tko je i što je. Jedna je da je prihvaćen, kao kopile, u samoj toj obitelji, pa su ga othranili i školovali u Beču. A druga je da ga je odgojio stric. Jer su mu otac i mati otišli u Ameriku. Uglavnom govorio je jezike. Za vrijeme rata Njemci su ga uzeli za prevodioca u radnom logoru Ravensbrik. Kao prevodilac nije živio u logoru nego u gradu. U dvosobnom stanu. Logor mu je bio radno mjesto. Na kojem je primao plaću. Sve te priče kako je Ivica rođen u logoru su sranja. Teta Marija, njegova mati mi je to pričala. Pikla isto zna. Pokazivala nam je fotografiju s Ivicinog krštenja. Ona drži Ivicu u ajnpindeklu. Do nje je stari Račan u odijelu s kravatom. Oko njih Švabe, susjedi i prijatelji u svečanim odijelima. Kakav logor, kakvi bakrači, to je Ivica sve izmislio. I u tom je on potpuno na ćaću. I ćaća mu je bio mustra. A Ivica je bio čudak. Otuđen. Uvijek po strani. Skretao je pažnju na sebe noseći onaj klasični šešir na glavi. Što tada nikom drugom, osim njemu, ne bi palo na pamet. To je bilo isto kao da je na glavu stavio rotirajuće svjetlo. I dok smo mi hodali u čoporima i podređivali se okrutnim pravilima uličnih bandi, on se ko tetkica družio pojedinačno. S pokojnim Slavkom Riđanom i Stevom Perićem koji se zagubio negdje u Engleskoj. Račanove je po dolasku u Brod Rade Kern zaposlio u Brodvinu, pa je Ivica ponekad radio na recepciji hotela «Brod». Ja mu tada ne bi dao da slaže kekse u trgovini...

Sad sam se sjetio. Plamenova kartonaža bila je pedesetih Hohmanova stolarija. Pokraj nje je bio  onaj Židov što je poginuo s Jojom Maksimovićem. Kako se ono zvao? Bravo Pikla, limar Štajn. On se družio s direktorom Dječjeg centra nekim Srbinom Dušanom. Da me jebeš ne mogu se sjetit prezimena. Znam samo da je bio i u četnicima i u partizanima. Kompletna ličnost. I stalno je govorio znači. Osnovali smo, znači, Dječji centar. Drug Račan će, znači, biti poslovođa. Drugarica Marija, znači, kuhat će bijelu kavu, pravit sendviče i čistiti prostorije... Kasnije je bio direktor propale stolarije Sava. Pikla ne seri, ne znaš čovjeka. A za taj dječji centar su na Malom Vijušu sagradili dvije barake. Stari Račan nagovorio je tog Dušana da njemu povjeri uređenje igrališta jer je on, je li, bio u Beču i tamo vidio Prater pa zna kako se to radi. Dovukao je tamo ringišpil bijelih cigana Rumštajnovih. Stari Rumštajn je bio švapski cigan. Stara ne. Izgledala je ko indijanski poglavica. I mislim da je svaki dan rađala. Djece je bilo ko u obdaništu. Rajndlike i veš-lonci u kojima je kuhala bili su ukradeni u nekom velikom hotelu. Starog je Martin Petrin zaposlio u Prevozu. Ostali su radili ringišpile, streljane, karike kod Marike i to. Žensku djecu nitko nije mogao ni prebrojat: Trla, Finka, Mikula, Zorica, Seka, Elvira... Seka se udala za Juru Bema, a kad je on umro za Savu Todorovića. Sin Đuka imao je putujući cirkus. Bio je jak dečko i vječno se tukao: s radnicima, cirkusantima, a dešavalo se da pretuče i nekog iz publike...

Jebi ga Pikla, naviru mi uspomene... A vidiš, ne mogu se sjetiti jel sam nešto jebavo iz tog ciganskog jata. Vratit ću se ja tvom prijatelju Račanu. Ako zaboravim ti me podsjeti... Idem pišat. Dođi i ti sa mnom, doktor mi je zabranio držat u ruci teške stvari...

E, ti vijuški Cigani. Negdje 1946., ne 1947. tu negdje na Mali Vijuš ih se doselilo 147 familija. Neki su ostali, a neki otišli u Srbac, Mitrovicu, Sisak...Božo Mitrović – Copavo, stanovao je u mom dvorištu. Otac mu je bio onaj šepavi, mali, suhi sa štapom – dida Lila. A i Božo si je slomio nogu da ne ide u vojsku, pa ostao šepav za čitav život. Zvali su ga Bozo Copavo jer kad se god uzbudio nije mogao reć ni č, ni ž, ni š. Tu je onda bio i Todorović Pipo, pa Sidi, Nedići, jebi ga tko bi ih sve upamtio. Živjeli su u ciganskim kolima na nekoj vijuškoj uzvisini koja se pretvarala u otok kad su u proljeće i jesen podzemne vode poplavile čitav Vijuš. Muški Cigani odu prodavat pokradene konje, a žene, babe i djecu ostave na otoku. Ja ukradem iz klaonice dvije salame. Iznosio sam ih u čizmama. Uzmem one Joze Bakića pet brojeva veće. U svaku naguram salamu i kad izlazim u onoj kecelji do poda u kojoj sam klao, nitko ništa ne primjeti. Edo Prpić me čamcem prebaci na otok. Ja tamo za salamu jebem što hoću i koliko hoću. Ponesem i rakije... E, koje je to vrijeme bilo. Ujutro se probudim u čergi. Edo spava, a po njemu pozaspali prljavi goli cigančići ko prasci na krmačinim sisama. Njih šest, sedam. Nemate vi pojma koji je to osjećaj vraćati se ujutro čamcem iz dobre jebačine. Vidim ko sad. Digla se niska magla, sunce škilji tamo od ušća Glogovice, Edo, krmeljiv i pune kose perja, lagano vesla, voda prozirna i dole jasno vidiš poplavljeno kukuruzište zajedno s bundevama. Žaba i komaraca ko u priči... A ja na prednjem dijelu čamca digao jednu nogu na pramac. Ko Napoleon s one slike. I razmišljam koliko sam do sada ampera ikre ostavio u toj čergi...

Prcaju me osjećaji. Jebali te, Pikla, Račani. Gdje sam ono stao? Dječje igralište?. Da. Na dječjem igralištu su radile Bara i Reza Bosak. Barina kći Mimica, ona na koju smo svi drkali, je u Argentini. Cvjećar Bosak joj je bio ujak. Nju kad je Vlado Šop, onaj što je prvi nosio vjetrovku kurtonku, nakon što mu nije dala pičke, pito s kim je imala prvo seksualno iskustvo, ona je odgovorila sa sobom. A kad ju je pitao jel još s nekim, ona mu kaže sa sicem od bicikla. I ajde ti sad to tako bezobrazno prosvrdlaj. A stari Račan će njima biti poslovođa. Prije toga je držao jajčaru s inkubatorima pa je to sve pokrao i zapalio. Onda je držao Zdravljak s Barom i Rezom. One radile na ringišpilima i ljuljačkama, a on je od bjelica pravio fiš paprikaš i to prodavao. Paprikaš od bjelica neće ni ćuko. Onda su mu kobajagi provalili u Zdravljak kao što su mu zapalili jajčaru. Jelda? I kad su razjebali to dječje igralište i Zdravljak sve je to preuzeo Miljenko konobar, onaj što se oženio sa šiptarkom. Kako se zvala? Fala kurcu da i ti Pikla nešta ne znaš...

Zdravljak je nazvan Smuđ. Stari Račan je otišao u penziju. Imao je srčku ili tako nešto, a radile su teta Marija Račan, Ketika, pa jedna Ankica, ne Petrovićka, nego ona debela. Šefovi su bili Akan Mašinović, Pero Crnogorac, Marijan Vuzem. A kasnije je Ubo sve to podigao do nekog reda.

Kad je bilo otvaranje Smuđa, padala je jaka kiša i oko barake su se stvorile, ne lokve, već jezera. Da bi se moglo ući u novootvoreni restoran stavili su preko tih bara daske na ciglama sve do ulaznih vrata. Baraka je stvarno izgledala kao otok. Nekom je palo na pamet ime Otok sreće i tako je i ostalo.

[caption id="attachment_110732" align="alignleft" width="300"] Bajica Živić Guz[/caption]

Teta Marija Račan pekla je tamo ćevape. Bila je ona dosta šarf žena. Ličanka. Djevojačko joj je bilo Draženović. Pričala mi je kako se snalazila nakon rata. U ljeto 1945. zatekli su se u trosobnom stanu u Bratislavi. Njih dvoje i Ivica star dvije godine. Stari je cijelo vrijeme rata šverco. Od cigareta do automobila. Tako je, kroz neku petljavinu s poslijeratnim agentima UDB-e u bivšoj Slovačkoj, dospio u zatvor u Beogradu na Adi Ciganliji. Kako su ga uspjeli tamo smandrljat, pitaj Boga. Deset mjeseci ona nije znala točno gdje je. Vratila se s Ivicom u Zagreb, obilazila okolo, raspitivala se i jednog joj je dana javljeno da je stari u Zagrebu. Na Savskoj. Mjesec dana kasnije su ga pustili pa su otišli, čini mi se, u Božjakovinu. Dalje je istina ono što piše po novinama. Ali jebeš Račana. On je za vijušku priču bio pičkin dim. Pravi dečko s Vijuša bio je Kojo. Sjećam se ko danas. Išli mi krasti zelene kajsije u komšiluk. Nismo mi krali iz koristi, jebeš zelene kajsije, nego zbog toga što nas je to rajcalo. Komšija ogradio voćnjak visokom daščanom tarabom i gore nakucao bodljikavu žicu. Jebi ga, moraš kopat rupu. Iskopali mi rupu da se možemo provući i jedan po jedan unutra na kajsiju. Odjednom neko u mraku zaurla: «Komšija, kradu ti kajsije!». Izleti čovjek s lovačkom puškom, pas na lancu popizdio, vuče kučicu za sobom, a mi bjež'. Svi na onu rupu. Zaglavili se, pa nitko ne može van. Tambura se počeo moliti Bogu, kaže dragi Bože ako se izvučem živ prestat ću drkati. Bumbar, onaki mali i nabijen stenje: pustite mene naprijed dat ću vam svima sutra sestru. Tambura i Bumbar nisu bili ništa u rodu, ali su bili bliski, čak i slični. Valjda zbog toga što je Tamburin tata jebo Bumbarovu mamu. Ajde nekako smo se provukli. Nitko nije najebo, ali u mraku smrdi po govnima. Šta? Kojo se posro iz sve snage u sred tog jedinog prolaza. I onda zvao gazdu. Mi smo svi živote spašavali puzeći kroz njegova govna. On se smije ko lud i ne možeš mu ništa jer je i bio lud.

Drugi puta tu odmah iza stadiona, u onim vijuškim rupama digla se voda. Čitav Vijuš jezero. Od stadiona dole do one bivše upravne zgrade ribnjačarstva. A bilo je tu uvijek šaša i trske. Zbog vlage. Nabrali mi trske i cijeli dan pravili splav po uzoru iz nekog filma. Jebem ga, kojeg. Napravili veliku i dobru splav s kućicom od trske. Pet, šest nas može držat. Ajde poriniti ćemo je. Mi se rasporedili na splav, a Kojo će nas odgurnuti. I dok mi pažljivo održavamo ravnotežu na njega nitko nije ni pazio. A on doneo u flaši petroleja, polio i našpricao čitavu splav, odgurnuo nas i bacio upaljenu šibicu. Trska planula učas, a mi svi skači u vodu. A bio decembar, pred Božić. Poslije još svi dobijemo batina kod kuće... A jadni Bundeva dobije najviše. Njemu se, dok ga je otac mlatio, uvijek nadigao kurac. To je starog uvijek još više raspomamilo...

Preko puta vijuškog zatvora bilo je par velikih dudova. Kojo je imao svoju privatnu granu. Tamo nije smio nitko brati. A pokojni Ivo Vujić Vepar, popeo se baš na tu granu i maže dudove. Kojo ga pita šta radi na njegovoj grani. «Edem je udove du» odgovori mu Vepar na jednom od jezika koji su u to vrijeme vladali u brodskim uličnim bandama. A Kojo za šlajder i bum ravno u glavu. Vepar padne s jedno tri, četiri metra visine i ne miče se. Šta ćemo s njim? Stavimo ga onakvog krvavog u vagonet na kojima su transportirali balvane s granika u drvnu industriju i odvezemo ravno u bolnicu. Ta pruga je vodila od granika bivšom Karadžićevom ulicom do drvne industrije u Zrinskoj.

Kojo nije bio pokvaren, nego baraba, bitanga. Stanovao je u onoj staroj dugačkoj kući iza zatvora. Sestra mu još uvijek tamo živi. Njegovo društvo bili su Ruda Horvat, Ivo Špehar Pikina i Prcina. Navodno je najebo u vojsci. Prvo je otišao u Mostar i onda dobio prekomandu u Pulu. Tamo je ubijen i o tom se svašta priča, a Josip Bakić koji je u to vrijeme bio mesar u Puli, tvrdi da ga je ubio neki stariji vodnik kojem je tucao ženu. Pravo ime mu je Mirko Zastavniković, a imao je još i nadimak Mustafa. Zanat je izučio u turpijani kod Mije, Čandrljinog ćaće. Ta turpijana bila je tamo negdje kod doma penzionera. U blizini Ante Kljufasa, Horvatića i Citerbata. Sad je tamo onaj parking preko puta pijace.

Čuj ovo. Kojo i ja idemo iz grada prema Vijušu. Ispred nas neka momčina preko sto kila i žena mu. Nešto se raspravljaju. Kao bili su u svađi pa se sad mire. A Kojo počne zajebavati i dobacivati. Jebem ti sunce kad momak skoči i iščupa iza pasa ovoliku nožinu. I na njega. Kojo bjež. Onim putem na stanicu pokraj WC-a. Tu su posadili mladice u Klasiji i on iščupa onaj kolac kojim se veže mladica da ne raste grbavo. Lako ga je iščupo jer je dole bio trul. Kad se on dočepao kolca izbeči oči da je i mene uplašio i kaže tom momku: «Hodi, da ti se najebem majke. Mrtav si samo što te još nisam ubio.» A momak krene. I kako je podigao ruku s nožem, Kojo mu kolcem prebije ruku. Ovaj jaukne, ali ne odustane. Pokupi nož s poda drugom rukom i prema Koji. Ovaj mu prebije i drugu ruku  pa ga onda sastavi kolcem po glavi tako da čovjek upade ko mrtav. Onda Kojo uzme nož i nareže ga jedno sedam puta po leđima ko ribu. Okrene se prema meni i kaže: «Ajmo sada...» Bio je čvrst, žilav i pokatkada neuračunljiv. Ulični autoritet mu je bio nenadjebiv. Nemoguće je njemu bilo izvodivo. Bolio ga je kurac za sve u životu. Niti je o čem brinuo, niti mario, a svaku i najmanju pizdariju prihvaćao je sa smrtnom ozbiljnošću. Naslađivao se u uništavanju stvorenog. Svjestan da je onemogućen bilo što promijeniti u svom jebenom životu, on je to pretvorio u svoj nenadjebivi stil, kojem su se svi usranci divili. A zato je trebalo imati muda i muda. On se doslovno zajebavao sa smrću. Volio je strah i kad bi mu se potpuno približio pretvarao se u životinju. To je bilo jeza gledati. Nikad više ništa slično nisam sreo u životu...

Jebi ga, život je snalaženje. Moraš znat naći svoje mjesto. Eto ti Riste Gojkovića. Počeo je u Beogradu studirat arhitekturu. Živio je u barakama preko puta Ekonomskog fakulteta i preko studentskog servisa otkrivao čar biznisa. Farbo je ograde, prao prozore, jeo u menzi kod Dva kostura na Topličinom vijencu. Uživao u savskom pejzažu čekajući da mu se na kamenu osuše, u Savi oprane, jedine čarape koje je imao. U tek otvorenim samoposlugama krao je  posebnom tehnikom. Kupi veknu kruha i traži da mu je uzduž prerežu. Potajice izdubi kruh, a onda u njega nagura paštetu, žilete, pertle, Zdenka sir i to. Na kasi plati samo kruh. Otišao u Australiju, pa u Englesku. Između osamdesetih i devedesetih u rubrici Naši u svijetu zagrebačke novine objavile su da je najskuplje plaćena rastava u Engleskoj te godine bila između Riste i supruge Katarine. Sud joj je dosudio četiri milijuna funti odštete. Pa ti sad vidi.

A Mile Bosanac, Milanović se prezivo, živio je u onim barakama preko puta Slavonije. Mama mu je bila ona klataruša Anđa. Znala je umotat u papir dlake, glinu i kokošje perje, pa taj koktel stavljati komšinici pred vrata. Da «nagrajiše» - kako je govorila. Jer je, «mamu joj jebem, sušila je dvadeset gaća na štriku u dvorištu, pod nosom mog Milana». Sestra Zorica radila je u garnizonu, u kantini. Tamo joj je netko napakovao dijete i kad ga je rodila držali su ga u kartonskoj kutiji od Batinih čizama. Toliko su bili siromašni da ih je četvero spavalo u jednom krevetu. Mile s osamnaest godina nije znao pročitat koje je vrijeme na satu, nije znao koje je boje naranča, a za Miki Mausa je bio u dilemi jel to pas ili mačka... Da ne služi vojsku pobjegao je 1957. preko granice u Italiju s Duškom Glumcem, sinom Koste kirijaša. Pričaju kako se tri dana skanjivao, a onda kad su ih otkrili graničari i zapucali preskočio je žicu od metar i pol. S mjesta. Taj svjetski rekord do danas nije oboren. Preko u Italiji otišli su u prvu kuću pitat gdje su, a on odmah tražio razglednicu da se javi Anđi. Iz inostranstva. Iz Italije je otišao u Australiju. Javio se Bori deset godina kasnije. I poslao fotografiju - ljubičasti smoking sa sjajnim reverima, kravata kao da je bomba pala u cvjetnu rundelu, sivi polucilindar, neki ogromni crveni luksuzni auto i dobra pička u bijeloj vjenčanici. Oženio se tamo i obogatio, a piše Bori kako je u Australiju došao avionem. A kad ga se samo sjetim na plesnjaku u Partizanu. Imao je nosinu ko pola štruce kruha. Uvijek pomislim na njegov nos kad slušam Micu Trofrtaljku i onu njenu drnku: «Premale ti uši, preveliki nos, ženama se dopadaš, u čemu je štos»... Zasvira bend Vilagoš – Nakarada, a on krene preko dvorane po partnericu i ljulja se u hodu ko Đejms Braun uvježbanim kamilinim hodom. Gura dlanom nos prema unutra. Kad zamoli za ples da bude manji. Kažu da je onaj povez za peglanje brkova on preko noći naticao na nos. I tako spavao. Sjećam se njega, Bore Dubičanca i Ive Križanovića, onog s brčićima. Oni su bili društvo. I međusobno su se dozivali ne zviždanjem nego lajanjem. Lajali su solo, u duetu i u troje zavijali, režali, štektali, cvilili... Kad se Ivo oženio nekom zgodnom Đakovčankom, ide on s njom pod ruku Zrinskom. Boro i Milan tamo negdje kod Zorajine kuglane, a on ide prema njima i u visini je Pihaća. Jebi ga, sad, ne smiju lajat. A oni skrenu prema kuglani, da ih se ne vidi i obojica uglas počnu tužno i bolno zavijati. Kao pate što su izgubili kompanjona...

Druga velika vijuška legenda bio je Boro Dubičanac. Jooooj, da ne zaboravim. Išli Boro Dubičanac, Braco Majić i ja biciklima iz Broda u Đakovo. Šta se kurac smiješ, pa to je onda bilo normalno. Bila je to pedeset deveta, šezdeseta. U birtiji pjevala jedna pička. Strašna. Jebali smo je svi, al se u Boru zaljubila. Pikla, kako se zvala? Vera. Mi naručivali i zajedno s njom pjevali šovinističku pjesmu Lijepa naša domovina. Jebi ga. Banula policija, mi na bicikle i bjež. Nju čope. I kako nas nije htjela izdat dobije mjesec dana zatvora. Ubajboče ju u Brodu na Vijušu...

Najlon bašća radila u to vrijeme. A Boro sa Sonjom. Zaljubljen ko puran. Ljubav u pičku materinu. Dobro i Sonja je bila pičoker ko topovnjača. Iz Borova. U stvari, bila je rođena u ženskom zatvoru u Požegi. Nju ovdje skinuli s autobusa Pero Kačar, Ljubo Majić, Siniša Morić i ja. Držali smo je na motelu Marsonija jedno deset dana. Sva sreća da joj je mama bila već mrtva, jer bi je ubila kad bi saznala šta smo joj sve radili. Znaš šta, kad je uhvatiš za pičku imaš osjećaj kao da ti konj jede iz ruke, dok je jebeš trese se ko vršalica. I kad je nama već dodijalo Boro se u nju zaljubio. Primopredaja je bila u stilu: eto moj najbolji prijatelju, ja sam je izjebo, a ti ćeš se sada s njom oženiti. Mislim, morao sam nešto reći.

I sad je ta Vera iz vijuškog zatvora trebala izaći u ponedjeljak. Jebo te, kad ono nju pustilo u nedjelju. Eto nje ravno u najlon bašću prema našem stolu. Potpuno odlijepila. Vuk s pičkom. Skinula štiklu i drži je u ruci, pa čopa po plesnom podiju. Vidim ja što se sprema i viknem, Boro! A on meni: pusti me prijatelju, sviraju moju pjesmu «Andrlea sniva», a ja ljubim. I plazi ko zmija po Sonji. Nasukao se na nju. Ja opet, Boro, i dajem znak glavom. On se okrene, a ova iz Đakova tres štiklom u čelo. Sonja, koja je kao fina dama pila čaj, prvo se ukočila ko daska. A onda zgrabi tu šalicu od čaja i šuvakom bum Bori u glavu. Ona je htjela ovu iz Đakova, ali se Boro u međuvremenu nekako nezgodno okrenuo. Iz nosa mu teče krv, a na čelu izgravirano u od štikle. Pero Kačar se zablejio u ono u na Borinom čelu. On je Srbin pa mu je to valjda izazvalo emociju. Sonja je otišla, a mi smo nastavili lokat. Svaka runda je bila: dva konjačića i gemišt za ustašu. I tako do fajronta. A onda na kolodvor, pa do jutra. Jebi ga, tamo se moglo lokat do zore. Jedino su nas oko pet ujutro nakratko istjerali na peron, jer je čistačica ordinirala u to vrijeme. Kolodvorska restoracija je bila zakon za sve prave i poštene pijance u Brodu. Ja sam odande bar dva, tri puta nedeljno išao na posao u klaonicu. Taj puta išli smo Boro i ja štrekom do Olivine, ja nastavim u klaonicu, a Boro lijevo kući na tavan svojoj Sonji. On je Sonju potajno držao na tavanu i ona je jadna tamo i pišala i srala u veliku teglu za kiseljenje paprika. I jebiga, Boro ko Boro. Pred kućom čekala ga policija i odvela ništa mu ne govoreći, a kako on nikad nije bio čist, nije ništa ni pitao. Poslije mi Čandrlja priča da ga je u pratnji dva policajca sreo kod sv. Florijana i pitao u prolazu: «Šta je to bilo, Boro?» A on mu odgovorio: «Pojma nemam, valjda će u Brod doći Tito. Kad god on dođe, policija pokupi sve kurve i mene i zatvore nas na Vijuš.» I držali njega tri, četiri dana tamo. I sad možeš mislit. Sonja na tavanu i gladna i žedna, a tegla se već prepunila. Stari Sadik, konobar, otac Borin sjeo poslije ručka na terasu i razvrnio onaj ogromni «Vijesnik u srijedu». Bio lijep dan, nigdje oblačka, a njemu po novinama nešto kapa. Sonja prepunila teglu. Popne se stari lojtrama do poklopca od tavana, digne ga, a ona jadna gola pocrnila od tavanske čađi sjedi na madracu i žmirka ko sojka na jugovini. Kad se Sadik nagledao prizora spusti poklopac, siđe dole i ništa staroj ne govori. Izišao Boro iz ćuze. Dođe kući i ravno na tavan. I ne pita on oćeš jesti ili piti, nego odmah: biraj, hoćeš da te tučem ili šišam. Zato što mu je njušku razbila. Ona odabrala šišanje i on je ošiša makazama. To mu nije oprostila. Sutradan je otišla s tavana ravno na motel Marsonija. Iznajmila sobu i onako ćelava počela ordinirat. Zarađivat na leđima. Stavila je na glavu maramu i gusarila po turskim i grčkim novčanicima. Ljudi kažu da je pred njenom sobom stalno bio rep kamiondžija. E tamo ju zatekao Braco Majić, Ljubin brat. Taj je isto bio brz na kurcu. Jebala se s njim za periku. Braco je bio galantan. Kupio joj periku za 50 000 dinara... I on je umro. Kažu da je od svojih momačkih šezdeset kila nagurao na 170. I ode sa svim tim kilama. A jauknio mi je pare. Al to je priča koja počinje ranije.

Dođe Mata Šikić do mene. Ja upravo od klaonice dobio stan preko puta male crkve. Kaže Mata, eno ti Braco Majić u hotel Parku doručkuje. A ja, neumiven, na bicikl. Dođem u hotel i ravno njemu: a tu si, mamicu ti jebem. On će: tko ti je rekao da sam tu?  Šta te, kurac, briga ko mi je rekao, kažem ja. Ajde, oćeš jest, pita on. Ne mogu ja ovo. A ja bi pojeo ona pečena jaja sa slaninom, al ne mogu, na inzulinu sam. I tu meni Braco kaže da je podigo dvadeset milijuna u banci, al da meni ne da ni pare. Dat ćeš, mislim si ja kad te ja počnem krpat. A on meni kaže slušaj evo ti dvadeset iljada. Dođite ti i Boro kod mene u Zagreb. Evo vam još pet iljada za taksi.

Dođemo mi u Zagreb kod njega. A on će ajmo mi na večeru. Sjeli u neki restoran, a on mene pita hoću li janjetine. Pazi, on mene pita hoću li janjetine? A zna, kurva, da je meni janjetina odmah iza one stvari. Pička i janjetina ja pišem velikim slovom. I naručimo mi. Ja ću kilu, Braco će kilu, a Boro dvije kile. Konobar se zbunio pa pita koliko još tanjura da donese jer je mislio da će bar još trojica doći. Pita šta ćete piti, mi pivo, a Boro naruči odmah namještaj: litru i sifon. I sutradan smo mi ručali u istom restoranu. Braco naručio puricu s mlincima. Kad su oni to donijeli na stol, mi ne vidimo jedan drugog. Čudovište. Šest i pol kila. Dobro, Pikla, toliko su mu naplatili. A Boro kad je vidio tu puretinu uzmuvo se oko nje, ko mali čuko oko velike kosti. Ne zna s koje strane da počne. Braco i ja zajedno smo pojeli u najboljem slučaju kilu, a on je sve ostalo smazao sam. Uz pauze. Pred kraj je konobar došao pitati jesmo gotovi. Bilo još malo ostalo. Braco i ja mu kažemo da nosi, a Boro pokrio s obje ruke to što je ostalo na stolu i galami na konobara: neeee. Na kraju je još siso trticu tako da se stolnjak na stolu počeo dizat. A u Bracu cijelo vrijeme gleda ko u Titu ili Bakarića.

Vratio meni Braco dio para što mi je dugovao i kad smo odlazili na kolodvoru pruži mi još dvadeset iljada za Boru. I kaže neka pare budu kod mene i da mu dnevno po pet stoja dajem, jer će inače sve odmah potrošiti. Kako sam ja tog čovjeka izmučio s tim parama. Ujutro sjednem na bicikl pa na Otok sreće. Tamo kažem Ketiki, ako me traži Boro u hotel Brodu sam. Onda odem, sve biciklom, u hotel Brod i kažem Akanu da ako me traži Boro kaže da sam otišao u Rusiju. U Rusiji da sam kod Lerotića. Kod Lerotića da sam kod Rkmana. Kod Rkmana da sam otišao u Mosor. U Mosoru da sam na Otoku sreće. Pet, šest dana on je za svojih pet stoja kružio cijeli dan pješke gradom. A onda je shvatio da ga zajebavam, pa sam mu ostatak para dao. Sjebo ih je za jednu noć. Sutra, prekosutra, eto ga. A bio je već debel od tog žderanja. Pa jebote, on u Mosoru pojede za okladu osam grahova, znaš onih gustih, vojničkih, sa šarom od ulja od prženja odozgora. I kad se ispostavilo da oklada nije ni pogođena u bilo čemu, on kao dobitnik narući još pečene ribice. Kao melšpajz. Parizer od tri i pol kile pojede bez kruha. Ja mu ga donosio... Pikla, stavi na vatru, smrzla su mi se jaja.

Kad sam radio u mesnici u Širokoj ulici navadile se neke tri derventske kurve kod mene i ja to uredno rokam u skladištu. Za pola kile švargla. Prvo je bila jedna, a onda je to pričala pa su se složile njih tri. I sad ja bi počastio i prijatelje. Acu Debelića i Boru. Aco u onom svom poznatom kariranom kaputiću. Peska kad govori, a za onu stvar ne bi dao život, nego dvadeset života. One dolazile subotom, a njih dvojica čekali su u blizini mesnice od šest ujutro. I sad pozovem ja cure u hotel Brod na piće, a Aco i Boro se kao priduže. Sjedamo za stol. Tko će šta. Ova jedna bi ajer konjak, druga bi šeri brandi, treća bi mentol liker. Boro će konjak, Aco zvečarku. A ja kažem konobaru donesi šest Apatinskih piva – bez čaša. Pička vam materina vi ćete se meni tu preseravat, a znate da ja plaćam. A one i nisu bile iz Dervente nego iz Polja. I taj put ništa. Nego one nas pozovu u Polje. I mi biciklima. Dvadesetpet kilometara derventskom đadom. Prvo smo pili na kolodvoru, a to je u Polju jedna kuća nasred polja. Pola željeznička stanica, pola birtija. I onda nas jedna od njih pozvala kući. Imala je ključeve od kuće nekih rođaka što su bili u Njemačkoj. I mi u tu kuću. Mrak, ne vidiš prst pred nosom, struje nema. Pol sata je ona otključavala ta vrata i kad je konačno otvorila neko s tavana zaviče stoj ili pucam. Naselili ovi iz Njemačke djeda na tavan da čuva kuću, a ovoj mojoj nisu ni rekli. Objasni ona njemu tko je i šta je i stari s puškom ostade na tavanu. One tri se pokupiše i odoše kućama jer su provaljene i da selo ne bi pričalo kako su kurvetine. Ostadosmo mi u toj praznoj i mračnoj kući. Bio je travanj, noći hladne, a u kući ništa. Goli kreveti bez posteljine. Nemaš kud. Skinemo zavjese sa svih prozora. Umotamo se u njih, privijemo jedan uz drugog i onako smrznuti dočekamo jutro. Kuća bila gore na brdu i ujutro čujem ja zvižduk Ćire. Ide iz Dervente. A išao je, mogo si hodat uz njega. A mi na bicikle pa niz polje na stanicu. Tu ga dočekamo pa u G kola bez sjedišta na podu do Broda.

Za koga pitaš, za Bašuru? Bašura je oslijepio i umro. Mislim od šećera. Ždero je. Oni su živjeli u Ciglarskom dolu, Kozarčevoj do Vogrinca. Njegov pokojni otac oženio je ženu s kćerkom. Njemu ona dođe pastorka. S tom ženom je imao dva sina. Sad su negdje ne Budainci. Jednog sam vidio, drugog nisam. Ona je pobjegla s kumovim tatom. I u Splitu negdje živi. A stari Bašura nastavi živit s pastorkom. I s njom je imao Vinka i Seku. Mislim da se Seka Marija zvala. Ona se udala negdje tu kod groblja. A stari je bio rezač drva. Prvi u poslijeratnom Brodu. Bašura mu je ko dijete dodavao cjepanice i razvio se od tog posla u pravog Tarzana. Stari je bio gad. Isterao ga iz kuće i Vinko je živio u skloništu, ustvari u jednoj rupi istovarenih balvana kod granika na Vijušu. Kuvao si je bundeve iz vijuških kukuruzišta i od toga preživljavao. Mi smo mu svi donosili hranu. Vinko je bio odličan dečko. Nikad nije krao. Svi smo ga volili i pomagali mu.

A i mi smo bili teška sirotinja. Znaš šta? Dođe zima. Mi djeca idemo u školu i pravimo po trotoarima klizališta. I mi u bakandžama, a on bos. Bos se klizao po klizaljkama jer nije imao cipela. A spavao je preko zime u atletičarskom klubu. Pokrije se onim smrdljivim trenirkama. Mogao je pojesti više nego Boro. Slušaj. On i Vrdoljak, onaj što je stanovao preko puta muzeja u onoj čatrlji i imao troje djece. Svi belombusavi. Ma znaš ga. Postavljali su kegle kod Zoraje na kuglani. Tamo su često i spavali. Onda ja ukradem salamu pa im odnesem da imaju šta jest i tako smo se mi družili. A priče uvijek iste. Ko kolko može jest, ko kolko može jebavat. Uglavnom to. I onda dođemo do toga tko može najviše prditi. Bili Herceg Franjo, Zoraja, moj stari, Tonča Vitas, Vrdoljak i Bašura. I sad se ja više ne mogu sjetiti jel Vrdoljak ili Bašura digao nogu na onaj valov kojim kugla putuje i prrr, prrr, prrr, pa tako sto puta. Pa onda promijeni nogu prrr, prrr, prrr, još sto puta. Ne možeš vjerovati. Onda je Tonča odvalio jednog od sedam Rihtera da se i sam uplašio. Ja sam nakon toga očekivao da će mu se svaki čas ona njegova jaja iskotrljati iz nogavice... Muška posla. Kod žena je to sve uvrnuto. Ako je divljački izgnjeteš, dok je jebeš, ne moraš se izvinjavat. Ako slučajno, ne daj Bože, pustiš vedru notu, prdneš, moraš...

Onda je na redu bila utakmica tko može najviše jesti. Bašura je uvijek pobjednik. Ja ukradem četiri, pet kila jegera. Kod Kutuzovića kupe kruha i on to sve zbrije dok si rekao keks. Ušli mi u stari Mosor. Pričaju da je Tonča Vitas jebavao tamo neku kuharicu. Al ja ne znam. Nije važno. Važno je, znaš što? Važno je da Tonča Vitas imao jaja kao bik. Najveća jaja na svijetu. Kad je on to jedanput pokazao ja sam se skoro onesvijestio. Al dobro, bilo pa prošlo. Kaže nama ta kuharica ili konobarica, već šta je bila, da ima oko dvanaest litara skuhanog graha. A kruh je bio đabe. To je bilo vrijeme Đurice Mandića i on je uveo taj štos s kruhom koji se ne naplaćuje, pa su žicari tipa Vlade Maratovića to koristili. Bašura je sjeo, pred njega su stavili dvije simplice kruha i jedi, i jedi, i jedi onaj grah. A bio je malo ljutkast pa je majstor stavio peškir oko glave da mu znoj ne kaplje u zdjelicu, a guta komade slanine od dvadeset dekagrama. Kad je poždero dvanaest litara graha, kaže mom starom: «Đurice, Đurice, Đurice», jer je moj stari bio gluh još iz rata. «Đurice, de mi plati još palačinke s marmeladom da se zasladim.» I to je pojeo.

Jebem te gladna sirotinjo. Moju generaciju je pičkom izbezumila glad i sirotinja. Završio onaj rat. Nema struje. Nema vode. Nema kruha. Nema mlijeka. Nema za obuć'. Nema ništa osim pičke. A nje na gajbe. I sirotinja se jebala uzduž i popreko. Muška djeca su kolektivno drkala već od pete godine. Zavuče se nas desetak na onu livadicu obraslu bagremima u Klasiji, na kojoj se igrao nogomet. I ožeži. Neki su već u jedanaestoj, dvanaestoj godini bili pošumljeni i mogli svršavati, mi ostali smo samo šetali kožicu i đabe kočili noge i lice. A Acu Debelića, ovdje nasutnog Bubu Uzelca... kako kažeš da se kaže, nazočnog, dobro, nabijem te na kurac nazočna... i Josipa Bakića uhvatili su na Švendemanovom tavanu kak se redaju na Ivani Brozini. Skinili joj gaće, polegli je na onaj madrac od konjske dlake i prcali redom. Kad je njoj dodijalo i htjela se izvuči nisu joj dali, pa je počela plakati. Onda su je pustili kući, a ona sve ispričala mami. Dojurila žena Švendemanu. Popentrali se oni na tavan i zatekli jebače kako štepaju jedan drugog u dupe. Šta da rade kad im je pičić izmakao. Ajde, ženi laknulo kad ih je vidjela. Oni imali po pet godina, a Ivana bila starija godinu dana. Šta ste radili Ivani, dere se stara Brozinka, a jebači navlače hlače i pozdravljaju je s ljubimruke. Tako se onda pozdravljalo odrasle, pogotovo starog Švendemana. Kad su im zaprijetili batinama Buba je rekao pa samo smo je isprcali. Pa ko vas je to naučio? A Buba će, Antipov nam je pokazivao slike. Jel tako bilo? Puklo je to i po komšiluku, pa se tu skupilo radoznalaca koji su se počeli smijati i tako je to nekako leglo bez batina. Ivana je kasnije pedeset godina pričala tu priču, ali u ženskoj verziji, kao bili su samo ona i Buba, pa ona njega računa za svog prvog jebca.

Mi smo samo na pičku mislili još u špilšulu. I tamo smo već bušili rupe na ženskim zahodima i virili među noge tetama koje su se krebečile na čučavcima. Srijeda i subota prijepodne bili su zakon. Na korzu velika pijaca. Stotine snaša, a nigdje zahoda, pa su išle pišat u ruševine četverokatnice Prve hrvatske štedionice. Porušeni zidovi u prizemlju bili su armirani okruglim željeznim šipkama. Kako su popadali od pogotka bombe, otpao je s njih beton i ostala je samo željezna armatura koja je ležala vodoravno iznad polu zatrpanog podruma u koji smo se mi zavlačili i zauzimali najpovoljnija mjesta za gledanje odozdola kako gore na toj armaturi zadižu haljine i čuče snaše. Nagledamo se tog užasa pa u Klasiju na onu livadicu, na zna se. I onda smišljamo usput imena za ono u što smo buljili: rundulja, zijevalica, ronđa, flonđa, šlajbok, gavranjara, šubara, muf, rerna, štuka, šaht, šajkača, čorka...

Mica Bakić, mama od Josipa i Marija, nas je zvala pičkonje. Muž joj zaglavio u Jasenovcu i ona ostala sama, bez prihoda, s dvoje djece. Stanovali su u dvorišnoj zgradi muzeja u Starčevićevoj. Ništa. Soba i kuhinja. U dvorištu bunar i kenjara. U kuhinji na zelenom kredencu radio Kosmaj. Onaj s okruglom skalom. Bio je upaljen od svitanja pa mu je Mica svaku veče, kad ga je gasila prije spavanja govorila: ajde i ti si se umorio lajući cijeli dan, jebo ti pas mater. Ostali Bakići bili su u Filipovićevoj. Ruski slikar Antipov radio je u muzeju sa starim Hofmanom i u muzeju je i spavao. Mica ga je prala, a često i hranila. Antipove, idite u kurac, pa opet ste zasrali tu košulju, a jučer sam vam dala čistu, govorila bi mu, a on je svaki puta pijan ko deva odgovarao, je, brate, prosula se farba. Pušio je stalno najgoru krđu, pa mu je iz usta smrdilo ko da je prdnio mrtvac. Mica je bila vedra žena i psovala je saftno ko kočijaš. Stalno je bila u nekim zajebancijama i kuća joj je uvijek bila puna i vesela. Volila je sparivati ljude, pa joj je hrlilo i muško i žensko. Ako friško upareni nisu imali kuda, Micina soba je bila stalno na raspolaganju. Iz nje je uvijek dobro zvučalo pa su na ispijanje kave i prisluškivanje u kuhinji dolazile mnoge babe iz komšiluka. Ana Verzak bila je udana za Židova Maksa Redliha. Njega je za vrijeme rata odvelo i ona je ostala udovica. Od tada je hodala okolo s krastavcima oko glave. Iz Micine kuhinje nije izlazila. A ova ju je po Maksu zvala frau Maks, pa je to onda ovako izgledalo. Ajte frau Maks opet mi ispričajte kako vas je nedjeljom poslije ručka Redlih vabio u spavaću sobu, a vi otezala kako bi on što bolje nadošo. Onda bi se Ana sva raznježila i po stoti put pričala tu priču, a Mici bi se svaki put drob tresao od smijeha i stalno bi govorila: frau Maks idite u kurac, jednom ću se upišat. A tako si mogu zamisliti tu scenu. On se u sobi razgleđe, a vi u kuhinji zveckate loncima i smoćenih gaća vrebate trenutak. A onda uletite unutra u sobu na pokvarenu jebačinu koju muškarci vole, a mi trebamo. A Mica je tako na stari način i govorila: tuj, oto, njeki, nješto, njekad, razgleđe, ondale, morebit, pogleđi, jerbo i to.

Mi djeca u dvorištu, se kobajagi pucetamo i igramo crte, a u stvari sve prisluškujemo. To dvorište je bilo popločeno ciglom i vlažno. Sunce u podne osvijetli samo katnicu muzeja i ne dotakne dvorište. Ali nakon svake kiše – čudo. Popločene cigle se sve iskrive i nagnu, nadižu ih tone šampinjona velikih ko šaka. Čitava je Starčevićeva nakon svake kiše danima smrdila na gljive s lukom. Josip i Mario mrzili su gljive cijelog života. Dobro, jebeš gljive. Ćeo sam, što rekla Mica, o Otu Kolombiniju. On je bio talijanski vojnik za vrijeme rata i nakon kapitulacije Italije ostane ovdje. Radio je k'o šofer, prvo za Švabe, a poslije i za ove što su iz šume došli. Bio je zgodan, visok s brčićima i nikad nije naučio hrvatski. Jebeš ta vaša jezik, govorio je. Jedeš supa, cijepaš drva supa. Za nas djecu je bio zabavan. Vadio je dinare iz nosa, šibice iz ušiju, cvijeće iz guzice... Znao je dim od cigarete puštat na uši. E, on je ordinirao kod Mice. Mislim da je tamo i živio. Donese on odnekud prve stripove o Mikiju, Paji Patku, Šilji, Belki i Horaciju pa ih s onom mrežom precrta i uveča. Te slike visile su po zidovima kuhinje i mi djeca smo ih stalno razgledali. To je bilo toliko popularno da je Ivica Gorenc, kad smo drkali u Klasiji davao ritam izvikujući: Miki, Šiljo, Horacije, Miki, Šiljo, Horacije... Grebonja smo ga zvali. Bio je sitan, a kurat ko magarac. Stari mu je bio vatrogasac i stalno pijan. Njemu kurac više ni viljuškar nije mogao dići. Kad je Ivica išao u grad stari mu je davao pare i svaki puta dodao, dao bi ti i moj kurton, al ti je prevelik. Pojma nije imao kakvo je čudovište kurato napravio. A Ivica je uprkos dugačkom alatu bio dosta iskompleksiran. Dobro, mi koji smo znali smo ga cjenili, ali oni koji nisu jebali su ga sa sranjem koje se dogodilo njegovoj mami. Pored starog i stara se propila. I to ne bi bio maler da jedanput nije zakunjala na roditeljskom sastanku pa se zaboravila i pred tridesetak roditelja prdnila ko kobila... To je Ivicu dosta jebalo. A slušaj, stanovali su pokraj pruge i stari je prdio kad su vlakovi prolazili. Onda je ogluvio pa je prdio i kad vlakovi nisu prolazili. A stara se uz njega gluvog oslobodila... Jebi ga, vrijeme čini svoje, a sjećam ih se još dok je stara vješajući veš na dvorištu, urlala za starim kad je krenio u birtiju: ako me prevariš odsjeć ću ti jaja i staviti ih da se suše s tvojim usranim gaćama koje perem.

Neko mi je pričao da je Ivica najebo negdje gore u Podravini. U birtiju od petnaest kvadrata doveo još jednu glazbu. Staru je otpustio. Stavljajući dajners karticu pjevaljci među sise, pitao ju je jel posvuda plavuše ili samo na vidljivim mjestima. Cigana primaša, koji je ovoj bio švaler, pitao je jel mu to lančić oko vrata ili ogrlica za buhe, jel pustio brkove da liči na mamu i na kraju da bi on tako posjedovao onu s dajnersom među sisama. Skupljali su ga spužvom da bi ga strpali u zatvor. A zatvor ko zatvor, jebi ga. Tamo sve guraju u guzicu... Ne čudim se da mu se to desilo, jer u birtiji je najsigurnije ispičkati čovjeka. Tamo nitko ništa ne zna i nitko ništa nije vidio. Kad dođe policija, svi su bili u zahodu...

Oto Kolombini je nabavio čak i gramafon s dvije ploče iz Italije. I stalno ih je puštao. Na jednoj je pjevao neki ružni i plačljivi, a na drugoj jedan onako baš zgodan. Kako su se zvali? Jel se ti sjećaš, Stribore? Kako kažeš? Tito Skipa i Benjamino Đili. Čini mi se kako i sad čujem kako ječe dvorištem. Od kad sam oslijepio lakše dovodim u pamćenje zvukove, mirise i okuse: miris parne lokomotive, alaisanih podova, nužnika dezinficiranih krezolom, Fehervarijevog jegervuršta, Prpićevog kruha... Okusa šabese, malinovca, svilenih bombona, mirisa i okusa Mimicine pičke... Dobro, Pikla, nisam, pa šta? Sjećam se mirisa i okusa kakvog sam zamišljao. Eto da nisi poveo tog šupka, Piklu, ja bi mirno umro u uvjerenju da sam to proknjižio. A bila je dobra. Kad je odlazila u Argentinu objašnjavala je starom Bosaku, koji se tome protivio, kako će joj tamo pomoći neki naš što je ranije otišao i s kojim se dopisuje. A stari Bosak joj je odgovorio, pomoć će ti, pomoći, ali da skineš gaće. I to je baš tako. Muški odu u svijet trbuhom za kruhom, a ženske trbuhom za kurcom.

A jel se sjećaš, kako su se zvale one dvije pjesme kojima su se ona dvojica s Otovih ploča natpjevavali? Kako, kako? Dona non vedi mai i kako ona druga? Una furtiva lakrima. Jel vidiš Pikla, šta radi škola? Ako još kažeš koji je koju pjevao, ispričat ću ti priču kako sam ja na Vijušu prvi uveo kolektivni seksualni odgoj u Hrvatskoj. Nemoj me jebat i ti si bio u toj školi. Pikla, naravno nije. On ima tijelo koje uzbuđuje pičke, posebno taj crveni klarinet posred lica. Njemu je doć do pičke bilo ko počešat se po guzici. Jebi ga, propade mi nagodba. Kažeš Đili je pjevao Donu, a Skipa Lakrimu. Dobro, ispričat ću onda Pikli. Čuj njega, čuo je sto puta. Lažeš, jebem te u karakter. Lažeš, samo da me iznerviraš. Pazi, on ima svoje mišljenje. Mišljenje ti je k'o šupak, svako ga ima...