No, čak i ako se nešto u ovoj vrhunski nemoralnoj političkoj igri opet promijeni, to jest da se novim izborima povrati povjerenje građana u institucije države, čije je funkcioniranje sada opasno poljuljano, Hrvati su ipak imali doista rijetku privilegiju. Promatrati iz prvog reda nenadmašan trijumf političke demagogije.
Šta da se radi s ljudima koji od danas do sutra mijenjaju mišljenje? Dobro, ako su vam prijatelji, možda ćete ih tolerirati, ali samo pod uvjetom da vam o takvoj vrsti histeričnog karaktera ne ovisi donošenje neke bitne životne odluke. A šta ako takav čovjek vodi državu? Kao, na primjer, hrvatski premijer Milanović koji je, od kada se pokušava konstituirati nova vlada, postao gotovo ogledni primjer koktela nedosljednosti, histerične promjene mišljenja i uličarskog foliranja. Najprije je rezolutno odbio uvjet, točnije naredbu Mosta, te male i sitničave, ali pokazalo se presudne postizborne poluge, da bezuvjetno mora koalirati s nacionalističkom Domoljubnom koalicijom, kazavši da su u njoj fašisti i rasisti, a Most optužio da su mostobran kriminalcima iz Hrvatske demokratske zajednice. Stoga se u prvi mah činilo da Milanović pokazuje odgovornost prema biračima, te da je i po cijenu odlaska u opoziciju spreman braniti kakav-takav dignitet svoje profesije.
Ali vraga, već se sutradan predomislio i pohrlio na potpisivanje koalicijskog sporazuma s Mostom, dokumenta nalik na stroge rezolucije komunističke partije, koji ne ostavlja prostora raspravi ni prigovorima, nego se, kao na anketnom listiću, odgovara samo s Da ili Ne. I Milanović je zaokružio Da. „Da, odričem se premijerskog mjesta“, iako je minutu prije kazao kako je zahtjev Mosta za nestranačkim premijerom gnjusna prevara birača. Uglavnom, pristao je na sve ucjenjivačke zahtjeve te male skupine zastupnika okupljene u Mostu, koji su proteklih tjedana iskoristili sva raspoloživa sredstva ponižavanja aktualnih političara.
Desna koalicija pak nije htjela potpisati Mostov dokument, nazvavši ga „podjelom plijena i fotelja“, napustila pregovore i odbila svaku daljnju ideju o suradnji sa socijaldemokratima. Koji, međutim, nemaju prigovora na isti taj dokument, doista baziran na prostačkom grebanju članova Mosta za lukrativna mjesta u najvećem broju ministarstava i u javnim poduzećima, makar su ono malo mandata osvojili upravo papagajskim propagiranjem radikalne reforme javne uprave.
„Više rokova nema, odugovlačenja više neće biti“, zagrmio je Božo Petrov, prvi čovjek Mosta, s gelom u kosi i crnim naočalama na nosu, kao umorni predsjednik države, već sit međusobnih prepucavanja i neposluha dviju velikih koalicija. A kako farsa odmiče, tako postaje posve nevažno da je Most odustao od svoje temeljne ideje kako u obzir dolazi jedino velika koalicija i tripartitna vlada, te da ukoliko dogovor o zajedništvu izostane, Most odustaje i ide se na nove izbore. Profesija političar i sav glib koji se pod tim podrazumijeva došla je tako do punog izražaja na hrvatskom primjeru, i bilo je jasno već na početku, s prvim prosipanjem demagogije članova Mosta, da niti jedna kombinacija u kojoj bi se formirala vlast neće imati ni trunku vjerodostojnosti.
I makar se činilo da upravo socijaldemokrati imaju čvrst i jasan politički stav, da neće pristati na prijetnje, političke ucjene i uvođenje sistema jednoumlja, praktično lišenog parlamentarne opozicije, baš su oni posljednjih dana odnijeli primat u generalnom političkom šibicarenju. Zoran Milanović, naime, dogovorio se sa šefom nacionalističke Domoljubne koalicije da zajedno odbiju Most i traže nove izbore, potom se predomislio, izigrao svoga protivnika Tomislava Karamarka i potpisao Mostov ucjenjivački dokument. Ovaj je drugi napustio dogovore u troje, jer da je dokument Mosta običan grabež za fotelje, zaglumio dostojanstvo kazavši da „kao moralan čovjek“ ne može surađivati sa strankom Zorana Milanovića koja da branitelje vrijeđa i postavlja ploče s ćirilićnim natpisima, a i da „svom predivnom ocu ne bi mogao pogledati u oči“. Malo zatim isti se lik izjadao medijima kako ga je Milanović preveslao i izigrao dogovor, što je do suza ganulo tankoćutne mostovce, pa su ga pozvali da se vrati na pregovore: „Dođi Tomo, jadni Tomo, vrata su ti još otvorena…“
Tako cirkus ide dalje, ali kako god bilo novom hrvatskom vladom diktirat će skupina opsjenara i demagoga iz Mosta koji su brzo uočili sve mogućnosti manipulacije nedovršenom demokracijom, ali i bijedu svojih budućih partnera, spremnih na gubitak svakog dostojanstva u ime makar i trunke vlasti. Za sve njih, naime, odlazak u opoziciju predstavlja najtežu uvredu, pa otuda i generalno protivljenje novim izborima, s tankim argumentom da bi se ponovili slični rezultati. Da, možda i bi, ali tada bi se znalo tko su zapravo članovi Mosta, jer su se u međuvremenu njihove maske velikih reformista sasvim ofucale, a pod njima se ukazale tek loše kopije okorjelih aktualnih političara. Znali bi i da je među mostovcima stanovita doktorica Strenja Linić, moguća nova ministrica zdravstva, čiji se moralni profil iscrpljuje u proglašavanju ratnog zločinca Mirka Norca, osuđenog zbog ubijanja srpskih civila, „časnim čovjekom“ kojemu je presudom „nanesena velika nepravda“.
A onda je naglo, dok kažeš keks, ipak presudila temeljna ideologija većine „reformista“ iz Mosta, ideologija „krvi i tla“, kojom se Crkva, kroz usta svoga profašističkog biskupa Košića obrušila na mladog ministranta Božu Petrova, porukom da će gorjeti u paklu ukoliko se prikloni „komunistima“. Vjerojatno je onda i on dobio poruku od svoga „predivnog tate“ neka se ne vraća doma, u Metković, „ako koalira s Partijom“, i Petrov je opet izvrnuo ćurak. Naprasno prekinuo dogovoreni sporazum sa socijaldemokratima – po kojemu je inače za svoju malu pohlepnu družinu iskamčio čak sedam ministarstava, niz javnih poduzeća, sebi osigurao mjesto premijera, – i otišao u koaliciju s nacionalističkom Domoljubnom koalcijom. Potom otišao gospođi predsjednici države, oboružan potrebim potpisima, u pratnji ponosnog šefa Hrvatske demokratske zajednice Tomislavom Karamarkom, koji će sada moći svome tati ponosno pogledati u oči i odvesti sina na Bleiburg, kako je najavio. I šefici države ostvario se san, jer će sada njena desničarska, retrogradna stranka imati sve poluge vlasti. A uz činjenicu da je u stvaranju nove koalicije, ponižavanju ionako bijedne demokracije i izigravanju izborne volje građana, baš Crkva imala zadnju riječ, nije teško pretpostaviti kakva nas budućnost čeka. U državi omotanoj u domoljublje, ksenofobiju, rasizam… uskoro, ne treba sumnjati, sve to utvrđeno još i žilet žicom. No, čak i ako se nešto u ovoj vrhunski nemoralnoj političkoj igri opet promijeni, to jest da se novim izborima povrati povjerenje građana u institucije države, čije je funkcioniranje sada opasno poljuljano, Hrvati su ipak imali doista rijetku privilegiju. Promatrati iz prvog reda nenadmašan trijumf političke demagogije.
tacno
Šta da se radi s ljudima koji od danas do sutra mijenjaju mišljenje? Dobro, ako su vam prijatelji, možda ćete ih tolerirati, ali samo pod uvjetom da vam o takvoj vrsti histeričnog karaktera ne ovisi donošenje neke bitne životne odluke. A šta ako takav čovjek vodi državu? Kao, na primjer, hrvatski premijer Milanović koji je, od kada se pokušava konstituirati nova vlada, postao gotovo ogledni primjer koktela nedosljednosti, histerične promjene mišljenja i uličarskog foliranja. Najprije je rezolutno odbio uvjet, točnije naredbu Mosta, te male i sitničave, ali pokazalo se presudne postizborne poluge, da bezuvjetno mora koalirati s nacionalističkom Domoljubnom koalicijom, kazavši da su u njoj fašisti i rasisti, a Most optužio da su mostobran kriminalcima iz Hrvatske demokratske zajednice. Stoga se u prvi mah činilo da Milanović pokazuje odgovornost prema biračima, te da je i po cijenu odlaska u opoziciju spreman braniti kakav-takav dignitet svoje profesije.
Ali vraga, već se sutradan predomislio i pohrlio na potpisivanje koalicijskog sporazuma s Mostom, dokumenta nalik na stroge rezolucije komunističke partije, koji ne ostavlja prostora raspravi ni prigovorima, nego se, kao na anketnom listiću, odgovara samo s Da ili Ne. I Milanović je zaokružio Da. „Da, odričem se premijerskog mjesta“, iako je minutu prije kazao kako je zahtjev Mosta za nestranačkim premijerom gnjusna prevara birača. Uglavnom, pristao je na sve ucjenjivačke zahtjeve te male skupine zastupnika okupljene u Mostu, koji su proteklih tjedana iskoristili sva raspoloživa sredstva ponižavanja aktualnih političara.
Desna koalicija pak nije htjela potpisati Mostov dokument, nazvavši ga „podjelom plijena i fotelja“, napustila pregovore i odbila svaku daljnju ideju o suradnji sa socijaldemokratima. Koji, međutim, nemaju prigovora na isti taj dokument, doista baziran na prostačkom grebanju članova Mosta za lukrativna mjesta u najvećem broju ministarstava i u javnim poduzećima, makar su ono malo mandata osvojili upravo papagajskim propagiranjem radikalne reforme javne uprave.
„Više rokova nema, odugovlačenja više neće biti“, zagrmio je Božo Petrov, prvi čovjek Mosta, s gelom u kosi i crnim naočalama na nosu, kao umorni predsjednik države, već sit međusobnih prepucavanja i neposluha dviju velikih koalicija. A kako farsa odmiče, tako postaje posve nevažno da je Most odustao od svoje temeljne ideje kako u obzir dolazi jedino velika koalicija i tripartitna vlada, te da ukoliko dogovor o zajedništvu izostane, Most odustaje i ide se na nove izbore. Profesija političar i sav glib koji se pod tim podrazumijeva došla je tako do punog izražaja na hrvatskom primjeru, i bilo je jasno već na početku, s prvim prosipanjem demagogije članova Mosta, da niti jedna kombinacija u kojoj bi se formirala vlast neće imati ni trunku vjerodostojnosti.
I makar se činilo da upravo socijaldemokrati imaju čvrst i jasan politički stav, da neće pristati na prijetnje, političke ucjene i uvođenje sistema jednoumlja, praktično lišenog parlamentarne opozicije, baš su oni posljednjih dana odnijeli primat u generalnom političkom šibicarenju. Zoran Milanović, naime, dogovorio se sa šefom nacionalističke Domoljubne koalicije da zajedno odbiju Most i traže nove izbore, potom se predomislio, izigrao svoga protivnika Tomislava Karamarka i potpisao Mostov ucjenjivački dokument. Ovaj je drugi napustio dogovore u troje, jer da je dokument Mosta običan grabež za fotelje, zaglumio dostojanstvo kazavši da „kao moralan čovjek“ ne može surađivati sa strankom Zorana Milanovića koja da branitelje vrijeđa i postavlja ploče s ćirilićnim natpisima, a i da „svom predivnom ocu ne bi mogao pogledati u oči“. Malo zatim isti se lik izjadao medijima kako ga je Milanović preveslao i izigrao dogovor, što je do suza ganulo tankoćutne mostovce, pa su ga pozvali da se vrati na pregovore: „Dođi Tomo, jadni Tomo, vrata su ti još otvorena…“
Tako cirkus ide dalje, ali kako god bilo novom hrvatskom vladom diktirat će skupina opsjenara i demagoga iz Mosta koji su brzo uočili sve mogućnosti manipulacije nedovršenom demokracijom, ali i bijedu svojih budućih partnera, spremnih na gubitak svakog dostojanstva u ime makar i trunke vlasti. Za sve njih, naime, odlazak u opoziciju predstavlja najtežu uvredu, pa otuda i generalno protivljenje novim izborima, s tankim argumentom da bi se ponovili slični rezultati. Da, možda i bi, ali tada bi se znalo tko su zapravo članovi Mosta, jer su se u međuvremenu njihove maske velikih reformista sasvim ofucale, a pod njima se ukazale tek loše kopije okorjelih aktualnih političara. Znali bi i da je među mostovcima stanovita doktorica Strenja Linić, moguća nova ministrica zdravstva, čiji se moralni profil iscrpljuje u proglašavanju ratnog zločinca Mirka Norca, osuđenog zbog ubijanja srpskih civila, „časnim čovjekom“ kojemu je presudom „nanesena velika nepravda“.
A onda je naglo, dok kažeš keks, ipak presudila temeljna ideologija većine „reformista“ iz Mosta, ideologija „krvi i tla“, kojom se Crkva, kroz usta svoga profašističkog biskupa Košića obrušila na mladog ministranta Božu Petrova, porukom da će gorjeti u paklu ukoliko se prikloni „komunistima“. Vjerojatno je onda i on dobio poruku od svoga „predivnog tate“ neka se ne vraća doma, u Metković, „ako koalira s Partijom“, i Petrov je opet izvrnuo ćurak. Naprasno prekinuo dogovoreni sporazum sa socijaldemokratima – po kojemu je inače za svoju malu pohlepnu družinu iskamčio čak sedam ministarstava, niz javnih poduzeća, sebi osigurao mjesto premijera, – i otišao u koaliciju s nacionalističkom Domoljubnom koalcijom. Potom otišao gospođi predsjednici države, oboružan potrebim potpisima, u pratnji ponosnog šefa Hrvatske demokratske zajednice Tomislavom Karamarkom, koji će sada moći svome tati ponosno pogledati u oči i odvesti sina na Bleiburg, kako je najavio. I šefici države ostvario se san, jer će sada njena desničarska, retrogradna stranka imati sve poluge vlasti. A uz činjenicu da je u stvaranju nove koalicije, ponižavanju ionako bijedne demokracije i izigravanju izborne volje građana, baš Crkva imala zadnju riječ, nije teško pretpostaviti kakva nas budućnost čeka. U državi omotanoj u domoljublje, ksenofobiju, rasizam… uskoro, ne treba sumnjati, sve to utvrđeno još i žilet žicom. No, čak i ako se nešto u ovoj vrhunski nemoralnoj političkoj igri opet promijeni, to jest da se novim izborima povrati povjerenje građana u institucije države, čije je funkcioniranje sada opasno poljuljano, Hrvati su ipak imali doista rijetku privilegiju. Promatrati iz prvog reda nenadmašan trijumf političke demagogije.
tacno
