Eto nas danas u 1938. ili 1939. Ne zato što se povijest ponavlja, nego jer se obnavlja obrazac u kojem se o sudbini manjih odlučuje drugdje
„Ti nisi ti više
I što mi je najbolnije
Nikom na svijetu kao meni nije
Liju mi teške novembarske kiše
A ti ne pitaš kako mi je
Jer ti nisi ti više“
Goran Bregović
Jutro 3. siječnja, obljetnički dan hrvatske politike, nije ispao samo dan postnovogodišnje političke depresije. Objavljeno je da su američke snage u Venezueli provele operaciju privođenja Nicolása Madura i njegov transfer u Sjedinjene Američke Države. Venezuela je daleko. No američka intervencija u maniri Monroeove doktrine, iz rakursa male neutjecajne europske države, nije tek epizoda u dugoj povijesti američkih intervencija. Još manje pitanje odnosa prema Maduru i njegovu režimu. Iz Europe opterećene odnosom prema mnogo bližim žarištima vojnog sukobljavanja, ključno pitanje jest što taj događaj, jedan u nizu onih koji se odvijaju pred našim očima, čini međunarodnom poretku. Još preciznije, što se događa s međunarodnim poretkom utemeljenom na međunarodnom pravu i njegovim pravilima?
Ove 2026. godine, u događaju koji podsjeća na vojnu intervenciju u Panami 1989., ne radi se o diplomatskom pritisku, sankcijama ili političkoj izolaciji. Riječ je o ekstrateritorijalnoj primjeni sile nad šefom suverene države, bez mandata Ujedinjenih naroda i univerzalnog međunarodnopravnog temelja. Slučaj Venezuele nije izoliran incident, već presedan. Presedan u svijetu u kojem mnogi veliki sanjaju ili ostvaruju svoje apetite prema manjima: Rusija prema Ukrajini, Kina prema Tajvanu, Izrael u Gazi. Pravne osnove tih slučajeva razlikuju se, no politički obrazac ostaje sličan. Presedani, osobito kad dolaze od najmoćnijih, u međunarodnoj politici rijetko ostaju usamljeni. Češće bivaju pravilo.
Ako se šef države može privesti izvan teritorija vlastite države na temelju političke odluke druge sile, tad suverenitet prestaje biti temeljna pravna kategorija međunarodnog poretka i postaje trenutačna privilegija, uvjetovana okolnostima. Međunarodno pravo prestaje funkcionirati kao ograničenje globalne moći i počinje djelovati kao instrument legitimacije individualno donesene političke odluke. Započinje ono što bi se, analitički i bez senzacionalizma, moglo nazvati novim međunarodnim poretkom. Poretkom presedana.
Ukrajina, Gaza, Iran, Venezuela žarišta su međunarodnih trvenja. Svaka od tih točaka ima vlastitu povijest, žrtve i slojevit moralni historijat. Ipak, sadržajne razlike ne isključuju postojanje strukturnih sličnosti, ponajprije u selektivnoj primjeni međunarodnog prava. U Ukrajini se, s punim razlogom, inzistira na nepovredivosti granica, zabrani agresije i obrani suvereniteta. Ova analiza ne relativizira agresiju u Ukrajini niti izjednačava odgovornosti, već upozorava da selektivna primjena međunarodnih normi dugoročno potkopava upravo one vrijednosti koje se ondje brane. U Gazi se izvanredno stanje postupno pretvara u trajno. U Iranu se otvoreno govori o legitimnosti udara i „maksimalnog pritiska“. U Venezueli se legitimitet režima koristi kao argument za suspenziju suvereniteta.
Time se otvara temeljna distinkcija koju je suvremena geopolitika gotovo izbrisala: razlika legalnosti i legitimnosti. Međunarodno pravo operira kategorijom legalnosti; procjene legitimnosti režima ostaju političke, ne i pravne. Kada legitimnost zamjeni legalnost, pravo prestaje uređivati i počinje služiti potrebi.
Posljednjih godina svjedočimo sustavnom slabljenju instrumenata međunarodne politike i pritiska, ponajprije sankcija. Paralelni financijski sustavi, trgovina energentima izvan institucionaliziranih tržišta, snažna uloga Kine kao kupca, kreirali su okruženje u kojem sankcije više ne proizvode očekivani učinak. Kad ekonomska prisila izgubi snagu, politički pritisak prelazi u puku fizičku silu, od zapljene tankera do ekstrateritorijalnih akcija.
Venezuela nije anomalija, već simptom šire globalne transformacije. Svijet već dulje nije stabilan multipolarni univerzum u kojem vrijede jasna pravila. Živimo na fragmentiranom globusu u kojem UN sve više nalikuje UNICEF-u međunarodnih odnosa, humanitarno važni, politički nemoćni. To je prostor bez univerzalnog arbitra, u kojem se status quo nastoji održati nizom ad hoc odluka i presedana. A sustav presedana, bez autoriteta koji bi njima upravljao, ne proizvodi svijet bez granica, nego svijet bez pravila, nepredvidiv i kaotičan. Pojedi ili budi pojeden.
Posebno je neugodna pozicija Europske unije. U slučaju Ukrajine, EU se s punim pravom postavio kao branitelj međunarodnog prava i Povelje UN-a. No u slučaju Venezuele reakcija se svodi na formulacije o „nelegitimnosti režima“ i opće pozive na suzdržanost, bez stvarnog političkog stava i osporavanja jednostranog postupanja. Napad na Venezuelu ogolio je europsku ovisnost o SAD-u do njene tragične biti. Izjave o međunarodnom pravu ostaju normativno prazne jer EU nema kapacitet vlastite norme pretvoriti u obvezujuću politiku. Principijelna osuda nosila bi rizik daljnje marginalizacije u odlučivanju o Ukrajini; nepostupanje, pak, znači gubitak legitimiteta da se međunarodno pravo ondje uopće brani. Nije stoga slučajno da je službena reakcija EU-a fokus preusmjerila na politički legitimitet Madura, a ne na čin agresije. Time je implicite relativizirano kršenje međunarodnog prava, a europski normativni diskurs sveden na instrument političke prilagodbe. U trenutku kada se međunarodno pravo poziva selektivno, Europa gubi vjerodostojnost ne zato što je nedosljedna, već jer se pokazuje nesposobnom vlastite vrijednosti pretvoriti u obvezujuću politiku.
Upravo je rat u Ukrajini postao organizacijsko načelo europske politike. Sigurnosne, energetske, diplomatske. Europska autonomija, o kojoj se godinama govorilo, povučena je pred nužnošću potpunog oslanjanja na SAD i NATO kao jedinu stvarnu arhitekturu sigurnosti. No koja se artikulira izvan EU-a. Umjesto strateški osmišljene autonomije, EU je dobio stohastičku militarizaciju: povećavaju se izdvajanja, ali bez jasno definiranih političkih ciljeva kojima bi sila služila. Militarizacija bez strategije ne proizvodi autonomiju, nego novu ovisnost. Ako EU želi biti akter, mora definirati interese koji nisu tek produžetak tuđih prioriteta; u protivnom ostaje komentator svijeta u kojem se odluke donose drugdje.
Zato ironijsko pitanje hoće li EU, u obrani istih onih načela koja ističe u Ukrajini, prekinuti političku i ekonomsku suradnju s SAD-om, blokirati uvoz američkih energenata ili uvesti sankcije Washingtonu, zvuči apsurdno. Jer to je bio europski odgovor na rusku agresiju na Ukrajinu. No upravo taj apsurd razotkriva problem: međunarodno pravo ne primjenjuje se principijelno već selektivno, prema hijerarhiji moći. Normativni jezik postaje simbolika, a to bez posljedica u međunarodnoj politici postaje samo ikonografija bez stvarnog značenja. I eto nas danas u 1938. ili 1939. Ne zato što se povijest ponavlja, nego zato što se obnavlja obrazac u kojem se o sudbini manjih odlučuje drugdje. Analogije s Münchenom ili paktom Molotov–Ribbentrop nisu povijesne usporedbe, već funkcionalne metafore koje upozoravaju da se mir građen suspenzijom prava trećih uvijek pokazuje krhkim, privremenim i nepravednim.
Najopasnija posljedica tih procesa nije trenutačna eskalacija u Venezueli, nego dugoročna erozija povjerenja. Svijet jasno vidi selektivnost zapadnog pozivanja na međunarodno pravo. U toj optici zapadne intervencije, neovisno o deklariranim motivima, ne djeluju kao obrana univerzalnih normi, nego kao nastavak interesne politike drugim sredstvima. To je plodno tlo za jačanje narativa koji međunarodno pravo ne doživljavaju kao zajednički okvir, nego kao instrument moći. U tom smislu, današnje američko posezanje za silom izvan okvira međunarodnog prava ne predstavlja devijaciju poretka uspostavljenog 1945., već razotkriva paradoks, unutarnju kontradikciju sistema. Poredak čija stabilnost ovisi o „velesili“, „hegemonu“, ne propada zato što ga drugi osporavaju, već zato što ga hegemon sam, braneći vlastiti položaj, degradira.
Ne biramo danas između rata i mira, nego između mira koji sprječava sljedeći rat i onog koji ga samo odgađa. Ako međunarodno pravo vrijedi samo kada je u skladu s interesima moćnih, tada prestaje biti pravo i postaje proceduralni izgovor. A svijet u kojem se poredak gradi presedanima, a ne normama, možda jest „nov“, ali teško može biti stabilan. Ili pravedan.
