U Zagrebu se početkom iduće godine osniva Visoki kazneni sud s antikorupcijskim fokusom na kojem bi trebali završiti eksponirani politički slučajevi. To otvara pitanje treba li društvu tolika koncentracija moći na jednome mjestu, tim više ako u obzir uzmemo ne tako davnu lokalnu prošlost.
Početkom sljedeće godine počet će s radom Visoki kazneni sud čija bi glavna funkcija bila odlučivanje o žalbama u kaznenim predmetima, a intencija zakonodavca je da se formiranjem te instance sudska praksa ujednači, sudski postupci ubrzaju, a Vrhovni sud, koji je dosad obnašao djelomično i funkciju žalbenog suda, rastereti. Sud je to dakle koji se neformalno već sad zove Turudićev, jer je Ivan Turudić, aktualni predsjednik zagrebačkog Županijskog suda, dobio od aktualnog ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića mandat da ga oformi do prvog siječnja sljedeće godine, a i najozbiljniji je kandidat za predsjednika tog Suda.
Pa dok sudac Turudić traži tavan oko zagrebačkog Zrinjevca gdje bi smjestio novo sudište (jer treba ga locirati negdje između Županijskog i Vrhovnog suda, kako bi i teritorijalno pozicioniranje novog suda otprilike odgovaralo njegovom položaju unutar sudbene hijerarhije), i dok radi na sistematizaciji radnih mjesta i nateže se s nadležnim ministarstvom da i njegovih 15-ak sudaca, koliko će brojiti novi tribunal, dobije bonus na plaću po uzoru na uskočke suce, te dok se istovremeno brani od javnosti u slučaju neodazivanja na bjelovarski Prekršajni sud na koji je pozvan zbog prebrze vožnje, pogledajmo što bi taj novi sud zapravo imao značiti u aktualnim političkim odnosima.
Slučajevi visokog političkog rizika
Prvo i osnovno je da bi taj sud, kako sada stvari stoje, trebao biti antikorupcijskog karaktera. Dakle, nakon što je prije skoro dvadeset godina tužiteljski dio pravosuđa u USKOK-u dobio svoj antikorupcijski odjel, sad bi i sudski dio trebao dobiti mjesto gdje bi, po svemu sudeći, završavali sudski postupci protiv javno eksponiranih i visokopozicioniranih političkih ličnosti. U tom smislu, pojavile su se i prve kritike novog sudbenog reda. Kolegica Ivanka Toma iz Jutarnjeg lista tako piše da neki zaključuju “da nije dobro da se na jednome mjestu, u malobrojnom krugu sudaca odlučuje o svim najvažnijim kaznenim predmetima u zemlji. Novi sud će, naime, odlučivati u predmetima kao što su oni pokrenuti protiv Zdravka Mamića, protiv bivšeg premijera Ive Sanadera, protiv donedavnog ministra Lovre Kuščevića, ukoliko istraga koja se vodi protiv njega završi u sudskom postupku, i drugim ‘velikim’ korupcijskim i predmetima organiziranog kriminala”. Također, kaže da je veći problem u građanskim predmetima jer ih je puno više neriješenih nego onih kaznenih pa, ako se već nešto moralo osnivati, onda bi bilo bolje da se osnovao apelacioni sud u civilnim postupcima. Neki su se kritičari pozvali i na rimskog govornika i povjesničara Tacita koji je kazao da je “mnoštvo zakona siguran znak da je država korumpirana”.
U medijima se već nagađa da među kandidatima i kandidatkinjama za mjesto u Visokom kaznenom sudu konkuriraju oni suci koji iza sebe već imaju iskustva u slučajevima “visokog političkog rizika”, kao što su suđenja Branimiru Glavašu ili varaždinskom gradonačelniku Ivanu Čehoku, a i sam Turudić već se ogledao u postupku protiv Ive Sanadera u aferi INA-MOL, kao i u slučaju s bivšom sisačko-moslavačkom županicom Marinom Lovrić Merzel.
S druge strane, moglo bi se reći da bi osnivanje novog visokog suda trebalo predstavljati još jedan pokušaj balansiranja između triju poluga vlasti u državi. Jer, ako se sjetimo da je sudbena vlast u devedesetim godinama prošlog stoljeća bila zapravo tek puka izvršiteljica političkih naloga i produžena ruka hadezeovske vlasti, onda je ovo danas mila majka, a osnivanje ovakvog tipa suda siguran korak naprijed. Recimo, na samom početku rata, a uslijed slabog odziva na mobilizaciju, nova se vlast u jednom kriznom trenutku obilno potpomogla pravosudnom granom koja je po ukazu samog tadašnjeg predsjednika Republike Franje Tuđmana pustila oko tisuću zatvorenika iz kaznionica širom zemlje i poslužila se njima da napravi onu prijeko potrebnu prvu značajniju popunu vojnih jedinica. Naime, tada HDZ još uvijek nije bio do kraja odlučio stvara li stranačku miliciju, paravojsku ili pak kreće u formiranje prave vojske, pa se za svaki slučaj prema zatvoreničkoj populaciji pristupilo s ponudom da svoj dotadašnji kažnjenički staž zamijene za novi, ratni. Isti taj Franjo Tuđman postavio se kao kakav kadija koji istodobno tuži i sudi i netom po okončanju rata, kad je u Karlovcu, sišavši s Vlaka slobode u ljeto 1995., okupljenim građanima priopćio: “I ovdje kod vas u Karlovcu, i sada ih ima ja mislim trećinu od 21 suca u Općinskom i Županijskom sudu, sedam Srbina ima i ovdje u Karlovcu.” Ne treba ni reći da je tih “sedam Srbina” nakon tog augustovskog dana bilo ekspresno smijenjeno. Pravda se tih godina u Hrvatskoj dijelila po sistemu suca Roya Beana. Prema riječima jednog odvjetnika, sudovi su u prvim mjesecima poslije vojno-redarstvene akcije Oluja presuđivali poraženim pobunjenicima tempom od po desetak presuda dnevno, u ritmu dakle dostojnom pravih prijekih sudova. Sve u svemu, tada su sudovi i pravosuđe općenito uglavnom služili za zaštitu uskih utilitarnih interesa stranačke, hadezeovske države.
“Rule of lawyers”
Međutim, čak su se i u tim i takvim, po legislativnu granu posve šugavim vremenima, kad pravosuđe nije bilo ništa drugo doli ancila politike, ipak pojavljivali suci i sutkinje koji su znali zanemariti naloge vremena, izložiti se riziku i sudskoj profesiji vratiti barem malo kredibiliteta. Recimo, 1998. cjelokupna vlada tadašnjeg premijera Zlatka Mateše tužila je novinara Globusa za klevetu i, po odluci suca Ranka Marjana, izgubila. Nešto ranije, točnije 1996. godine i sudac Marin Mrčela presuđuje protiv DORH-a u slučaju Tuđman vs. Feral, a početkom 2000-ih na listu “herojskih odluka” upisuje se i riječka sutkinja Ika Šarić, koja osuđuje dotada nedodirljive hrvatske vojnike i časnike, konkretno Mirku Norcu je razrezala 12 godina zatvora. Nešto recentniji primjeri sudskih odluka koje su barem dijelom vratile vjeru javnosti u sudačku nepristranost jest odluka suca Radovana Dobronića u korist Udruge Potrošač (odnosno, frankera) u njihovom postupku protiv sedam banaka.
Ukoliko se obistine predviđanja da bi novi tribunal mogao postati mjesto koncentracije nove pravosudne moći, onda novi sud neće biti ništa drugo doli samo još jedna, nova poluga za moguće obračune jedne političke frakcije protiv druge ili, još točnije, jedne hadezeovske frakcije protiv druge. Sudska praksa i pravosudni mehanizam, koji je općoj javnosti ionako krajnje neproziran i neprohodan, i stoga se većini doima nedemokratskim i nepravednim, samo će nastaviti poticati sumnju da ni sa novim sudištem i ovakvim, često bizarnim aktivnostima (izbor sjedišta suda), i anakronim proceduralizmom i praznim formalizmom, nema i neće biti društvenog napretka, odnosno da će doći do jačanje samo još jedne klike, ovaj puta sudačke. Pa ćemo onda, kao u nekoj izvrnutoj stvarnosti, od često zazivanog “rule of law” završiti u “rule of lawyers”.
S druge strane, ako se osnivanjem novog žalbenog kaznenog suda postigne intencija da se u trodiobi vlasti donekle ograniči dosad praktički neprikosnovena egzekutivna grana vlasti, onda nove mjere možda i neće biti posve uzaludne. Međutim, ojačavanjem sudbene vlasti otvara se novi problem, na koji se, barem zasad, još nije detaljnije ukazivalo. Naime, to da se jezičac u trodiobi vlasti hoće pomaknuti prema onoj sudskoj vuče za sobom rizik jačanja represivnog aparata kao takvog, u koji uz pravosuđe spada i policijski. U situaciji kad je domaće Ministarstvo unutarnjih poslova, na čelu s Davorom Božinovićem, unazad nekoliko godina policijsku praksu brutaliziralo do krajnjih granica, posebno u odnosu prema migrantima, ali i prema drugim društvenim skupinama, osobito prema onim marginaliziranima, posljednja stvar koja nam treba jest još jedna samodostatna pravosudna karika koja bi se onda kao takva lako povezala u ionako truli pravosudni lanac koji karakterizira visoka netrpeljivost između šefova pojedinih sudova, stalni konkurencijski odnos među sudskim instancama, slaba rotacijska praksa na čelnim mjestima i tome svojstveno “privatiziranje” službi te permanentna opasnost od političke, što će u našem slučaju reći hadezeovske instrumentalizacije pravosuđa. U tom smislu, opravdana je sumnjičavost javnosti da je na djelu svojevrsna podjela vlasti, ali među samim vladajućim, odnosno da se radi o usuglašavanju terceta unutar HDZ-ovog ansambla.
bilten
